Pravomoćnom presudom Osnovnoga suda u Subotici, broj P. 414/25, odluke donesene na sjednici Vijeća DSHV-a 29. travnja 2025. proglašene su ništavim i bez pravnoga učinka
Postoji stanovita mjera političke neozbiljnosti koja bi, da nije praćena toliko očitom pretenzijom na uzurpiranje tuđih ovlasti, mogla izazvati tek podsmijeh. Najnovije priopćenje takozvanoga Kluba utemeljitelja Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, u kojemu se predsjedniku DSHV-a Tomislavu Žigmanovu određuje rok od osam dana za predaju stranačkih prostorija, pečata i arhive, upravo je takav slučaj. Skupina već dulje vrijeme politički neaktivnih osoba, okupljena u organizacijskom obliku čiji se pravni i statutarni legitimitet za odlučivanje o poslovima DSHV-a ne može pronaći ni u jednom stranačkom aktu, olako je umislila kako je samoproglašenje dovoljno za stjecanje ovlasti nad političkom strankom, njezinom imovinom i institucionalnim nasljeđem.
Već sama činjenica da ovo šaroliko društvance predvodi Bela Tonković, čovjek koji od 2003. godine nije član DSHV-a, dovoljno govori o „ozbiljnosti“ čitavog pothvata. Dvadeset i tri godine izvan stranke očito nisu bile dostatne da se usvoji elementarna razlika između povijesne uloge u njezinu osnutku i prava na upravljanje njezinim današnjim poslovima. Tonković je, dakako, slobodan okupljati istomišljenike, osnivati klubove, njegovati uspomene na vlastitu političku važnost i dijeliti lekcije svima koji ih imaju strpljenja slušati. No, njegovo sudjelovanje u osnivanju DSHV-a 1990. godine ne predstavlja doživotnu punomoć za raspolaganje stranačkom imovinom 2026. godine. Tu bi jednostavnu činjenicu morao razumjeti čak i netko čiji je politički sat, po svemu sudeći, stao u prošlom stoljeću.
Kružok protiv DSHV-a
Posebnu pozornost zaslužuje nevjerojatna lakoća kojom ovaj kružok dosta starih osoba proglašava Darija Bošnjaka najvišim zakonitim dužnosnikom DSHV-a. Na temelju koje statutarne odredbe? Kojom odlukom nadležnoga tijela? Tko je, kada i u kojem postupku Bošnjaku povjerio ovlasti za preuzimanje cjelokupne imovine, pečata i arhive stranke? Na ova pitanja u priopćenju nema odgovora. Postoji samo tvrdnja koja bi, valjda, učestalim ponavljanjem trebala steći snagu pravne činjenice. Čak i kada bi Bošnjakov mandat na čelu neke podružnice bio posve nesporan, što sada nije slučaj, iz te činjenice ne bi automatski proizlazilo pravo na preuzimanje upravljanja cijelom strankom. Takvu pravnu besmislicu teško je pripisati neznanju svih uključenih; prije je riječ o političkoj računici koja računa na neupućenost javnosti.
Sud se mora poštivati
Još je zanimljivije što o poštovanju Statuta sada poučavaju politički protagonisti čiji je pokušaj preuređivanja stranačkih odnosa već doživio nedvosmislen sudski poraz. Podsjetimo, pravomoćnom presudom Osnovnoga suda u Subotici, broj P. 414/25, odluke donesene na sjednici Vijeća DSHV-a 29. travnja 2025. proglašene su ništavim i bez pravnoga učinka. Riječ je o odlukama povezanima s pokušajem raspisivanja unutarstranačkih izbora, održavanjem izborne skupštine i izborom članova Izbornoga povjerenstva. Dakle, upravo je sud, na koji se samozvani tumači stranačkog legitimiteta toliko vole posredno pozivati, utvrdio pravnu nevaljanost tih postupaka. Na temelju te sudske odluke i izbor „nasljednika“ Darija Bošnjaka nije valjan. Ta se činjenica ne može poništiti konferencijom za medije, naknadno sastavljenim klubom ili novim ultimatumom.
Najistaknutiji protagonisti
Politička pozadina cijele predstave također zaslužuje pozornost. Nije nikakva tajna da je Goran Kaurić među najistaknutijim protagonistima osporavanja postojećega vodstva DSHV-a. Ono što nije uspio ostvariti odlukama poništenima pred sudom sada se pokušava nadomjestiti novim oblicima pritiska i proizvodnjom privida institucionalne zakonitosti. U taj se kontekst uklapa i iznenadna politička reaktivacija Tonkovića, koji je nakon više od dva desetljeća izbivanja iz stranačkog života očito zaključio kako je došlo vrijeme da ponovno preuzima ulogu vrhovnoga arbitra. Kakva dirljiva briga za demokraciju! Pogotovo kada dolazi od onih kojima je vlastiti politički legitimitet toliko upitan da ga moraju neprestano sami sebi potvrđivati.
Jednako je poučna njihova zabrinutost zbog navodne suradnje sa Srpskom naprednom strankom. Naime, upravo je Dario Bošnjak (na slici) 2024. godine javno govorio o potpori mjesnih odbora DSHV-a u Baču, Plavni i Vajskoj koaliciji okupljenoj oko SNS-a. Tada takva suradnja očito nije predstavljala problem koji bi zahtijevao dramatična priopćenja o izdaji nacionalnih interesa. Goran je Kaurić od učlanjenja u DSHV – od prosinca 2018., stalno unutar stranke najglasnije agitirao da DSHV treba da tijesno surađuje s vladajućom strankom! Danas je, međutim, dovoljna i proizvoljna tvrdnja o političkoj suradnji da bi se zahtijevala predaja stranačke imovine. Dosljednost je, očito, za ovaj krug politička kategorija koja vrijedi samo kada se njome može napadati predsjednika DSHV-a Tomislava Žigmanova.
Samozvani čuvari stranačkoga nasljeđa
Ne treba zanemariti ni okolnost da se dio ovih samozvanih čuvara stranačkoga nasljeđa politički izuzetno približio projektu Hrvatske nacionalne vizije Jasne Vojnić. Bilo bi stoga korisno kada bi javnosti konačno objasnili brane li politički kontinuitet DSHV-a ili sudjeluju u njegovu slabljenju radi jačanja konkurentskoga političkog projekta. Jer stranka se ne čuva tako što se njezino vodstvo proglašava nepostojećim, njezina imovina javno potražuje, a politička perspektiva traži na drugoj adresi. Takvo postupanje ima svoje prepoznatljive političke posljedice, koliko god se njegovi protagonisti zaklanjali iza nekadašnjih zasluga.
Posebno je groteskno što se u priopćenju govori o „izdaji“ i „ruševinama DSHV-a“. O izdaji govore oni koji su izdali i koji stranačke sukobe uporno produbljuju, o zakonitosti oni čije su odluke sudski poništene, a o institucionalnoj odgovornosti oni koji od neformalne skupine pokušavaju proizvesti alternativno upravljačko tijelo. Ovakva raspodjela političkih i moralnih kvalifikacija zahtijeva doista nesvakidašnju razinu samouvjerenosti, osobito kada nije praćena odgovarajućim dokazima, statutarnim ovlastima i elementarnim poštovanjem institucije na čiju se povijest pozivaju.
DSHV nije privatno vlasništvo
Demokratski savez Hrvata u Vojvodini nije privatno vlasništvo ni Tomislava Žigmanova, ni Bele Tonkovića, ni Gorana Kaurića, ni Darija Bošnjaka. Upravo zato o njegovoj imovini, arhivi i pravnom zastupanju ne mogu odlučivati skupine koje su same sebi dodijelile pravo da izdaju ultimatume. Političke ambicije, osobne frustracije i neostvarena očekivanja nisu izvori prava. Još manje to mogu biti nostalgična prisjećanja na 1990. godinu, kao da je osnivanje stranke pojedincima osiguralo nasljedno pravo na njezino upravljanje.
I naposljetku, vremešni muškarci okupljeni u ovom samozvanom i neformalnom klubu, čiji postupci sve više podsjećaju na loše režirane političke operacije iz nekadašnjih predvorja DB-a, trebali bi konačno razumjeti da DSHV nije njihova privatna ostavština. Svoje osmodnevne ultimatume, zajedno s proizvoljnim tumačenjima Statuta i fantazijama o preuzimanju stranačkih ključeva, mogu slobodno okačiti mačku o rep.
Neka pritom ne smetnu s uma još jednu, za njih očito neugodnu činjenicu: DSHV ne čine samo ljudi čije se političko pamćenje zaustavlja na vlastitim nekadašnjim zaslugama. U toj stranci postoje i mladi, obrazovani i politički osviješteni članovi koji nemaju namjeru prepustiti njezino institucionalno nasljeđe samoproglašenim skrbnicima, njihovim političkim pokroviteljima i profesionalnim proizvođačima stranačkih kriza. Oni će DSHV, njegovu imovinu, pravni kontinuitet i dostojanstvo braniti do kraja, svim raspoloživim zakonitim i demokratskim sredstvima, bez uzmicanja pred bilo čijim ultimatumima.
Jer, osnivačka zasluga zaslužuje poštovanje. Ali ne daje pravo na političku samovolju.
