Bošnjački muslimani ne priznaju da je tursko zločinačko i genocidno razdoblje „danka u krvi” – usmjereno protiv katolika – u Bosni i Hercegovini stvar prošlosti
Uz sve zabrane koje muslimani – u suradnji s dijelom struktura Visokog predstavnika i međunarodnom zajednicom – nameću katolicima u današnjoj BiH, postoji i zabrana slobode govorenja istine, što za katolike, u kontekstu njihova opstanka u domovini staroj trinaest stoljeća, zapravo znači i zabranu svake vrste obrane. Svaka zabrana slobode govora, bez obzira na to odakle dolazi ili iz kojih je političkih jazbina potekla, zapravo predstavlja početak agresije onoga tko tu zabranu nameće prema strani kojoj se oduzima to najveće civilizacijsko i povijesno postignuće – temelj na kojem počivaju sva ostala ljudska prava i slobode. Zabrana slobode govora, kakvu danas nameću pojedini visoki predstavnici u BiH, predstavlja zločin kojim bosanski muslimani nadograđuju svoje već počinjene zločine i nastoje ih opravdati.
Zacijelo, da nije bilo Inzkove diskriminatorne zakonske zabrane poricanja genocida nad muslimanima – uz istovremeno postojanje brojnih zabrana poricanja genocida koji su muslimani počinili nad Srbima i Hrvatima – BiH bi danas bila politički stabilniji i funkcionalniji. Također, muslimansko-bošnjački ekstremizam ne bi bio toliko raširen i opasan, ne samo za BiH već i za cijelu Europu.
Ne bi bilo ni današnjeg muslimansko-bošnjačkog medijskog „genocida” – gušenja slobode mišljenja i govora – koji se provodi nad svima onima koji nisu muslimani ni Bošnjaci, a osobito nad katoličkim Hrvatima, koji su danas najobespravljeniji narod u Europi. Tko ubija istinu, ubija i čovjeka; tko počini zločin protiv istine, čini zločin i protiv čovjeka. Zločin se ne čini samo protiv pojedinca; zločinci čine zločin i protiv istine. Ubijanje istine korak je prema ubijanju čovjeka. A da bi se ubila istina, nužno je nametnuti zabranu mišljenja i govora. Čovjek ne može biti slobodan ako ne postoje sloboda mišljenja i sloboda govora.
Na tragu Inzkova diskriminatornog zakona
Ovaj genocidni zločin posebno je opasan u slojevitim nacionalno-vjerskim zajednicama, kakva je Bosna i Hercegovina. Danas, na tragu Inzkova diskriminatornog zakona – koji je zaštitio sve muslimanske ratne zločince i njihove zločine genocida – te jednako diskriminatornog djelovanja Haaškog tribunala – koji je rat učinio toliko složenim da ga je postalo nemoguće razriješiti, naoružavajući muslimanske Bošnjake i dajući im pravo na daljnju agresiju, dok je Hrvatima uskratio ne samo pravo na istinu o ratu već i pravo na obranu – muslimansko-bošnjačka agresija na hrvatsko pravo na slobodu misli i govora gura hrvatski narod u, do današnjeg dana, najopasniji europski koncentracijski logor: Federaciju Bosne i Hercegovine.
Baš kao u najstrožim iranskim zatvorima, gdje čuvari morala siluju iranske žene, a potom ih ubijaju, tako je i u tom federalnom zatvoru za katoličke Hrvate najteža kazna izrečena upravo za govorenje istine. Muslimansko-bošnjačka vjerska policija – taj čuvar nasljeđa ratnih zločinaca i krvave turske prošlosti – pomno prati svakog hrvatskog političkog vođu i katoličkog crkvenog dostojanstvenika, bilježeći svaku njihovu riječ i način na koji progovaraju o istini – kako onoj iz prošlosti, tako i onoj o muslimanskim migrantima u sadašnjosti.
Za muslimanske Bošnjake obrana muslimanskih migranata – tih islamističkih osvajača Europe – daleko je važnija od budućnosti same zajednice. Jer, kada muslimanski migranti osvoje Europu – a tom su cilju već blizu – Bosna i Hercegovina past će sama od sebe. A past će, ponajprije, onoga trenutka kada nastupi muk, ili kada bosanski franjevci nestanu – baš kao što su nestali žrtve zločina počinjenog u Alijino vrijeme u Fojnici.
Muslimansko-bošnjački nasilnici
Njihova polumilenijska obrambena borba za njihovu Bosnu i njihov katolički narod velik je trn u oku muslimansko-bošnjačkim ekstremistima koji zaziru od kršćana. Ti ekstremisti – još od pojave Alijina vjersko-političkog testamenta, „Islamske deklaracije”, zbog koje je on bio osuđen kao najradikalniji član radikalne „Muslimanske mladosti” – fanatično napadaju bosanske franjevce i njihov vjerski narod. Raspoređeni u punoj snajperskoj pripravnosti unutar svih institucija i udruga – uključujući i one otete Hrvatima – te djelujući kao vjerni i odani čuvari islamske revolucije koja je zaposjela muslimansko društvo, oni su, uz fizičke likvidacije franjevaca na crkvenim pragovima, ulazili i u same crkve kako bi slušali što i kako govore crkveni oci, a o njihovu se govoru potom sudilo pred „ISIL-ovskim” sudom. Ili, kako bi to rekli u doba turskog zuluma: kadija te tuži, kadija ti sudi.
Stoga bošnjački muslimani ne priznaju da je tursko zločinačko i genocidno razdoblje „danka u krvi” – usmjereno protiv katolika – u Bosni i Hercegovini stvar prošlosti. Uvjereni u svoju apsolutnu okupacijsku vlast nad porobljenim hrvatskim narodom, muslimansko-bošnjački nasilnici napali su bosanskog franjevca fra Matu Vincetića s tolikom mržnjom da ih je samo međunarodna zajednica spriječila u tome da ga oderu živa i nabiju na ražanj, baš kao što su to činili njihovi turski preci. Štoviše, htjeli su ga potkovati poput konja – na turski način, izvučen iz tragične prošlosti – i to samo zato što je iznio istinu o ponašanju muslimanskih migranata koji, na svom putu prema osvajanju Europe, borave u vehabijskim enklavama na okupiranom teritoriju Federacije.
Svi smo na meti kršćanofoba
Muslimansko-bošnjačka kristianofobija – kojom su ih do pucanja napunile dinastije Izetbegovića, reisa Cerića i Kavazovića, kao i svih onih hodža koji su predvodili muslimanske terorističke postrojbe u agresiji na Hrvate – sada buja diljem neograničenog i nezaštićenog prostora BiH. Stoga ne postoji pojedinac, hrvatska udruga, svećenik, fratar niti Crkva koji nisu na meti kristianofoba – bilo da je riječ o onima koji su rodom iz Bosne i Hercegovine ili o onima koji su pristigli kao migranti iz radikalnih islamskih zemalja, noseći sa sobom iskustvo najbarbarskijih ubojica, mučitelja i progonitelja kršćana i kršćanstva.
Na opasnost od tih profesionalnih migrantskih muslimanskih ubojica i terorista – koje muslimansko-bošnjačko vodstvo dočekuje raširenih ruku u BiH, a posebno u Federaciji, te ih – nakon „okrjepe“ i drugih priprema za zločine u europskim gradovima – šalje u osvajački pohod na Europu, upozorio je bosanski fratar Mato Vincetić. On je, naime, izrekao čistu istinu: da onaj dio svijeta koji trpi zbog muslimanskih migranata zapravo svjedoči – i proživljava – nastavak turskog pokušaja osvajanja Europe, koji traje još od početka te islamske agresije. Upravo zato ih šalju iz Turske; riječ je o Erdoganovu ucjenjivanju.
Europa – pred kojom je bivša njemačka kancelarka, bez suglasnosti svih Europljana, ne samo istaknula bijelu zastavu u znak predaje, već je Erdoganu isplatila i milijarde eura kako bi obučavao migrante za terorizam i opremao ih najsuvremenijom komunikacijskom tehnologijom.
Vincetić govori istinu!
Je li, dakle, moguće da postoje muslimanski političari, vjerski vođe, novinari ili muslimanski akademici – poput „prve dame” Bošnjaka – koji brane takve svoje suvjernike koji uništavaju domaćine koji su ih primili, a ne ponašaju se u skladu sa zakonima i kulturom onih koji su im pružili gostoprimstvo? Očito takvi ljudi postoje, a ponašaju se gotovo poput medijskih nasilnika – baš kao i migranti koje brane.
U govoru vlč. Mate nema ničeg spornog; sve što je rekao nepobitna je istina, koju ne priznaju jedino migranti i njihovi muslimanski bošnjački branitelji.
Budući da je u toj zajednici sve što je kršćansko izloženo svojevrsnom „ISIL-ovskom” napadu suvremenih kristianofoba – koji „amen” uvijek tumače naopako, govoreći zapravo „ne” – te s obzirom na to da čvrsto stoje uz svoje vjerske vođe i koriste džamije za ratnohuškačke govore i govor mržnje, preostaje samo reći: „Bože, oprosti im, jer ne znaju što čine.”
