Hrvatski Fokus
Hrvatska

Hrvatska ne smije ostati samo korisnik europskih fondova. Mora postati i zemlja izvrsnosti

Hrvatskoj treba program sustavne izgradnje znanstvene, obrazovne i tehnološke izvrsnosti

 

Hrvatska je ulaskom u Europsku uniju dobila jednu od najvećih razvojnih prilika u svojoj novijoj povijesti. Europskim novcem gradimo ceste, željeznice, škole, bolnice, komunalnu i istraživačku infrastrukturu. Mnogo toga bez europskih fondova ne bismo mogli izgraditi ili bismo gradili znatno sporije.

No nakon više od desetljeća članstva trebali bismo si postaviti jedno važno pitanje: hoćemo li i za petnaest godina svoju razvojnu uspješnost prvenstveno mjeriti količinom novca koji smo dobili iz europskog proračuna?

Europska unija sve više govori o konkurentnosti, znanosti, umjetnoj inteligenciji, energetici, obrani i novim tehnologijama. U raspravama o budućem europskom proračunu sve je snažniji naglasak na ulaganjima koja bi Europi trebala omogućiti da se uspješnije natječe sa Sjedinjenim Američkim Državama i Kinom.

Za dio tih sredstava ne će biti presudno koliko je neka država razvijena, nego koliko su kvalitetni njezini projekti, istraživači, sveučilišta i poduzeća. A u takvom natjecanju početne pozicije nisu jednake.

Najrazvijenije europske države desetljećima su ulagale u vodeća sveučilišta, znanstvene institute, istraživačke laboratorije i tehnološke kompanije. Njihove institucije imaju međunarodne mreže, iskusne istraživačke timove i profesionalne službe za pripremu velikih europskih projekata.

Zato ne iznenađuje što najveći dio sredstava iz konkurentnih europskih istraživačkih programa završava upravo u tim državama. Ali možda je za Hrvatsku zanimljivija usporedba s našim susjedima.

Prema podatcima programa Horizon Europe, koje je Europski parlament objavio u svojoj analizi iz 2025. godine, Slovenija je do početka te godine ostvarila približno 325,5 milijuna eura, a Hrvatska 127,8 milijuna eura neto europskog financiranja. Drugim riječima, Slovenija je ostvarila približno dva i pol puta više sredstava od Hrvatske, iako ima gotovo upola manje stanovnika. Kada te iznose usporedimo po stanovniku, razlika je još izraženija: Slovenija je ostvarila približno 153 eura, a Hrvatska oko 33 eura po stanovniku.

Naravno, ni broj stanovnika ni iznos dobivenih sredstava nisu jedina mjerila znanstvene uspješnosti. Trebalo bi analizirati i kvalitetu projekata, područja istraživanja, broj prijava i njihove stope uspješnosti. Ali razlika je dovoljno velika da nas potakne na razmišljanje.

Kohezijska politika

Ako susjedna zemlja s upola manje stanovnika može privući znatno više europskih sredstava za istraživanje i inovacije, moramo se zapitati što možemo naučiti iz njezina iskustva. Ne bismo pritom trebali zaključiti da Hrvatskoj nisu potrebna kohezijska sredstva. Naprotiv. Hrvatska ima snažan interes da Europska unija nastavi financirati smanjivanje razvojnih razlika među članicama i regijama. Kohezijska politika jedna je od najvažnijih vrijednosti europske integracije. Ali kohezija i izvrsnost ne bi smjele biti suprotstavljene.

Kohezijska sredstva mogu pomoći izgradnji istraživačke infrastrukture, obrazovanju znanstvenika i razvoju institucija koje će sutra biti sposobne uspješno konkurirati na europskim natječajima.

U tome je možda i najvažniji dugoročni cilj kohezijske politike: ne samo pomoći manje razvijenima nego ih osposobiti da postanu konkurentniji. Izvrsnost se ne može samo nagrađivati. Ona se mora sustavno izgrađivati.

Često čujemo da javni novac treba dodjeljivati najboljima. To je razumno načelo. Ali pritom zaboravljamo da vrhunska sveučilišta i istraživački instituti nisu nastali preko noći. Iza njih stoje desetljeća ulaganja u ljude, istraživanja, međunarodnu suradnju i institucionalnu kulturu.

Ako želimo da hrvatske institucije za deset ili petnaest godina ravnopravno konkuriraju najboljima u Europi, moramo već danas ulagati u stvaranje pretpostavki za takav uspjeh. Jedna od njih jest međunarodno obrazovanje mladih znanstvenika.

Još sam devedesetih godina zastupao ideju da Hrvatska svake godine odabere pedeset iznimno kvalitetnih mladih ljudi i omogući im doktorske studije na vodećim svjetskim sveučilištima. Na nekom od 100 najboljih. Smatram da je takav program danas potrebniji nego ikada.

U petnaest godina mogli bismo financirati 750 doktorskih stipendija. Dio tih mladih ljudi vratio bi se na hrvatska sveučilišta, institute i u tehnološka poduzeća, a dio bi nastavio međunarodnu karijeru, održavajući veze s hrvatskim istraživačkim sustavom.

No povratak ne možemo očekivati samo na temelju stipendije. Moramo stvarati uvjete za istraživanje, zapošljavanje i akademsko napredovanje koji će tim mladim ljudima omogućiti da ostvare svoj potencijal.

Istodobno trebamo razvijati međunarodno konkurentne doktorske studije u Hrvatskoj. Hrvatska sveučilišta, zajedno s kvalitetnim europskim i drugim svjetskim sveučilištima, mogla bi razvijati zajedničke doktorske programe, s međunarodnim mentorima, istraživačkim projektima i mobilnošću doktoranada.

To su dva zasebna, ali komplementarna programa. Jednim omogućujemo našim najboljim mladim ljudima obrazovanje na vodećim svjetskim sveučilištima. Drugim podižemo kvalitetu hrvatskih doktorskih studija i činimo ih privlačnijima i domaćim i stranim studentima.

Za takav razvoj moramo bolje povezati sveučilišta i znanstvene institute. Hrvatska ima kvalitetne znanstvenike i istraživačke kapacitete i izvan sveučilišta. Njihovo snažnije uključivanje u diplomske i doktorske studije, zajedničko mentorstvo i međunarodne projekte moglo bi znatno unaprijediti kvalitetu obrazovanja i istraživanja.

Ali suradnju ne možemo graditi samo sporazumima i dobrim željama. Ako želimo da sveučilišta i instituti surađuju, moramo osigurati sredstva kojima ćemo tu suradnju stvarno poduprijeti. Jednako važan razvojni instrument mogu biti međunarodni standardi kvalitete i akreditacije.

U poslovnom obrazovanju to su, primjerice, AACSB i EQUIS, a u drugim područjima postoje odgovarajući međunarodni sustavi vrjednovanja. Njihova vrijednost nije samo u međunarodnom priznanju. Proces akreditacije potiče institucije na sustavno unapređivanje nastavnih programa, razvoj nastavnika, međunarodnu suradnju i kvalitetnije upravljanje. Međunarodna prepoznatljivost olakšava privlačenje stranih studenata i povezivanje s kvalitetnim akademskim partnerima.

Hrvatska bi zato trebala uspostaviti transparentan program poticanja međunarodnih akreditacija i institucionalne izvrsnosti, dostupan svim kvalitetnim visokim učilištima prema jednakim stručnim kriterijima.

Pritom dolazimo do pitanja koje u našim raspravama o visokom obrazovanju često zanemarujemo. Hrvatska je premala zemlja da bi si mogla dopustiti neiskorištavanje vlastitih kvalitetnih institucija samo zato što imaju različite osnivače. Javno ili privatno sveučilište može biti izvrsno ili slabo. Pravni status ustanove sam po sebi nije mjerilo kvalitete.

To ne znači da država treba jednako financirati javne i privatne ustanove. Ali kada je riječ o posebno oblikovanim programima istraživačke izvrsnosti, međunarodnih partnerstava i razvoja novih kapaciteta, pristup natjecanju za javna sredstva trebao bi biti otvoren svim institucijama koje ispunjavaju stroge kriterije kvalitete i javne koristi.

Jednako tako, izvrsnost ne smije biti rezervirana samo za Zagreb. Hrvatska treba razvijati međunarodno konkurentne istraživačke centre i u drugim dijelovima zemlje, povezujući sveučilišta, institute i poduzeća ondje gdje postoje stvarne znanstvene i gospodarske pretpostavke. Regionalni centri izvrsnosti ne smiju biti samo centri regionalne važnosti. Moraju biti centri međunarodne izvrsnosti smješteni u hrvatskim regijama.

Sve to zahtijeva ulaganja. No još više zahtijeva dugoročnost, transparentnost i sposobnost da razlikujemo stvarna razvojna ulaganja od pukog financiranja postojećih struktura.

Hrvatskoj ne treba još jedna strategija koja će ostati na papiru. Treba joj desetogodišnji ili petnaestogodišnji program sustavne izgradnje znanstvene, obrazovne i tehnološke izvrsnosti, s jasno određenim sredstvima, međunarodnim vrjednovanjem i odgovornošću za rezultate.

Europski fondovi pomogli su nam da nadoknadimo dio razvojnih zaostataka. Sada ih trebamo iskoristiti i za stvaranje sposobnosti koje će trajati mnogo dulje od pojedinog europskog proračunskog razdoblja. Jer budućnost Hrvatske ne će ovisiti samo o tome koliko smo europskog novca uspjeli povući. Ovisit će o tome koliko smo zahvaljujući tim sredstvima postali sposobni stvarati vlastito znanje, tehnologije i gospodarsku vrijednost.

Najveći uspjeh europske kohezijske politike bio bi kada bi Hrvatska sredstva koja danas dobiva zbog svoje manje razvijenosti pretvorila u sposobnost da sutra osvaja sredstva zbog svoje izvrsnosti.

Napomena o izvorima

Usporedba Hrvatske i Slovenije temelji se na studiji Europskog parlamenta Exploring Synergies between Horizon Europe and the EU Cohesion Policy (2025.), koja koristi podatke sustava Horizon Dashboard preuzete 9. siječnja 2025. Riječ je o neto doprinosu EU-a sudionicima projekata, a ne o ukupnim nacionalnim izdacima za znanost. Iznosi po stanovniku približno su izračunani korištenjem broja stanovnika iz 2025. godine. Podaci predstavljaju presjek programa Horizon Europe, a ne njegove konačne rezultate.

Dr. sc. Đuro Njavro, HKV, 15. studenoga 2026., https://www.hkv.hr/vijesti/komentari/48233-dr-sc-d-njavro-hrvatska-ne-smije-ostati-samo-korisnik-europskih-fondova-mora-postati-i-zemlja-izvrsnosti.html

Povezane objave

Dalmatinska je crkva “gradila” Rimsku

hrvatski-fokus

Hrvatska srca za El Clásico

HF

Bravo i hvala autoru na velikom poslu

HF

Izjava HAZU-a o srbijanskom negiranju hrvatskoga jezika

hrvatski-fokus

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više