Pokušavam doći do što originalnije ideje

Karikaturistice se isključivo zanimaju za ženske teme i probleme

 

 

Suvremena hrvatska umjetnica, akademska slikarica Ana Gezi, pored klasičnog slikarskog posla, Bavi se i karikaturom i to iznimno uspješno.

• Gospođo Gezi, karikaturom se, možemo slobodno reći, bavite od samih početaka svoga umjetničkog, slikarskog rada.Što je za Vas karikatura?

– Karikaturom sam se počela baviti simultano sa stripom, pred sam kraj osnovne škole. Sve je krenulo iz sasvim obične znatiželje i entuzijazma, što vjerujem da je slučaj i kod dosta mojih kolega. U početku je to bila samo portretna karikatura, koju sam na svoju inicijativu uvježbavala crtajući zvijezde iz tadašnjih tinejdžerskih časopisa. A u to isto vrijeme interesiralo me i prikazivanje nekih smiješnih društvenih situacija pa su tako nastale i prve geg-karikature koje sam kasnije mnogo radila u srednjoj školi. Već u prvom razredu gimnazije ostvarila sam i prvi veći uspjeh – jedna moja karikatura osvojila je nagradu na natječaju Europa u školi, na temu ‘Utjecaj medija na čovjeka’.

• Pripada li karikatura umjetnosti, primijenjenoj umjetnosti ili tek dnevnim potrebama?

– U povijesti umjetnosti karikatura zauzima vrlo važno mjesto, poput one Honorea Daumiera, Otte Dixa ili Georgea Grosza, kao i cijeli pokret Nove stvarnosti između dva svjetska rata. Danas karikatura sve više ulazi u zasebnu umjetničku kategoriju za koju se svatko sam odlučuje radeći istovremeno na nekom drugom području koje ne mora nužno biti umjetničko, kao što se vidi iz primjera naših klasika karikature poput Felixa ili Lekića – Lexa koji imaju strojarsko-tehničko obrazovanje. Dosta ljudi karikaturu shvaća kao hobi budući da ih jako malo od nje uistinu može i živjeti. Koliko sam o tome čula, još prije mog rođenja karikatura je bila strašno popularna u svim oblicima, s mnoštvom časopisa, a rad karikaturista je čak bio i dobro plaćen, dok je danas posve drukčija situacija. Danas su pak najviše tražene političke karikature koje vjerno prate svaki potez trenutno vladajuće elite, a takve su po mom mišljenju pomalo uzaludne i najpodložnije zastarjevanju – taman nakon što je cijela situacija nacrtana i ismijana, već sutradan se sve može promijeniti i karikaturistički Sizif se opet nalazi na početku.

• Je li karikatura danas precijenjena ili podcijenjena i u svijetu medija i u svijetu politike, društvenih odnosa?

– Pa u novije vrijeme se čini kao da su neke vrste karikature popularnije, a time i traženije od drugih, a to su politička i festivalska karikatura. Za ove prve je bitno da se svide urednicima pojedinih novina, da vješto skrivaju svoju oštrinu, ali da opet jasno ciljaju na neki aktualni događaj. Za festivalsku karikaturu, u kojoj i ja povremeno sudjelujem sa svojim radovima, je opet bitno da se svidi pojedinačnom žiriju gdje svaki član ima svoj poseban ukus, što sudionike na kraju stavlja u sasvim nezavidnu situaciju – prisiljeni su prilagoditi se tuđim očekivanjima, što ostavlja vrlo malo mjesta za inovaciju. Onda nije ni čudo da se često govori o karikaturi kao o ‘zastarjelom’ mediju. Srećom, sve više karikaturista pronalazi svoje mjesto na internetu gdje se mogu doslovno objaviti sve vrste karikatura, svih izraza i bez cenzure, tako da se može reći da postoji potpuna sloboda bar na digitalnom planu.

 

• Koliko ste do danas načinili karikatura?

– Do sada – više od stotinu karikatura, koje normalno variraju tematski i izražajno, ali i u kvaliteti. Bio je to dosta naporan, koji put čak i uzaludan rad tijekom godina (krenulo je od 2011., nakon povratka iz finskog A.I.R.), ali mogu reći da mi je mnogo koristio kao crtačka i umjetnička vježba. Veliki dio tih karikatura bio je rađen za međunarodne festivale, gdje je jedan od uvjeta kod slanja da rad bude original, tako da od mnogih karikatura imam nažalost samo digitalne kopije. Neki radovi su srećom objavljeni u raznim međunarodnim i domaćim katalozima, bili su na izložbama, neki su dobili i priznanja, ali neki su i jednostavno samo nestali, bez da kasnije išta saznam o njima.

• Njegujete li određene teme i motive više od drugih?

– Svaki autor ima neke svoje omiljene teme i motive, iako je danas najvažnije biti dobar u političkoj karikaturi ili fotomontažama koje su sad sve popularnije. Za karikaturistice je pak uobičajen stereotip da se zanimaju isključivo za ženske teme i probleme, a čak i tada su gotovo nepostojeće u ženskim časopisima, koji se sastoje većinom od modno propagandnih fotografija. Povremeno radim političku karikaturu i 'žensku' karikaturu, ali prvenstveno me zanimaju socijalno-društvene teme, osobito uloga umjetnika u društvu gdje su sve umjetničke granice već probijene, a sloboda izbora doslovno pravi dezorijentaciju kod osobnih, individualnih sloboda.

• Što je ključno u Vašem pristupu karikaturi?

– Neposredno prije izrade svake karikature pokušavam doći do što originalnije ideje, koja se pak tijekom rada može transformirati u nešto sasvim neočekivano, tako da ponekad iznenadim i samu sebe. Iako je danas izuzetno teško biti originalan – postoji čitava poplava informacija, osobito preko interneta, tako da nije rijetkost da na međunarodnim karikaturnim sajtovima nekad pronađem 'blizanca' neke svoje karikature, identične ideje koja je izvedena u malo drukčijoj varijanti, ili tek prilagođena stranoj kulturi u kojoj je nastala.

 

• Kako se u Vašem atelijeru slažu karikatura, ilustracije i slikarstvo?

– Mislim da je dobro raditi u više medija istovremeno, jer na taj način se stvara raznolikost, a ne samo opsežnost opusa. To je dobro i za određenu umjetničku regeneraciju, jer radeći npr. ilustraciju moguće je bolje se pripremiti za slikarstvo, a odmoriti se malo od karikature. Za mene je najveća zamka u umjetničkom radu repetitivnost i samodopadljivost –kad netko neprestano reciklira istu ideju koja je igrom sudbine naišla na masovno odobravanje, što ga na kraju sprječava da promotri stvari iz sasvim drukčijeg kuta. U najboljem slučaju, takva stvaralačka aktivnost ostaje zacementirana u nekom kontroliranom, ali dopadljivom estetskom obliku.

• Što je sasvim novo na planu karikature?

– Uskoro bih trebala imati izložbu portretnih karikatura u Radićevoj ulici u Zagrebu, u galeriji udruge Umjetnost osmijeha tako da sada uglavnom najviše radim na portretima  slavnih među kojima ima umjetnika, političara, športaša…  

    

• Koliko ste zadovoljni ostvarenim kada govorimo o karikaturi?

– Mislim da sam tijekom godina rada uspjela postići određeni napredak u karikaturi što se tiče crteža, upotrebe simbola i obrade pojedinih tema, ali nikad ne treba biti posve zadovoljan postignutim – crtanje karikatura je živ proces koji zahtijeva stalne prilagodbe i izmjene u skladu sa društvenom situacijom i karakterom svoga vremena.

 

Miroslav Pelikan