Na desetine tisuća ljudi odvođeno je u smrt
Tijekom nacističke okupacije u Drugom svjetskom ratu, na tlu nekadašnje Kraljevine Jugoslavije, okupatori su u suradnji s domaćim izdajnicima formirali nekoliko logora duž čitavog teritorija. Od toga, na prostorima države Srbije, najveći je bio Banjički, koji je služio kao sabirni centar za prihvaćanje zatvorenika iz čitave Srbije.
Prema historijskim podacima, mnogi od njih su strijeljani, dok su drugi bili prebacivani u radne logore koje su Nijemci držali u okupiranoj Europi. Zloglasni Banjički logor u kojem je život izgubio veliki broj Židova, Cigana i Srba, formiran je po naređenju njemačke okupatorske vlasti 1941. godine i bio je u funkciji sve do trećeg listopada 1944. godine.
Za lokaciju je odabrana nekadašnja vojarna 18. Pješačkog puka na Banjici. Prema podacima, prvi zatvorenici su pristigli 9. svibnja i bili su uglavnom Židovi i Cigani. Nakon što je Beograd proglašen za Judenfrei (grad očišćen od Židova u vrijeme nacističke Njemačke), u njega su počeli pristizati zarobljeni partizani i komunisti.
Sam logor je imao dvije sekcije, jednu koja je bila pod nadležnosti kvislinške Specijalne policije i druge pod nadležnosti Gestapoa. Nažalost, ovaj logor će ostati poznat u našoj historiji kao mjesto odakle je veliki broj srpskog i nesrpskog življa odvođen na strijeljanje na stratište u Jajincima. Što se tiče brojeva onih koji su bili zatočeni i transportirani dalje, oni se kreću od nekoliko desetina tisuća pa naviše. O točnom broju zarobljenika, ali i strijeljanih osoba, kao i što se stvarno odvijalo u zloglasnom Banjičkom logoru, razgovarali smo s Dejanom Ristićem, našim poznatim povjesničarom.
– U društvu koje je, poput našeg, iz javnog prostora, prosvjetnog sistema, mreže ustanova kulture, političkog života i sredstava javnog informiranja u dužem višedesetljetnom periodu, bezmalo potpuno protjeralo sistematsko, na činjenicama uspostavljeno i organizirano sjećanje ni malo ne bi trebalo da čude prizori koje zatičemo na Starom sajmištu, beogradskoj Banjici, Topovskim šupama, Jajincima, Jabuci kod Pančeva, Bubnju u Nišu, “Slobodištu” u Kruševcu, stratištu u Leskovcu, kragujevačkim “Šumaricama”, na Kadinjači – otkriva nam na početku razgovora Ristić lokacije i imena ostalih logora na teritoriju Srbije.
Prema njegovim riječima, desetljećima unazad vodi se hajka koja dolazi iz jednog dijela javnosti kada je u pitanju borba protiv fašizma. Naime, kako je rekao, njegovanje kulture zaborava počela je uzimati ozbiljnog maha, iako je Jugoslavija u Drugom svjetskom ratu pretrpjela velike gubitke u borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika za oslobođenje zemlje.
– Srbija je postala zajednica građana koji mahom njeguju kulturu zaborava i historijskog revizionizma, poništavanja ili ponižavanja vlastitog antifašizma. Stoga, nažalost, ni malo ne bi trebalo da nas čudi to što se u kompleksu nekadašnjeg logora smrti na Starom sajmištu sada nalaze vrtić, restoran, teretana, nogometni teren ili što su zdanja i neposredna okolica nekadašnjeg tzv. sabirnog centra u beogradskim Topovskim šupama namijenjeni za izgradnju još jednog u beskrajnom nizu prijestolničkih tržnih centara. Također, danas potpuno zaboravljeni kompleks Banjičkog logora, koji postoji kao organizacijska jedinica Muzeja grada Beograda, predstavlja jedno od brojnih mjesta stradanja nevinih iz razdoblja Drugog svjetskog rata – izjavio je on, nakon čega se osvrnuo na činjenice u vezi za zloglasnim logorom i sabirnim centrom u kojem je život izgubilo nekoliko tisuća ljudi.
Logorom su upravljali Gestapo i Nedićeva specijalna jedinica
Kako nam je Ristić rekao, Banjicom je upravljala dvojna vlast, njemački Gestapo i kvislinška Specijalna policija. Međutim, oko svega su se pitali Nijemci. U Banjicu su na prvom mjestu odvođeni pripadnici Romske i Židovske populacije.
– Logor na Banjici bio je najveći koncentracijski logor na području okupirane Srbije (1941.-1944.). Njemačke okupatorske vlasti naredile su, u lipnju 1941., srpskoj kvislinškoj upravi da formira koncentracijski logor u Beogradu. Za smještaj logora bilo je potrebno odabrati odgovarajući objekt, pa je komisija, u sastavu od jednog gestapovca, Miodraga-Mike Đorđevića, pomoćnika upravnika grada Beograda, i ing. Milana Janjuševića, direktora Tehničke dokumentacije Uprave grada, odlučila da za logor najviše odgovara vojarna 18. pješačskog puka na Banjici. Logor je bio u funkciji od srpnja 1941. do početka listopada 1944. godine. Imao je dvojnu njemačko-kvislinšku upravu, ali je bio pod njemačkom komandom – pojasnio nam je na početku priče o zloglasnom sabirnom centru Banjica.
Žrtve stradale uslijed odmazde za ubijene Nijemce
Pozadina masovnog strijeljanja zarobljenika iz logora, krila se u odmazdi okupatora koji je za svakog ubijenog njemačkog vojnika, ubijao stotinu civila, rekao nam je Ristić, dodavši da je danas na nama da te žrtve otrgnemo i sačuvamo od nezasluženog zaborava.
– Žrtve Banjičkog logora stradale su uslijed tzv. mjera pokajanja uspostavljenih naredbom da će za jednog ubijenog njemačkog vojnika biti likvidirano čak stotinu civila, a za jednog ranjenog usmrćeno njih pedeset. Danas je nama, pripadnicima suvremenih generacija i duhovnim potomcima čitavih obitelji koje su stradale u tom strašnom grotlu mržnje i nasilja, itekako neophodna mjera ljudskog pokajanja kako bismo očuvali sjećanje na one koji su, dajući svoje živote, za nas podnijeli apsolutnu žrtvu – zaključio je na kraju razgovora Ristić.
