Sve veća opasnost od sukoba velikih sila

Kako pomaci u tehnologiji i geopolitici obnavljaju prijetnju

U posljednjih 25 godina ratovi su odnijeli mnogo života. Ali, iako su bjesnjele borbe u Siriji, srednjoj Africi, Afganistanu i Iraku, katastrofalan sukob među velikim svjetskim silama bio je skoro nezamisliv. Više to nije tako. Prošli je tjedan Pentagon objavio novu obrambenu strategiju u kojoj se Kina i Rusija nalaze iznad džihadizma kao glavne prijetnje Americi. Ovaj tjedan šef britanskog glavnog stožera upozorio je na opasnost od ruskog napada. Amerika i Sjeverna Koreja opasno su blizu sukobu koji bi mogao uvući Kinu ili eskalirati u nuklearnu katastrofu.

Kako se tvrdi u našem ovotjednom posebnom izvještaju o budućnosti rata, dugoročni pomaci u geopolitici i proliferacija novih tehnologija nagrizaju izuzetnu vojnu premoć koju uživaju Amerika i njezini saveznici. Sukob razmjera i intenziteta neviđenog od završetka Drugog svjetskog rata opet je vjerojatan. Svijet nije spreman. Najveća je opasnost od rata na Korejskom poluotoku, možda ove godine. Donald Trump svečano je obećao da će spriječiti da sjevernokorejski vođa Kim Jong Un može napasti Ameriku nuklearnim balističkim raketama, a nedavni testovi pokazuju da bi to mogao za nekoliko mjeseci, ako ne već sada. Među mnogim kontingentnim planovima Pentagon razmišlja i o preventivnim udarima na sjevernokorejska nuklearna postrojenja. Unatoč slabom povjerenju u uspjeh takvog udara, valja se pripremiti za provedbu predsjednikove naredbe ako ju on da.

Rat je stvarna mogućnost

Čak i ograničeni udar mogao bi izazvati potpuni rat. Analitičari pretpostavljaju da sjevernokorejsko topništvo može bombardirati glavni grad Južne Koreje Seul s 10 tisuća naboja u minuti. Dronovi, malene podmornice i specijalci mogli bi nositi biološko, kemijsko pa čak i nuklearno oružje. Poginuli bi desetci tisuća ljudi, mnogo više kad bi se upotrijebile atomske bombe. Ove novine tvrdile su da izgledi za takve strahote znače da ako diplomacija ne uspije, Sjevernu Koreju  treba blokirati i zastrašiti. Iako ostajemo pri tom argumentu, rat je stvarna mogućnost. Trump i njegovi savjetnici mogli bi zaključiti da bi nuklearni Sjever bio tako lakouman i vjerojatno izazvao nuklearnu proliferaciju da je bolje riskirati rat na korejskom poluotoku sada, nego nuklearni udar na neki američki grad sutra.

Čak i kad bi Kina ostala izvan drugog korejskog rata, i ona i Rusija ulaze u novu utrku velikih sila sa Zapadom. S njihovim ambicijama bit će teže izaći nakraj nego sa sjevernokorejskima. Tri desetljeća dosad neviđenog gospodarskog rasta  Kini su dala bogatstvo za transformaciju njezinih oružanih snaga, a njezinim vođama osjećaj da je stigao njihov trenutak. Paradoksalno je da se Rusija mora potvrditi sada jer se nalazi u dugoročnom padu. Njezini vođe potrošili su vrlo mnogo novca na obnovu tvrde ruske snage i spremni su na rizike kako bi dokazali da zaslužuju poštovanje i mjesto za stolom.

Obje zemlje imale su koristi od međunarodnog poretka za čije je ustanovljenje i jamstvo Amerika učinila najviše. Ali njegove stupove – univerzalna ljudska prava, demokraciju i vladavinu prava – one smatraju prisilom  koja opravdava miješanje izvana i potkopava njihovu legitimnost. One su sada revizionističke države koje žele dovesti u pitanje status quo, a svoje regije vide kao utjecajne sfere kojima treba vladati. Za Kinu je to istočna Azija, za Rusiju istočna Europa i srednja Azija.

Ni Kina ni Rusija ne žele direktan sukob s Amerikom, u kojemu bi sigurno izgubile. Ali one se služe svojom sve većom tvrdom snagom na druge načine, osobito iskorištavajući „sivu zonu“ u kojoj  agresija i prisila djeluju neposredno ispod razine koja bi dovela do vojnog sukoba sa Zapadom. U Ukrajini je Rusija izmiješala silu, dezinformacije, infiltraciju, kibernetsko ratovanje i gospodarsku ucjenu na načine koje demokratska društva me mogu kopirati i teško ih odbijaju. Kina je opreznija, ali svojata, okupira i postavlja vojnike na hridi i pličine u prijepornim vodama.

SAD ne smije Kini i Rusiji dozvoliti da ustanove regionalne hegemonije

Kina i Rusija služe se tehnologijama koje je izmislila Amerika, primjerice za dalekometno precizno i elektromagnetsko ratovanje, i dramatično povisila troškove intervencije protiv sebe. I jedna i druga služe se asimetričnim ratnim strategijama u stvaranju „protupristupnih“ mreža. Kina namjerava izgurati američke pomorske snage daleko na Pacifik, gdje više ne će moći sigurno projicirati moć na Istočno i Južno kinesko more. Rusija želi da svijet zna da ona od Arktika do Crnog mora može okupiti veću vatrenu moć od svojih neprijatelja – i da ne će oklijevati učiniti to. Dozvoli li Amerika Kini i Rusiji da ustanove regionalne hegemonije, bilo svjesno ili zato što je politika previše  disfunkcionalna da bi smislila odgovor, dat će im zeleno svjetlo da svoje interese provode grubom silom. Kad se to zadnji put pokušalo, rezultat je bio Prvi svjetski rat.

Nuklearno oružje, koje je od 1945. uglavnom bilo izvor sigurnosti, moglo bi povećati opasnost. Njegovi zapovjedni i kontrolni sustavi postaju ranjivi na hakiranje pomoću novog kibernetskog oružja ili na „zasljepljivanje“ satelita o kojima ovise. Zemlja pod takvim udarom mogla bi se naći pod pritiskom da odabere hoće li izgubiti kontrolu nad svojim nuklearnim oružjem ili će ga iskoristiti.

Što bi Amerika trebala činiti? Skoro 20 godina strateškog plutanja išlo je na ruku Rusiji i Kini. Neuspješni ratovi Georgea W. Busha bili su odvraćanje pozornosti, a kod kuće su oslabili podršku globalnoj ulozi Amerike. Barack Obama vodio je vanjsku politiku štednje i otvoreno sumnjao u vrijednost tvrde snage. Trump danas kaže da želi Ameriku opet učiniti velikom, ali to čini točno onako kako ne bi trebalo. Izbjegava multilateralne organizacije, prema savezima se ponaša kao prema neželjenom teretu i otvoreno se divi autoritarnim vođama protivnika Amerike. Trump kao da želi da Amerika prestane braniti sustav koji je stvorila i da se umjesto toga pridruži Rusiji i Kini kao još jedna okrutna revizionistička sila.

Amerika treba prihvatiti da ima najviše koristi od međunarodnog sustava i da je jedina sila koja ima sposobnost i resurse da ga obrani od trajnog napada. Meka snaga strpljive i konzekventne diplomacije jako je važna, ali iza nje mora stajati tvrda snaga koju Kina i Rusija poštuju. Amerika te tvrde snage ima dosta, ali brzo gubi prednost u vojnoj tehnologiji koja je poticala povjerenje njezinih saveznika i strah njezinih neprijatelja. Amerika mora investirati u nove sustave koji se temelje na robotici, umjetnoj inteligenciji, velikoj količini podataka i dirigiranom oružju. Obama je sa zakašnjenjem shvatio da Americi treba ciljani napor kako bi vratila svoje tehnološko vodstvo, ali da nema jamstva da će ona biti prva u inovacijama. Trump i njegovi nasljednici moraju udvostručiti napore.

Najbolji jamac mira u svijetu jest jaka Amerika. Ona srećom još ima prednosti. Ima bogate i sposobne saveznike, još uvijek daleko najmoćnije oružane snage, najveće iskustvo u vođenju ratova, najbolje sistemske inženjere i vodeće svjetske tehnološke tvrtke. Ali te prednosti lako bi se mogle potratiti. Bez odanosti Amerike međunarodnom poretku i tvrdoj snazi koja će je braniti od odlučnih i sposobnih izazivača, opasnosti će se povećavati. Ako bude tako, rat bi mogao biti bliže nego mislite.

The Economist, London (urednički komentar)