Get Adobe Flash player
Baba Sarnavka bi sve nas na Mars

Baba Sarnavka bi sve nas na Mars

Da imam Plenkovićevu moć, za sve one koji dolijeću s Marsa postavio bih...

ZERP već pokriva glavne prednosti IGP-a

ZERP već pokriva glavne prednosti IGP-a

Gospodarski pojas su proglasile gotove sve države članice...

Prošlo 26 godina od međunarodnog priznanja

Prošlo 26 godina od međunarodnog priznanja

Opasne tendencije iskrivljavanja povijesti i istine o...

Vojvoda Sinđelić na ogulinskom prelu

Vojvoda Sinđelić na ogulinskom prelu

Možda maksimirska krtica ima veze s bleiburškom očišćenom...

SKANDAL - Srbočetnici masakrirali Hrvate

SKANDAL - Srbočetnici masakrirali Hrvate

Hrvatska je jedina država koja potiče krivotvorenje...

  • Baba Sarnavka bi sve nas na Mars

    Baba Sarnavka bi sve nas na Mars

    utorak, 16. siječnja 2018. 16:51
  • ZERP već pokriva glavne prednosti IGP-a

    ZERP već pokriva glavne prednosti IGP-a

    četvrtak, 18. siječnja 2018. 10:43
  • Prošlo 26 godina od međunarodnog priznanja

    Prošlo 26 godina od međunarodnog priznanja

    četvrtak, 18. siječnja 2018. 10:40
  • Vojvoda Sinđelić na ogulinskom prelu

    Vojvoda Sinđelić na ogulinskom prelu

    četvrtak, 18. siječnja 2018. 10:35
  • SKANDAL - Srbočetnici masakrirali Hrvate

    SKANDAL - Srbočetnici masakrirali Hrvate

    četvrtak, 18. siječnja 2018. 10:13

Pravoslavni svećenici - nositelji srpskog nacionalizma u Bosni

 
 
Dragocjena je i izuzetno zanimljiva knjiga "Sjećanja na Bosnu" (zapravo bi trebalo prevesti Uspomene, op. T.T.) (zapisi austrijskoga žandarma Františeka Valoušeka na službi u Bosni); priredila i iz obimnog rukopisa izabrala Dagmar Dorovska, prijevod Zvjezdana Marković, Bosanska riječ, 2016. František Valoušek daje povijest iz "žablje perspektive" običnog čovjeka, ali dok ponekad birokrati i državnici, pa i statističatri i povjesničari "žive u oblacima", dotle ljudi koji rade na terenu, trgovci, privrednici i policajci vrlo jasno sondiraju život, mentalitet, standard, odnose i daju nam ne kostur dogođajnice već živu tvar ljudske povijesti.
https://www.knjiga.ba/media/catalog/product/cache/1/image/9df78eab33525d08d6e5fb8d27136e95/slike/sjecanja_na_bosnu.jpg
Valoušek je dobar i socijalno inteligentan čovjek, marljiv i pristojan, po prirodi domišljat i brzo uči, oštro zapaža. Već sa 15 godina je kao rođen u nižem staležu radio u rudniku, zatim se uspio kvalificirati za policajca i vojnog muzičara - te je iskoristio prigodu i položio ispit za žandarma, fizički i psihički vrlo zahtijevno zanimanje. Govorio je češki i njemački, odlično je naučio bosanski, te solidno turski. Na kursu u Goraždu morao je još polagati osnove meteorologije (žandarmi često danima obilaze teren, jednom je Valoušeka udario grom!), pčelarstvo, sa naglaskom na ginekologiju i porodiljstvo (kao pomoć u zabitim selima, ali i radi rasprostranjenosti spolnih bolesti, od žandarma se tražilo da ne posjećuju prostitutke, ali im se teško izdavala dozvola za ženidbu!). Žandarmi su dobro jeli i pili, imali solidne plaće ali su tjednima obilazili teške terene (snježnošumsko podneblje) naseljene "teškim" ljudima, čuvali granicu u Podrinju odakle su često osim krivolovaca i švercera morali suzbijati naoružane skupine razbojnika i paravojnih formacija koje su svakodnevno vodile mali neobjavljeni prljavi rat protiv Austro Ugraske.
 
Prije mog (F. V.) dolaska u BiH (1902., op. T.T.) zmije otrovnice su godišnje ubijale 240 ljudi (?T.T), 3.000 goveda, 70.000 ovaca i koza (goveda i konji obično prežive ujed zmija, dvojim u točnost podataka, op. T.T.). Bosanska Vlada je 1904. g. raspisala nagradu za svaku ubijenu zmiju otrovnicu u iznosu od 1 krune (zapravo zmije su korisne jer uništavaju glodavce, op. T.T.). Kako svijet u Podrinju gdje je službovao Valoušek (sala pored Goražda, Foče i Višegrada, npr. Metaljka) živi? Autor navodi da nije bilo teferiča ni Đurđevdana koji bi prošli bez tučnjave i noževa. Osobito je Đurđevdan bio nezgodan jer se biralo kraljicu ljepote i skladnosti s kojom je svaki momak želio plesati u kolu, pa je uz ljubomorne ispade i alkohol bivalo tragedija, a zakon je bio prilično blag prema ubojstvu iz afekta.
 
Teški zločini su se u Bosni događali svakodnevno. Ljudi su plahoviti, osvetoljubivi, smjeli, skloni tučnjavama, (tada) većinom nepismeni. Povlačenje noža (handžara) je svakodnevna pojava, osobito među pravoslavcima jer mnogo piju rakiju (šljivovicu). U tome kraju nije bilo sela katolika Hrvata, Hrvati su nazočni kao policajci (po F.V. iz Hrvatske je bilo blizu 70 posto žandarma), vojnici, trgovci, činovnici - ovo ističem da ne bih žalosno stanje puka u cijeloj BiH sveo samo na opise dvaju naroda koje je naš žandarm u Podrinju susretao. Bosanci, pa i oni bogati su živjeli dosta skromno; prodavali su jeftino hranu, kožu, krzno da kupe potrebni petrolej za svjetlo, ali i nepotrebni luksuz poput kave, šećera, duhana i vina.
 
Kod sahrane Turčin (kako F.V naziva bosanske muslimane, danas Bošnjake) mora biti sahranjen u roku od 24 sata, pravoslavac u roku od 48 sati. Još i danas među dijelom katolika u Popovom polju važi sličan običaj (opaska T.T.). Muslimanski običaj je da grob mora biti dubok do pasa kopaču, a pokojnik se često ostavlja u sjedećem položaju oslonjen na štap, da lakše ustane u slučaju sudnjeg dana. Plitki zemljani grobovi su nekad omogućavali životinjama da oskvrnu dijelove tijela pokojnika.
 
Naš žandarm je protivnik harema (višeženstva) i ističe negativne strane tog sustava. Počinje u opisu svoga puta (špijunskoga, prerušen u trgovca) u Carigrad sa sultanom Abdul Hamidom koji je imao oko 500 žena (ne sve zakonite, naravno); od njih 250 sinova i 335 kćeri (stranica 74...). Ništa nisu radile zatvorene u haremu. Po navršenoj 30 godini sultan ih više nije posjećivao, živjele su tad u odvojenoj luksuznoj kući gdje su ih služili eunusi. Ističe slučaj Bošnjakinje koja je bila jedna od 4 žene starog bega (ne ću navesti prezime). U istoj sobi u kojoj su svi spavali beg je ljubovao samo sa najmlađom, dok je ostale maltretirao. U napadu ljubomore nesretna žena je sjekirom ubila bega i ljubovcu, te je počinjen zločin sama prijavila u žandarmeriji. Porota i javno mišljenje u kojem su prevladavali kršćani i obrazovaniji ljudi su stali na stranu ubojice, te je dosta blago kaznili. Navodi i slučaj žene koja je na svoje iznenađenje shvatila da su je udali za dječaka, te je pokušala pobjeći i zatražiti zaštitu žandarma. Bosanske žene su brzo starjele.
 
Ožujka 1904. je dvanaesteročlana liječnička komisija pregledavala cijelo stanovništvo nastojeći iskorijeniti spolne bolesti. Kod popisa stanovništva žandarm Mlinarić je nastradao, tj. ubijen u snu jer je ulazeći u kuću vidio lice supruge jednog osjetljivog čovjeka (lice se nije smjelo otkriti). Komplicirane balkanske odnose Valoušek poznaje odlično, osobito je zanimljiv opis puta u Crnu Goru (147. str.), opisivanje položaja Makedonije i makedonske inteligencije (208. str.), te žalosnoga i divljeg stanja u Albaniji gdje je boravio kao dio međunarodne policije (220. str.). Kod aneksijske krize u BiH 1908. odnosi na granici Srbije i BiH su se pogoršali drastično, pri čemu je srbijanska perfidija vrlo izvježbana - npr. kada dogovaraju da se obje vojske od granice odmaknu 4 km a onda paravojne formacije napadaju žandare i plijene muslimanska sela.
 
Pravoslavne svećenike je smatrao nositeljem srpskog nacionalizma, a općenito je smatrao da narod previše daje vjerskim poglavarima koji jako dobro žive i izrabljuju na podmukle načine puk. Osobito je opis na str. 202. zanimljiv kad vidimo nacionalnu strast rasplamsalu do ludila, od čega nijedan narod nije imun. Obje strane su koristile seljake i trgovce, te činovnike i vojnike za špijunažu, osobito je smiješan primjer neke babe Milice koja je kao dvostruki špijun moguće svojim informacijama izazvala nagomilavanje trupa na obje strane granice.
 
Opis bosanskih stoljetnih šuma, rijeke Tare, hajke i lova na medvjede i vukove i tisuće životnih sitnica čine da se ova knjiga lako guta. Valoušek je nastojao pomoći ljudima, osobno je proširivao miniranjem rizičan dio ceste nad vrletima sutjeske Tare, ali je isto tako iz pukog avanturizma verući se po neprohodnom gorju i stijenama posjetio krivolovce na obali rijeke! Među više od 200.000 ljudi naseljenih iz Austro Ugarske bilo je i puno Čeha (i Slovaka i čeških Nijemaca), samo u Sarajevu preko 1700 osoba. I u Beču je tad živjelo stotine tisuća osoba rodom iz Češke i Slovačke(!) Sporadično se pojavljuju u tekstu i značajnije osobe koje je češki žandarm na privremenom radu u Bosni susretao poput Rašid paše Ibrahimbegovića (general u Pljevljima, danas Crna Gora), te poslanika u BiH skupštini, kasnije i Jugoslaviji Rašida bega Rašidkadića. Zanimljivo da je pred kraj službe František Valoušek nosio gustu bradu, za što je kao i za ženidbu trebao dopuštenje nadležnih.
 
Kod aneksije BiH Austro Ugarska je Turskoj platila 105 milijuna kruna odštete, te vojno napustila Sandžak i Novi Pazar. U analizu austrijske politike ne bih ulazio, osim korisnog stvaranja Albanije, ona je uglavnom bila pogrješna, što uslijed vanjskih pritisaka i unutarnje nestabilnosti, što uslijed starosti i prosječnosti cara Franza Josepha. Aneksija BiH, napuštanje Sandžaka, protivljenje Velikoj Bugarskoj 1878., popustljivost nakon dolaska Karađorđevića na vlast, propuštanje unutarnjih reformi, savezništvo s Italijom su kardinalne grješke koje će se naplatiti u lipnju 1914. godine kada je cijela Europa otišla u ambis ratnog ludila.
 
Dodajmo i par zanimljivosti kada je žandarm František putovao ilegalno po Crnoj Gori skicirajući teren i izvore voda. "Kaže se da su Crnogorci dugovječni jer žive sa prirodom, malo rade (to se valjda ne odnosi na žene, op. T.T.), ne koriste umjetnu hranu i ne piju alkohol (?T.T). Ukoliko Crnogorac ima (makar) dosta kopriva o ishrani ne brine, veseo je i zadovoljan i svuda po planinama se može čuti njihova pjesma. Češka fascinacija Crnom Gorom se može tumačiti i privlačenjem suprotnosti, tj. dijalektički.
 

Teo Trostmann

Jadna je Europa kada kod turskog sultana traži rješenje hercegbosanskih problema

 
 
Nema tajne koja će zauvijek ostati tajnom i laži da će ostati laž, neotkrivene u mraku prljavih namjera i ciljeva, bez obzira na sposobnosti onih koji ih skrivaju, koji se njima služe kao sredstvima obmanjivanja i laganja onom drugom, sugovorniku, susjedu, političkom partneru ili suparniku. I onda kada njihovi skrivači pomisle da su ih zauvijek sakrili od drugi, da su trajno zakopane i ničim  moguće ih otkopati, one izađu na svjetlo dana. Tajna i laž kao oružja protiv drugog, kratkoročnog su uspjeha. Zatrpavane i skrivane laži i tajne koje su bile s ciljem rušenja i ubijanja drugog, najbolnije se obiju o glavu onima koji ih skrivaju.
https://i.pinimg.com/originals/0b/5a/3c/0b5a3cf6f7278d8c78e45a8cd0578ed2.jpg
Mnogi skrivači nekih tajni i laži ne shvaćaju snagu istine koja ih mora otkopati, bez obzira koliko duboko bile zakopane, te ništa ne uče od tog pravila koje ih uvijek pobjeđuje i istinu i tajnu razotkriva. Potvrđuju to dva neuspjela muslimanska pokušaja zatrpavanja tajni i laži, a koje su bile tragične za Bosnu i Hercegovinu i njenu sadašnjost bez budućnosti. Prvi  muslimanski pokušaj skrivanja istine, mnogim vrstama laži je srpsko-muslimanski tajni beogradski pregovori diobe Bosne i Hercegovine. Ta laž, kako nije bilo tajnih pregovora, koju su desetljeće Muslimani skrivali pred beha Hrvatma i svijetom, otkrila se kad je već Bosne i Hercegovine nestalo u njenom prijeratnom šarenilu, jer strahote koje su sva tri beha naroda, napose Hrvati, pretrpjeli njenim skrivanjem nisu dozvolile da ostane zatrpana pod blatom srpsko muslimanskih prljavih ciljeva, istrijebljenja Hrvata iz Bosne i Hercegovine.
 
I druga muslimanskim lažima skrivana istina je ona da je Alija Izetbegović Bosnu i Hercegovinu ostavio u amanet Turskoj, njenom predsjedniku koji ga na samrtnoj postelji posjetio u Sarajevu. Ta otkrivena istina toliko se širi beha podnebljem da je danas najviše s ponosom razotkriva sin Alije Izetbegovića i sâm sultan Erdoğan. Naime, ne samo da je Bakir Izetbegović potvrdio da mu je otac Alija "BiH ostavio u amanet Erdoğanu", nazvavši ga "liderom svih muslimana u svijetu", već je time svijetu poručio da se sudbina Bosne i Hercegovine kroji ne u Bosni i Hercegovini već u Turskoj. Da je turski predsjednik i predsjednik muslimanskog entiteta u Bosni i Hercegovini. Jer ako je Erdoğan lider svih muslimana u svijetu, a Bakir kaže da jest, znači on je vođa i bosanskohercegovačkih muslimana, tim više što mu je i zemlja ostavljena u amanet.
 
Bila je to javna veleizdaja Bosne i Hercegovine od strane otca i sina Izetbegovića i Bakirovo priznanje da je on samo figurativni bošnjački član tronacionalnog beha Predsjedništva, a glavnu riječ u zemlji vodi turski predsjednik Erdoğan. Priznavanjem Erdoğana liderom svih muslimana u svijetu, Bakir je svjetskim državnicima dao adresu kome trebaju ići, i s kim trebaju razgovarati o riješenju beha problema. To je Turska i njen predsjednik. Bakir je samo Erdoğanova ispostava koja nema ovlasti donošenja odluka o pitanju budućeg ustroja neustrojene Bosne i Hercegovine.
 
Potvrdilo se još jednom ono što svi beha narodi znaju, a to je nepobitna činjenica da svaki od beha naroda ima svoju maticu zemlju, Srbi u susjedstvu Bosne i Hercegovine Srbiju, Hrvati unutar Bosne i Hercegovine Europu, muslimani Bošnjaci tisuće kilometara daleko, u zemlji okupatora s kojom se identificiraju, i koju zazivaju da se vrati, u Turskoj. I reklo bi se da je to legalno pravo svakog naroda da se priključuje matici, da neke svoje politike usklađuje sa njima, da za njih športski navija, politički ih podupire, brani njihove vođe i prepuštaju im da one vode politiku svog naroda u Bosni i Hercegovini. To je povijesna istina koju su tijekom cijelog beha rata, sve do otkrivanja istine Alijinog ostavljanja Bosne i Hercegovine u amanet Turskoj, Muslimani skrivali kako bi pridobili naklonost svijeta. I nakon što su uspjeli pridobiti svijet na svoju stranu, prikazujući se najvećom žrtvom u beha građansko vjerskom sukobu iza koje navodno nitko nije stao i branio ih, Bošnjaci javno svijetu otkrivaju svoju maticu, Tursku. I ne samo otkrivaju već je poziva i zove, daje Turskoj  Bosnu i Hercegovinu i sva prava da o njoj odlučuje u njihovo ime. I ne samo u ime Bošnjaka, već je ovlašćuju da odlučuje o svim drugim beha narodima, Srbima i Hrvatima.
 
Otkrivanjem te zatrpavane istine beha problem se prenosi turskom predsjedniku Erdoğanu da ga on sa drugim beha stranama i njihovim zemljama maticama riješava. I naravno da predsjednici Srbije i Hrvatske, kao i Visoki predstavnik i Međunarodna zajednica kreću i odlaze u Tursku na razgovore sa njenim predsjednikom. Izetbegovići su dali ponumoć Erdoğanu, i on to sa velikim ponosom prihvata. Redaju se sastanci predsjednika Hrvatske i Srbije sa turskim predsjednikom i bošnjački član beha Predsjedništva Bakir Izetbegović ostaje na marginama političkog odlučivanja budućeg uređenja BiH. Bakir izvješćuje beha javnost kako ga Erdoğan uvijek zove na mobitel i prenosi sadržaje razgovora sa srpskim ili hrvatskim predsjednikom, što je bio slučaj i sada kada je u Ankari bila hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Izetbegović „sve zna“ što se razgovara, i eto ne odlučuje Turska o našoj bošnjačkoj sudbini, jer ja sam i u Beogradu kazao, „o našoj sudbini se odlučuje u Sarajevu“. Naravno onako kako to kaže Erdoğan. Ako je u Turskoj rođena Republika srpska, a jest, na čijem porođaju je bio i svijetu objavio Alija Izetbegović, zašto ne bi bila rođena i Republika muslimanska. Njeno rođenje bi trebao svijetu objaviti sin Alijin Bakir.
 
Bošnjaci muslimani su izdati i poniženi, napose onaj europeizirani dio koji se nikada nije slagao sa politikom Izetbegovićâ, koja je uvijek bila izdajnička. Dok hrvatski i srpski predsjednici razgovaraju s turskim predsjednikom na beha područjima pod bošnjačkom kontrolom vijore se turske zastave i slike Erdoğana i iranskog ajatolaha Khomeinija. Multinacionalnost i multikonfesionalnost BiH zauvijek je tim slikama protjerana i nestala. Nitko se više i ne bori za tu beha nekadašnju svjetsku vrijednost.
 
Boriti se za multi vrijednosti značilo bi i otkazivanje punomoći i amaneta datog Erdoğanu da vodi bošnjačku politiku, a to Izetbegović mlađi ne može učiniti svom starijem bratu. Više se mnogi muslimani Bošnjaci i ne vrijeđaju kada ih se ponegdje i ponekad naziva Turcima. To im danas godi, time su ponosniji više negoli sa novoizabranom, ali od svih neprihvaćenom nacijom Bošnjak. Ne traži se, stoga, više način uređenja BiH unutar predstavnika njenih naroda u institucijama zemlje. Sve beha institucije blokirane su već  mjesecima. Da bi se nešto dogovorilo čeka se mišljenje iz Turske, zbog čega nikako da se predstavnici naroda sastanu i počnu raditi, u dijalogu tražiti puteve koji vode zajedničkom cilju. Cilju koji nikako da definiraju i označe kroz rasprave, tolerancije i međusobno priznavanje i uvažavanje.
 
Polako ali sigurno to uviđaju i vanjski  čimbenici u Bosni i Hercegovini, potpisnici i supotpisnici daytonskog nepravednog mira. Nametnuti mir u Daytonu bio je zamišljen kao temelj izgradnje trajnog i pravednog mira u zemlji, kojeg su bili dužni izgraditi njeni narodi. Daytonisti su se u tom svom naumu pokazali velikim nepoznavateljima beha prijeratne, ratne, jednako tako i poratne beha stvarnosti. Nisu htjeli da priznaju da svaki beha narod ima svoju maticu zemlju, da je svakom od njih Bosna i Hercegovina  domovina onoliko koliko Muslimanima to dozvoli Turska, Srbima Srbija i Hrvatima koliko to dozvoli Europa, budući da je jedino taj beha narod danas u Europi i Europljani.
 
Nekadašnja multinacionalizirana danas je interesno globalizirana Bosna i Hercegovina, zemlja u kojoj se sudaraju Orijent, Bizant i Europa. Nažalost poražena Europa, Europa koja mora ići u Ankaru, turskom predsjedniku i sa njim tražiti rješenje beha problema. On odlučuje hoće li se u zemlji izmijeniti izborni zakon po kojem bi svaki narod birao svog zastupnika, a nikako da drugi biraju u njegovo ime. Iz Turske se šalju zapovijedi beha muslimanima šta moraju prihvatiti ili odbiti, iz Srbije Srbima, iz Europe Hrvatima. To je slika današnje BiH i razlog zamršenosti problema kojeg mogu odriješiti predsjednici Turske, Srbije i Hrvatske, na najmanje bolan način stvaranja i međusobnog priznavanja triju beha entiteta, Orijenta, Bizanta i Europe. 
 

Vinko Đotlo

Bošnjaci nastavljaju s praksom preglasavanja Hrvata

 
 
Predsjedateljica Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Borjana Krišto dostavila je Ustavnom sudu BiH novu apelaciju kojom traži da se ospore odredbe Ustava Federacije BiH koje su omogućavale da brojniji Bošnjaci biraju Hrvatima predstavnike u gornji, nacionalno koncipirani Dom naroda Federacije BiH - Apelacija koju je dostavila visoka dužnosnica HDZ-a BiH Ustavnome sudu temelji se na ranijoj presudi koju je Ustavni sud donio po apelaciji Bože Ljubića, nekadašnjeg predsjedavajućeg Zastupničkog doma Parlamenta BiH i aktualnog saborskog zastupnika kojom su izbrisane te odredbe u Izbornom zakonu, no on se nije žalio na odredbe Ustava Federacije BiH.
http://imovinapoliticara.cin.ba/images/borjana_kristo.jpg
Borjana Krišto
 
Ova apelacija dolazi u trenutku kada su bošnjačke i probošnjačke stranke predstavile inicijativu za provedbu presude Ustavnoga suda BiH po Ljubićevoj apelaciji u federalnom Parlamentu, no koja po mišljenju iz hrvatskih stranaka nastavlja mogućnost diskriminiranja bosanskohercegovačkih Hrvata. “Apelacija je na tragu odluke Ustavnog suda kojom je takva odredba Izbornog zakona stavljena izvan snage jer se njome ne osigurava provedba legitimnog izbora izaslanika konstitutivnih naroda u Dom naroda iz pojedinih županija. Presuda se na neizravan način dotakla i tih odredbi”, rekla je predsjedateljica Zastupničkog doma Parlamenta BiH za bosanskohercegovačko izdanje Večernjeg lista.
 
Krišto smatra da su odredbe Ustava Federacije BiH koje definiraju da primjerice Bosansko-podrinjska županija, u kojoj po posljednjem popisu žive 24 Hrvata, i Posavska županija, u kojoj je 36.000 Hrvata, biraju identično – jednog izaslanika. Razlika u vrijednosti glasa je 1400 puta. Krišto smatra da je članak 8 Ustava FBiH, a napose stavci 3. i 4., u suprotnosti s Ustavom BiH, s Protokolom europske konvencije i s Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima.
 
“Ako bi se nastavilo s praksom da se iz pojedinih županija bira po jedan izaslanik, čak i unatoč tome što toga naroda tamo gotovo nema, došli bismo do toga da nemamo legitiman izbor konstitutivnih naroda, a vrijednost glasa birača ne bi vrijedila jednako, što je nedopustivo”, rekla je Krišto. U odluci Ustavnoga suda po Ljubićevoj apelaciji eksplicitno je navedeno kako se neće osigurati izbor legitimnih predstavnika konstitutivnih naroda ako se dopusti praksa da drugi narodi biraju izaslanike u Dom naroda. “Više je nego očito da navedene odredbe omogućuju predstavnicima jednog konstitutivnoga naroda u zakonodavnom tijelu županije legitimitet dati predstavnicima drugog konstitutivnoga naroda… Očito je da navedene odredbe impliciraju da pravo na demokratsko odlučivanje isključivo legitimnim političkim predstavljanjem neće biti utemeljeno na demokratskom izboru izaslanika u Dom naroda”, naveo je Ustavni sud BiH.
 
Supredsjedatelj Doma naroda Božo Ljubić izjavio je kako je “obrazloženje iz ranije odluke Ustavnoga suda ogroman kapital” za novu apelaciju. “Ona se može doslovno primijeniti na ovaj slučaj. Odredba koja je bila ranije u Izbornom zakonu i koja je proglašena neustavnom, i koja je ostala u Ustavu FBiH, daje jednaku mogućnost nelegitimnoga izbora”, tvrdi Ljubić. Objašnjava da pokušaj bošnjačkih stranaka koje inzistiraju na provedbi upravo tih prijepornih odredbi Ustava zapravo poručuje kako žele nastaviti nametati Hrvatima političke predstavnike te bez njih vladati u FBiH i BiH.
 

Hina, http://www.dnevno.hr/vijesti/svijet/pobuna-hrvata-ne-priznajemo-ustav-federacije-bih-1118071/

Anketa

Mogu li rukometaši do zlata?

Srijeda, 24/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 922 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević