Get Adobe Flash player
Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

Spomenik general-majoru Bratiću u vojarni Vojske Srbije dokaz srbijanske...

Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

Plenković: Trebate znati da nijedno pravosudno tijelo u RH nije službeno...

Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

Autor pjesme "Srbe na vrbe" je Slovenac Marko...

Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

Sve dok Hrvatska prijestupnike javno i kolektivno ne osuđuje bit će...

SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

Prema Željki Proleterki partizani su imali pravo na mržnju i...

  • Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

    Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

    četvrtak, 14. studenoga 2019. 10:34
  • Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

    Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

    srijeda, 13. studenoga 2019. 16:46
  • Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

    Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

    četvrtak, 14. studenoga 2019. 13:30
  • Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

    Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

    srijeda, 13. studenoga 2019. 16:40
  • SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

    SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

    utorak, 12. studenoga 2019. 19:49

Bošnjaci sve više čine da se dodvore sultanu Erdoğanu

 
 
U zemlji u kojoj su spomenici zloglasnog turskog okupatora važniji od čovjeka, u zemlji u kojoj jedan od naroda, bošnjački, više čuva osmanlijsku ostavštinu negoli gradi vlastitu sadašnjost i vrijednosti za budućnost, u takvoj zemlji ne može nikada zavladati mir, sigurnost, prosperitet, sloboda, demokracija, niti mrvica europejstva. Ne može zavladati jednakost i ravnopravnost naroda u njihovim posebnostima i razlikama. Tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu, na propast osuđuju i osudiše turski nostalgičari, oni koji je i ne mogu doživjeti domovinom, napose zemljom koju moraju dijeliti sa kršćanima, sa drugima i drugačijima.
https://mymodernmet.com/wp/wp-content/uploads/2018/04/islamic-architecture-2.jpg
I dok je svugdje u svijetu u uređenim društvima zemlja zbog čovjeka i za čovjeka, i čovjek ispred svega, u Bosni i Hercegovini kako je vide današnji Bošnjaci, za koje se ne zna što bi bili ako bi se vratilo tursko vrijeme zuluma u Bosnu i Hercegovinu, osmanlijska ostavština je ispred čovjeka. Čovjek je ne u drugom već u zadnjem redu, i na najnižoj cijeni. Uzdizati spomenike okupatora a ne graditi vlastite i vlastiti identitet vezan za povijest banovske i kraljevske Bosne prije Osmanlija, suicid je identiteta kojeg su Bošnjaci sami izabrali, i strašna veleizdaja Bosne i Hercegovine, ravna, u intenzitetu udara razornija i od građansko-vjerskog rata, kojeg su Muslimani pretvorili u globalni svjetski sukob vjera i civilizacija.
 
Ovih dana mjeseca studenog 2019. godine Bošnjaci ushićeno obilježavaju godišnjicu rušenja turskog spomenika u Mostaru, Starog mosta, građevine koju je gradila, ispod zamahnutog turskog mača koji je danonoćno visio nad njima gladnima i žednima, kršćanska katolička raja. Iako je sve više i više dokaza kako su ga srušili upravo Muslimani vjerujući da će zbog njegova rušenja svijet stati na njihovu stranu, što se i dogodilo, i da će im poslužiti kao otvorena vrata za izlazak na more, danas taj rušilački čin i dalje koriste kao sredstvo sotoniziranja, progona i političkog osvajanja Hrvata i njihovih prostora.  Ne obilježavaju Bošnjaci godišnjicu njegova rušenja kao znakom žalosti za njim, već da se što više dodvore sultanu Erdoganu, i zbog toga kako bi i dalje vršili pritisak na Hrvate s ciljem potpune obespravljenosti u čemu su im pomagali i pomažu izmijenjani Visoki predstavnici, suvremeni okupatori hrvatskog naroda.
 
Bombastičnim nazivima koje su ispod svaki normi ljudski ocjenjivanja događaja "Rušenje Starog mosta je tragedija cijelog čovječanstva" osuđuju njegovo nestajanje, čak i takvima koje ta građevina ni po čemu ne zaslužuje. Te bošnjačke jadikovke za mostom su više žal za ne izlaskom na more, i zavjesa da prekriju vlastitu odgovornost kako pred svijetom tako i pred svojim narodom. Nazvati stoga rušenje Starog mosta, svjetskim spomenikom mira, tragedijom cijelog čovječanstva, je u najmanju ruku izrugivanje i devalviranje istinski svjetskih spomenika mira.
 
Može li građevina koju je prisilno gradio pokoreni kršćanski narod, bez hrane i vode, biti spomenik mira. Zasigurno ne, to je samo bio i jest spomenik okupatoru i njegovu zulumu. Sve dok se Stari most ne proglasi spomenikom kršćanskih graditelja, osmanlijskih robova, on će biti zid razdora i diobe, kao što je i sada, između turskih nostalgičara i nasljednika koji su ga prisilno gradili i izgradili. Stoga, niti jedan svjetski most nije tako dijelio, i dijeli, narode kao taj mostarski. U prošlosti je dijelio okupatora od okupirane raje, u sadašnjosti dijeli nostalgičare za okupatorom od, nažalost, i dalje okupiranog hrvatskog naroda.
 
Kada su islamisti srušili spomenike Zapadnog svijeta, spomenike demokracije i slobode u Americi 11. rujna 2001. godine, i dalje kada su rušili po svijetu, niti jedna jedina riječ osude nije se čula iz muslimansko-bošnjačkog vodstva. Za njih je to bio vid obrane islama, način njegova širenja, naprosto bilo je to pravo muslimana. Taj islamski urbicid, isilovski udar na američku i svjetsku demokraciju i slobodu, pojedini bošnjački čelnici su opravdavali i stajali uz teroriste, kao što sada stoje iza turske agresije na Siriju i turskog genocida nad Kurdima. Ne čudi stoga muslimansko-bošnjačka šutnja na rušenje i granatiranje katoličkih crkava u Dolcu, Putičevu, Gučoj Gori, Vitezu, Novoj Bili, Brajkovićima…, gradnja džamija na okupiranoj hrvatskoj zemlji, i skrivanje masovnih grobnica ubijenih Hrvata diljem beha prostora kroz koje prošao Komšić sa svojom zločinačkom armijom. To nije nikakav konfesiocid, genocid ili urbicid, to je muslimansko pravo, i sveta dužnost u širenju islama.
 
Selektivni prilaz zločinima iz, ne samo turskog perioda okupacije već i iz građansko vjerskog sukoba ne može biti temelj zajedničke, mirne, demokratske i europske Bosne i Hercegovine. To je fundament samo radikalnog islamskog entiteta na periferiji Europe. I stoga Bosna i Hercegovina nije problem samo za kršćane u njoj, već je to, gotovo veći i opasniji problem za Europu i kršćanstvo na Starom kontinentu. Koliko je to velika opasnost govori i činjenica bošnjačke šutnje na stradanja narodâ, i tolika buka i halabuka zbog rušenja jednog turskog spomenika, kakvih je još stotine u, danas duboko islamiziranoj i erdoganiziranoj Bosni i Hercegovini.
 
Ako nekome nije do čovjeka, a očito radikaliziranom bošnjačkom čelništvu i nije, zar im onda može biti do neke građevine, napose one koja je  spomenik bilo Hrvata, Srba, ili Ostalih. Za građevinama Austrougarske koje su Bosnu i Hercegovinu velikim dijelom vratile u Europe, tamo gdje je bila prije otomanske okupacije, nije se čuo bošnjački žal. Naprotiv, Austrougarsku ostavštinu su rušili i ruše, a Austrougarsku proglašavaju okupatorom, iako je ona u samo četiri desetljeća vladavine zemljom više izgradila mostova, putova, zgrada, tvornica i svakog boljitka za ljudski život negoli Turska u više od četiri stoljeća okupacije. Ako je Alija Izetbegović kazao da je spreman žrtvovati 250 tisuća Muslimana za islamsku Bosnu i Hercegovinu kako bi je ostavio u amanet turskom zlikovcu, onda nije teško zamisliti da je bio spreman za taj cilj porušiti sve mostove, i cijelu Bosnu i Hercegovinu i tako pustu ako treba ostaviti Turcima. Bošnjački žal za turskim spomenicima u Bosni Hercegovini znak je snažnog sudara dva svijeta na tom malom prostoru, islama i kršćanstva, koji traje sve od tragične 1463. godine kada  Bosna, hrvatske kraljice Katarine, pade pod vlast najokrutnijeg povijesnog okupatora. To i jest razlog da turski mostovi u Bosni i Hercegovini dijele narode, za razliku u svijetu gdje ih mostovi  povezuju. No da bi i turski mostovi u Bosni i Hercegovini kao u cijelom svijetu povezivali narode potrebno je zemlju podijeliti na entitete naroda, bošnjački, hrvatski i srpski.
 

Vinko Đotlo

Tragični dio bosanskohercegovačke stvarnosti

 
 
Bosanskohercegovačka zajednica koju čine tri naroda, Bošnjaci, Hrvati, Srbi, i dva entiteta, jedan etnički i vjerski čisti srpski, i drugi na papiru definiran kao federacija, a u praksi na putu da postane čisti muslimanski, nikako da uđe u vrijeme mira, tolerancije i izgradnje prosperitetne budućnosti, jednakosti i ravnopravnosti svih tih silnih razlika. Naivno se mislilo i vjerovalo da nepravedni daytonski sporazum može pomiriti suprotstavljene, zaraćene i građansko-vjerskim ratom za teritorij podijeljene i udaljene narode. I stoga, umjesto da je poslije Daytona, ispisanog pod sjenkama najmodernijeg oružja za masovna ubijanja, pod palicom svjetskog policajca kojeg je predstavljao tenk pregovarač Holbrooke, a u Bosni i Hercegovini ga naslijedili u pregovaračkim zločinima prema Hrvatima, Bildt, Ashdown, Petrischt, Schwarz-Schilling, beha zajednica krene u izgradnju mira i tolerancije, usmjeriše je na put krađe i laži, mržnje i sukoba, bez oružanog rata.
https://croexpress.eu/nv-admin/image/vijesti/0-1503999510.jpg
Povelja Hrvata Kulina bana od 29. kolovoza 1189.
 
Brojniji beha narod, bošnjački, koji prisvaja apsolutno pravo na Bosnu i Hercegovinu, negirajući i nepriznavajući ni u kojem znaku druge i drugačije, uveo je u beha društvo krađu kao pravo, a laž kao istinu. No ono što ovu krađu i laž koju šire bošnjački čelnici čini specifičnom, a time i vrlo opasnom za one koje kradu i o kojima lažu, je u činjenici da se krade povijest, kraljevsko hrvatski identitet Bosne i Hercegovine, a time i identitet domicilnog autohtonog hrvatsko katoličkog naroda. Laže se o prošlosti hrvatskih banova i kraljeva, krade se njihov nacionalni i vjerski katolički identitet, što je zapravo i krađa same Bosne i Hercegovine. Čak ni najbrutalniji turski agresori i okupatori nisu u tolikoj mjeri krali hrvatsko katoličke banove i kraljeve u Bosni i Hercegovini kao što to u postdaytonskom vremenu stvaranja nove muslimanske nacije, kradu Bošnjaci. Ta bošnjačka krađa hrvatskih kraljeva i banova koji su, prije turske okupacije i počinjenog genocida i konfesiocida nad njihovim narodom, Bosnu i Hercegovinu svrstali u red tada najuređenijih i najnaprednijih europskih zemalja, ravna je onoj muslimanskoj agresiji na hrvatski narod tijekom građansko vjerskog sukoba, kojeg su vehabije i mudžahedini učinili i svjetskim vjerskim ratom.
 
Koliko je bošnjačka krađa hrvatskih kraljeva i banova Bosne i Hercegovine podla, licemjerna, zločinska i okupatorska, u službi babe Erdogana, najbolje pokazuje bošnjačko pjevanje Turskoj i njenom genocidnom vremenu okupacije hrvatske kraljevske Bosne i Hercegovine. Pjevati okupatoru koji je na najkrvaviji mogući način trajno prekinuo hrvatski kraljevski kontinuitet, "Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati", te  i u isto vrijeme vezati svoj nacionalni identitet s Kulinom banom, zapravo je bošnjački nastavak agresije i okupacije Bosne i Hercegovine, tamo gdje su Osmanlije zaustavljene. I kao takvi njihov prvi, ili je drugi, član tronacionalnog a u praksi dvonacionalnog beha Predsjedništva, muslimanski zet okićen zlatnim ljiljanom, vrlo brutalni ubojica hrvatskog suvereniteta i konstitutivnosti u beha zajednici, Željko Komšić, otišao je čak u Beč da svojata i krade hrvatskog Kulina bana. Zasigurno da je to povijesni fenomen da jedan vojnik agresorske armije ide po svijetu i obilježava godišnjicu Bana onog naroda po kojem je u ratu pucao, a u današnjem vremenu krađe i laži koje i sam kreira i kojima se služi u procesu muslimansko-bošnjačkog etničkog čišćenja naroda Kulina bana. I to je tragični dio bosanskohercegovačke stvarnosti, koja joj ni po čemu ne jamči niti sigurnost, niti cjelovitost, niti budućnost. Krađa i laž klimavi su temelji bilo koje zajednice, napose slojevite i heterogene kakva je bosanskohercegovačka.
 
Komšićev odlazak u Beč, grad pred kojim je Turska poražena i gdje je počeo, opravdani, pad zločinačko genocidnog Osmanskog carstva, na obilježavanje 830. obljetnice Povelje Kulina bana, potez je koji zaslužuje svaku osudu, i on nikako i ni po čemu nije predstavljao hrvatski narod, i samog Kulina bana. Stoga Komšićeva nazočnost u Beču povodom 830. obljetnice Povelje Kulina bana, je zapravo na neki način ponovni turski osvajački pohod na taj grad. Kao i u prošlosti i danas iz Bosne i Hercegovine krenuo je osvajački pohod na Beč. Ostatci Osmanlija, janjičari, nostalgičari tog zloglasnog u danku krvavog carstva, koje se održavalo na vlasti najkrvavijim metodama zločina nad porobljenim kršćanima, nakon rušenja Kulinove zemlje, i ubrzanog povratka te genocidne imperije u Bosnu i Hercegovinu, pod izgovorom obljetnice Banove Povelje ušli su u Beč.
 
Naivna, a danas njemačkom diktaturom merkelizma ušutkana i zavezana Europa, dočekala je muslimansko-bošnjačkog člana beha Predsjedništva, pripadnika muslimanske zločinačke armije, i dala mu priliku da govori o onome kojem su zemlju okupirali, narod prisilno islamizirali, na temeljima crkava džamije izgradili. Slabost i naivnost, dobrotu i humanost, iskoristio je Alijin vojnik, okićen zlatnim ljiljanom za zasluge progona katolika, općenito, kršćana, po kojima je isilovski pucao, ali eto kako kaže ne zna je li nekog ubio, i ako jest, a vjerojatno da jest, zar bi dobio zlatni ljiljan da nije, te poput milijunske islamske bujice migranata bez ikakva otpora, i pitanja o njegovoj ratnoj prošlosti ušao u Beč.
 
Apsurd nad apsurdima, progonitelji i Bana i Banovih stečevina, ubojice bana i  banova naroda, i okupatori njegove zemlje, pokušavaju se u Beču prikazati njegovim nasljednicima, čuvarima njegove ostavštine. Ne i identiteta, jer oni to i nisu niti mogu biti. No, da apsurd bude još veći, ti isti lažni zagovornici Banovih vrijednosti, paralelno sa odlaskom u Beč na proslavu 830. obljetnice njegove Povelje, Bosnu i Hercegovinu ostavljaju Turcima u amanet, i pjevaju im pjesme, pa i onu „od Tirane pa do Trsta ne će bit ni jednog krsta“. Svaki spomen na turski zulum u pokorenoj i prisilno islamiziranoj Bosni i Hercegovini, kao i pjesme toj genocidnoj imperiji, ponovno je ubojstvo i Kulina bana, i kraljice Katarine, i svih drugi hrvatskih banova i kraljeva i njihova katoličkog naroda, koji su nestali pod krvavim turskim opankom.
 
Muslimansko je to ubojstvo i hrvatskih civila, žena, djece, staraca, i branitelja, u muslimanskoj agresiji, po selima Srednje Bosne. Odlazak muslimanskog člana beha Predsjedništva Komšića u Beč na 830. obljetnicu Povelje Kulina bana, bošnjačko je zatrpavanje masovnih grobnica hrvatskih žrtava Armije kojoj je odano služio. No to je i pokazatelj ropskog položaja Hrvata u federalnom entitetu, kao i sva nepravda po kojoj su izabrana dva bošnjačka člana, i ni jedan hrvatski, u tronacionalno beha Predsjedništvo. Zbog te nepravde, zbog obespravljenosti hrvatskog naroda, u sve više šerijatiziranom federalnom entitetu, Komšić je i mogao ići u Beč, i Europi demonstrirati muslimansko-bošnjačku moć centraliziranja i unitariziranja, zapravo islamiziranja danas beha federacije a sutra cijele beha zajednice. I nije mu bilo teško se tako ponašati u merkeliziranoj i muslimansko migracioniziranoj Europi.
 

Vinko Đotlo

Usađivanje ekavice, dr. Nametak i poruka koju nisam odgonetnuo

 
 
Gotovo istodobno s izlaskom Odabranih pjesmama Muse Ćazima Ćatića u Zagrebu, Općina Tešanj financirala je Ćatićeva Sabrana djela, koja je Abdurahman Nametak priredio. Ali, slovoslagari, “politički svjesni”, upozoriše svog direktora da u knjizi pjesama “ima jedna politička podvala”. Direktor obavijesti mostarskog načelnika Miricu. Mirica nazove predsjednika Općine Saliha Sarića i reče mu da štamparija prekida štampanje jer je pjesnik u knjigu ubacio pjesmu neprijateljskog sadržaja. Sarić upita koja je to pjesma. “Pjesma posvećena Adem-agi Mešiću, doglavniku Ante Pavelića”, odgovori Mostarac.
https://storage.bljesak.info/article/141673/1280x880/musacazimcatic.jpg
Musa Ćazim Ćatić
 
Polovicom ožujka 1969. godine napokon skraćenje – “vojska gotova”! Otputih se sa Željezničkog kolodvora noćnim vlakom, ne spavajući, u mislima dijaloge vodeći, ustreptao, pun nekih nejasnih planova za koje sam vjerovao da će se svi do jednog ostvariti.
Kad je u prvom izaponoćnom satu vlak stao u Bihaću, pomislih kako sam prije manje od dvije godine prvi put izašao na ovaj peron, odazivajući se na povoljno riješenu molbu za mjestom nastavnika srpsko-hrvatskog jezika u OŠ “Ahmet Fetahagić” u nedalekom selu Kamenici. Nikako sebi nisam mogao objasniti zašto učenici miješaju ekavski i ijekavski izgovor, dok mi direktor škole ne reče da im je prethodni nastavnik bio iz Šumadije. Učenici su ime predmeta skratili na srpski jezik, jer, eto – “nema veze, sve je to isto”. Od prve sam plaće u bihaćkoj knjižari kupio sebi Odabrane pjesme Muse Ćazima Ćatića, koje je priredio dr. Abdurahman Nametak uz 50. godišnjicu pjesnikove smrti. U Bosni i Hercegovini Musa je bio potpuno zaboravljen, nikad ga niko nije spominjao sve dok nije u Zagrebu na njegovu djelu doktorirao Abdurahman, brat Alije Nametka. I dok Nametkov izbor Musinih pjesama nije objavljen u Zori zagrebačkoj godine 1965.
 
JEDNOSTAVAN ŽIVOT, DO SUROVOSTI
 
Kad sam najposlije došao doma i kad je majka zalila kahvu, pa sjela preko puta mene – osjećao sam se lagahan, poput lebdećeg kućnog meleka na kojem počiva pogled one pod čijim je nogama Džennet. Dugo me gledala i dugo je tekla njezina priča bez riječi. Otac je ležao. Iz grla mu je virila sjajna čelična karnila. Nije bio dobro. Sestra je bila u školi, a brat, najmlađi, dječak, zamazan mašinskim mastima i uljima, učio je zanat. Crnac kod svog majstora.
Civilni životme podsjećao, nakon samo nekoliko dana, na onaj stari – jednostavan do surovosti, financijski grub i ovisan. Majka se “dala u biznis”: Dogovorila je s “kvartovkim političarima” održavati čistim i urednim prostorije Narodne fronte (poznate “Lire”), posluživati kahve, organizirati tombole, pretplatiti političke listove Oslobođenje i Borbu, osiguravati sjednice SSRN kvarta Carine, u radnom vremenu od 6 do 21 h.
 
ŠAMAR UVLAKUŠE ZVANOG ”SIMBOL JUGOSLAVENSTVA”
 
Jedva sam čekao susret s prijateljima od kojih se nisam razdvajao od kasnog djetinjstva, pjesnicima Kebom, Kordićem i Radom Budalić. Žudio sam za mostarskim govorom i paprenom zafrkancijom… Sjedio sam za okruglim stolom u velikom dvorištu “Abraševića”, kad dođoše (slikari) Cuco Stajčić i Krešo Ledić s vijestima da Ancona pokreće pitanje pobratimstva naših dvaju gradova i pozivnicom za kolektivnu izložbu mostarskih umjetnika. U tim trenucima prskajuće radosti odnekud naleti “simbol jugoslavenstva”, tj. vjetropir, nazvan tako zbog skakutanja od funkcionara do funkcionara po vascijelom Mostaru, pobirač isplativih partijskih simpatija. Ništa nije bez veze, već je “naš M. M.” zaposjeo mostarske informativne punktove (Slobodu i Radio)…, a u godinama koje će slijediti stići će svojim patetičnim rodoljubnim kajdama “Mostarskih kiša” do vrha države. Već izdaleka nam se obraćao kako “žuri iz škole” (jer i tamo nešto honorari), hvali jednog učenika kojem je “morao dati peticu iz srpskog”. E, kvragu, u zao čas istisnuh uobičajenu dozu cinizma: “Dečku si morao dati desetku!” – i to popratih smiješkom. Priupita me iza leđa: “Desetku?” “Pa ja – peticu za srpski i peticu za hrvatski – deset!” On mi, neočekivano, skinu naočale s nosa! “Da ih ne oštetim”, reče i desnom mi odvali zvonku pljusku. Mogao sam ja svašta nešto očekivati, ali takvu reakciju nisam mogao ni sanjati od tog velikog prevejanca i “našeg generacijskog prijatelja”. Krešo i Cuco – ni mukajet. Šutio sam i ja, sleđen i nepokretan. Šokiran, shvatio sam da je to moja “pozicija”, pozicija bosanskog muslimana, identična praznini između “srpsko-hrvatskog”, koji se doduše samo tako zove, a u zbilji je to bio isključivo – “srpski jezik”. E, slavljeni mostarski patrioti, gdje li ćete završiti kad zagusti u domovini?!
 
U POZORIŠNOJ S DR. NAMETKOM
 
Svratih u pozorišnu kavanu. Tamo zatekoh dr. Abdurahmana Nametka; gustirao je u svojoj kahvi. Prijatelj sam s njegovim sinom Hamicom. Priđoh mu i srdačno ga pozdravih. Mostarci su ga izuzetno cijenili, možda i zbog toga što se, “eto, usudio”, prvi iza rata, doktorirati na odbačenom Musi Ćazimu Ćatiću. Dugo je bio naš jedini sugrađanin s doktoratom književnosti, a temeljna mu je vokacija bila, zapravo, teatrologija. Bio je u svojoj karijeri i direktor banjolučkog kazališta (1943.–1945.), a poslije rata profesor u srednjim i višim školama, te dramaturg baš ovog kazališta u kojem se susrećemo. Autor je na daskama ove kuće izvedene drame Legenda o jednoj ljubavi u stihovima napisane po motivima epske pjesme Ženidba bega Ljubovića. Hrpimice smo je dolazili gledati jer je jedna od rijetkih koja je zahvaćala bošnjačku prošlost Mostara i Hercegovine.
Gotovo istodobno s izlaskom Odabranih pjesmama Muse Ćazima Ćatića u Zagrebu, Općina Tešanj financirala je Sabrana djela Musina, koja je Nametak priredio. Štampat će je mostarska štamparija “Rade Bitanga”. Ali, slovoslagari, “politički svjesni”, upozoriše svog direktora da u knjizi pjesama “ima jedna politička podvala”. Direktor obavijesti mostarskog načelnika Miricu. Mirica nazove predsjednika Općine Saliha Sarića i reče mu da “Bitanga” prekida štampanje jer je pjesnik u knjigu ubacio pjesmu neprijateljskog sadržaja. Sarić upita koja je to pjesma. “Pjesma posvećena Adem-agi Mešiću, doglavniku Ante Pavelića!”, odgovori Mostarac. Sarić ga upita: “Kolega Mirica, znate li Vi kad je umro taj pjesnik?” “Ne znam.” “Umro je 1915, kad nije bilo ni poglavnika ni doglavnika.” Knjiga je odštampana do kraja.
Nametak mi je mahnuo rukom pozivajući me za svoj stol.
“Pa kako je bilo u Zagrebu, je li i vojska napokon gotova”, pitao me polušaljivo, brižnim, očinskim tonom. “Pričaj!” – i ja sam pričao, nadugo i naširoko, skrećući i krivudajući po temama i mimo njih. A kad dođoh do Envera Čolakovića, upitah ga, nesmotreno, poput djeteta, “je li čitao Legendu o Ali-paši”. Nasmijao se pun blagosti, govoreći: “E, moj Ibrahime, nije bilo nijedne muslimanske porodice u Bosni koja je držala do sebe a da taj roman nije imala u svojoj kući. Da je nije imala i da je nije držala u blizini Musafa Istinitog. Envera je puno bolje poznavao moj brat Alija nego ja. Moguće je da je Alija bio “krivac” da je Enver napisao pod njegovim pritiskom salonsku komediju Moja žena krpi čarape, pa je i postavljena na scenu sarajevskog Narodnog pozorišta 1943. godine, koje je, Pavelićevim anšlusom u NDH, preimenovano u Hrvatsko narodno kazalište.
“Pa i Alija je ovih mjeseci nekoliko puta išao u Zagreb, mogo si ga susresti bar u mesdžidu… ‘Stvarnost’ se zagrijala da, nakon Biblije, objavi – eto, prvi put od 1945, Kur’ani-Kerim, onaj prijevod Pandžin i Čauševićev. A Alija bi se prihvatio redakture, koliko sam shvatio. Šteta da nije moglo u Sarajevu, ali hajde de… Nego, reci ti meni što sad namjeravaš?”
 
Rekoh da kasnim s diplomskim, ali da sam datum dogovorio… Moram naći neki posao. “Najbliže mi je novinarstvo, pa pokušat ću..” Utom, na ulazu u dvoranu pojavi se s velikim smotkom novina Šefkija Pašić, zamjenik glavne urednice Slobode Nade Bitange. Pašić je bio markantan, stariji gospodin, strastveni pušač, zaljubljenik u historiju i u svom je listu gotovo redovno objavljivao zanimljive crtice iz mostarske prošlosti. Dok se pozdravljao s nama, Nametak mu pokaza mjesto do sebe i naruči mu kahvu. Dobri Nametak, odmah je krenuo u intervenciju: “Reci mi, Šefkija, što ti misliš bi li Ibrahim mogao naći kakva prostora za zaposlenje u Slobodi?” Šefkija podiže obrve, blago se osmjehnu i reče da je u njih ograničen broj radnih mjesta, a “Ibrahim je i tako naš suradnik”. “Objavili smo mi prije nekoliko mjeseci intervju s Ibrahimom povodom izlaska njegove prve knjige pjesama u Sarajevu, ali i vijesti da je izabran i za člana Društva pisaca Hrvatske. Novinar mu postavio dva pitanja, a Ibrahim mu odgovorio na tri!”, reče Pašić gledajući u svog starog prijatelja. “Pa morao sam”, nasmijah se i dodadoh: ”Taj se novi novinar, Milivoj Mrkić, malo poigrao aluzijama (‘otkud tebe tamo’)… Mada ja ne znam otkud Milivoje u Mostaru, ni kad je odnekud došao, ni kad je preko noći u Slobodi posao našao?”
 
Nije znao Pašić te čudne putanje ljudi i načina ekspresnih rješenja njihovih egzistencija, ili se tako činilo. Svojim je sporim govorom i duhanom izgriženim glasom, prije nego što je počeo skupljati u smotak svoje novine, rekao “da bi me volio ujutro vidjeti u redakciji” i da mu ponesem Arabiju ljubavi, volio bi je pročitati. Rukovao se s nama i otišao.
“Otiđi sutra kod njega, dobar je Pašić…”, rekao je dr. Nametak ustajući. Pozdravismo se.
Ujutro sam posjetio Šefkiju Pašića, a on je bio baš na odlasku na neki sastanak. Silazili smo zajedno niz stepenice koje su izlazile na Musalu. Zastao je negdje na sredini, izvadio cigaretu i zapalio. “Nešto razmišljam o sudbini naših pjesnika. Mlad si. Vrlo si mlad. Vidio sam kako su neki, vrlo talentirani, utonuli u islamsku mistiku – i njih danas nema.” Otpuhnuo je dim cigarete, pogledao u nebo i lagano zakoračio niz stube.
Šutio sam jer nisam ni s čim mogao povezati njegov kratki monolog na stubištu redakcije. Ima li veze sa mnom? Biskao sam po glavi tražeći što bi to moglo biti. Je li to možda poruka? Možda mu je na umu jedna od onih mojih Pet pjesama Ibrahima Kajana iz Telegrama?
Mislio: kako izvoru / Da se vratim // Mislio Euzu billahi mineššejtaniradžim // Mislio Riječ / Amin – ili to ima veze s tek izašlom Akšam olur (Vidik, br. 5., 1968.).
Tko zna što mu je na umu? Odrastao sam kao nevjernik. Kada me otac upisao u mejtef 1950. godine, mjesec poslije bio je zatvoren. Ja ne znam ništa o islamu. Ne znam ništa od vjere, ne znam abdest uzeti, ne znam klanjati, a ni Musaf majčin ne znam čitati, niti bih ga razumio, jer je u arapskom pismu i na arapskom jeziku. Pašićeva “poruka” ostat će mi tajnom.
 

Ibrahim Kajan, https://stav.ba/usadjivanje-ekavice-dr-nametak-i-poruka-koju-nisam-odgonetnuo/

Anketa

Treba li zabraniti štrajk prosvjetara?

Srijeda, 20/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1562 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević