Najveća opasnost po budućnost ove napaćene zemlje je muslimansko-bošnjačko zalaganje za "jugoslaviju u malome"

Na vidicima raspada Jugoslavije, mirotovorci, europski i demokratski orijentirani političari iz zapadnih republika, s ove strane Drine, tražili su i predlagali sve razgovore, kompromise, tolerancije, uređenja i mirni razlaz. Odmah na početku su bili protiv rata, ubijanja, progona, etničkih čišćenja i svega onoga čime se juproblem ne riješava nego još više zamršuje. U svom euro poimanju riješavanja problema, mirom, dijalogom, razgovorima, pravom i pravdom, nastojali su juproblem riješiti u duhu europskih dostignuća, ljudskim pravima i nacionalnim slobodama.

A taj juproblem samo da je bilo malo volje onih sa istočne strane, u Jalti podijeljene Jugoslavije, zaista je mogao biti riješen bez kapi prolivene ljudske krvi, bez i jednog progona, bez svih onih brutalnosti koje su viđene u raspadu juzajednice. I prije njenog opravdanog raspada ta je tvorevina bila podijeljena, svijet i svjetski interesi su je podijelili, i zbog toga što su znali da je neodrživa, ali jednako tako i zbog povijesne granice na Drini, koju je uspostavio 389 godine raspad Rimskoga Carstva. Već tada u toj dalekoj prošlosti ti nemirni prostori, na kojima se tada sudarali interesi, vjere, kulture, pisma i narodi, su podijeljeni na Katolički Zapad i Pravoslavni Istok. Tu granicu  potvrđuje i jaltska dioba svijeta, na zapadni demokratski i istočni diktatorski. Drina se od prve diobe smatrala granicom vjera, kultura, naroda, a kasnije i uređenja, sustava i nacija. I stoga se juproblem mogao, i trebao, riješiti mirnim razlazom kako bi Drina bila most spajanja tih razlika, a nikako provalija dioba, kakvom ju je ućinio i podebljao krvavi raspad Jugoslavije.

Na žalost, tu povijesnu činjenicu neodrživosti podijeljenog nisu prihvatili oni sa Istoka koji se oslonili na vojnu snagu prigrabljenu i izgrađenu u juzajednici. Tada su na počecima raspada, već raspadnutog i davno podijeljenog, pobijedili ratnici sa Istoka, jer su se oslanjali na vojnu moć i brojnost naroda kojeg su predstavljali. Snaga ćetvrte vojne sile u svijetu, kako su se predstavljali i kako su je kasnije u rušenju zapadnoga dijela Rimskoga Carstva, danas Zapadne Europe, Slovenije, Hrvatske i BiH, i pokazali, bila im je vodilja u rat i razaranje kakvo Europa nije doživjela poslije krvavoga Drugog svjetskog rata. Istočni začetnici i vođe rata glasno su govorili kako je njihov pokušaj prodora na Zapad zapravo nastavak Drugoga svjetskog rata te su u ime te teorije mijenjanja granica u Europi pokušali taj osvajački rat pretvoriti u svjetski sukob Istoka i Zapada, Pravoslavlja i Katoličanstva. Na svjetsku, a poglavito na europsku sreću nisu uspjeli u tim zastrašujućim planovima vođenja europskog i svjetskog rata sa neviđenim posljedicama.

Teško je danas i razmišljati kako bi se raspad jutvorevine odvijao da su istočnjaci s druge strane Drine u rat uveli i Rusiju, kao povijesnog im bratskog, vjerskog i društvenog saveznika. Činilo se na početku raspada da bi to moglo i biti te je stoga Zapad dugo i oklijevao ne miješajući se direktno u taj sukob, s namjerom izbjegavanja frontalnog  sukoba hladnoratovski neprijatelja Istoka i Zapada. Sve je to još više ohrabrivalo istočne planere rata i osvajanja. U tom pokušaju mirnog razdruživanja raspadajuće zajednice, vrlo glasno se čuo i glas iz Jugoslavije u malom, iz Bosne i Hercegovine „o transformaciji bivše zajedničke države u savez suverenih republika, sa jakim ingerencijama zajedničke države u oblasti obrane, monetarne politike i vanjskih poslova“. Taj bosanskohercegovački glas iz onog vremena koje je navlačilo crni i gusti mrak na sve narode bivše države, danas je potreban samoj Bosni i Hercegovini, kako joj se ne bi ponovila sudbina krvavoga i brutalnog jugoslavenskog raspadanja. I kao da bosanskohercegovački političari svim svojim htijenjima i političkim znanjima nastoje to prošlo vrijeme raspada juzajednice unijeti u sadašnjost raspada Bosne i Hercegovine.

„Tko ne nauči ništa od prošlosti, ona mu se vraća u najcrnjem obliku“, govore mnogi. Čini se kako zagovornici unitarne i centralizirane Bosne i Hercegovine, kloneri juzajednice u Bosni i Hercegovini, ne samo da nisu ništa naučili od brutalnog raspada Jugoslavije, već taj način još više radikalizirali, kao jedini put riješavanja nacionalnih i vjerskih problema neodrživih tvorevina. Potvrđuje to činjenica dvadesetogodišnjeg bosanskohercegovačkog raspada, koje je, znači, dva tri puta duže od jugoslavenskog, a time i razornije, brutalnije, time s većim posljedicama i dubljim nepremostivim provalijama budućeg zajedništva. Svi ti bosanskohercegovački Jugoslaveni što u Bosni i Hercegovini primjenjuju jugoslavenski režim održavanja bosanskohercegovačke zajednice, potvrđuju se da su oni sami najveće ubojice Bosne i Hercegovine i njezine europske mirne i prosperitetne budućnosti. U mnogim unitarističko-centralističkim pokušajima  održavanja ovako ustrojene, a time znači i neodržive Bosne i Hercegovine, bosanskohercegovački Jugoslaveni nadmašuju čak i svoje političke uzore velikosrpstva iz juzajednice.

Jer, više je nego čudno zašto muslimanskom narodu u Bosni i Hercegovini danas, nakon strašnih slika raspada juzajednice koju nije uspjela očuvati ni četvrta vojna sila svijeta, ne odgovara „savez suverenih republika Bosne i Hercegovine s jakim ingerencijama zajedničke države u oblasti obrane, monetarne politike i vanjskih poslova“. Kako to da je Muslimanima tada odgovarala takva Jugoslavija, a danas im ne odgovara tako uređena Bosna i Hercegovina. To zapravo govori o muslimanskom pokušaju kloniranja BiH po uzoru na Jugoslaviju u svim dijelovima vladavine i apsolutne dominacije brojnijeg naroda, pa nažalost sve do krvavog raspada.

Muslimanski pokušaj održavanja ovako nepravedno ustrojene Bosne i Hercegovine opravdava se, gotovo, istim onim velikosrpskim „svi Srbi u jednoj državi“. I današnja politika brojnijeg bosanskohercegovačkeg naroda, također ovo neodrživo bosanskohercegovačke stanje opravdava kao i „svi Muslimani moraju živjeti u jednoj državi“.

U gotovo dva desetljeća mirnodopskog rata Bosna i Hercegovina je sve podijeljenija, a time i nestabilnija. Zapravo, ta dva izgubljena desetljeća mira, koji počiva na nepravdi, mnogi pojedinci i udruge iskoristili su organizirajući se u neke nacionalističke šovinističke, celofanoma umotane forume, centre, alijanse, koalicije, okruglaše, akademije, kongrese... A svi oni čine jednu za ove prostore ne novu ideologiju unitarizma i mogu se svesti pod jedan zajednički nazivnik za budućnost multi-beha zajednice vrlo opasan građanizam, nova beha nacionalistička ideologija „građaniziranja“ malobrojnijih beha naroda. U prošlosti juzajednice viđena ideologija brojnijeg naroda, jugoslavenizam.

To pak znači da nije ništa drugo osim nepriznavanja bosanskohercegovačkih nacionalnih i vjerskih razlika, u prvom redu nepriznavanje nacionalnoga i vjerskog identiteta malobrojnijeg hrvatskog naroda, koji bi se trebao utopiti, asimilirati u novu nadnaciju, naciju brojnijega muslimanskog naroda, u građane. Nacionalističko šovinistička ideja izgradnje „građanske“, što u prijevodu znači muslimansko-bošnjačke Bosne i Hercegovine i dolazi i nameće se upravo od brojnijega muslimanskog naroda. Zbog toga i nije teško isčitati namjere tih forumaša, „građana“, akademika, kongresista.

„Građanizirati“ Bosnu i Hercegovinu kroz te i takve nacionalističke pokrete, forume, koalicije, alijanse, i ne znam kako se sve zovu, zapravo je krvavi nastavak unitariziranja i etničkog čišćenja te podijeljene zemlje. To je ideologija koja se vidjela u krvavo opravdano raspadnutoj Jugoslaviji u kojoj je brojniji srpski narod, također, pokušavao „građanizirati“ odnosno srbijanizirati sve druge narode te tvorevine. No, iako nije uspio u tim opasnim nacionalističko-šovinističkim opasnim namjerama, a zbog čega je i bio tako krvav i tragičan raspad te zajednice, pristalica tog i takvog projekta opasnih namjera danas, na žalost, ima i u Bosni i Hercegovini, što još jednom potvrđuje kako je Bosna i Hercegovina jugoslavija u malom.

Zbog svih viđenih i proživljenih strahota u raspadu juzajednice, nadati se je, i vjerovati, kako narodi „jugoslavije u malom“ ne će doživjeti istu tu tragičnu i krvavu sudbinu. Da im se neće opet ponoviti. Potrebno je stoga sve učiniti u zaustavljanju tih nacionalističkih radikalista i prije nego li upale fitilj pod bosanskohercegovaćko „bure baruta“ tu zemlju urediti na načelima Europske unije. Učiniti sve da to bude ne „jugoslavija u malom“, već „Europska unija u malom“, zajednica triju republika, entiteta ili država. To je budućnost ne „jugoslavije u malom“ već Bosne i Hercegovine, odnosno „Europske unije u malom“.

Vinko Đotlo

S ovakvim muslimansko-bošnjačkim pristupom gradi se neprohodni ideološki "berlinski" zid između bosanskohercegovačkih naroda

I drugo desetljeće nepravednog mira što ga nametnuo svjetski policajac u Bosni i Hercegovini bliži se kraju, a ta zemlja niti 17 milimetara, koliko godina traje mirnodopski rat, nije se pomakla naprijed prema europskim vrijednostima i europskom društvu, koje su joj planeri u Daytonu obećavali. To pokazuje količinu nepravde na kojoj je u američkoj vojnoj bazi podijeljena, ali i potvrđuje njenu neodrživost u ovakvom rušilačkom uređenju, u kojem i sa kojim nijedan njen narod nije zadovoljan. Dakako, niti miran i siguran, zbog čega su pogledi svih njih, a poglavito mladih tih naroda, usmjereni jedino vani, izvan bosanskohercegovačkih granica, prostora i vremena.

U zemlji u kojoj daytonski Muslimani, danas Bošnjaci, rade i čine sve i svim sredstvima kako bi tu bosanskohercegovačku nacionalnu i vjersku šarolikost unitarizirali i centralizirali, farbajući je u svoju nacionalnu još više vjersku boju. Istodobno, u tom vrlo opasnom naumu uspješno se svijetu prikazuju jedinom žrtvom ratnog i poratnog građansko-konfesionalnog bosanskohercegovačkog sukoba. Prikazujući se kao jedinom i najvećom žrtvom rata za teritorij, nastoji se uzurpirati i apsolutno pravo na Bosnu i Hercegovinu, što i jest razlog bosanskohercegovačkoga nestajanja u mirnodopskom ratu, koji se u svojim razarajućim posljedicama izjednačava s onim ratnim u Daytonu zaustavljenim. Uz to, takvim muslimansko-bošnjačkim pristupom Bosni i Hercegovini gradi se neprohodni ideološki „berlinski“ zid između bosanskohercegovačkih naroda kojima je ta zemlja domovina, i na koju svi imaju jednako pravo. Zapravo, u Bosni i Hercegovini nema naroda koji ima manje ili veće pravo na tu zemlju od drugog njenog naroda. Sve dok se Bosni i Hercegovini ne bude prilazilo tim putem, na način da su svi jednaki, ravnopravni, slobodni, jednakopravni, suvereni, a to i jest samo jedini zajednički bosanskohercegovački put, u toj zemlji ne će biti ni pomaka ka istinskom miru, ni ka zajedničkoj budućnosti.

Nacionalističko-fašističko razbijanje Federacije BiH

Zbog muslimanske politike stalnog homogeniziranja, čime na drugoj strani marginalizira i diskriminira druga dva bosanskohercegovačka naroda, Bosna i Hercegovina ne samo da je zaustavljena u hodu naprijed, već je drsko i rušilački ubačena u rikverc. Muslimanski narod kao najbrojniji, a time i najodgovorniji za europsku, mirnodopsku i demokratsku budućnost Bosne i Hercegovine, kao zajednice Bošnjaka, Srba, Hrvata i drugih, svoju brojnost više demonstrira kao silu rušenja tih nacionalno vjerskih razlika. Jer, brojniji narod u državnim zajednicama koji ne pokazuje obzir prema malobrojnijim i ne drži do njihovih prava i sloboda, zapravo najjasnije razotkriva sebe samog, svoje mračne ciljeve i svoje opasne namjere u takvim multinacionalnim i multikonfesionalnim zemljama.

I nepostojećim jezikom provodi se unitarizacija

Naime, izgradnjom, agresivnošću, prijetnjama i z abranama, brojevima i isključivostima, superiornosti bošnjačke nacije i muslimanskog apsolutizma, cilj je stavljanja hrvatskog naroda u jedan inferioran položaj. Zapravo, takav muslimanski odnos u bosanskohercegovačkoj Federaciji prema hrvatskom federalnom partneru je slonovski hod u dućanu kristala. Odnosno to je, u povijesti viđeni način, nacionalističko-fašističko razbijanje Federacije Bosne i Hercegovine, kao zamišljenog, eksperimentalnog svjetskog okvira multinacionalnog i multikonfesionalnog sadržaja. Propadanje tog eksperimenta, koji je bio predviđen i zamišljen kao uzor drugim europskim zemljama, bio je, zasigurno, i razlog njemačkoj kancelarki Angeli Merkel da prizna i javno kaže: „multi je propala ideja“. Na žalost. To pokazuje da današnja civilizacija nije dorasla za tako visoke vrijednosti čovječanstva. Čak ni u industrijsko razvijenim i demokratsko stabilnim zemljama kakva je Savezna Republika Njemačka, vodeća ekonomska i politička sila Europe i svijeta.

I, kao da je ta izjava njemačke kancelarke, najutjecajnije žene svijeta, još više potakla muslimansko političko i vjersko vodstvo u još brže razbijanje multi Bosne i Hercegovine i gradnje nacionalno vjerski čiste bošnjačko-muslimanske republike. Zbog toga se sve čini da se federacijski dio podijeljene Bosne i Hercegovine uredi kao čista muslimanska republika, kad već ne može cijela zemlja. Na tom putu jedini otpor je hrvatsko pravo na jednakost i ravnopravnost, a to znači u ovom vremenu finalizacije stvaranja bošnjačke republike i novi pravedniji ustroj nepravedne daytonske podjele. Na žestokom sudaru je zbog toga muslimanski radikalizam i hrvatski europeizam, muslimanski unitarizam i hrvatski regionalizam, muslimanski bošnjačizam i hrvatski kroatizam.

Bez medija Hrvati su još ranjiviji

U tom sudaru je i hrvatska legitimna borba za slobodu materinjeg jezika, koja je jedino ostvariva kroz televizijski kanal na hrvatskom jeziku. Stoga je pitanje televizije na hrvatskom jeziku u Bosni i Hercegovini, u prvom redu, pitanje nacionalne sigurnosti, suverenosti i konstitutivnosti Hrvata u toj duboko nepravedno podijeljenoj zemlji. U tako nesređenoj, trganoj i prisvajanoj zemlji velikih isključivosti, što je posljedica i kulture dijaloga kao načina rješavanja političkih i društvenih problema, a kakvih je Bosna i Hercegovina prepuna, jedino sredstvo, oružje, u obrani hrvatskih vitalnih nacionalnih interesa, svakako su mediji. Dakako u prvom redu televizija na hrvatskom jeziku. To pravo Hrvata potvrđuje i činjenica da druga dva bosanskohercegovačka naroda, Srbi i Bošnjaci, to oružje već imaju, i vrlo ubojito ga koriste najviše protiv Hrvata. Pored televizijskog kanala na hrvatskom jeziku, pravo bosanskohercegovačkih Hrvata je i na bosanskohercegovački teritorij. Jer, nezavisnost bosanskohercegovačkog naroda u svojim nacionalnim entitetima mogu im jamčiti slobodu govora i življenja u njihovim posebnostima, što nikako ne znači i srpsko-muslimansko-hrvatsku berlinsko zidsku odvojenost unutar zajedničkih granica Bosne i Hercegovine. I to bi bio europski i svjetski primjer izgradnje multi društva, ali i glavna sigurnost cjelovite Bosne i Hercegovine. S ovom i ovakvom niti jedan njen narod nije zadovoljan.

Sve je više dokaza kako su savezne i konfederalne države stabilnije, naprednije i mirnije od centralizirano unitariziranih multi zajednica kakva je Bosna i Hercegovina. Između ostalih potvrđuje to i Savezna Republika Njemačka koju cjelovitom i demokratskom čini 16 saveznih zemalja. Također svjetski primjer stabilnosti, napretka i  prosperiteta pokazuje i Konfederalna Švicarska sa svojih 26 kantona i polukantona, koji žive slobodno i sa četiri jezika u miru u cjelovitoj Helvetiji. Zar onda treba izmišljati toplu vodu za novi ustroj Bosne i Hercegovine, i komu smeta bosanskohercegovačko uređenje po saveznom uređenju Njemačke ili konfederalnom Švicarske.

Vinko Đotlo