Get Adobe Flash player
Nezaboravna večer u dvorani

Nezaboravna večer u dvorani "Vijenac" na Kaptolu

   Dan kada je desetotravanjac svoje petokolovosce nazvao...

Prakticiranje demokracije na totalitaristički način

Prakticiranje demokracije na totalitaristički način

Homoseksualni ratnici protiv većine     Kod ...

Trebamo se organizirano suprotstaviti gender ideologiji

Trebamo se organizirano suprotstaviti gender ideologiji

Svjedoci smo jedne kulturne revolucije kakva se nikada nije dogodila u...

Bit će rasprodaje dok je Slavka Stečajka

Bit će rasprodaje dok je Slavka Stečajka

Tri faze hrvatske perspektive: recesija, koncesija,...

Današnja Hrvatska nije otvoreno društvo

Današnja Hrvatska nije otvoreno društvo

   Tito, Andrić i Krleža priklanjali su se režimima ovisno...

  • Nezaboravna večer u dvorani

    Nezaboravna večer u dvorani "Vijenac" na Kaptolu

    četvrtak, 23. svibanj. 2013. 17:51
  • Prakticiranje demokracije na totalitaristički način

    Prakticiranje demokracije na totalitaristički način

    četvrtak, 23. svibanj. 2013. 19:36
  • Trebamo se organizirano suprotstaviti gender ideologiji

    Trebamo se organizirano suprotstaviti gender ideologiji

    ponedjeljak, 20. svibanj. 2013. 21:45
  • Bit će rasprodaje dok je Slavka Stečajka

    Bit će rasprodaje dok je Slavka Stečajka

    ponedjeljak, 20. svibanj. 2013. 21:40
  • Današnja Hrvatska nije otvoreno društvo

    Današnja Hrvatska nije otvoreno društvo

    četvrtak, 23. svibanj. 2013. 17:48

Najveća opasnost po budućnost ove napaćene zemlje je muslimansko-bošnjačko zalaganje za "jugoslaviju u malome"

 
 
Na vidicima raspada Jugoslavije, mirotovorci, europski i demokratski orijentirani političari iz zapadnih republika, s ove strane Drine, tražili su i predlagali sve razgovore, kompromise, tolerancije, uređenja i mirni razlaz. Odmah na početku su bili protiv rata, ubijanja, progona, etničkih čišćenja i svega onoga čime se juproblem ne riješava nego još više zamršuje. U svom euro poimanju riješavanja problema, mirom, dijalogom, razgovorima, pravom i pravdom, nastojali su juproblem riješiti u duhu europskih dostignuća, ljudskim pravima i nacionalnim slobodama.
A taj juproblem samo da je bilo malo volje onih sa istočne strane, u Jalti podijeljene Jugoslavije, zaista je mogao biti riješen bez kapi prolivene ljudske krvi, bez i jednog progona, bez svih onih brutalnosti koje su viđene u raspadu juzajednice. I prije njenog opravdanog raspada ta je tvorevina bila podijeljena, svijet i svjetski interesi su je podijelili, i zbog toga što su znali da je neodrživa, ali jednako tako i zbog povijesne granice na Drini, koju je uspostavio 389 godine raspad Rimskoga Carstva. Već tada u toj dalekoj prošlosti ti nemirni prostori, na kojima se tada sudarali interesi, vjere, kulture, pisma i narodi, su podijeljeni na Katolički Zapad i Pravoslavni Istok. Tu granicu  potvrđuje i jaltska dioba svijeta, na zapadni demokratski i istočni diktatorski. Drina se od prve diobe smatrala granicom vjera, kultura, naroda, a kasnije i uređenja, sustava i nacija. I stoga se juproblem mogao, i trebao, riješiti mirnim razlazom kako bi Drina bila most spajanja tih razlika, a nikako provalija dioba, kakvom ju je ućinio i podebljao krvavi raspad Jugoslavije.
 
Na žalost, tu povijesnu činjenicu neodrživosti podijeljenog nisu prihvatili oni sa Istoka koji se oslonili na vojnu snagu prigrabljenu i izgrađenu u juzajednici. Tada su na počecima raspada, već raspadnutog i davno podijeljenog, pobijedili ratnici sa Istoka, jer su se oslanjali na vojnu moć i brojnost naroda kojeg su predstavljali. Snaga ćetvrte vojne sile u svijetu, kako su se predstavljali i kako su je kasnije u rušenju zapadnoga dijela Rimskoga Carstva, danas Zapadne Europe, Slovenije, Hrvatske i BiH, i pokazali, bila im je vodilja u rat i razaranje kakvo Europa nije doživjela poslije krvavoga Drugog svjetskog rata. Istočni začetnici i vođe rata glasno su govorili kako je njihov pokušaj prodora na Zapad zapravo nastavak Drugoga svjetskog rata te su u ime te teorije mijenjanja granica u Europi pokušali taj osvajački rat pretvoriti u svjetski sukob Istoka i Zapada, Pravoslavlja i Katoličanstva. Na svjetsku, a poglavito na europsku sreću nisu uspjeli u tim zastrašujućim planovima vođenja europskog i svjetskog rata sa neviđenim posljedicama.
 
Teško je danas i razmišljati kako bi se raspad jutvorevine odvijao da su istočnjaci s druge strane Drine u rat uveli i Rusiju, kao povijesnog im bratskog, vjerskog i društvenog saveznika. Činilo se na početku raspada da bi to moglo i biti te je stoga Zapad dugo i oklijevao ne miješajući se direktno u taj sukob, s namjerom izbjegavanja frontalnog  sukoba hladnoratovski neprijatelja Istoka i Zapada. Sve je to još više ohrabrivalo istočne planere rata i osvajanja. U tom pokušaju mirnog razdruživanja raspadajuće zajednice, vrlo glasno se čuo i glas iz Jugoslavije u malom, iz Bosne i Hercegovine „o transformaciji bivše zajedničke države u savez suverenih republika, sa jakim ingerencijama zajedničke države u oblasti obrane, monetarne politike i vanjskih poslova“. Taj bosanskohercegovački glas iz onog vremena koje je navlačilo crni i gusti mrak na sve narode bivše države, danas je potreban samoj Bosni i Hercegovini, kako joj se ne bi ponovila sudbina krvavoga i brutalnog jugoslavenskog raspadanja. I kao da bosanskohercegovački političari svim svojim htijenjima i političkim znanjima nastoje to prošlo vrijeme raspada juzajednice unijeti u sadašnjost raspada Bosne i Hercegovine.
„Tko ne nauči ništa od prošlosti, ona mu se vraća u najcrnjem obliku“, govore mnogi. Čini se kako zagovornici unitarne i centralizirane Bosne i Hercegovine, kloneri juzajednice u Bosni i Hercegovini, ne samo da nisu ništa naučili od brutalnog raspada Jugoslavije, već taj način još više radikalizirali, kao jedini put riješavanja nacionalnih i vjerskih problema neodrživih tvorevina. Potvrđuje to činjenica dvadesetogodišnjeg bosanskohercegovačkog raspada, koje je, znači, dva tri puta duže od jugoslavenskog, a time i razornije, brutalnije, time s većim posljedicama i dubljim nepremostivim provalijama budućeg zajedništva. Svi ti bosanskohercegovački Jugoslaveni što u Bosni i Hercegovini primjenjuju jugoslavenski režim održavanja bosanskohercegovačke zajednice, potvrđuju se da su oni sami najveće ubojice Bosne i Hercegovine i njezine europske mirne i prosperitetne budućnosti. U mnogim unitarističko-centralističkim pokušajima  održavanja ovako ustrojene, a time znači i neodržive Bosne i Hercegovine, bosanskohercegovački Jugoslaveni nadmašuju čak i svoje političke uzore velikosrpstva iz juzajednice.
 
Jer, više je nego čudno zašto muslimanskom narodu u Bosni i Hercegovini danas, nakon strašnih slika raspada juzajednice koju nije uspjela očuvati ni četvrta vojna sila svijeta, ne odgovara „savez suverenih republika Bosne i Hercegovine s jakim ingerencijama zajedničke države u oblasti obrane, monetarne politike i vanjskih poslova“. Kako to da je Muslimanima tada odgovarala takva Jugoslavija, a danas im ne odgovara tako uređena Bosna i Hercegovina. To zapravo govori o muslimanskom pokušaju kloniranja BiH po uzoru na Jugoslaviju u svim dijelovima vladavine i apsolutne dominacije brojnijeg naroda, pa nažalost sve do krvavog raspada.
 
Muslimanski pokušaj održavanja ovako nepravedno ustrojene Bosne i Hercegovine opravdava se, gotovo, istim onim velikosrpskim „svi Srbi u jednoj državi“. I današnja politika brojnijeg bosanskohercegovačkeg naroda, također ovo neodrživo bosanskohercegovačke stanje opravdava kao i „svi Muslimani moraju živjeti u jednoj državi“.
U gotovo dva desetljeća mirnodopskog rata Bosna i Hercegovina je sve podijeljenija, a time i nestabilnija. Zapravo, ta dva izgubljena desetljeća mira, koji počiva na nepravdi, mnogi pojedinci i udruge iskoristili su organizirajući se u neke nacionalističke šovinističke, celofanoma umotane forume, centre, alijanse, koalicije, okruglaše, akademije, kongrese... A svi oni čine jednu za ove prostore ne novu ideologiju unitarizma i mogu se svesti pod jedan zajednički nazivnik za budućnost multi-beha zajednice vrlo opasan građanizam, nova beha nacionalistička ideologija „građaniziranja“ malobrojnijih beha naroda. U prošlosti juzajednice viđena ideologija brojnijeg naroda, jugoslavenizam.
 
To pak znači da nije ništa drugo osim nepriznavanja bosanskohercegovačkih nacionalnih i vjerskih razlika, u prvom redu nepriznavanje nacionalnoga i vjerskog identiteta malobrojnijeg hrvatskog naroda, koji bi se trebao utopiti, asimilirati u novu nadnaciju, naciju brojnijega muslimanskog naroda, u građane. Nacionalističko šovinistička ideja izgradnje „građanske“, što u prijevodu znači muslimansko-bošnjačke Bosne i Hercegovine i dolazi i nameće se upravo od brojnijega muslimanskog naroda. Zbog toga i nije teško isčitati namjere tih forumaša, „građana“, akademika, kongresista.
 
„Građanizirati“ Bosnu i Hercegovinu kroz te i takve nacionalističke pokrete, forume, koalicije, alijanse, i ne znam kako se sve zovu, zapravo je krvavi nastavak unitariziranja i etničkog čišćenja te podijeljene zemlje. To je ideologija koja se vidjela u krvavo opravdano raspadnutoj Jugoslaviji u kojoj je brojniji srpski narod, također, pokušavao „građanizirati“ odnosno srbijanizirati sve druge narode te tvorevine. No, iako nije uspio u tim opasnim nacionalističko-šovinističkim opasnim namjerama, a zbog čega je i bio tako krvav i tragičan raspad te zajednice, pristalica tog i takvog projekta opasnih namjera danas, na žalost, ima i u Bosni i Hercegovini, što još jednom potvrđuje kako je Bosna i Hercegovina jugoslavija u malom.
 
Zbog svih viđenih i proživljenih strahota u raspadu juzajednice, nadati se je, i vjerovati, kako narodi „jugoslavije u malom“ ne će doživjeti istu tu tragičnu i krvavu sudbinu. Da im se neće opet ponoviti. Potrebno je stoga sve učiniti u zaustavljanju tih nacionalističkih radikalista i prije nego li upale fitilj pod bosanskohercegovaćko „bure baruta“ tu zemlju urediti na načelima Europske unije. Učiniti sve da to bude ne „jugoslavija u malom“, već „Europska unija u malom“, zajednica triju republika, entiteta ili država. To je budućnost ne „jugoslavije u malom“ već Bosne i Hercegovine, odnosno „Europske unije u malom“.
 

Vinko Đotlo

S ovakvim muslimansko-bošnjačkim pristupom gradi se neprohodni ideološki "berlinski" zid između bosanskohercegovačkih naroda

 
 
I drugo desetljeće nepravednog mira što ga nametnuo svjetski policajac u Bosni i Hercegovini bliži se kraju, a ta zemlja niti 17 milimetara, koliko godina traje mirnodopski rat, nije se pomakla naprijed prema europskim vrijednostima i europskom društvu, koje su joj planeri u Daytonu obećavali. To pokazuje količinu nepravde na kojoj je u američkoj vojnoj bazi podijeljena, ali i potvrđuje njenu neodrživost u ovakvom rušilačkom uređenju, u kojem i sa kojim nijedan njen narod nije zadovoljan. Dakako, niti miran i siguran, zbog čega su pogledi svih njih, a poglavito mladih tih naroda, usmjereni jedino vani, izvan bosanskohercegovačkih granica, prostora i vremena.
U zemlji u kojoj daytonski Muslimani, danas Bošnjaci, rade i čine sve i svim sredstvima kako bi tu bosanskohercegovačku nacionalnu i vjersku šarolikost unitarizirali i centralizirali, farbajući je u svoju nacionalnu još više vjersku boju. Istodobno, u tom vrlo opasnom naumu uspješno se svijetu prikazuju jedinom žrtvom ratnog i poratnog građansko-konfesionalnog bosanskohercegovačkog sukoba. Prikazujući se kao jedinom i najvećom žrtvom rata za teritorij, nastoji se uzurpirati i apsolutno pravo na Bosnu i Hercegovinu, što i jest razlog bosanskohercegovačkoga nestajanja u mirnodopskom ratu, koji se u svojim razarajućim posljedicama izjednačava s onim ratnim u Daytonu zaustavljenim. Uz to, takvim muslimansko-bošnjačkim pristupom Bosni i Hercegovini gradi se neprohodni ideološki „berlinski“ zid između bosanskohercegovačkih naroda kojima je ta zemlja domovina, i na koju svi imaju jednako pravo. Zapravo, u Bosni i Hercegovini nema naroda koji ima manje ili veće pravo na tu zemlju od drugog njenog naroda. Sve dok se Bosni i Hercegovini ne bude prilazilo tim putem, na način da su svi jednaki, ravnopravni, slobodni, jednakopravni, suvereni, a to i jest samo jedini zajednički bosanskohercegovački put, u toj zemlji ne će biti ni pomaka ka istinskom miru, ni ka zajedničkoj budućnosti.
 
Nacionalističko-fašističko razbijanje Federacije BiH
 
Zbog muslimanske politike stalnog homogeniziranja, čime na drugoj strani marginalizira i diskriminira druga dva bosanskohercegovačka naroda, Bosna i Hercegovina ne samo da je zaustavljena u hodu naprijed, već je drsko i rušilački ubačena u rikverc. Muslimanski narod kao najbrojniji, a time i najodgovorniji za europsku, mirnodopsku i demokratsku budućnost Bosne i Hercegovine, kao zajednice Bošnjaka, Srba, Hrvata i drugih, svoju brojnost više demonstrira kao silu rušenja tih nacionalno vjerskih razlika. Jer, brojniji narod u državnim zajednicama koji ne pokazuje obzir prema malobrojnijim i ne drži do njihovih prava i sloboda, zapravo najjasnije razotkriva sebe samog, svoje mračne ciljeve i svoje opasne namjere u takvim multinacionalnim i multikonfesionalnim zemljama.
I nepostojećim jezikom provodi se unitarizacija
 
Naime, izgradnjom, agresivnošću, prijetnjama i z abranama, brojevima i isključivostima, superiornosti bošnjačke nacije i muslimanskog apsolutizma, cilj je stavljanja hrvatskog naroda u jedan inferioran položaj. Zapravo, takav muslimanski odnos u bosanskohercegovačkoj Federaciji prema hrvatskom federalnom partneru je slonovski hod u dućanu kristala. Odnosno to je, u povijesti viđeni način, nacionalističko-fašističko razbijanje Federacije Bosne i Hercegovine, kao zamišljenog, eksperimentalnog svjetskog okvira multinacionalnog i multikonfesionalnog sadržaja. Propadanje tog eksperimenta, koji je bio predviđen i zamišljen kao uzor drugim europskim zemljama, bio je, zasigurno, i razlog njemačkoj kancelarki Angeli Merkel da prizna i javno kaže: „multi je propala ideja“. Na žalost. To pokazuje da današnja civilizacija nije dorasla za tako visoke vrijednosti čovječanstva. Čak ni u industrijsko razvijenim i demokratsko stabilnim zemljama kakva je Savezna Republika Njemačka, vodeća ekonomska i politička sila Europe i svijeta.
 
I, kao da je ta izjava njemačke kancelarke, najutjecajnije žene svijeta, još više potakla muslimansko političko i vjersko vodstvo u još brže razbijanje multi Bosne i Hercegovine i gradnje nacionalno vjerski čiste bošnjačko-muslimanske republike. Zbog toga se sve čini da se federacijski dio podijeljene Bosne i Hercegovine uredi kao čista muslimanska republika, kad već ne može cijela zemlja. Na tom putu jedini otpor je hrvatsko pravo na jednakost i ravnopravnost, a to znači u ovom vremenu finalizacije stvaranja bošnjačke republike i novi pravedniji ustroj nepravedne daytonske podjele. Na žestokom sudaru je zbog toga muslimanski radikalizam i hrvatski europeizam, muslimanski unitarizam i hrvatski regionalizam, muslimanski bošnjačizam i hrvatski kroatizam.
 
Bez medija Hrvati su još ranjiviji
 
U tom sudaru je i hrvatska legitimna borba za slobodu materinjeg jezika, koja je jedino ostvariva kroz televizijski kanal na hrvatskom jeziku. Stoga je pitanje televizije na hrvatskom jeziku u Bosni i Hercegovini, u prvom redu, pitanje nacionalne sigurnosti, suverenosti i konstitutivnosti Hrvata u toj duboko nepravedno podijeljenoj zemlji. U tako nesređenoj, trganoj i prisvajanoj zemlji velikih isključivosti, što je posljedica i kulture dijaloga kao načina rješavanja političkih i društvenih problema, a kakvih je Bosna i Hercegovina prepuna, jedino sredstvo, oružje, u obrani hrvatskih vitalnih nacionalnih interesa, svakako su mediji. Dakako u prvom redu televizija na hrvatskom jeziku. To pravo Hrvata potvrđuje i činjenica da druga dva bosanskohercegovačka naroda, Srbi i Bošnjaci, to oružje već imaju, i vrlo ubojito ga koriste najviše protiv Hrvata. Pored televizijskog kanala na hrvatskom jeziku, pravo bosanskohercegovačkih Hrvata je i na bosanskohercegovački teritorij. Jer, nezavisnost bosanskohercegovačkog naroda u svojim nacionalnim entitetima mogu im jamčiti slobodu govora i življenja u njihovim posebnostima, što nikako ne znači i srpsko-muslimansko-hrvatsku berlinsko zidsku odvojenost unutar zajedničkih granica Bosne i Hercegovine. I to bi bio europski i svjetski primjer izgradnje multi društva, ali i glavna sigurnost cjelovite Bosne i Hercegovine. S ovom i ovakvom niti jedan njen narod nije zadovoljan.
 
Sve je više dokaza kako su savezne i konfederalne države stabilnije, naprednije i mirnije od centralizirano unitariziranih multi zajednica kakva je Bosna i Hercegovina. Između ostalih potvrđuje to i Savezna Republika Njemačka koju cjelovitom i demokratskom čini 16 saveznih zemalja. Također svjetski primjer stabilnosti, napretka i  prosperiteta pokazuje i Konfederalna Švicarska sa svojih 26 kantona i polukantona, koji žive slobodno i sa četiri jezika u miru u cjelovitoj Helvetiji. Zar onda treba izmišljati toplu vodu za novi ustroj Bosne i Hercegovine, i komu smeta bosanskohercegovačko uređenje po saveznom uređenju Njemačke ili konfederalnom Švicarske.
 

Vinko Đotlo

Hrvati nemaju razloga obilježavati 1. ožujka jer su višestruko prevareni

 
 
Svake godine, a to traje već dva desetljeća, prvi ožujak potvrđuje kako u Bosni i Hercegovini nema ništa, ili gotovo ništa zajedničkog što bi vezalo njezine narode sa svim njihovim posebnostima i razlikama. To podijeljeno stanje bosanskohercegovačkoga društva, po svim njegovim znacima i kategorijama, potvrđuje i ovogodišnji prvi ožujak. I ne samo da potvrđuje duboku podijeljenost, već još više i neprohodnije dijeli podijeljeno, što je znak za pitanje kome i zbog čega se treba, zapravo treba li se uopće, obilježavati 1. ožujak kao Dan neovisnosti Bosne i Hercegovine.
Obilježavanje Dana BiH nije izostalo ni u dalekom Istanbulu
 
Naime, niti dvadeset i jedna godina teoretske neovisnosti, izborene u dvodnevnom referendumu 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine, nije uspjela tu zemlju izgraditi u duhu referendumskog pitanja koje je glasilo: „Jeste li za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji  u njoj žive“. Danas dva desetljeća poslije Bosna i Hercegovina niti je, u pravom državničkom smislu, suverena, niti je neovisna te ni po čemu i zemlja ravnopravnih građana i naroda. I upravo to je razlog što se toliko godina poslije referenduma zajednički, na cijelom njenom teritoriju, unutar svih njezinih naroda, ne obilježava 1. ožujak kao Dan njezine neovisnosti. Podijeljena uzduž i poprijeko, vertikalno i horizontalno, najdublje je podijeljena i najdubljom provalijom je dijeli upravo taj dan. Uz niz drugih, kako povijesnih tako i ratnih zidova, 1. ožujak je postao jedan od najdeblji i najneprohodniji unutar bosanskohercegovačkog društva. Svaki od naroda ima svoje opravdanje zašto slavi ili ne slavi taj dan kao neovisnost podijeljene zemlje.
 
Za bosanskohercegovačke Muslimane koji su potvrdili referendumsko pitanje taj Dan je slavljenički, za bosanskohercegovačke Srbe, koji nisu izašli na referendum i bojkotirali ga, to je dan početka bosanskohercegovačkog rata i zato ga ne slave, a za bosanskohercegovačke Hrvate koji su izašli i glasovali za bosanskohercegovačku neovisnost ravnopravnih naroda, čiji glas je bio odlučujući za njezino međunarodno priznanje,  to je dan njihova „hoda k‘oguske u maglu“. Zapravo za bosanskohercegovačke Hrvate taj dan je, a to se tragično potvrdilo, bio izdajnički dan od strane bosanskohercegovačkih Muslimana i početak muslimanske agresije na hrvatski identitet u Bosni i Hercegovini, i zato ga bosanskohercegovački Hrvati s pravom i ne obilježavaju.
Ahmet Davutoglu, turski šef diplomacije, u Sarajevu
 
Ono što je nakon referenduma građansko-konfesionalni bosanskohercegovački rat za teritorij podijelio, Daytonski (ne)sporazum legalizirao i priznao, postdaytonsko vrijeme zidove  podebljalo, provalije dubljim učinilo, Bosnu i Hercegovinu je još deblje zabetoniralo. Zbog svega toga je taj dan, kojeg je prije 21 godinu 64 posto bosanskohercegovačkih građana referendumom izabralo za Dan neovisnosti, danas jedan od zidova koji je dijeli, umjesto obećavajućeg i nadanog zajedništva. Moglo bi se stoga reći kako je Bosnu i Hercegovinu referendum podijelio, srpsko muslimanski tajni pregovori u Beogradu diobene granice iscrtali, krvavi trogodišnji rat diobu na terenu izveo, a daytonska giga nepravda sve to ozakonila i legalizirala, da bi na kraju međunarodna zajednica to još deblje armirala i konačno zabetonirala.
 
Stoga se može reći, na današnji dan kada ga jedni obilježavaju Danom neovisnosti, bosanskohercegovački Muslimani, drugi, bosanskohercegovački Srbi, drže ga danom početka rata, i treći, bosanskohercegovački Hrvati, doživljavaju ga danom prijevare, čime je u ovoj i ovakvoj Bosni i Hercegovini jedino zajedničko nepovjerenje jednih u druge i gdje su svi zajedno nepovjerljivi u Bosnu i Hercegovinu. To pak znači kako Bosna i Hercegovina zapravo i nema dana neovisnosti, budući da se svaki od njezinih naroda osjeća gubitničkim, odnosno da je 1. ožujak 1992. godine bio početak krvavog i tragičnog nestajanja Bosne i Hercegovine. Za bosanskohercegovačke Muslimane to zauvijek nije cjelovito unitarizirana i „politički islamizirana“, za bosanskohercegovačke Srbe nije cjelovita dio Velike Srbije, a za bosanskohercegovačke Hrvate Bosna i Hercegovina nije cjelovita dio Europe i europskih vrijednosti.
 
U tom dvadeset jednogodišnjem bosanskohercegovačkom nestajanju, koje i dalje traje, nestaje, ili je na nekim bosanskohercegovačkim dijelovima već i nestao, hrvatski narod je onaj koji je najzaslužniji faktor međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine. Ta hrvatska izborenost međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine plaćena je njihovim nestankom u toj zemlji što je još jedan od dokaza srpsko-muslimanskog planiranja diobe te zemlje. Nema stoga razloga da bosanskohercegovački Hrvati 1. ožujak obilježavaju Danom neovisnosti BiH, budući da su na taj dan 1992. godine iskorišteni kao srpsko-muslimansko sredstvo bosanskohercegovačke podijele. U toj prljavoj i brutalnoj diobi koriste ih i danas u betoniranju ratnog stanja diobe kada Srbi govore o neravnopravnosti bosanskohercegovačkih Hrvata u Federaciji, a Muslimani o hrvatskoj neravnopravnosti u Republici srpskoj.
Prvi ožujak je naprosto podijeljen kao što je podijeljena i sama Bosna i Hercegovina u svom imenu. Za jedne je to Bosna, za druge Hercegovina, za treće Bosna i Hercegovina, za jedne prošlost, za druge sadašnjost, no ni za jedne ni za druge, ni za treće, i budućnost. Kako joj graditi budućnost kada nema temelja u danu državnosti, danu neovisnosti. Za Srbe je to radni dan, za Muslimane po onome što se vidjelo to je više vjernički islamski nego li državnički dan, za Hrvate dan početka mirne borbe za europsku budućnost Bosne i Hercegovine. Prvi ožujak 1992. je i ratni  početak gradnje triju Bosni i Hercegovinâ, za bosanskohercegovačke Srbe početak gradnje pravoslavne, za bosanskohercegovačke Muslimane islamske, za bosanskohercegovačke Hrvate europske, odnosno srpske, muslimanske i hrvatske Bosne i Hercegovine. Takvu Bosnu i Hercegovinu jamčilo je i referendumsko pitanje „...ravnopravnih naroda Muslimana, Srba i Hrvata...“ Zbog toga Bosnu i Hercegovinu se mora početi izgrađivati na referendumskom pitanju, i ako ju je nemoguće, a očito da je nemoguće urediti kao zemlju „ravnopravnih naroda Muslimana, Srba i Hrvata“, tada ju mora urediti iz tri dijela muslimanskom, srpskom i hrvatskom „...suverenom i neovisnom državom“.
 
U takvoj trodjelnoj Bosni i Hercegovini mogao bi biti i zajednički Dan neovisnosti. Na tom Danu mogle bi se vidjeti i druge ceremonije obliježavanja, ne samo muslimanske koje danas gledamo i koje imaju više vjerskog obilježja nego li državničkog. Jer, nezamislivo je u tako slojevitoj zajednici na Dan neovisnosti odavati počast poginulima na vjerski način, učenjem Fatihe, minutom šutnje na Šehidskom mezarju, i na mezaru Alije Izetbegovića. Ni spomena hrišćanskih i kršćanskih molitava kao ni obilaska spomenika srpskih i hrvatskih bosanskohercegovačkih velikana.
 
Ide li se na Dan neovisnosti na mezar Alije Izetbegovića samo zbog toga što je Bosnu i Hercegovinu ostavio „u amanet Turskoj“. I umjesto da se na taj dan osudi ta povijesno najveća bosanskohercegovačka veleizdaja, veleizdajniku se ide na mezar. Apsurd kakav se može dogoditi i događa se samo u Bosni i Hercegovini, zemlji apsurda, zbog čega je više i nema. Kao ni dana neovisnosti.
 
S istim onim pravom sa kojim bosanskohercegovačke Muslimani na Dan neovisnost idu na mezarja Šehida i mezar Alije Izetbegovića,  bosanskohercegovački Hrvati morali bi na taj dan ići na groblja svih hrvatskih žrtava u građansko-konfesionalnom bosanskohercegovačkom sukobu i na grob Mate Bobana. To bi bilo moguće da je Bosna i Hercegovina uistinu referendumski uređena „država ravnopravnih naroda Muslimana, Srba i Hrvata“. Na žalost nije. No, zato i nestaje. Mučenički.
 

Vinko Đotlo

Anketa

Tko je pobjednik lokalnih izbora?

Subota, 25/05/2013

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 218  i nema članova online

Registar Branitelja

 

Jooble

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević