Get Adobe Flash player
Sad' ili nikada!

Sad' ili nikada!

Istina će izroniti 22. prosinca i nitko je ne će više moći...

Dostojanstvo prodano na rate

Dostojanstvo prodano na rate

Škola za život bi morala omogućiti ući u svijet rada sa što...

Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

Horizontalni pristup povećanju plaća je neka vrsta nakaradne komunističke...

Boris Miletić protiv vjernika

Boris Miletić protiv vjernika

Umjesto Adventa ili Došašća podmetnuo je "Prosinac u...

Kabinet voštanih figura

Kabinet voštanih figura

U poslijekomunističkim društvima mladi i obrazovani odlaze, elite...

  • Sad' ili nikada!

    Sad' ili nikada!

    utorak, 03. prosinca 2019. 19:11
  • Dostojanstvo prodano na rate

    Dostojanstvo prodano na rate

    četvrtak, 05. prosinca 2019. 13:24
  • Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

    Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

    utorak, 03. prosinca 2019. 18:58
  • Boris Miletić protiv vjernika

    Boris Miletić protiv vjernika

    srijeda, 04. prosinca 2019. 07:02
  • Kabinet voštanih figura

    Kabinet voštanih figura

    četvrtak, 05. prosinca 2019. 13:17

Zamislite, bošnjački muslimani tvrde da su osmanslijski agresori zulumćari oslobodili BiH

 
 
Po putu kojim danas hodi, i po onima koji su joj taj put pripremili, i silom je guraju da ide njime, Bosna i Hercegovina nikad ne može biti, ovakva kakva je i kakvom je vođe brojnijeg bošnjačkog naroda vode  u budućnost, jedinstvena zajednica bez tri nacionalna entiteta. Najglasniji bukači o njenoj održivosti kao neke, neodržive, cjeline, zapravo su njezini najbrutalniji razbijači, sa ciljem da je urede po svojoj vjerskoj, islamskoj ideologiji u kojoj niti može niti smije biti bilo tko drugi i drukčiji, napose ne druge vjere.
https://filecdn.tempi.it/wp-content/uploads/2019/04/india-radicali-indu-cristiani-ansa.jpg
Militantni islamizam kao najradikalnija, i po svjetski mir najopasnija, povijesna vjerska ideologija Bosnu i Hercegovinu je izgradio kao svoj centar u Europi, iz kojega kreće u ubijanja i rušenja svih europskih stečevina i europskog kršćanskog identiteta. Nisu militantni islamisti okupirali i ubili samo beha sadašnjost, a time i budućnost, oni joj na jedan svirep, izvan ljudske civilizacije, način ubijaju i prošlost, samo kako bi što dublje u toj europskoj i kršćanskoj zemlji ukopali svoju zločinačko terorističku, kršćanofobičnu ideologiju, započetu 11. rujna 2001. globalnom islamskom agresijom na kršćanstvo. Oni koji ubijaju, bez obzira na koji način i kojim sredstvima bosanskohercegovačku hrvatsku kraljevsko-katoličku prošlost, i veličaju zločinačko genocidno konfesiocidno osmansko okupatorsko vrijeme ubijanja Bosne kroz prisilnu islamizaciju, to su suvremeni isilovci, ubojice kršćanske civilizacije i kršćanskog identiteta. Bošnjačko-muslimansko veličanje krvavog osmanlijskog danka u krvi, i njihovo sve učestalije krivotvorenje te strašne istine nazivajući je čak "osmanlijskim oslobađanjem srednjovjekovne Bosne", je zapravo samosvrstavanje i samoidentificiranje Bošnjaka sa tim zlikovcima i njihovim vremenom, carstvom terora, zločina, genocida i konfesiocida.
 
Govoriti da su Osmanlije oslobodile Bosnu, mogu samo okupatori i agresori, zlikovci i ubojice, zločinci i genocidisti, kršćanofobisti i konfesiocidisti, kakvi su bili Turci u okupiranoj i porobljenoj Katarininoj i fratarskoj Bosni. Gledajući iz današnjeg političkog kuta stanje u Bosni i Hercegovini, bošnjački zagovornici osmanlijskog terora pokazuju se gorim, brutalnijim, svirepijim, krvoločnijim, genocidistijim, kršćanofobistijim islamistima i od samih krvavi Osmanlija. Naime, zar je moguće da u današnjem muslimanskom narodu, kako u Bosni i Hercegovini tako i izvan nje, ima još uvijek takvih zlikovaca, terorista, ubojica. Je li moguće da u današnjoj Bosni i Hercegovini postoji bošnjačka politika koja zagovara taj, u ljudskoj povijesti najbrutalniji zločin konfesiocida.
 
Očito da jest. A to da jest, povlači i pitanje tko su današnji, samozvani, Bošnjaci? Odgovora ima više, a među njima je onaj najvjerodostojniji, onaj kojeg sami Bošnjaci takvom agresivnošću na beha prošlost daju sebi, je da su to neki ostatci Osmanlija, u svim njihovim dimenzijama i znakovima koje su ostavili iza sebe. I kako onda sa takvima graditi neku zajedničku Bosnu i Hercegovinu. Nikako, jer oni tu zemlju i ne doživljavaju domovinom, već nekim privremeno okupiranim teritorijem, kao sredstvom povratka Osmanlija i njihova zloglasnog carstva. Upravo ta činjenica bošnjačkog opravdavanja turske okupacije Bosne u tolikoj mjeri da vrijeme osmanlijskog terora, nabijanja na kolac porobljenih kršćana, potkivanje i guljenje kože živim kršćanima i njihovim fratrima, pravo prve bračne noći turskog age s udatom kršćankom, prisilna islamizacija cijelih kršćanskih sela, gradnja džamija na porušenim crkvama, zid je trajne diobe Bosne i Hercegovine na te koji to ponovno zagovaraju i zazivaju, i one koji su se tada borili, i koji se i danas bore protiv tog zla.
 
Bošnjački zagovor osmanskog okupatorskog perioda u Bosni i Hercegovini, negira im svako pravo govora o bosanskohercegovačkom kontinuitetu državnosti, kojeg su upravo Osmanlije prekinule provalijom dubokom gotovo pola tisućljeća strahovlade, terora i zločina svake vrste. Gotovo polutisućljetni turski prekid svakog segmenta državnosti Bosne i Hercegovine morao bi biti početak gradnje nove troentitetske zajednice, one bošnjačke nostalgičarske i one kršćanske, katoličko pravoslavne kojoj su Turci prekinuli kontinuitet.
 
Ne mogu Bošnjaci govoriti, bez obzira što ih u tom govoru podupirao, i stajao iza njih suvremeni sultan Erdoğan, o srednjovjekovnom kontinuitetu Bosne, a u isto vrijeme braniti povratak bosanske kraljevske krune iz Vječnog grada Rima, kamo ju je odnijela, bijegom ispred Turaka kada su joj zarobili djecu i odveli na prisilnu islamizaciju u Tursku, hrvatska kraljica Katarina. Stoga, bošnjačko nostalgičarenje za zločinačkim osmanskim periodom okupirane Bosne, je uistinu ponovna turska agresija na tu zajednicu, i otvoreni okupatorski pokušaj vraćanja Osmanlija u Bosnu i Hercegovinu a time i Europu. No, to je isto i neoborivi argument za trodijelno uređenje Bosne i Hercegovine, prije negoli joj militantni islamizam ne ubije svaku mogućnost opstanka u slici i uređenju u kakvom je bila prije osmanlijske okupacije, i krvavog danka u krvi. U vrijeme kraljice Katarine kada je Bosna u mnogim segmentima državnog uređenja  bila  u ravni sa, gotovo, svim tadašnjim europskim zemljama, pa čak i ispred neki.
 

Vinko Đotlo

Bošnjaci sve više čine da se dodvore sultanu Erdoğanu

 
 
U zemlji u kojoj su spomenici zloglasnog turskog okupatora važniji od čovjeka, u zemlji u kojoj jedan od naroda, bošnjački, više čuva osmanlijsku ostavštinu negoli gradi vlastitu sadašnjost i vrijednosti za budućnost, u takvoj zemlji ne može nikada zavladati mir, sigurnost, prosperitet, sloboda, demokracija, niti mrvica europejstva. Ne može zavladati jednakost i ravnopravnost naroda u njihovim posebnostima i razlikama. Tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu, na propast osuđuju i osudiše turski nostalgičari, oni koji je i ne mogu doživjeti domovinom, napose zemljom koju moraju dijeliti sa kršćanima, sa drugima i drugačijima.
https://mymodernmet.com/wp/wp-content/uploads/2018/04/islamic-architecture-2.jpg
I dok je svugdje u svijetu u uređenim društvima zemlja zbog čovjeka i za čovjeka, i čovjek ispred svega, u Bosni i Hercegovini kako je vide današnji Bošnjaci, za koje se ne zna što bi bili ako bi se vratilo tursko vrijeme zuluma u Bosnu i Hercegovinu, osmanlijska ostavština je ispred čovjeka. Čovjek je ne u drugom već u zadnjem redu, i na najnižoj cijeni. Uzdizati spomenike okupatora a ne graditi vlastite i vlastiti identitet vezan za povijest banovske i kraljevske Bosne prije Osmanlija, suicid je identiteta kojeg su Bošnjaci sami izabrali, i strašna veleizdaja Bosne i Hercegovine, ravna, u intenzitetu udara razornija i od građansko-vjerskog rata, kojeg su Muslimani pretvorili u globalni svjetski sukob vjera i civilizacija.
 
Ovih dana mjeseca studenog 2019. godine Bošnjaci ushićeno obilježavaju godišnjicu rušenja turskog spomenika u Mostaru, Starog mosta, građevine koju je gradila, ispod zamahnutog turskog mača koji je danonoćno visio nad njima gladnima i žednima, kršćanska katolička raja. Iako je sve više i više dokaza kako su ga srušili upravo Muslimani vjerujući da će zbog njegova rušenja svijet stati na njihovu stranu, što se i dogodilo, i da će im poslužiti kao otvorena vrata za izlazak na more, danas taj rušilački čin i dalje koriste kao sredstvo sotoniziranja, progona i političkog osvajanja Hrvata i njihovih prostora.  Ne obilježavaju Bošnjaci godišnjicu njegova rušenja kao znakom žalosti za njim, već da se što više dodvore sultanu Erdoganu, i zbog toga kako bi i dalje vršili pritisak na Hrvate s ciljem potpune obespravljenosti u čemu su im pomagali i pomažu izmijenjani Visoki predstavnici, suvremeni okupatori hrvatskog naroda.
 
Bombastičnim nazivima koje su ispod svaki normi ljudski ocjenjivanja događaja "Rušenje Starog mosta je tragedija cijelog čovječanstva" osuđuju njegovo nestajanje, čak i takvima koje ta građevina ni po čemu ne zaslužuje. Te bošnjačke jadikovke za mostom su više žal za ne izlaskom na more, i zavjesa da prekriju vlastitu odgovornost kako pred svijetom tako i pred svojim narodom. Nazvati stoga rušenje Starog mosta, svjetskim spomenikom mira, tragedijom cijelog čovječanstva, je u najmanju ruku izrugivanje i devalviranje istinski svjetskih spomenika mira.
 
Može li građevina koju je prisilno gradio pokoreni kršćanski narod, bez hrane i vode, biti spomenik mira. Zasigurno ne, to je samo bio i jest spomenik okupatoru i njegovu zulumu. Sve dok se Stari most ne proglasi spomenikom kršćanskih graditelja, osmanlijskih robova, on će biti zid razdora i diobe, kao što je i sada, između turskih nostalgičara i nasljednika koji su ga prisilno gradili i izgradili. Stoga, niti jedan svjetski most nije tako dijelio, i dijeli, narode kao taj mostarski. U prošlosti je dijelio okupatora od okupirane raje, u sadašnjosti dijeli nostalgičare za okupatorom od, nažalost, i dalje okupiranog hrvatskog naroda.
 
Kada su islamisti srušili spomenike Zapadnog svijeta, spomenike demokracije i slobode u Americi 11. rujna 2001. godine, i dalje kada su rušili po svijetu, niti jedna jedina riječ osude nije se čula iz muslimansko-bošnjačkog vodstva. Za njih je to bio vid obrane islama, način njegova širenja, naprosto bilo je to pravo muslimana. Taj islamski urbicid, isilovski udar na američku i svjetsku demokraciju i slobodu, pojedini bošnjački čelnici su opravdavali i stajali uz teroriste, kao što sada stoje iza turske agresije na Siriju i turskog genocida nad Kurdima. Ne čudi stoga muslimansko-bošnjačka šutnja na rušenje i granatiranje katoličkih crkava u Dolcu, Putičevu, Gučoj Gori, Vitezu, Novoj Bili, Brajkovićima…, gradnja džamija na okupiranoj hrvatskoj zemlji, i skrivanje masovnih grobnica ubijenih Hrvata diljem beha prostora kroz koje prošao Komšić sa svojom zločinačkom armijom. To nije nikakav konfesiocid, genocid ili urbicid, to je muslimansko pravo, i sveta dužnost u širenju islama.
 
Selektivni prilaz zločinima iz, ne samo turskog perioda okupacije već i iz građansko vjerskog sukoba ne može biti temelj zajedničke, mirne, demokratske i europske Bosne i Hercegovine. To je fundament samo radikalnog islamskog entiteta na periferiji Europe. I stoga Bosna i Hercegovina nije problem samo za kršćane u njoj, već je to, gotovo veći i opasniji problem za Europu i kršćanstvo na Starom kontinentu. Koliko je to velika opasnost govori i činjenica bošnjačke šutnje na stradanja narodâ, i tolika buka i halabuka zbog rušenja jednog turskog spomenika, kakvih je još stotine u, danas duboko islamiziranoj i erdoganiziranoj Bosni i Hercegovini.
 
Ako nekome nije do čovjeka, a očito radikaliziranom bošnjačkom čelništvu i nije, zar im onda može biti do neke građevine, napose one koja je  spomenik bilo Hrvata, Srba, ili Ostalih. Za građevinama Austrougarske koje su Bosnu i Hercegovinu velikim dijelom vratile u Europe, tamo gdje je bila prije otomanske okupacije, nije se čuo bošnjački žal. Naprotiv, Austrougarsku ostavštinu su rušili i ruše, a Austrougarsku proglašavaju okupatorom, iako je ona u samo četiri desetljeća vladavine zemljom više izgradila mostova, putova, zgrada, tvornica i svakog boljitka za ljudski život negoli Turska u više od četiri stoljeća okupacije. Ako je Alija Izetbegović kazao da je spreman žrtvovati 250 tisuća Muslimana za islamsku Bosnu i Hercegovinu kako bi je ostavio u amanet turskom zlikovcu, onda nije teško zamisliti da je bio spreman za taj cilj porušiti sve mostove, i cijelu Bosnu i Hercegovinu i tako pustu ako treba ostaviti Turcima. Bošnjački žal za turskim spomenicima u Bosni Hercegovini znak je snažnog sudara dva svijeta na tom malom prostoru, islama i kršćanstva, koji traje sve od tragične 1463. godine kada  Bosna, hrvatske kraljice Katarine, pade pod vlast najokrutnijeg povijesnog okupatora. To i jest razlog da turski mostovi u Bosni i Hercegovini dijele narode, za razliku u svijetu gdje ih mostovi  povezuju. No da bi i turski mostovi u Bosni i Hercegovini kao u cijelom svijetu povezivali narode potrebno je zemlju podijeliti na entitete naroda, bošnjački, hrvatski i srpski.
 

Vinko Đotlo

Tragični dio bosanskohercegovačke stvarnosti

 
 
Bosanskohercegovačka zajednica koju čine tri naroda, Bošnjaci, Hrvati, Srbi, i dva entiteta, jedan etnički i vjerski čisti srpski, i drugi na papiru definiran kao federacija, a u praksi na putu da postane čisti muslimanski, nikako da uđe u vrijeme mira, tolerancije i izgradnje prosperitetne budućnosti, jednakosti i ravnopravnosti svih tih silnih razlika. Naivno se mislilo i vjerovalo da nepravedni daytonski sporazum može pomiriti suprotstavljene, zaraćene i građansko-vjerskim ratom za teritorij podijeljene i udaljene narode. I stoga, umjesto da je poslije Daytona, ispisanog pod sjenkama najmodernijeg oružja za masovna ubijanja, pod palicom svjetskog policajca kojeg je predstavljao tenk pregovarač Holbrooke, a u Bosni i Hercegovini ga naslijedili u pregovaračkim zločinima prema Hrvatima, Bildt, Ashdown, Petrischt, Schwarz-Schilling, beha zajednica krene u izgradnju mira i tolerancije, usmjeriše je na put krađe i laži, mržnje i sukoba, bez oružanog rata.
https://croexpress.eu/nv-admin/image/vijesti/0-1503999510.jpg
Povelja Hrvata Kulina bana od 29. kolovoza 1189.
 
Brojniji beha narod, bošnjački, koji prisvaja apsolutno pravo na Bosnu i Hercegovinu, negirajući i nepriznavajući ni u kojem znaku druge i drugačije, uveo je u beha društvo krađu kao pravo, a laž kao istinu. No ono što ovu krađu i laž koju šire bošnjački čelnici čini specifičnom, a time i vrlo opasnom za one koje kradu i o kojima lažu, je u činjenici da se krade povijest, kraljevsko hrvatski identitet Bosne i Hercegovine, a time i identitet domicilnog autohtonog hrvatsko katoličkog naroda. Laže se o prošlosti hrvatskih banova i kraljeva, krade se njihov nacionalni i vjerski katolički identitet, što je zapravo i krađa same Bosne i Hercegovine. Čak ni najbrutalniji turski agresori i okupatori nisu u tolikoj mjeri krali hrvatsko katoličke banove i kraljeve u Bosni i Hercegovini kao što to u postdaytonskom vremenu stvaranja nove muslimanske nacije, kradu Bošnjaci. Ta bošnjačka krađa hrvatskih kraljeva i banova koji su, prije turske okupacije i počinjenog genocida i konfesiocida nad njihovim narodom, Bosnu i Hercegovinu svrstali u red tada najuređenijih i najnaprednijih europskih zemalja, ravna je onoj muslimanskoj agresiji na hrvatski narod tijekom građansko vjerskog sukoba, kojeg su vehabije i mudžahedini učinili i svjetskim vjerskim ratom.
 
Koliko je bošnjačka krađa hrvatskih kraljeva i banova Bosne i Hercegovine podla, licemjerna, zločinska i okupatorska, u službi babe Erdogana, najbolje pokazuje bošnjačko pjevanje Turskoj i njenom genocidnom vremenu okupacije hrvatske kraljevske Bosne i Hercegovine. Pjevati okupatoru koji je na najkrvaviji mogući način trajno prekinuo hrvatski kraljevski kontinuitet, "Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati", te  i u isto vrijeme vezati svoj nacionalni identitet s Kulinom banom, zapravo je bošnjački nastavak agresije i okupacije Bosne i Hercegovine, tamo gdje su Osmanlije zaustavljene. I kao takvi njihov prvi, ili je drugi, član tronacionalnog a u praksi dvonacionalnog beha Predsjedništva, muslimanski zet okićen zlatnim ljiljanom, vrlo brutalni ubojica hrvatskog suvereniteta i konstitutivnosti u beha zajednici, Željko Komšić, otišao je čak u Beč da svojata i krade hrvatskog Kulina bana. Zasigurno da je to povijesni fenomen da jedan vojnik agresorske armije ide po svijetu i obilježava godišnjicu Bana onog naroda po kojem je u ratu pucao, a u današnjem vremenu krađe i laži koje i sam kreira i kojima se služi u procesu muslimansko-bošnjačkog etničkog čišćenja naroda Kulina bana. I to je tragični dio bosanskohercegovačke stvarnosti, koja joj ni po čemu ne jamči niti sigurnost, niti cjelovitost, niti budućnost. Krađa i laž klimavi su temelji bilo koje zajednice, napose slojevite i heterogene kakva je bosanskohercegovačka.
 
Komšićev odlazak u Beč, grad pred kojim je Turska poražena i gdje je počeo, opravdani, pad zločinačko genocidnog Osmanskog carstva, na obilježavanje 830. obljetnice Povelje Kulina bana, potez je koji zaslužuje svaku osudu, i on nikako i ni po čemu nije predstavljao hrvatski narod, i samog Kulina bana. Stoga Komšićeva nazočnost u Beču povodom 830. obljetnice Povelje Kulina bana, je zapravo na neki način ponovni turski osvajački pohod na taj grad. Kao i u prošlosti i danas iz Bosne i Hercegovine krenuo je osvajački pohod na Beč. Ostatci Osmanlija, janjičari, nostalgičari tog zloglasnog u danku krvavog carstva, koje se održavalo na vlasti najkrvavijim metodama zločina nad porobljenim kršćanima, nakon rušenja Kulinove zemlje, i ubrzanog povratka te genocidne imperije u Bosnu i Hercegovinu, pod izgovorom obljetnice Banove Povelje ušli su u Beč.
 
Naivna, a danas njemačkom diktaturom merkelizma ušutkana i zavezana Europa, dočekala je muslimansko-bošnjačkog člana beha Predsjedništva, pripadnika muslimanske zločinačke armije, i dala mu priliku da govori o onome kojem su zemlju okupirali, narod prisilno islamizirali, na temeljima crkava džamije izgradili. Slabost i naivnost, dobrotu i humanost, iskoristio je Alijin vojnik, okićen zlatnim ljiljanom za zasluge progona katolika, općenito, kršćana, po kojima je isilovski pucao, ali eto kako kaže ne zna je li nekog ubio, i ako jest, a vjerojatno da jest, zar bi dobio zlatni ljiljan da nije, te poput milijunske islamske bujice migranata bez ikakva otpora, i pitanja o njegovoj ratnoj prošlosti ušao u Beč.
 
Apsurd nad apsurdima, progonitelji i Bana i Banovih stečevina, ubojice bana i  banova naroda, i okupatori njegove zemlje, pokušavaju se u Beču prikazati njegovim nasljednicima, čuvarima njegove ostavštine. Ne i identiteta, jer oni to i nisu niti mogu biti. No, da apsurd bude još veći, ti isti lažni zagovornici Banovih vrijednosti, paralelno sa odlaskom u Beč na proslavu 830. obljetnice njegove Povelje, Bosnu i Hercegovinu ostavljaju Turcima u amanet, i pjevaju im pjesme, pa i onu „od Tirane pa do Trsta ne će bit ni jednog krsta“. Svaki spomen na turski zulum u pokorenoj i prisilno islamiziranoj Bosni i Hercegovini, kao i pjesme toj genocidnoj imperiji, ponovno je ubojstvo i Kulina bana, i kraljice Katarine, i svih drugi hrvatskih banova i kraljeva i njihova katoličkog naroda, koji su nestali pod krvavim turskim opankom.
 
Muslimansko je to ubojstvo i hrvatskih civila, žena, djece, staraca, i branitelja, u muslimanskoj agresiji, po selima Srednje Bosne. Odlazak muslimanskog člana beha Predsjedništva Komšića u Beč na 830. obljetnicu Povelje Kulina bana, bošnjačko je zatrpavanje masovnih grobnica hrvatskih žrtava Armije kojoj je odano služio. No to je i pokazatelj ropskog položaja Hrvata u federalnom entitetu, kao i sva nepravda po kojoj su izabrana dva bošnjačka člana, i ni jedan hrvatski, u tronacionalno beha Predsjedništvo. Zbog te nepravde, zbog obespravljenosti hrvatskog naroda, u sve više šerijatiziranom federalnom entitetu, Komšić je i mogao ići u Beč, i Europi demonstrirati muslimansko-bošnjačku moć centraliziranja i unitariziranja, zapravo islamiziranja danas beha federacije a sutra cijele beha zajednice. I nije mu bilo teško se tako ponašati u merkeliziranoj i muslimansko migracioniziranoj Europi.
 

Vinko Đotlo

Anketa

Komu ćete dati svoj glas na predsjedničkim izborima?

Utorak, 10/12/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1739 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević