Get Adobe Flash player
Zašto nije spomenula krčki pršut?

Zašto nije spomenula krčki pršut?

Zastupnica Strenja Linić s kulenom napala kolege anesteziologe iz...

Plenković - despot u svilenim rukavicama

Plenković - despot u svilenim rukavicama

Servilni europski poslušnik i okrutni domaći...

Tko podržava Andreja Plenkovića?

Tko podržava Andreja Plenkovića?

Hrvatski narode, vadi glavu iz pijeska     Zbog...

Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

Domoljubnim Hrvatima prijeti onaj koji je uništio Istru i...

Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

Sve što radi je čista prijevara, obmana, silovanje zdrave pameti,...

  • Zašto nije spomenula krčki pršut?

    Zašto nije spomenula krčki pršut?

    četvrtak, 18. listopada 2018. 16:57
  • Plenković - despot u svilenim rukavicama

    Plenković - despot u svilenim rukavicama

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:22
  • Tko podržava Andreja Plenkovića?

    Tko podržava Andreja Plenkovića?

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:18
  • Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

    Prijeteće poruke Ivana Jakovčića

    srijeda, 17. listopada 2018. 13:16
  • Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

    Ministar razdjelnik - onaj koji vara i krade

    četvrtak, 18. listopada 2018. 18:48

Ratne vođe beha naroda ispisale su tri istine

 
 
Iako je Bosna i Hercegovina dovoljno čudna i zamršena, nesigurna i razrušena, nevoljena i izdana, zagonetna i mračna, ipak je oni koji su najglasniji zaljubljenici u takvu njenu sliku koju su sami oslikali, i dalje čine čudnijom i zamršenijom, nesigurnijom i razrušenijom, zagonetnijom i mračnijom, manje je vole i do ropstva izdaju. Sve čine da se svidi svojim bivšim okupatorima i agresorima, da je učine zemljom prošlosti, i zauvijek je smijeste u to stanje u kojem je bila ropkinja Osmanlija i njihovih strašnih zločina kakve do tada, a i od tada nije zabilježila ljudska povijest.
https://dialogos.ba/wp-content/uploads/2017/03/Bo%C5%A1njaci-na-Ba%C5%A1%C4%8Dar%C5%A1iji.jpg
Glasnogovornici tog okupatora i agresora tutnje o toj krvavoj prošlosti, radeći sve da ona bude i sadašnjost i postane trajna budućnost. Ovo je, tako si oni zamišljaju, njihovo vrijeme i vrijeme njihove „...mati, tako je bilo i tako će ostati". I zato je Bosna i Hercegovina sve čudnija, zamršenija, nesigurnija, razrušenija , zagonetnija, nevoljenija i sve nestalija. Naprosto, kao lanjski snijeg topi se pod njihovom krvavom čitmom, i nestaje u galami  kako je vole i kako je brane. A Bosna i Hercegovina nestaje u izdaji i veleizdaji Bošnjaka muslimana kao amanet Turskoj i Turčinu. Nestaje u zahuktalom procesu poturčenja, ne samo vlastitog bošnjačkog naroda, već i  u ponovnom  prisilnom poturčenju  nemuslimana, u nastavku istog onog konfesiocida kakav je provodila i provela, još uvijek za taj zločin genocida nekažnjena, Turska.
 
Proces poturčenja bošnjačka strana pokušava nametnuti nemuslimanima kao pravilo domoljublja. Sve izvan tih okvira ocjenjuje se kao antibošnjačko, antimuslimansko i protiv Bosne i Hercegovine. Čudno bošnjačko domoljublje, čudna Bosna i Hercegovina, čudna sadašnjost, u kojoj se ne vide nikakvi putovi u budućnost. No izdata zemlja, ostavljena u amanet okupatoru koji joj je izbrisao svaki njen europski i kršćanski trag u polutisućljetnom danku u krvi, i ne može imati budućnost.
 
Kako se nadati budućnosti zemlje sa tri ratne i poratne istine, od kojih ni jedna ne priznaje onu drugu. Svaka se od njih izgrađivala i izgradila u ratu na putu ka cilju, kojeg je svaki beha narod imao za sebe. Ti različiti ciljevi su i danas svakom narodu ostali, u potpunosti nedovršeni, i dalje isti, i svaki narod i dalje teži k njemu. Svaki beha narod ima svoju ratnu prošlost, svoje ratne vođe, svoje puteve i svoj cilj. Ono što im puteve i ciljeve još više udaljuje i u ovom, polako propadajućem nametnutom miru, je činjenica da se najbrojniji beha narod, aktualni Bošnjaci, ne samo ne odriče tog ratnog cilja, već i stalno nezaslužno uzdiže svog ratnog vođu, dok drugim beha narodima to isto ne priznaje u vrednovanju svojih lidera.
 
Svaki od tih ratnih vođa borio se za cilj svoga naroda, budući da u tolikim nacionalnim i vjerskim razlikama i nije mogao biti neki zajednički cilj, zajednička Bosna i Hercegovina. Kao što je nema ni danas, a po svemu sudeći ne će je više nikada ni biti. Daleko je bolje za budućnost svakog beha naroda da trajno nema zajedničke Bosne i Hercegovine negoli jedan dan rata i međusobnog ubijanja i progona. Stoga je i opravdano da svaki beha narod slavi svoga ratnog vođu, jer to traže njihovi različiti ratni i poratni ciljevi kojima se i danas ide. Zbog tih ratnih i poratnih različitih viđenja Bosne i Hercegovine ni jedan narod nema pravo osuđivati vođu drugog naroda, jer svaka takva osuda je i osuda naroda kojeg je nacionalni lider vodio u ratu.
 
Ako je Alija Izetbegović povijesna ličnost za ratne Muslimane, danas Bošnjake, koje je poveo u rat protiv druga dva beha naroda, on nikako ne može biti povijesna osoba za Hrvate i Srbe. U negativnom predznaku da, kao ratni zločinac. Jednako tako ni Mate Boban nije povijesna ličnost za Bošnjake i Srbe, kao što i Radovan Karadžić nije povijesna osoba za Hrvate i Bošnjake. Svaka od te tri ratne ličnosti u Bosni i Hercegovini su povijesne osobe za svoj narod, no nikako i za sve zajedno. Stoga, ako danas Bošnjaci obilježavaju bilo koji spomen na Aliju Izetbegovića, a obilježavaju prkoseći drugim narodima, to isto pravo moraju imati Hrvati da spomeniraju Matu Bobana, ili Srbi nekog svog vođu iz beha ratnog vremena. Haaški sud nakon dokazanih pristranih suđenja i osuđivanja Hrvata i hrvatskih ratnih vođa,, ne uvažavajući nepobitne dokaze o strašnim zločinima Muslimana i njihove Armije kojoj je na čelu bio ratni zločinac Alija Izetbegović, zločini nad Hrvatima u srednjoj Bosni, i poratni nad hrvatskim povratnicima, pokazao se i dokazao vrlo pristranim  u procjenama ratnih zločina, i osuđivanju ratnih zločinaca.
 
 Nema nikakve razlike između Radovana Karadžića koji je govorio da će nestati jednog beha naroda, i Alije Izetbegovića koji je jedan narod, hrvatski, gotovo i protjerao iz Bosne i Hercegovine, a njegove poratne pristalice su sve učinile da se i ne vrate na svoja spaljena i opustošena ognjišta. Sama ta činjenica potvrđuje silnu nepravdu u radu Haaškog suda, koji sudi isključivo kršćanima, i oslobađa ili ne procesuira muslimane. I tako nepravedan rad Haaškog suda ne daje pravo Bošnjacima da osuđuju ratne vođe Srba i Hrvata, a oslobađaju od odgovornosti svoga Aliju, i obilježavaju njegove neke obljetnice. Samo izjednačavanjem ratnih vođa beha naroda, izjednačavaju se i sami narodi. Unitarističko islamistička ratna, i poratna politika Alije Izetbegovića pokazala se daleko opasnijom za beha narode i budućnost zemlje, i od srpskog secesionizma i hrvatskog europeizma. Daleko je više antieuropska i antidemokratska unitarističko islamistička Alijina Bosna i Hercegovina, od demokratske i europske Herceg Bosne Mate Bobana.
 
Stoga svako bošnjačko obilježavanje bilo kojeg spomena na Aliju Izetbegovića daje apsolutno pravo Srbima da slave Radovana Karadžića i Hrvatima da obilježavaju  spomene na Matu Bobana. Ratne vođe beha naroda ispisale su tri istine Bosne i Hercegovine, sa tri zaraćene vojne komponente i zauvijek iscrtale granice tri nacionalna entiteta, koji u konfederalnom uređenju unutar međunarodno priznatih beha granica, prije građansko vjerskog rata za teritorij, mogu jamčiti cjelovitost zemlje ravnopravnih i suverenih, konstitutivnih i slobodnih naroda, Hrvata, Srba i Bošnjaka. U tako konfederalno uređenoj Bosni i Hercegovini sa tri macionalna entiteta svaki narod će moći slobodno, bez vrijeđanja drugog, slaviti svoje povijesne ličnosti.
 

Vinko Đotlo

Sve su federacije uvijek totalitarističke tvorevine

 
 
Federacije su izum veliki i moćni svjetskih sila, kako bi se udovoljilo okupatorskim težnjama brojnijeg naroda u takvim zajednicama. One su se uvijek stvarale poslije krvavih građansko vjerskih ratova za teritorij, kako bi se malobrojniji narod zaustavio na putu oslobađanja, suvereniziranja i teritorijaliziranja, te ponovo vratio u sužanjstvo brojnijeg naroda u tim tvorevinama.
https://psychosputnik.files.wordpress.com/2015/01/que1.jpg
Federalne tvorevine su stoga razarajuće oružje brojnijeg naroda u osvajanju prostora i porobljavanju malobrojnijih naroda. Stoga su te zajednice uvijek ispunjene velikom međusobnom mržnjom federalnih partnera, nestabilnošću, velikim političkim podrhtavanjima i kasnijim krvavim raspadanjima. Federacije su tvorevine zabilježene jedino na politički brdovitom, nemirnom i stalno nacionalno vjerski kipućem Balkanu. Svijet ne želi da se taj dio Europe i svijeta uredi, stabilizira i postane prostor mira nacionalnih država. Ne zna se primjer federacije negdje drugdje osim na prostoru bivše Jugoslavije i danas Jugoslavije u malom, Bosni i Hercegovini.
 
Koliko je svijet nepravedan prema tim prostorima i narodima koji tamo žive govori činjenica da se odmah, dok se još i nije bila razvalila u komade i komadiče jufederacija, stvorilo, zapravo oživilo „Jugoslaviju u malom", beha federaciju. Jufederaciju su stvorile europske zemlje i Amerika, one je  čuvale i njegovale kao branik od komunističke, staljinističke, totalitarističke Rusije. U te neodržive okvire ugurali su veče nacionalne i vjerske, kulturne i civilizacijske, razlike negoli su između njihovih nacionalnih država, i kontinenata. Vidjelo se, međutim, odmah da takva tvorevina, koja je bila volja stranih čimbenika i samo jednog federalnog naroda, srpskog, nema budućnost, ali ni mirnu i prosperitetnu suvremenost. Bio je to „čardak ni na nebu ni na zemlji“, koji je osiguravao privilegije i okupatorske apetite Srbima, a drugim narodima, napose hrvatskom, postala tamnica, oličena u Golom otoku. Samo zahvaljujući financijskim injekcijama koje je Zapad špricao u tog bolesnika on se održavao, uz velike muke, na životu, jer trebao im je taj zid kao branik od Rusije, a i kasnije se to pokazalo kroz orgnanizaciju nesvrstanih  i branik od islama.
 
Za neke europske zemlje krvave i kolonijalne prošlosti, čije metode vladavine su prenosili Srbima kao vjernim sučuvarima te tvorevine bez temelja, kao i njihove sigurnosti i mira, jufederacija je bila, ali i ostala u (ob)liku „Jugoslavije u malom" ispred svih ljudskih i vjerskih sloboda i nacionalnih prava. Bila je, i ostala u beha federaciji, i ispred demokracije i slobode naroda. Njima je interes bio i ostajao vlastiti mir i sigurnost, ne priznajući to pravo i potlačenim narodima, hrvatskom i u jufederaciji i behafederaciji.
 
Zapadnim zemljama krvave kolonijalne prošlosti, njegovane i u sadašnjosti, to im je bio i ostao  jedini interes, i bili su i ostali spremni braniti ga i po cijenu stotine tisuća žrtava malobrojnijeg, hrvatskog  naroda u ju i beha federaciji. Gubitkom jufederacije koju nikako i nikada ne će, i ne mogu, preboljeti, oživljavaju „Jugoslaviju u malom", behafederaciju. Njeno osnivanje opet je u cilju vlastite sigurnosti i mira u nepravedno stečenom blagostanju. „Jugoslaviju u malom" beha federaciju izgrađuju i čuvaju svim nedozvoljenim sredstvima zbog straha od radikalnog islama, koji terorizmom kršćanofobista mijenja vjersku i kulturnu sliku Europe.
 
Jufederacija zbog straha od Rusije, bez Srba koje su nagradili etnički i vjerski čistim entitetom za zasluge Čuvanja Jugoslavije, behafederacija  zbog europskog  straha od islama. Europske zemlje spremne su uništiti cijeli jedan kršćanski, katolički, hrvatski narod za svoj mir. I to čine, što ih svrstava u red vrlo opasnih kršćanofobista u vlastitom domu i na vlastiti narod, koji zajednički jurišaju u ubijanje i uništenje nacionalnog, kulturnog, te napose vjerskog identiteta Europe. Već se otkriva istina kako neke europske zemlje financiraju, i na sve moguće načine podupiru isilovce u Siriji kako bi im tamo osigurale neki teritorij, kao što su u Bosni i Hercegovini osigurale vehabijske enitete.
 
No, poput i Srba koji su u znak zahvalnosti Zapadu okrenuli mu leđa, i stali na stranu onog kojeg se Zapad bojao i zbog kojeg je i održavao jufederaciju, na stranu Rusije, ponavlja se isti scenarij i sa beha muslimanima, kao zamišljenim europejcima koji će ih čuvati od islama. Muslimani okreču leđa Europi, i žurno se vraćaju majci Turskoj i islamskom svijetu, te dovođenjem Arapa i mudžahedina postaju glavna prijetnja Europi i njenim vrijednostima. Umjesto zamišljene brane od islama, beha federacija postaje centar isilovaca i islamskih terorista koji ubijaju tvorce i čuvare beha fedaracije u njihovim gradovima i kućama. I što su islamisti brutalniji i agresivniji u svojim rušilačko ubojitim terorističkim akcijama po europskim prijestolnicama, moćnici izgubljene Europe pod komandom njemačke kancelarke sve su popustljiviji prema svojim ubojicama, uvažavajući svaki njihov zahtjev glede budućeg ustroja Bosne i Hercegovine, sad već i priznatog centra isilovaca.
 
Europljani idu toliko daleko da su i na Haaškom sudu na najbrutalniji mogući način ubili pravdu i pravednost, istinu i slobodu malobrojnijeg, hrvatskog, federalnog beha partnera, samo kako bi se ulizali isilovcima iz beha centara, i gotovo sa uzdignutom bijelom zastavom mole da ih poštede, bar u nekoj maloj mjeri od ubijanja i rušenja. S tom namjerom nepravedno na isilovski način osuđuju federalni hrvatski katolički narod pred Božić kako bi im islamisti omogućili mirno predbožićno vrijeme, priliku za velike zarade odnosno komercijaliziranog i iz naroda protjeranog Božića. Opet, kao hvala, za Novu 2018. a bit će, nažalost, tako i za 2019.  po Merkeličinoj Njemačkoj isilovci na monstruozan način ubijaju njemačke djevojčice. Nisu pomogle ni „sigurnosne zone“ za žene u Njemačkoj i nisu ih zaštitili od islamista.
 
Tvorci behafederacije etnički i vjerski čiste taj beha dio od Hrvata katolika, zbog nekog  vlastitog mira, a mira je sve manje, ne samo u, već u osnutku osuđene na propast, beha fedraciji već i u zemljama i kućama Europljana. Beha federacija se islamskim vjerskim terorizmom potvrđuje opasnijom za europski mir, daleko više negoli se moglo i zamisliti u vrijeme njenog stvaranja. Kada se prisilno stvarala beha federacija tvorci su mislili na uništenje katoličanstva u Bosni i Hercegovini, a pokazuje se da uništavaju sami sebe. Beha federacija je europski suicid.
 

Vinko Đotlo

Uz 18. rujna 1991.

 
 
Ulomak iz romana koji uskoro izlazi iz tiska
Uz 18. rujna 1991.
‒ Kamo to ideš, moja Ivanka? Jadna ti tvoja majka, ne bila!? Gdje ti je pamet? Ti, stvarno, nisi pri svojoj! Pa Ravno je sravnjeno do temelja ‒ upozoravaju me svi redom.
„Ravno je sravnjeno“ – priča mi i Marijo, kolega s posla. I sam rođen u Ravnom.
Odlučio i on poći s nama. Želio je sve sam vidjeti i u sve se uvjeriti pa onda i o svemu  realno izvješćivati. Istina, njegovi su sve to nekako izbjegli i sklonili se na Korčulu, u
njihovu staru vikendicu, pa nije bio toliko opterećen strahom i neizvjesnošću.
‒Znaš, sve je počelo, pričali su mi moji roditelji, 18. rujna 91.
Jedinice JNA, sastavljena od srpsko- crnogorskih rezervista, krenule su u ofanzivu na Prevlaku, a zatim prema Popovom polju. Kao razlog dolaska, bila je, navodno, vojna vježba. Odmah su po dolasku počeli s ukopavanjem, dok su topovske cijevi okrenuli prema selima oko Ravnog.
http://www.dragovoljac.com/images/images2018/razno3/rav.jpg
I onda… novi Vukovar.
Opet ruševine, palež, klanje i silovanje.
Opet bijeg….
Izbjeglištvo…
A Milan Torbica, komandant Užičkog korpusa, objašnjavao je tada mještanima, kako su oni ovdje samo u prolazu.
‒ Ne treba, bre, da se plašite! Mi smo vaša vojska. Narodna. I došli smo dovde da uspostavimo red i mir.
„Ne trebate da se plašite naše narodne vojske“, ponavljao je k'o pokvarena ploča.
 
      A, za to su vrijeme, u seoskom kafiću, njegove pijane horde rezervista, pijančili i pjevali iz sveg glasa:
-Oj, Ravnjani,
Je-em li vam Franju,
Klaćemo vas
i noću i danju.
 
–Eto, moja Ivanka, to ti je taj mir o kojemu je pričao Torbica!
A od te pjesme i od njih, takvi kakvi i jesu, pričao mi je moj otac,krv se svima ledila u žilama.
Od navodne naše vojske, koja je, navodno, došla uspostaviti, navodni, red imir.
Mogu oni nekome drugom, tko ih ne zna, pričati bajke i prodavati maglu.
„Vojska je nastavila“, nastavljao je priču moj otac“ i krenula iz Ravnog. Onda je jedan dio otišao prema Slanom, a drugi prema Ćepikućama.
I nisu se borbe vodile u Ravnom. Nitko u Ravnom, ama baš nitko, nije ispalio ni jedan jedini metak na vojsku. Oni, po svom staromobičaju,i lažu i izmišljaju.
Kao i uvijekdosad.
I tek onda, kada se njihova vojska vratila poražena iz Ćepikuća, i kada im nije uspjelo ući u Hrvatsku, na dubrovačko ratište, u Ravnom i okolnim selima, nastao je pakao. Divljali su i divljački se svima svetili zbog svoga poraza“.
‒A tog istog dana, sjećaš li se, točnije
5. listopada , sarajevski radio i TV,
emitirali su samo vijest o Šešelju i njegovoj   smotri, njegovih četnika.
–Pa, naravno, treba tako! Jer, zadatak je izvršen. Vojvoda je završio svoje vojvodsko poslanje.
SravniojeRavno. Popalio sve…
I put mu je, za nove zločine, bio otvoren.
A o zločinu u Ravnom, ni riječi. Samo je naš vrli predsjednik Izetbegović, tom prigodom izjavio, kako ovo nije „naš rat“.
Kasnije sam doznao od jednog svog prijateljadasu seljani iz Ravnog, i iz svih susjednih sela, pokušali pobjeći. Mnogi su sespasili, a neke su uhvatili iubili.
Pokušao se spasiti i onaj moj prijatelj i njegova žena, ali ju je usput u panici, bježanju i bjesomučnom trčanju po mraku, izgubio. Trčao je on…trčao… Uspaničen i u strahu. Nije gledao ni iza sebe ni ispred sebe. Samo naprijed!!!
I što dalje…
 
Znao je on dobro što bi mu slijedilo u slučaju da ga uhvate. Znao je on, iz priča njegovoga oca, i za sve njihove zločine. Ali, i sve o svim njihovimzločinima, tijekom prošlog rata.
Slušao je on i priče o Daksi, o poklanim i bačenim u jame najviđenijim dubrovačkim intelektualcima, o izmasakriranom svećeniku…, autoru naših najljepših duhovnih pjesama: „Zdravo djevo“ i „Do nebesa nek se ori“.
Ni sam, jadan, nije znao kako je i kada stigao do Neuma. Sav krvav, sav poderan… izgreben. I napola mrtav.
‒ A što je bilo s njegovom ženom? Je li se jadnicaiona spasila?
‒ Ne znam ti o tome ništa podrobno. Ali, znam da su svi njegovi suseljani, koji su se vratili u selo, bili zarobljeni, Neki i ubijeni. A većina njih su u četničkom zatočeništvu, mučeni, prebijani, gladni i žedni, proveli puna tri i polmjeseca.
                   ***
–Ivanka, ideš li već jedanput? Požuri, molim te! Vrijeme je. Ljudi nas čekaju. Što radiš više u tom WC-u?
– Ma, što si navalio? K'o da nas tamo čekaju pečene kokoši! Muka mi je!
Ispovraćala sam se. Nešto mi se u želudcu sve prevrće. I duša mi je, od povraćanja, izašla na nos…Evo me!
Evo me, evo odmah!!! Idemo!!!
     I konačno smo krenuli. A u kolima, napeta atmosfera. Puna straha i neke tjeskobe
‒Reci mi, sada, što veliš za onu reportažu iz okupiranog Ravnog, emitiranoj na TV Crne Gore?Jesi li ju gledao? ‒ obraćam se Mariju.
–Nisam. Ati?
–Jesam, jesam. Zato i jesam maloprije povraćala.
Od straha mi se i sad prevrće želudac.To nisu ljudi, moj Marijo! I ne stide se. Još se i hvale i otvoreno govore o svojim junačkim podvizima“. I potpukovnik jugovojske Đuro Komšić, priznajeipriča pred kamerom TV Crne Gore, o svemu štosedogađa na terenu, tijekom razaranja sela. A nakon što se predstavio reporteru, još započinje razgovor i s borbenog položaja, i dalekozorom promatra Ravno.
Druže potpukovniče, obraća mu se reporter,recitenam…Ravno je ovdje ispred nas. Tuku topovi, haubice, recite nam, iz kojih se sve oruđa otvaravatra!
Ovo sada što tuče selo Ravno je  valjevska artiljerijska jedinica, a malo prije je gađala, to ste videli, topovska jedinica. U selu Ravnom imamo dosta gubitaka i zato smo i danas preduzeli ove mere da gađamo selo.
- Po svemu što se vidi, čini se da hrvatskih snaga nema u selu zaključujereporter.
- Znate što? Oni se kriju, po podrumima po izbama, izlaze noću tako danas iznenađuju. Međutim, mi ćemo preduzeti dalje mere, tako da ovo selo držimo pod kontrolom i pod vatrom.
–Recite mi šta poslije ovogaslijedi?  
–Posle ovoga sledi akcija čišćenja. Siguran sam da će naše jedinice potrti i ovo selo zaključuje razgovor potpukovnik Komšić.
***
Na putu smo za Ravno. Srce mi se steže od zebnje i straha.
Što li ćemo tamo naći? Što li će nas tamo dočekati? Hoćemoli se izvući živi i čitavi?
Hoćemo li se vratiti kući…. s glavom naramenima???
***
Sjedim na sjedištu do vozača. U autu tišina.
Dok ja prebirem po izvješćima koja sam dobila od kolega, ostali…prebiru po svojim mislima.
I po svome strahu… i brigama.
 
„Sredinom rujna, točnije 18. rujna 1991. godine, neprijateljske postrojbe došle su na područje općine Ravno.
Odmah po dolasku rezervisti su otpočeli s ukopavanjem ratne tehnike, odnosno teškog naoružanja čije su cijevi bile okrenute prema Ravnu i drugim mjestima naseljenim hrvatskim pučanstvom u općini Ravno, a u isto vrijeme, postavljeni su punktovi s vojnom policijom bivše JNA, koja je kontrolirala skoro sve prilaze Ravnu i okolnim mjestima. Zbog navedenog dolaska velikog broja rezervista, među mještanima, Hrvatima, zavladao je strah.
Takvo stanje bilo je sve do 28.9.1991. godine, kada je Ravno opkoljeno sa svih strana od rezervistabivšeJNA, koji su dan kasnije ušli u samo mjestoi…
Dana, 1.10.1991. godine ogromne neprijateljske snage su preko Ravna, i drugih mjesta u tom dijelu općine, krenule ka Republici Hrvatskoj gdje su u mjestu Ćepikuće (Republika Hrvatska), pretrpjeli težak poraz od hrvatskih postrojbi.
Nakon toga 2.10.1991. godine, u samom mjestu Ravno, srbočetnički rezervisti otpočinju, iz osvete i bijesa zbog gubitka, s provođenjem terora nad hrvatskim
pučanstvom. Svi mještani, koji do tada nisu izbjegli iz Ravna, su od strane rezervista uhićeni i privedeni pred prostorije bivše željezničke postaje, a u isto vrijeme po Ravnom su vršeni pretresi kuća
i oduzimanje oružja (lovačke puške i pištolji koji su kod nekih mještana pronađeni uz određene dozvole i odobrenja za posjedovanje oružja).
Tom prilikom uhićeno je pučanstvo,
odnosno stariji ljudi, a žene i djeca su pušteni kućama, uz prijetnju da se ne smije kretati po selu, dok je u prostorijama trgovine, pored bivše željezničke postaje, zadržano je 13 mještana.
Trojici od njih Ivi Bukvić, Frani Vlahinić i Vlahi Burićsutada naredili  da moraju otići u Ćepikuća i dovesti mrtve rezerviste, te im zaprijetili da će, uprotivnom, cijelo
pučanstvo biti pobijeno, a Ravno razoreno, zapaljeno i uništeno.
U tom periodu je zapaljena kuća Bože Barića, a dvojicu uhićenih mještana Batu i Niku Bukvić su odveli u zatočeništvo u logor Bileća. Odmah nakon toga 3.10.1991. godine Ravno se počelo granatirati s neprijateljskih položaja, smještenih u okolnim mjestima Zavala, Mareva Ljut, Veličani i Dubljan. Poslije prvog granatiranja Ravna, hrvatsko pučanstvo iz Ravna i susjednih sela, počelo je masovno napuštati svoje domove i bježati prema Hutovu, Neumu, i dalje prema mjestima u Republici Hrvatskoj.
Prilikom granatiranja, koje se kasnije nastavilo, skoro svakog dana, u Ravnom su oštećeni ili uništeni mnogi kulturno-povijesni, gospodarski i obiteljski objekti, među kojima i župna crkva, škola, Dom zdravlja, Dom kulture, Tvornica alata, objekti vodovoda i dr. Nakon svakog granatiranja u Ravno bi dolazile neprijateljske postrojbe, i vršile "čišćenje terena".
I tada bi maltretirali i zlostavljali mještane, a po mjestu bi vršili pretrese, pljačke i uništavanje hrvatskih kuća. U periodu intenzivnog granatiranju Ravna od neprijateljskih granata smrtno je nastradalo više mještana: Stana Matejić, rođena Blažević, stara 80 godina, Cvijeta Lučić, rođena Radić rođena 1906. godine, Jela Skaramuca kći Nikole, rođena 1912. godine, Stana Skaramuca, kći Vide, rođena 1912. godine i Ivica Vuković, kći Pere rođena 1908. godine, dok je u isto to vrijeme u Ravnom pronađen leš Ivana Maić, sin Petra rođen 1922. godine koji je ubijen iz vatrenog oružja.
U istom tom periodu oko 11.10.1991. godine u Ravnom su od strane………“
***
Nisam oguglala na patnju. Jer normalan čovjek ne može nikada oguglati na zlo niti na stradanja na koja nailazi, ali sam, prije bih rekla, od tog užasa kojega sam dosad vidjela i doživjela, nekako otupjela.
Ali, ovo…!?
 
Zar to može čovjek?
Zar to mogu ljudi???
***
‒Što li nas tamo čeka, Bože, moj dragi!? Što li ćemo tamo naći? I kako sada tamo doći?
 Hoćemo li imati problema ?
Hoćemo li se vratiti sa živom glavom… na ramenima? –ponavljam, već po stoti put, u sebi.
Do Trebinja, preko kojega smo
jedino mogli i doćidoRavnog, vozili                               
smo se satima i satima…
I svako malo stajali i čekali. Jer nas, svako malo, i zaustavljaju i ispituju.
Kamo ćemo,
Zašto ćemo,
S kime ćemo ???
 
Na krajusmose uspjeli nekako provući s tablicama „press“, ali dalje od Trebinja, ni makac.
Tu su nam tek nastali problemi i otezanja.   Namjerno.
Vozaju nas…te tamo, te ovamo… Te od Druge operativne grupe JNA za Hercegovinu, pa onda opet…
I konačno smo  uspjeli ući u Ravno, preko nekih veza u Vladi B-H  koja je formirala nekakvu posebnu komisiju-  za povratak uRavno.
Kakvi licemjeri!?
 Nakon izjave To nije naš rat, slijedi komisija: Za povratak u Ravno…
A Ravno do temelja…
SRAVNJENO.
 

Vera Primorac

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Subota, 20/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1028 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević