Get Adobe Flash player
Srpski nacizam i hrvatska šutnja

Srpski nacizam i hrvatska šutnja

Hrvatska aktualna vlast ne smije više olako prelaziti preko stalnih...

Sve nas je manje – a birača sve više!?

Sve nas je manje – a birača sve više!?

Uz zadržavanje razmjernog izbornog sustava trebamo imati 3 izborne...

Neistine predsjednika Vlade i njegovih suradnika

Neistine predsjednika Vlade i njegovih suradnika

Zdravko Marić je sve znao...     Teškoće u...

Omerta na hrvatski način

Omerta na hrvatski način

Žao mi je predsjednika Vlade Plenkovića što su ga...

Vijeće Europe na strani hrvatskih velikosrba

Vijeće Europe na strani hrvatskih velikosrba

U Hrvatskoj nisu ugrožena prava nacionalnih manjina. Ugrožena su prava...

  • Srpski nacizam i hrvatska šutnja

    Srpski nacizam i hrvatska šutnja

    četvrtak, 24. svibnja 2018. 15:15
  • Sve nas je manje – a birača sve više!?

    Sve nas je manje – a birača sve više!?

    utorak, 22. svibnja 2018. 12:14
  • Neistine predsjednika Vlade i njegovih suradnika

    Neistine predsjednika Vlade i njegovih suradnika

    četvrtak, 24. svibnja 2018. 11:24
  • Omerta na hrvatski način

    Omerta na hrvatski način

    četvrtak, 24. svibnja 2018. 15:12
  • Vijeće Europe na strani hrvatskih velikosrba

    Vijeće Europe na strani hrvatskih velikosrba

    utorak, 22. svibnja 2018. 12:08

Aneks VII. Mirovnoga Daytonskog sporazuma jedino je omogućio gotovo stopostotni povratak Muslimana

 
 
Nakaradnost daytonskih dogovora pod sjenkama oružja za masovna uništenja, ipod zamahnute palice svjetskog policajca, svakim danom se potvrđuje sve nakaradnijim i nepravednijim, zbog čega vodi beha narode u novi rat, ili u nove pregovore, novu Jaltu, koja bi morala zemlji osigurati istinski mir i prosperitet, pravdu i pravednost, demokraciju i slobodu. Dayton je, naime, potvrdio još jednom da razgovori u vojnim bazama nikad ne donose pravdu, a bez pravde nema ni mira, napose nema suživota zaraćenih strana.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/7/78/Hrvatski_povijesni_muzej_27012012_Domovinski_rat_62_Opci_okvirni_sporazum.jpg/300px-Hrvatski_povijesni_muzej_27012012_Domovinski_rat_62_Opci_okvirni_sporazum.jpg
U Daytonu je potpisan mir, ali taj mir nije potpisan u Bosni i Hercegovini između Armije BiH, Vojske Republike srpske i Hrvatskoga Vijeća Obrane, što je i bio razlog da iz te američke vojne baze  mir nikad nije ni donesen na zaračeno beha područje. Isto je tako i sa svim drugim segmentima koji prate i osiguravaju mir, napose sa Ustavom Bosne i Hercegovine koji je u dirigiranim pregovorima ispisan i ustanovljen, a beha institucijama nikad predat. Dat je, možda i prodat, zapravo nekim pojedincima koji ga danas izvlače ispod kućnih krovova i unovčuju, kako bi preživjeli, ili ucjenjivali onu drugu i treću stranu. A njegova vrijednost je bagatela, kao što se i Daytonski sporazum pokazuje bagatelom, koja nikako nije u stanju ni realizirati ono što je na tom papiru američki tenk pregovarač izdiktirao suprostavljenim stranama i ispisao.
 
Niti jedna točka sporazuma nije u potpunosti provedena u djelo, napose Aneks VII. koji je trebao biti jamac povratka svih prognanih, raseljenih i izbjeglih beha naroda. Napose se tom Aneksu veselio, i od njega puno očekivao hrvatski narod, kao nastradalnija, i u najvećem broju prognana strana, u građansko vjerskom beha ratu za teritorij. No, umjesto povratka prognanih dogodio se novi veliki mirnoratovski egzodus Hrvata iz oba entiteta, u Daytonu podijeljene Bosne i Hercegovine. Aneks VII. Mirovnog Daytonskog sporazuma jedino je omogućio gotovo stopostotni povratak Muslimana, naročito uspješno na federalnim prostorima pod hrvatskom kontrolom. Povratak prognanih najjasnije govori o brutalnostima zločina zaraćene srpske vojske, muslimanske armije i hrvatskih branitelja. Strah proživljen, i slike stravičnih zločina nad sunarodnjacima, u vrijeme progona također utječe na povratak prognanika. I to je jedan od razloga, uz onaj ubijanja onih koji su se vratili, zašto se u najmanjem broju vraćaju Hrvati na svoj teritorij pod muslimansko-bošnjačkom kontrolom. Dakako i pod srpskom.
 
Dovoljno je proći Srednjom Bosnom, najstradalnijim hrvatskim teritorijem i vidjet će se sto postotni  povratak prognanih Muslimana u sva svoja sela, čak i ona koja su u potpunom hrvatskom okruženju, Brankovac, Bandol. Na drugoj pak strani u hrvatskom selu okruženom muslimanskim, Miletićima nema niti jednog hrvatskog povratnika, sve su kuće  zarasle u grmlje i šumu, hrvatsku zemlju obrađuju, bez pitanja, Bošnjaci. Ništa bolje nisu ni Brajkovići, Čukle, Grahovčići, Maljine, Postinje, Bukovica Mala i Velika, Radonjići, Guča Gora, Šušanj, i tako redom sva kroz koja je prošla isilovska muslimanska ABiH. To govori o strahotama i obimu počinjenih zločina zaraćenih strana. I što je bio masovniji povratak Muslimana na hrvatski obranjeni teritorij, tim je bivao sve veči, političko prijeteči  progon Hrvata, i ubijanje hrvatskih povratnika. Današnja slika beha Federacije svojim zelenilom to potvrđuje.
 
Bez provođenja tog Aneksa, nemoguće je bilo koji drugi realizirati. To se vidi u beha svakidašnjici. Nemoguće je naći bilo šta što je provedeno iz Daytonskog sporazuma. Ono malo zajedničkog, auto pločice, valuta, zastava, i još neke mitacije državničkih obilježja, (zlo)djelo je Svjetske zajednice koja je namečući ih demonstrirala politički apsolutizam, i time još više zaoštrila međunacionalne i međureligijske odnose. Naime, umjesto da u donošenju nekih zajedničkih poteza koristi dijalog, toleranciju, uključivost, snošljivost, Svjetska zajednica koristila je, i koristi silu. Istu onu kojom se koristila i u Daytonu, zbog čega je to povijesno nakaradan i nepravedan mirovni sporazum. Ono što nametnuta zajednička znakovlja i simbole čini na neki način zlodjelima je činjenica da su svi bili, i jesu, na štetu hrvatskog i na korist bošnjačkog naroda. To potvrđuje i spoznaja da su sve te prisile, ili gotovo sve, donošene na federacijskim prostorima, s malim izuzetkom da se ulazilo na genocidni velikosrpski entitet. A to nije bilo ništa drugo negoli predavanje federacije Bošnjacima, kopirajuči je po velikosrpskom etnički i vjerski čistom teritoriju.
 
Niti jedan hrvatski prijedlog, ili zahtjev, nikada nije bio prihvaćen, što je bio poticaj demonstriranja još veće sile i samovolje Svjetske zajednice, i na način tenkovskog upada u hrvatske banke, dokidanje u nekim mjestima hrvatskih škola, uzurpacija gotovo svih medija, i ono najteže izmjena izbornog zakona, kojim je omogućeno da hrvatske predstavnike biraju Bošnjaci. U tako od Daytona i Svjetske zajednice nakaradno rastrojenoj Bosni i Hercegovini, popuštajući u strahu od islamskog terorizma Muslimanima, a zatim Bošnjacima, ratni muslimanski, i poratni bošnjački zločinci hodaju slobodno po, za hrvatski narod neslobodnoj, dvoentitetskoj zemlji. Jednako i u RS-u i u Federaciji, u kojoj su federalni partneri Bošnjaci i Arapi, Muslimani i mudžahedini.
 
Dogovoreni, u Daytonu, princip kažnjavanja svih zločinaca toliko je selektivan i pristran na bošnjačkoj strani, da je prenesen i na rad Haaškoga Tribunala. Upravo ta giga pristranost, to nekažnjavanje muslimanski ratni, i bošnjački poratni zločinaca Bosnu i Hercegovinu  je zauvijek pokopalo kao multinacionalnu i multireligijsku zajednicu. Takav selektivan odnos prema zločincima širom je otvorio beha vrata islamskim teroristima, kojih je svakim danom sve više u, za njih sigurnoj i obećavajućoj, zemlji. Iako u svijetu zločini nemaju ni ime, ni nacionalnost ni vjeru, u Bosni i Hercegovini to nije praksa, tu se sudi po vjeri i imenu, Jozo, Marko, Anto, po nacionalnosti Hrvati, a oslobađa i nekažnjava po vjeri i imenu Alija, Dževad, Halid, Atif, po nacionalnosti Bošnjaci. I Haag su zatvorili nakon presuda Hrvatima katolicima, i oslobađanja Bošnjaka muslimana, čime je poslana poruka da muslimanski zločinci mogu i dalje slobodno hodati, a Hrvatima da im nije mjesto u islamskom federalnom entitetu.
 

Vinko Đotlo

Atif Dudaković i njegovi jataci osumnjičeni za mučko ubojstvo Vlade Šantića

 
 
Zločin ne zastarijeva i ne može nikad zastariti. Nema te vojne, političke ili ljudske moći koja može zauvijek skrivati i sakriti zločin. Žrtva vapi do neba i diže svaki poklopac sa sebe da bi izašla na vidjelo i zločinca pokazala. Nezastarijevanje zločina civilizacijska je stečevina slobodnog i demokratskog svijeta. To je temelj njegova svekolikog razvitka, i njegove egzistencije.
https://www.kurir.rs/data/images/2018/04/27/12/1472531_h-99442817_ls.jpg
Atif Dudaković s Alijom Izetbegovićem
 
Svako skrivanje zločina i zločinaca dvostruki je teret i bol koja se žrtvi nameće. I ne samo žrtvi, već i njenoj  preživjeloj obitelji. To je, zapravo, nastavak zločina. Za razliku od kršćansko slobodnih, demokratskih zemalja u kojima zločin ne zastarijeva, gdje se ne skriva i priznaje, u islamskom svijetu zločin se svim i svačim skriva i zatrpava, on se ne priznaje i ne osuđuje. Za muslimane u svijetu zločinac iz njihova naroda, bez obzira na težinu i obim, broj, zločina, je uvijek heroj. Napose je nacionalni heroj ako je počinio zločin nad kršćanima. Ti zločinci su za muslimane uzori, i nedodirljivi od bilo koga i od bilo koje sudske ili državne institucije. Oni su sami država. Takvi zločinci, oni koji su počinili zločine nad kršćanima, su neki oblik institucije, moralna, nacionalna te iznad svega vjerska vertikala. I što im je zločin bio brutalniji, obuhvatniji, oni su u svom narodu bili veći, zaslužniji, zaštićeniji i nedoriljiviji. To življeno pravilo potvrđuje muslimansko-bošnjački odnos, kako političkog tako i vjerskog čelništva, prema zlocincima iz reda svoga naroda, iz vremena građansko vjerskog beha sukoba za teritorij.
 
Četvrt stoljeća muslimanska strana uspješno skriva i štiti najokorjelije svoje zločince iz tog beha povijesnog perioda. Nezabilježen je, zbog toga, primjer bošnjačkog procesuiranja ratnih zločinaca iz svog naroda. I ako je neki pojedinačni slučaj i bio to je zasluga Svjetske zajednice koja ih prisilila na to. Koliko su šutljivi prema svojim zločincima, još više su bučni prema onima iz reda druga dva beha naroda, napose prema hrvatskim braniteljima. Daytonsko primirje je, stoga, obilježeno uhičćenjima hrvatskih branitelja jednako progonjenih i u genocidnom manjem velikosrpskom i, gotovo njemu jednakom velikomuslimanskom većem entitetu. Pokazalo se da su hrvatski branitelji od velikosrpske i velikomuslimanske agresije najnezaštićenija i najprogonjenija kategorija beha društva, pa i šire europskog, a u isto vrijeme srpski i muslimanski zločinci najzaštičeniji i nedodirljivi kao sveta krava.
 
Daytonsko vrijeme je neograničena sloboda srpskih i muslimanskih ratnih, dijelom i poratnih, zločinaca, i otvoreni zatvor ograničene i skrivane slobode kretanja hrvatskih branitelja. Da nepravda bude još veća, i hrvatski branitelji poniženiji, obranu srpski i muslimanskih ratnih zločinaca plaća hrvatski narod kroz razne oblike harača, nameta, poreza i danka u krvi. Povijesno dvostruko ubijanje hrvatskih žrtava. Jednom oružjem u sukobu, drugi put pljačkom i otomačinom za zaštitu i obranu njihovih ubojica, srpskih i muslimanskih ratnih zločinaca. Bošnjaci su raritetirali Bosnu i Hercegovinu učinivši je prostorom sigurnim za islamske teroriste i zločince i zatvorom za kršćanske žrtve.
 
Ovih zadnjih travanjskih dana 2018. u Bihaću je, pod pritiskom Međunarodne zajednice zadužene za izgradnju mira u Bosni i Hercegovini, i pod teretom kršćanskih žrtava koje nemaju mira dok se zločin ne kazni, uhićen muslimanski ratni zločinac, general zločinačke muslimanske ABiH, Atif Dudaković. Isilovac koji je mučki ubio generala Hrvatskog Vijeća Obrane, Vladu Šantića, izmamivši ga u zamku pripremljenu u hotelu punom muslimanskih isilovaca. Isilovski zločin Atifa Dudakovića, i da je samo na generalu hrvatske obrane prevelik je, najcrnja je slika i vojnog i ljudskog kukavstva zločinačko terorističke vjerske muslimanske A BiH. Crnja je i kukavičnija tim više što taj, i slijepcima vidljiv zločin, muslimanska strana skriva četvrt stoljeća, a zločinca brani i štiti na slobodi.
 
Uhićenje dokazanog i sa njim dokazanih zločinaca povod je bošnjačkom hezbolahu da proglasi radikalno vjersku intifadu na toj europskoj periferiji i najavi džihad svima onima koji su se usudili uhititi muslimanske teroriste, ratne zločince. Mučko, nevojničko, s vjerskim motivom, Dudakovićevo ubojstvo generala hrvatske obrane,
 
u napravljenoj mu zamci, nepobitan je dokaz planiranih zločina od strane muslimanskog političkog vrha kojem je na čelu bio ratni zločinac Alija Izetbegović, nad Hrvatima katolicima. Te planske zločine potvrđuje činjenica, da su i dan danas od političkog i vjerskog bošnjačkog vrha skrivani, a zločinci na slobodi.
 
Natječu se bošnjački portali i novine u veličanju ratnih zasluga uhićenog ratnog zločinca generala Dudakvića. U jednim od njih naslov: "Hapšenje generala Dudakovića je udar na branioce Bosne i žrtve agesije i genocida". U ovom naslovu vidljive su nebesko zemaljske razlike ciljeva borbe zaračenih beha strana, u prvom redu cilj muslimanskih ratnih zločinaca, islamska, kalifatska BiH. Stoga su za ondašnje muslimanske i današnje bošnjačke vođe svi oni koji su se borili protiv kalifatske BiH, kakvu ubrzano dograđuju i završavaju, pa i obranom ratnih zločinaca, svi su protivnici BiH, a oni, muslimani bošnjaci, branioci.
 
No zar je moguće u Europi, i svijetu izvan granica islamskih država naći branitelja kalifata, branitelja radikalnog islama, islamskog entiteta, koji silom i terorom prolijeva krv nedužnih kršćana po Europi. Naravno i po BiH. Zasigurno da takvih nema, osim Dudakovića i onih koji ga brane, kao i onih u Gornjoj Maoči i pozelenilom Sarajevu. Nazivatibraniocima Bosne ratne zločince, one koji su u ime kalifata i zelene Bosne počinili strašne zločine nad protivnicima tog planiranog vjerskog muslimanskog zločina, znači ne odustajanje od cilja islamske Bosne. Bosne u kojoj kršćani nemaju temeljna ljudska i vjerska prava i slobode, u kojoj je zabranjeno točenje alkohola i prodaja svinjskog mesa, i u kojoj se prekida nastava i ispiti u školama i na fakultetima, prestaje rad u tvornicama i državnim institucijama da bi muslimani mogli klanjati. Za takvu Bosnu se borio zločinac Dudaković i sa njim drugi uhićeni, i oni koji su još uvijek na slobodi, a protiv takvih su se borile hrvatske žrtve Dudakovića, Genjca, Mlaće, Ugljanina, Izetbegovića.
 
Upravo je to nikad više premostiv jaz kojeg su iskopali muslimanski zločinci s jedne i hrvatske žrtve s druge strane zauvijek podijeljene Bosne i Hercegovine. Beha zid koji obvezuje hrvatski narod na mirnu i ustrajnu borbu za svoj teritorijalni dio Bosne i Hercegovine, i progon svih muslimanskih Dudakovića koji u slobodi hodanja po zemlji ubijaju i onaj mali ostatak ostataka Hrvata u kalifatskom federalnom entitetu.
 

Vinko Đotlo

Jak i hladan vjetar na ulazu u Vjetrenicu posebno je moćan ljeti

 
 
Kada se pitamo čime je sve bogata Hrvatska sjetimo se ljudi, kulturne i povijesne baštine, geopolitike, reljefa i zemlje, vodâ, poljoprivrede, gastronomije svačega samo ne spilja! Ovaj puta ne ćemo ići do okolice Karlovca, u Istru ili Konavle već ćemo se pozabaviti zapadnim dijelom Popova Polja u jugoistočnoj Hercegovini (država BiH) spiljom Vjetrenicom koju spominje već rimski prirodoznanac Plinij. Bave se njome dubrovački plemići Sorgo i Gozze (koji je prvi opisao endemsku ribu gaovicu), do čuvenoga češkog istraživača krša Absolona, te Skleta, Maleza, entomologe Verhoeffa i Carla grofa Attemsa koji je posvetio život proučavanju stonoga. Meni te prozirne „baje“ često zakržljalih ili „izvitopernih“ organa ne znače puno, ali zaljubljenik u krš i autor prekrasne monografije o Vjetrenici (pogled u dušu zemlje) Ivo Lučić (zajedno sa Skletom) smatra Vjetrenicu podzemnim Galapagosom sa bioraznolikošću od preko 200 vrsta, od čega preko 40 endema, a te baje znakom čistoće vode; neke od njih filtriraju vodu i sprječavaju širenje štetnih bića.
https://static.klix.ba/media/images/vijesti/140118031.6_mn.jpg
Imena tih baja su domišljata: rogonjić, srndačić, lažišti pavac, baldahinski pauk, bičerepac, grinjaš, Haronov kiklopić, dinarija, Hercegovačka spiljska kuglašica, noćnik, dvojenoga, hadžija, kamenarka, trčak… Jak i hladan vjetar na ulazu u Vjetrenicu posebno je moćan ljeti, temperatura unutarnja je svega 11°C, a vjetar puše ispod stropa prodirući kroz pukotine u zemlji. Za razliku od Viline špilje iznad Omble koja jest izrazito bogata špiljskim nakitom, ali teško prohodna (speleolozi i alpinisti za mene su vrsta manijaka) Vjetrenica je široka i lako prohodna za „gosparski“ obilazak, poznato nam je 6 km hodnika; dokazano je da njena voda utječe u more kod otoka Šipana u dubrovačkim Elafitima. Tu su živjeli spiljski medvjedi, a nađen je i kostur leoparda (panthera pardus), koji je propao valjda kroz strop u spilju?
 
Klima se u prošlosti mijenjala, te su lavovi i nosorozi dosezali Njemačku, ali opet u ledenom dobu (20.000 godina prije nas) flora i fauna Španjolske i Skandinavije bile su slične! Blizu je i vrlo lijepa  na hrvatskoj strani spilja na Gromači, ali nije za amatere, napominjem da odgovarajuća oprema i suglasnost policije je neophodna za vrlo složenu i opasnu igru istraživanja podzemlja koja lako može postati tragična!
 
Nakon lutanja po Vilinoj spilji ponad Omble nije mi tako teško pao izlazak iz mraka u dijamantne boje Mediterana koliko mi se čak i šum udaljene rječice činio poput zvuka Zračne luke. Jung i Heidegger su smatrali da čovjek mora razmišljati u mraku i tišini makar sat dnevno; čudni ljudi. Čovječja ribica goluždrava i kože nalik ljudskoj može živjeti preko 100 godina. Smatra se da može živjeti 10 godina bez ozbiljnog obroka, diše plućima i kožom, ali zadržava škrge. Ako se iznese izvan podzemlja oči ne odumru, već se razviju, ali ona ugine. Cijeli život ostaje ličinka, pa se i razmnožava neobično; na temperaturama nižim od 15°C rađa žive mlade, inače liježe jaja.
 
U svojoj knjizi dr. Ivo Lučić spominje i svjedočenje učenog kaluđera Pamučine o zloglasnom Hadžibegu, razbojniku i ženskaru koji je kaluđeru zaprijetio smrću od sablje ukoliko ne prestane znanstveno tumačiti zvukove u špilji uslijed strujanja zrake. Hadžibeg je odmetnik od sultana i svojih rođaka, znalac s eksplozivnim napravama koji se u pubertetu pridružio vjerskim fanaticima (Al-Qaida onog doba), da bi poslije surađivao s frankomasonima napoleonskim, imao je privatnu vojsku od katolika i pravoslavaca dalmatinskih koje su Francuzi oslobodili iz zatvora. Pravoslavni samostan je oslobodio od dijela nameta i darivao je djecu nakon posjeta špilji gdje se izgleda dobro prestrašio, kao praznovjerna osoba.
 
Ostavimo tursko doba i pravoslavni manastir u etnički miješanom selu Zavala pored čisto hrvatsko katoličkog gradića Ravnog u blizini kojega je Orahov Dol, rodno mjesto oca slavnog znanstvenika i isusovca Ruđera Boškovića (po majci Bettera), koji je sebe smatrao Dalmatincem, a Hercegovinu po običaju onoga vremena zvao turskom Dalmacijom (što i jest!). Trebinjska biskupija je najstarija katolička biskupija u BiH, ali katolici su preživjeli samo u zapadnom dijelu polja. Zatekao sam dr. Vladimira Sokola i kolegicu mu Snježanu Vasilj kako istražuju na brdu iznad Zavale (i iznad Vjeternice) temelje romaničkih crkvica sv. Petke i sv. Petra. Ornamenti su u trebinjskom muzeju, a grobovi su već u srednjem vijeku opljačkani. Paralele treba tražiti u romanici Vidoštaka kod Stoca (lik Gospe), te istočnojadranskoj (hrvatskoj prije svega) i talijanskoj ornamentici, smatram tu najozbiljnijim dr. Vinicija Lupisa.
 
Benediktinci su djelovali u Zavali i Čičevu kraj Trebinja. Sv. Vasilije Ostroški, vrlo štovan u Crnoj Gori je zaređen u pravoslavnom samostanu Zavala. Danas u Zavali živi nekoliko ljudi, hrabri otac i majka HDZ-ovog političara Tea Andrića (koji se pokazao kao odličan domaćin) su se vratili u zavičaj, ona ima 83 a on 85 godina!!! Sreli smo i slikaricu Anamariju Kriste s kojom se uvijek šalim da njene pčele ulaze u Hrvatsku i koriste primorsko cvijeće. U Trebimliji (postoji i češći izraz Trebinja, ali zvuči isto kao Trebinje, grad na istočnom rubu Popovog Polja) smo obišli crkvu sv. Roka iz XV. stoljeća, izgleda kao i dalmatinske crkvice, jedino su „slijepi“ pročelni prozori malo orijentalizirani. Ispred crkvice je tragičan popis mještana izginulih u Drugome svjetskom ratu i Domovinskom ratu, mladi ljudi u naponu snage! Najviše ih je stradalo na kraju rata i po završetku rata! Najstarija džamija u ovom dijelu svijeta je djelo Muje Kotizlije iz katoličkoga sela Kotezi, danas pustoga, sa miješanim stanovništvom (bilo je i pravoslavaca).
 

Teo Trostmann

Anketa

Tko su nam od susjeda veći prijatelji?

Nedjelja, 27/05/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 998 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević