Samo ne pojas u dubini od 30 kilometara

Kada Hrvatska postane punopravna članica EU-a istodobno će morati otkazati više bilateralnih sporazuma sa BiH, kao što su primjerice Sporazum iz 2003. o međusobnom ukidanju viza i Sporazum o pograničnom prometu, kako bi uskladila bilateralne sporazume s pravnom stečevinom Unije.

Suprotno pogrješnoj percepciji dijela javnosti kako sada "Hrvatska uzvraća udarac BiH zbog opstrukcija oko pelješkog mosta" tražeći uvođenje viza, odnosno dozvoljavajući ulazak građanima BiH samo s biometrijskim putovnicama u Lijepu našu, možemo ustvrditi da su to neutemeljene konstrukcije, odnosno da Hrvatska samo usklađuje sporazume s propisima EU-a. Inače, da bi prevenirale posljedice otkazivanja bilateralnog sporazuma o režimu prelaska granice, Hrvatska i BiH su već prije pola godine pokrenule zajedničke aktivnosti kako bi građanima obiju zemalja i dalje bio omogućen prelazak međudržavne granice s osobnom iskaznicom. U tom smislu, Hrvatska je prema irskoj administraciji koja predsjeda Vijećem EU-a uputila prijedlog da državljani BiH nastave i nakon 1. srpnja prelaziti granicu uz predočenje osobne iskaznice.

- Taj prijedlog je u fazi razmatranja u nadležnim tijelima EU-a, a predstavnici BiH i Hrvatske često nastupaju zajedno u obrazlaganju značenja i potrebe da se građanima obiju zemalja i dalje omogući prelazak granice s osobnom iskaznicom - kaže za "Slobodnu" Zoran Perković, pomoćnik ministra vanjskih poslova BiH.

Drugi značajan bilateralni sporazum između RH i BiH, onaj o pograničnom prometu, kojim se olakšava život stanovnicima uz granicu, do 1. srpnja trebao bi biti zamijenjen novim, usklađenim s pravnom stečevinom EU-a.

- Ako do 1. srpnja potpišemo novi sporazum o pograničnom prometu, na čemu radimo više od godinu dana, stanovnici iz pograničnog pojasa moći će s propusnicama prelaziti malogranične prijelaze, no, ako novi sporazum ne bude potpisan, onda nema ni pravne osnove na temelju koje bi građani mogli koristiti propusnice - pojašnjava Perković, koji je ujedno i član pregovaračkog tima BiH u rješavanju graničnih pitanja. Inače, iako se očekivalo da će novi sporazum o pograničnom prometu između RH i BiH već biti potpisan i "uhodan" do 1. srpnja, kako bi se olakšao život stanovnicima uz granicu dugu 1003 kilometra, pregovarački timovi lome koplja oko dubine pograničnog pojasa. Dok hrvatski pregovarači predlažu pojas u dubini od pet kilometara, bosanskohercegovački traže 30 kilometara, a propisi EU-a dozvoljavaju do 50 kilometara.

- Glavni argument hrvatskih pregovarača jest tvrdnja da nemaju logistiku koja bi toliki broj propusnica mogla izdati u tako kratkom roku pa će BiH na idućem sastanku predložiti kompromisni prijedlog da se propusnice najprije izdaju stanovnicima pograničnog pojasa do pet kilometara dubine, a da se zona potom sukcesivno proširuje do 30 kilometara - kaže nam Perković.

Mediji u BiH spekuliraju da će 30.000 njihovih građana ostati bez propusnica ako se ne potpiše Sporazum o pograničnom prometu s Hrvatskom, tamošnja Agencija za identifikacijske dokumente zatražila je službenu procjenu koliko bi ljudi moglo živjeti u pograničnom pojasu kako bi mogli odrediti cijenu propusnice. Da će se primjerice stanovnici Metkovića, Slavonskog Broda, Županje i Orašja naći u pograničnom pojasu od pet kilometara to je neupitno, no ako se pogranični pojas protegne na 30 kilometara u dubinu teritorija obiju država, onda je izvjesno da će se u njemu naći i Knin, Sinj, Imotski, Vrgorac, Trilj, Čapljina i dobar dio zapadne Hercegovine, Tomislavgrad i Livno, ali i Bihać, Brčko...

Drugi problem koji otežava potpisivanje novog sporazuma o pograničnom prometu proizlazi iz "starog" sporazuma. Naime, hrvatski pregovarači tražili su da u promet puste propusnice tiskane prema "starom" kako bi ih se dodijelilo hrvatskim građanima. BiH je dala odobrenje, ali samo privremeno, "najduže do godinu dana". No, hrvatske policijske uprave propusnice izdaju na rok od pet godina, što je za BiH opet neprihvatljivo. Razvidno je da hrvatske vlasti žele iskoristiti već otiskane propusnice i puštajući ih u promet po cijeni od 60 kuna žele povratiti uloženi novac u projekt. Inače, te propusnice su trebale biti izdavane još od 2008. godine, s rokom trajanja od pet godina, no budući da nisu iskorištene u planiranom razdoblju od BiH se tražio ustupak da ih se sada upotrijebi.

- Neosporno je da je BiH dala suglasnost Hrvatskoj da upotrijebi "stare" propusnice za prijelazno razdoblje, no problem je u dužini njihova trajanja. BiH ne može pristati da propusnice iz starog sporazuma vrijede pet godina - potvrdio je Perković. Na idućem bilateralnom sastanku, koji se treba održati do konca svibnja, očekuje se rješenje dvaju spornih pitanja kao i stav Europske komisije o režimu prelaska granice s osobnom iskaznicom. Vlada je utvrdila prijedlog stavljanja izvan snage sporazuma s BiH kojim su ukinute vize za tu državu. Naime, Hrvatska će nakon ulaska u EU biti dužna primjenjivati režim po kojemu državljanima BiH za ulazak u EU vize nisu potrebne samo ako imaju biometrijske putovnice. Hrvatska je zatražila suglasnost Europskog vijeća da se granica i dalje prelazi s osobnom iskaznicom, ali za to će biti potrebna suglasnost svih članica EU-a.

Z. Soldić Arar, Slobodna Dalmacija

Trebalo je poslušati portugalskog diplomatu

U bosanskohercegovačkoj duboko ukopanoj dvadesetogodišnjoj postdaytonskoj statičnosti u kojoj ta zemlja mučenički nestaje, jedino što se može, u nekoj mjeri vidjeti pozitivno je lagano otkrivanje istine uzroka i posljedica gotovo četverogodišnjega građansko-konfesionalnog sukoba. Uza sva nastojanja najveći krivac za bosanskohercegovačko ubijanje i nestajanje, progone i etnička čišćenja, silovanja i rušenja, da se sakriju odgovorni za te zločine, istina ipak u ovom današnjem bosanskohercegovačkom mraku izlazi na vidjelo. I to je jedino pozitivno što se danas čuje o Bosni i Hercegovini, iz razloga što bi se ta otkrivana istina morala ugraditi u temelje jedne nove, europske, demokratske, te iznad svega za sva tri njezina naroda prihvatljive, ravnopravno slobodne Bosne i Hercegovine.

José Cutileiro

Jedno od mjesta iz kojeg pomalo dolazi istina bosanskohercegovačkog sukoba, kako se zapravo taj krvavi rat mogao izbjeći te tko je odgovoran ili suodgovoran što se vodio, je Haag i Međunarodni sud za ratne zločine na prostorima bivše juzajednice. Na žalost, i taj izvor informacija mnogi ili mute ili ga zatrpavaju.

Neshvaćeni José Cutileiro

Nedavno je pred Haaškim sudom u postupku Radovanu Karadžiću dao izjavu portugalski diplomat José Cutileiro, koji je u vrijeme rata u BiH bio predstavnik Europske zajednice. Naime, taj europski diplomat gotovo bez dlake na jeziku ili bilo kakva straha vrlo otvoreno, jasno i fokusirano, što je čak i neobično za diplomate, u toj izjavi kaže: „Aliju  Izetbegovića njegove suradnike, autsajderi sa strane su hrabrili da odbaci sporazum iz 1992. godine i bori se za unitarnu bosansku državu“. Drugim riječima, to zapravo znači, to jasno i nedosvisleno govori tko je kriv za bosanskohercegovački sukob i u ime kojeg cilja ga vodila, ali na kraju i danas vodi muslimansko-bošnjačka strana. U ime toga crnog i za europske prostore mračnog cilja „unitarne (to znači muslimanske) bosanske države“, izvršen je najmasovniji i najopširniji progon bosanskohercegovačkih naroda, u prvom redu najmalobrojnijega hrvatskog, od strane Alijine Armije Bosne i Hercegovine, koju su sačinjavali u velikom broju radikalni islamski vjerski fanatici, koji su u tom nepotrebnom ratu u potpunosti, korjenito zauvijek i nepovratno izmijenili europsko lice Bosne i Hercegovine.

Nadalje, Cutileiro govori o Alijinoj odgovornosti za taj najbrutalniji građansko-konfesionalni rat u Europi. Nakon šeste runde pregovora o uređenju Bosne i Hercegovine održane u Bruxellesu krajem ožujka 2002. godine, na kojem su se Muslimani, Hrvati i Srbi dogovorili da se Bosna i Hercegovina sastoji od tri konstitutivne jedinice, ubrzo poslije toga dogovora „Izetbegović se odriče svog potpisa“, piše Hrvatska riječ od 19. veljače 2013. U istom izvoru se navodi kako je Cutileiro prestao vjerovati Izetbegoviću i da on smatra kako je Alija „prepredenjak i da laže“ te uvijek „jedno govori u javnosti, a drugo privatno“.

BiH prema Washingtonskom sporazumu iz 1994.

Kao što je današnja Bosna i Hercegovina iscrtana ratom, genocidom i etničkim čišćenjima te nepravedno stvorena, ozakonjena izvan svojih granica, u Daytonu, tako danas i istina tko je kriv za njezino komadanje, nestajanje i s kojim ciljem dolazi također izvana. Ni danas, dva desetljeća poslije, krivci ne priznaju svoju odgovornost, zbog čega i dalje neometano, gotovo istim sredstvima, dakako istom cilju, ruše i vode tu patničku, fratarsku zemlju. U ime toga opasnog i mračnog cilja, na ulasku u Treće tisućljeće kada se Europa i regionalizira i lokalizira, Bosna i Hercegovina se i dalje centralizira, unitarizira. To pak znači da ta zemlja nije u stanju ništa pozitivno učiniti na putu vlastitog europeiziranja, regionaliziranja i demokratiziranja. Zar to ne kazuje kako su na vlasti planeri i vođe rata ili njihova djeca. Jedina je to zemlja koja sve čini u vlastitu štetu, i pored silnih svjetskih moćnika koji su se dobro ukruhili na njezinoj tragediji nestajanja i propadanja. I ne iznenađuje to propadajuće bosanskohercegovačko stanje, budući da se još uvijek u glavama muslimansko-bošnjačkih političara planira i radi „unitarna bosanska država“. Taj cilj i jest razlog mirnodopskog ubijanja BiH, kroz marginaliziranje i diskriminiziranje bosanskohercegovačkih Hrvata.

Doda li se ovoj Cutileirovoj otkrivenoj istini Alijine politike „unitarne bosanske države“ i njegova spremnost žrtvovanja „dvijestopedeset hiljada Muslimana“ za taj cilj, tada je sve jasno tko je kakve namjere imao sa BiH, kakvu ju je zamišljao, odnosno tko je odgovoran i suodgovoran za bosanskohercegovačku podijeljenost i nestanak. Stravične su to brojke. Koji cilj može opravdati toliki broj ljudski žrtava? Kakav je to vođa naroda koji žrtvuje toliko ljudi, za cilj koji je teško ostvariv na europskim prostorima na početku Trećeg tisućljeća?

Islamizacija i mudžahedinizacija vojske

Kako bi ostvario zacrtani krvavi cilj „unitarne bosanske države“ Alija i njegov sin Bakir Izetbegović, kako kaže ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić doveli su zajedno sa Islamskom zajednicom „vehabije u Bosnu i Hercegovinu“. Dovođenjem vehabija u građansko-konfesionalni beha sukob bio je odlučujući udarac u nestanku Bosne i Hercegovine. Bosnu i Hercegovinu nije, dakle, ubio nije podijelio, krvavi bosanskohercegovački sukob, već vehabije i mudžahedini kao i stari i mladi Izetbegović zajedno s Islamskom zajednicom. Još jedan je to u nizu povijesnih dokaza kako su vjerski ratovi nabrutalnije i najrazornije ubojice svakog društva, a poglavito tako složenog kakvo je bosanskohercegovačko.

Islamizacija i mudžahedinizacija Armije BiH, ali i cjelokupnog multinacionalnog i multikonfesionalnog bosanskohercegovačkog društva, ubijanje muslimansko-bosanskohercegovaćkih fratara kao sedam stoljetnih konstantnih bosanskohercegovačkih čuvara, čije povijesne žrtve su ugrađene u njezin identitet te zločini mudžahedina i talibana nad nemuslimanima, Izetbegovićeva je odgovornost i suodgovornost i za te zločine i za nestanak Bosne i Hercegovine. A da muslimansko-bošnjačko vodstvo ustrajava na njegovoj politici „unitarne bosanske države“ je i činjenica polaganja državničkih vijenaca na Izetbegovićev grob prilikom državnih praznika ili posjeta stranih državnika. To je politika daljnjeg sukobljavanja i dijelenja bosanskohercegovačke države i njezinih društva. Dijelenja ne na pravedna tri entiteta, nego na dva nepravedna u Daytonu ozakonjena, što još više BiH čini nestabilnijom na putu potpunog nestanka kao zajednice triju naroda, muslimansko-bošnjačkog, srpskog i hrvatskog.

U Bosni i Hercegovini se zasigurno mogao izbjeći sukob Hrvata i tadašnjih bosanskohercegovačkih Muslimana da Alija Izetbegović nije izgurao pobjednika izbora Fikreta Abdića te da nije bio opsjednut „unitarnom bosanskom državom“. Naime, da je početkom svibnja 1992. godine Izetbegović prihvatio plan EZ-a o nacionalnom ustroju BiH, zajednice triju entiteta, republika, ne bi došlo do muslimansko-hrvatskog sukoba za teritorij i desetine tisuća ljudskih žrtava bilo bi manje na sve strane. Izetbegović taj plan potpisuje pa odbija, poslije čega čini sve da ispuni broj od 250 hiljada ubijenih Muslimana, koji bi mu jamčili „unitarnu bosansku državu“. Stoga, vrlo planski, po preporuci nekih tajnih obavještajni službi – a BiH ih je tada bila pretrpana iz islamskih zemalja koje mu obećavaju i daju materijalnu i ljudsku pomoć - započima besmisleni sukob dviju bosanskohercegovačkih žrtava srpske agresije, muslimanske i hrvatske.

Izetbegovićevom agresijom na bosanskohercegovačk3 Hrvate, rat dobiva predznak građanskoga, vjerskog i teritorijalnog. Pokušava osvojiti progonima i etničkim čišćenjima hrvatske teritorije i tako osigurati prostor muslimanskim izbjeglicama i pridošlim džihad ratnicima. To je razlog zašto Izetbegović nije prihvatio mirno rješenje bosanskohercegovačkog problema i pravednog njezinog ustroja. „Lisabonski sporazum“ je to sadržavao. Danas, kada se gleda nepravedna podjela tronacionalne BiH na dva dijela, ta podjela je daleko nepravednija, bolnija i za bosanskohercegovačku budućnost pogubnija od one kakvu je zagovarao Cutileiro a odbio Izetbegović. A tim sporazumom moglo se izbjeći desetine tisuća ljudskih žrtava i besmisleni sukob između Hrvata i Muslimana. To je ta Izetbegovićeva povijesna odgovornost i suodgovornost za bosanskohercegovačko raspadanje i ljudsko stradanje. To je nekažnjeni zločin i razlog zašto i dalje traje bosanskohercegovački rat samo drugim sredstvima. Zato su potrebni neki novi Cutileiro, Dayton, Pariz ili Washington, čovjek ili grad, zemlja ili zajednica, koja će nepristrano i zauvijek, na principima prava i pravednosti, slobode i jednakosti, riješiti sad već više ne samo bosanskohercegovački problem, već svjetski na tom malom europskom prostoru.

Vinko Đotlo