Get Adobe Flash player
I tamburica će pobijediti u Hrvatskoj

I tamburica će pobijediti u Hrvatskoj

Oštri sukob na hrvatskoj desnici     Ovu...

Jumbo ćirilica - ljepilo za miševe

Jumbo ćirilica - ljepilo za miševe

Delije u Ateni – protivno velikosrpskim svojatanjima hrvatskoga juga...

Tko financira Miroslava Škoru?

Tko financira Miroslava Škoru?

Ivan Vrdoljak, Vladimir Šeks, Vladimir Putin,...

Uništava nas sprega kriminala i pravosuđa

Uništava nas sprega kriminala i pravosuđa

U nas je raspoloživa pljačka potpuno zanemarila potrebu stvaranja novih...

Sve je moguće. Favorita nema!

Sve je moguće. Favorita nema!

Onomu tko nas i našu državu učini normalnim, treba dodijeliti...

  • I tamburica će pobijediti u Hrvatskoj

    I tamburica će pobijediti u Hrvatskoj

    četvrtak, 12. prosinca 2019. 10:24
  • Jumbo ćirilica - ljepilo za miševe

    Jumbo ćirilica - ljepilo za miševe

    četvrtak, 12. prosinca 2019. 10:07
  • Tko financira Miroslava Škoru?

    Tko financira Miroslava Škoru?

    srijeda, 11. prosinca 2019. 17:12
  • Uništava nas sprega kriminala i pravosuđa

    Uništava nas sprega kriminala i pravosuđa

    srijeda, 11. prosinca 2019. 17:01
  • Sve je moguće. Favorita nema!

    Sve je moguće. Favorita nema!

    srijeda, 11. prosinca 2019. 16:57

Tragični dio bosanskohercegovačke stvarnosti

 
 
Bosanskohercegovačka zajednica koju čine tri naroda, Bošnjaci, Hrvati, Srbi, i dva entiteta, jedan etnički i vjerski čisti srpski, i drugi na papiru definiran kao federacija, a u praksi na putu da postane čisti muslimanski, nikako da uđe u vrijeme mira, tolerancije i izgradnje prosperitetne budućnosti, jednakosti i ravnopravnosti svih tih silnih razlika. Naivno se mislilo i vjerovalo da nepravedni daytonski sporazum može pomiriti suprotstavljene, zaraćene i građansko-vjerskim ratom za teritorij podijeljene i udaljene narode. I stoga, umjesto da je poslije Daytona, ispisanog pod sjenkama najmodernijeg oružja za masovna ubijanja, pod palicom svjetskog policajca kojeg je predstavljao tenk pregovarač Holbrooke, a u Bosni i Hercegovini ga naslijedili u pregovaračkim zločinima prema Hrvatima, Bildt, Ashdown, Petrischt, Schwarz-Schilling, beha zajednica krene u izgradnju mira i tolerancije, usmjeriše je na put krađe i laži, mržnje i sukoba, bez oružanog rata.
https://croexpress.eu/nv-admin/image/vijesti/0-1503999510.jpg
Povelja Hrvata Kulina bana od 29. kolovoza 1189.
 
Brojniji beha narod, bošnjački, koji prisvaja apsolutno pravo na Bosnu i Hercegovinu, negirajući i nepriznavajući ni u kojem znaku druge i drugačije, uveo je u beha društvo krađu kao pravo, a laž kao istinu. No ono što ovu krađu i laž koju šire bošnjački čelnici čini specifičnom, a time i vrlo opasnom za one koje kradu i o kojima lažu, je u činjenici da se krade povijest, kraljevsko hrvatski identitet Bosne i Hercegovine, a time i identitet domicilnog autohtonog hrvatsko katoličkog naroda. Laže se o prošlosti hrvatskih banova i kraljeva, krade se njihov nacionalni i vjerski katolički identitet, što je zapravo i krađa same Bosne i Hercegovine. Čak ni najbrutalniji turski agresori i okupatori nisu u tolikoj mjeri krali hrvatsko katoličke banove i kraljeve u Bosni i Hercegovini kao što to u postdaytonskom vremenu stvaranja nove muslimanske nacije, kradu Bošnjaci. Ta bošnjačka krađa hrvatskih kraljeva i banova koji su, prije turske okupacije i počinjenog genocida i konfesiocida nad njihovim narodom, Bosnu i Hercegovinu svrstali u red tada najuređenijih i najnaprednijih europskih zemalja, ravna je onoj muslimanskoj agresiji na hrvatski narod tijekom građansko vjerskog sukoba, kojeg su vehabije i mudžahedini učinili i svjetskim vjerskim ratom.
 
Koliko je bošnjačka krađa hrvatskih kraljeva i banova Bosne i Hercegovine podla, licemjerna, zločinska i okupatorska, u službi babe Erdogana, najbolje pokazuje bošnjačko pjevanje Turskoj i njenom genocidnom vremenu okupacije hrvatske kraljevske Bosne i Hercegovine. Pjevati okupatoru koji je na najkrvaviji mogući način trajno prekinuo hrvatski kraljevski kontinuitet, "Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati", te  i u isto vrijeme vezati svoj nacionalni identitet s Kulinom banom, zapravo je bošnjački nastavak agresije i okupacije Bosne i Hercegovine, tamo gdje su Osmanlije zaustavljene. I kao takvi njihov prvi, ili je drugi, član tronacionalnog a u praksi dvonacionalnog beha Predsjedništva, muslimanski zet okićen zlatnim ljiljanom, vrlo brutalni ubojica hrvatskog suvereniteta i konstitutivnosti u beha zajednici, Željko Komšić, otišao je čak u Beč da svojata i krade hrvatskog Kulina bana. Zasigurno da je to povijesni fenomen da jedan vojnik agresorske armije ide po svijetu i obilježava godišnjicu Bana onog naroda po kojem je u ratu pucao, a u današnjem vremenu krađe i laži koje i sam kreira i kojima se služi u procesu muslimansko-bošnjačkog etničkog čišćenja naroda Kulina bana. I to je tragični dio bosanskohercegovačke stvarnosti, koja joj ni po čemu ne jamči niti sigurnost, niti cjelovitost, niti budućnost. Krađa i laž klimavi su temelji bilo koje zajednice, napose slojevite i heterogene kakva je bosanskohercegovačka.
 
Komšićev odlazak u Beč, grad pred kojim je Turska poražena i gdje je počeo, opravdani, pad zločinačko genocidnog Osmanskog carstva, na obilježavanje 830. obljetnice Povelje Kulina bana, potez je koji zaslužuje svaku osudu, i on nikako i ni po čemu nije predstavljao hrvatski narod, i samog Kulina bana. Stoga Komšićeva nazočnost u Beču povodom 830. obljetnice Povelje Kulina bana, je zapravo na neki način ponovni turski osvajački pohod na taj grad. Kao i u prošlosti i danas iz Bosne i Hercegovine krenuo je osvajački pohod na Beč. Ostatci Osmanlija, janjičari, nostalgičari tog zloglasnog u danku krvavog carstva, koje se održavalo na vlasti najkrvavijim metodama zločina nad porobljenim kršćanima, nakon rušenja Kulinove zemlje, i ubrzanog povratka te genocidne imperije u Bosnu i Hercegovinu, pod izgovorom obljetnice Banove Povelje ušli su u Beč.
 
Naivna, a danas njemačkom diktaturom merkelizma ušutkana i zavezana Europa, dočekala je muslimansko-bošnjačkog člana beha Predsjedništva, pripadnika muslimanske zločinačke armije, i dala mu priliku da govori o onome kojem su zemlju okupirali, narod prisilno islamizirali, na temeljima crkava džamije izgradili. Slabost i naivnost, dobrotu i humanost, iskoristio je Alijin vojnik, okićen zlatnim ljiljanom za zasluge progona katolika, općenito, kršćana, po kojima je isilovski pucao, ali eto kako kaže ne zna je li nekog ubio, i ako jest, a vjerojatno da jest, zar bi dobio zlatni ljiljan da nije, te poput milijunske islamske bujice migranata bez ikakva otpora, i pitanja o njegovoj ratnoj prošlosti ušao u Beč.
 
Apsurd nad apsurdima, progonitelji i Bana i Banovih stečevina, ubojice bana i  banova naroda, i okupatori njegove zemlje, pokušavaju se u Beču prikazati njegovim nasljednicima, čuvarima njegove ostavštine. Ne i identiteta, jer oni to i nisu niti mogu biti. No, da apsurd bude još veći, ti isti lažni zagovornici Banovih vrijednosti, paralelno sa odlaskom u Beč na proslavu 830. obljetnice njegove Povelje, Bosnu i Hercegovinu ostavljaju Turcima u amanet, i pjevaju im pjesme, pa i onu „od Tirane pa do Trsta ne će bit ni jednog krsta“. Svaki spomen na turski zulum u pokorenoj i prisilno islamiziranoj Bosni i Hercegovini, kao i pjesme toj genocidnoj imperiji, ponovno je ubojstvo i Kulina bana, i kraljice Katarine, i svih drugi hrvatskih banova i kraljeva i njihova katoličkog naroda, koji su nestali pod krvavim turskim opankom.
 
Muslimansko je to ubojstvo i hrvatskih civila, žena, djece, staraca, i branitelja, u muslimanskoj agresiji, po selima Srednje Bosne. Odlazak muslimanskog člana beha Predsjedništva Komšića u Beč na 830. obljetnicu Povelje Kulina bana, bošnjačko je zatrpavanje masovnih grobnica hrvatskih žrtava Armije kojoj je odano služio. No to je i pokazatelj ropskog položaja Hrvata u federalnom entitetu, kao i sva nepravda po kojoj su izabrana dva bošnjačka člana, i ni jedan hrvatski, u tronacionalno beha Predsjedništvo. Zbog te nepravde, zbog obespravljenosti hrvatskog naroda, u sve više šerijatiziranom federalnom entitetu, Komšić je i mogao ići u Beč, i Europi demonstrirati muslimansko-bošnjačku moć centraliziranja i unitariziranja, zapravo islamiziranja danas beha federacije a sutra cijele beha zajednice. I nije mu bilo teško se tako ponašati u merkeliziranoj i muslimansko migracioniziranoj Europi.
 

Vinko Đotlo

Usađivanje ekavice, dr. Nametak i poruka koju nisam odgonetnuo

 
 
Gotovo istodobno s izlaskom Odabranih pjesmama Muse Ćazima Ćatića u Zagrebu, Općina Tešanj financirala je Ćatićeva Sabrana djela, koja je Abdurahman Nametak priredio. Ali, slovoslagari, “politički svjesni”, upozoriše svog direktora da u knjizi pjesama “ima jedna politička podvala”. Direktor obavijesti mostarskog načelnika Miricu. Mirica nazove predsjednika Općine Saliha Sarića i reče mu da štamparija prekida štampanje jer je pjesnik u knjigu ubacio pjesmu neprijateljskog sadržaja. Sarić upita koja je to pjesma. “Pjesma posvećena Adem-agi Mešiću, doglavniku Ante Pavelića”, odgovori Mostarac.
https://storage.bljesak.info/article/141673/1280x880/musacazimcatic.jpg
Musa Ćazim Ćatić
 
Polovicom ožujka 1969. godine napokon skraćenje – “vojska gotova”! Otputih se sa Željezničkog kolodvora noćnim vlakom, ne spavajući, u mislima dijaloge vodeći, ustreptao, pun nekih nejasnih planova za koje sam vjerovao da će se svi do jednog ostvariti.
Kad je u prvom izaponoćnom satu vlak stao u Bihaću, pomislih kako sam prije manje od dvije godine prvi put izašao na ovaj peron, odazivajući se na povoljno riješenu molbu za mjestom nastavnika srpsko-hrvatskog jezika u OŠ “Ahmet Fetahagić” u nedalekom selu Kamenici. Nikako sebi nisam mogao objasniti zašto učenici miješaju ekavski i ijekavski izgovor, dok mi direktor škole ne reče da im je prethodni nastavnik bio iz Šumadije. Učenici su ime predmeta skratili na srpski jezik, jer, eto – “nema veze, sve je to isto”. Od prve sam plaće u bihaćkoj knjižari kupio sebi Odabrane pjesme Muse Ćazima Ćatića, koje je priredio dr. Abdurahman Nametak uz 50. godišnjicu pjesnikove smrti. U Bosni i Hercegovini Musa je bio potpuno zaboravljen, nikad ga niko nije spominjao sve dok nije u Zagrebu na njegovu djelu doktorirao Abdurahman, brat Alije Nametka. I dok Nametkov izbor Musinih pjesama nije objavljen u Zori zagrebačkoj godine 1965.
 
JEDNOSTAVAN ŽIVOT, DO SUROVOSTI
 
Kad sam najposlije došao doma i kad je majka zalila kahvu, pa sjela preko puta mene – osjećao sam se lagahan, poput lebdećeg kućnog meleka na kojem počiva pogled one pod čijim je nogama Džennet. Dugo me gledala i dugo je tekla njezina priča bez riječi. Otac je ležao. Iz grla mu je virila sjajna čelična karnila. Nije bio dobro. Sestra je bila u školi, a brat, najmlađi, dječak, zamazan mašinskim mastima i uljima, učio je zanat. Crnac kod svog majstora.
Civilni životme podsjećao, nakon samo nekoliko dana, na onaj stari – jednostavan do surovosti, financijski grub i ovisan. Majka se “dala u biznis”: Dogovorila je s “kvartovkim političarima” održavati čistim i urednim prostorije Narodne fronte (poznate “Lire”), posluživati kahve, organizirati tombole, pretplatiti političke listove Oslobođenje i Borbu, osiguravati sjednice SSRN kvarta Carine, u radnom vremenu od 6 do 21 h.
 
ŠAMAR UVLAKUŠE ZVANOG ”SIMBOL JUGOSLAVENSTVA”
 
Jedva sam čekao susret s prijateljima od kojih se nisam razdvajao od kasnog djetinjstva, pjesnicima Kebom, Kordićem i Radom Budalić. Žudio sam za mostarskim govorom i paprenom zafrkancijom… Sjedio sam za okruglim stolom u velikom dvorištu “Abraševića”, kad dođoše (slikari) Cuco Stajčić i Krešo Ledić s vijestima da Ancona pokreće pitanje pobratimstva naših dvaju gradova i pozivnicom za kolektivnu izložbu mostarskih umjetnika. U tim trenucima prskajuće radosti odnekud naleti “simbol jugoslavenstva”, tj. vjetropir, nazvan tako zbog skakutanja od funkcionara do funkcionara po vascijelom Mostaru, pobirač isplativih partijskih simpatija. Ništa nije bez veze, već je “naš M. M.” zaposjeo mostarske informativne punktove (Slobodu i Radio)…, a u godinama koje će slijediti stići će svojim patetičnim rodoljubnim kajdama “Mostarskih kiša” do vrha države. Već izdaleka nam se obraćao kako “žuri iz škole” (jer i tamo nešto honorari), hvali jednog učenika kojem je “morao dati peticu iz srpskog”. E, kvragu, u zao čas istisnuh uobičajenu dozu cinizma: “Dečku si morao dati desetku!” – i to popratih smiješkom. Priupita me iza leđa: “Desetku?” “Pa ja – peticu za srpski i peticu za hrvatski – deset!” On mi, neočekivano, skinu naočale s nosa! “Da ih ne oštetim”, reče i desnom mi odvali zvonku pljusku. Mogao sam ja svašta nešto očekivati, ali takvu reakciju nisam mogao ni sanjati od tog velikog prevejanca i “našeg generacijskog prijatelja”. Krešo i Cuco – ni mukajet. Šutio sam i ja, sleđen i nepokretan. Šokiran, shvatio sam da je to moja “pozicija”, pozicija bosanskog muslimana, identična praznini između “srpsko-hrvatskog”, koji se doduše samo tako zove, a u zbilji je to bio isključivo – “srpski jezik”. E, slavljeni mostarski patrioti, gdje li ćete završiti kad zagusti u domovini?!
 
U POZORIŠNOJ S DR. NAMETKOM
 
Svratih u pozorišnu kavanu. Tamo zatekoh dr. Abdurahmana Nametka; gustirao je u svojoj kahvi. Prijatelj sam s njegovim sinom Hamicom. Priđoh mu i srdačno ga pozdravih. Mostarci su ga izuzetno cijenili, možda i zbog toga što se, “eto, usudio”, prvi iza rata, doktorirati na odbačenom Musi Ćazimu Ćatiću. Dugo je bio naš jedini sugrađanin s doktoratom književnosti, a temeljna mu je vokacija bila, zapravo, teatrologija. Bio je u svojoj karijeri i direktor banjolučkog kazališta (1943.–1945.), a poslije rata profesor u srednjim i višim školama, te dramaturg baš ovog kazališta u kojem se susrećemo. Autor je na daskama ove kuće izvedene drame Legenda o jednoj ljubavi u stihovima napisane po motivima epske pjesme Ženidba bega Ljubovića. Hrpimice smo je dolazili gledati jer je jedna od rijetkih koja je zahvaćala bošnjačku prošlost Mostara i Hercegovine.
Gotovo istodobno s izlaskom Odabranih pjesmama Muse Ćazima Ćatića u Zagrebu, Općina Tešanj financirala je Sabrana djela Musina, koja je Nametak priredio. Štampat će je mostarska štamparija “Rade Bitanga”. Ali, slovoslagari, “politički svjesni”, upozoriše svog direktora da u knjizi pjesama “ima jedna politička podvala”. Direktor obavijesti mostarskog načelnika Miricu. Mirica nazove predsjednika Općine Saliha Sarića i reče mu da “Bitanga” prekida štampanje jer je pjesnik u knjigu ubacio pjesmu neprijateljskog sadržaja. Sarić upita koja je to pjesma. “Pjesma posvećena Adem-agi Mešiću, doglavniku Ante Pavelića!”, odgovori Mostarac. Sarić ga upita: “Kolega Mirica, znate li Vi kad je umro taj pjesnik?” “Ne znam.” “Umro je 1915, kad nije bilo ni poglavnika ni doglavnika.” Knjiga je odštampana do kraja.
Nametak mi je mahnuo rukom pozivajući me za svoj stol.
“Pa kako je bilo u Zagrebu, je li i vojska napokon gotova”, pitao me polušaljivo, brižnim, očinskim tonom. “Pričaj!” – i ja sam pričao, nadugo i naširoko, skrećući i krivudajući po temama i mimo njih. A kad dođoh do Envera Čolakovića, upitah ga, nesmotreno, poput djeteta, “je li čitao Legendu o Ali-paši”. Nasmijao se pun blagosti, govoreći: “E, moj Ibrahime, nije bilo nijedne muslimanske porodice u Bosni koja je držala do sebe a da taj roman nije imala u svojoj kući. Da je nije imala i da je nije držala u blizini Musafa Istinitog. Envera je puno bolje poznavao moj brat Alija nego ja. Moguće je da je Alija bio “krivac” da je Enver napisao pod njegovim pritiskom salonsku komediju Moja žena krpi čarape, pa je i postavljena na scenu sarajevskog Narodnog pozorišta 1943. godine, koje je, Pavelićevim anšlusom u NDH, preimenovano u Hrvatsko narodno kazalište.
“Pa i Alija je ovih mjeseci nekoliko puta išao u Zagreb, mogo si ga susresti bar u mesdžidu… ‘Stvarnost’ se zagrijala da, nakon Biblije, objavi – eto, prvi put od 1945, Kur’ani-Kerim, onaj prijevod Pandžin i Čauševićev. A Alija bi se prihvatio redakture, koliko sam shvatio. Šteta da nije moglo u Sarajevu, ali hajde de… Nego, reci ti meni što sad namjeravaš?”
 
Rekoh da kasnim s diplomskim, ali da sam datum dogovorio… Moram naći neki posao. “Najbliže mi je novinarstvo, pa pokušat ću..” Utom, na ulazu u dvoranu pojavi se s velikim smotkom novina Šefkija Pašić, zamjenik glavne urednice Slobode Nade Bitange. Pašić je bio markantan, stariji gospodin, strastveni pušač, zaljubljenik u historiju i u svom je listu gotovo redovno objavljivao zanimljive crtice iz mostarske prošlosti. Dok se pozdravljao s nama, Nametak mu pokaza mjesto do sebe i naruči mu kahvu. Dobri Nametak, odmah je krenuo u intervenciju: “Reci mi, Šefkija, što ti misliš bi li Ibrahim mogao naći kakva prostora za zaposlenje u Slobodi?” Šefkija podiže obrve, blago se osmjehnu i reče da je u njih ograničen broj radnih mjesta, a “Ibrahim je i tako naš suradnik”. “Objavili smo mi prije nekoliko mjeseci intervju s Ibrahimom povodom izlaska njegove prve knjige pjesama u Sarajevu, ali i vijesti da je izabran i za člana Društva pisaca Hrvatske. Novinar mu postavio dva pitanja, a Ibrahim mu odgovorio na tri!”, reče Pašić gledajući u svog starog prijatelja. “Pa morao sam”, nasmijah se i dodadoh: ”Taj se novi novinar, Milivoj Mrkić, malo poigrao aluzijama (‘otkud tebe tamo’)… Mada ja ne znam otkud Milivoje u Mostaru, ni kad je odnekud došao, ni kad je preko noći u Slobodi posao našao?”
 
Nije znao Pašić te čudne putanje ljudi i načina ekspresnih rješenja njihovih egzistencija, ili se tako činilo. Svojim je sporim govorom i duhanom izgriženim glasom, prije nego što je počeo skupljati u smotak svoje novine, rekao “da bi me volio ujutro vidjeti u redakciji” i da mu ponesem Arabiju ljubavi, volio bi je pročitati. Rukovao se s nama i otišao.
“Otiđi sutra kod njega, dobar je Pašić…”, rekao je dr. Nametak ustajući. Pozdravismo se.
Ujutro sam posjetio Šefkiju Pašića, a on je bio baš na odlasku na neki sastanak. Silazili smo zajedno niz stepenice koje su izlazile na Musalu. Zastao je negdje na sredini, izvadio cigaretu i zapalio. “Nešto razmišljam o sudbini naših pjesnika. Mlad si. Vrlo si mlad. Vidio sam kako su neki, vrlo talentirani, utonuli u islamsku mistiku – i njih danas nema.” Otpuhnuo je dim cigarete, pogledao u nebo i lagano zakoračio niz stube.
Šutio sam jer nisam ni s čim mogao povezati njegov kratki monolog na stubištu redakcije. Ima li veze sa mnom? Biskao sam po glavi tražeći što bi to moglo biti. Je li to možda poruka? Možda mu je na umu jedna od onih mojih Pet pjesama Ibrahima Kajana iz Telegrama?
Mislio: kako izvoru / Da se vratim // Mislio Euzu billahi mineššejtaniradžim // Mislio Riječ / Amin – ili to ima veze s tek izašlom Akšam olur (Vidik, br. 5., 1968.).
Tko zna što mu je na umu? Odrastao sam kao nevjernik. Kada me otac upisao u mejtef 1950. godine, mjesec poslije bio je zatvoren. Ja ne znam ništa o islamu. Ne znam ništa od vjere, ne znam abdest uzeti, ne znam klanjati, a ni Musaf majčin ne znam čitati, niti bih ga razumio, jer je u arapskom pismu i na arapskom jeziku. Pašićeva “poruka” ostat će mi tajnom.
 

Ibrahim Kajan, https://stav.ba/usadjivanje-ekavice-dr-nametak-i-poruka-koju-nisam-odgonetnuo/

Srbija je ostala složna i jedinstvena u poricanju zločinâ

 
 
Zvijer u ljudskom obličju, pripadnik „Vojske Republike Srpske“ Radomir Šušnjar koji je zajedno s krvnicima Milanom i Sredojem Lukićem i drugima sudjelovao u spaljivanju najmanje 119 živih ljudi – muslimana u Višegradu, u srijedu (30. listopada 2019.), od strane suda u BiH nepravomoćno je osuđen na 20 godina zatvora. Okrutna smaknuća dogodila su se na dvije lokacije u Višegradu: 14. lipnja 1992. u jednoj kući u Pionirskoj ulici i dva tjedna poslije u drugoj kući na području Bikavca. U prvom slučaju, iz kuće su bile izvedene neke od žena i silovane, potom su vraćene nazad, kuća je zaključana u nju ubačena bomba i potom zapaljena, tako da je živo izgorjelo 59 osoba. Nekolicina koja je preživjela ovaj okrutni masakr svjedočila je na procesu pred MKSJ u Den Haagu dvojici počinitelja zločina, Milanu i Sredoju Lukiću.
https://genocideinvisegrad.files.wordpress.com/2014/07/607_20140404182331_susnjar.jpg
Na Bikavcu su krvnici postupali slično. Dana 27. lipnja pod prisilom su natjerali i zatvorili u jednu sobu oko 70 muslimanskih civila koje su prije toga temeljito opljačkali i potom kuću zapalili. Izgorjelo je najmanje 60 osoba. Dana 4. prosinca 2012., za ove su zločine pravomoćno osuđeni u Den Haagu Milan Lukić (na doživotni zatvor) i Sredoje Lukić (na 27 godina zatvora). Pri izricanju presude Lukićima, predsjedavajući Sudskog vijeća, sudac Robinson je zločine u ovom predmetu okarakterizirao kao „bezobziran i izopačen prijezir prema ljudskom životu”.
 
Radomir Šušnjar uhićen je u travnju 2014. godine u Parizu, nakon što je njegovo izručenje zatražila BiH, izručen je u lipnju 2018., a suđenje mu je počelo krajem kolovoza iste godine. Tijekom procesa potvrđena je odgovornost Šušnjara na temelju optužnice u kojoj se pored ostaloga kaže: „Šušnjar je ubacio ručnu bombu, a istodobno je iz automatskog oružja pucao po kući kako bi spriječio civile da pobjegnu. U kući je bilo zatočeno 57 civila, među kojima su žene, djeca i starci, koji su živi zapaljeni. Nekoliko ih je uspjelo pobjeći i spasiti se, a posmrtni ostaci ubijenih do danas nisu pronađeni.“ Milan Lukić, vođa srpske paravojne skupine „Osvetnici“ koji je bio glavni organizator zločina i za kojega se u optužnici Tribunala u Den Haagu navodi kako je vjerojatno odgovoran za smrt najmanje 132 identificirane žrtve (ljudi, žena i djece), u „Republici srpskoj“ i Srbiji uživa status nacionalnog heroja.
 
Tako se u posljednjih nekoliko godina u Srbiji naveliko promovira njegova knjiga „Ispovest haškog sužnja“ u kojoj negira zločin i odbacuje svaku krivnju. Predstavljanja knjige odražana su na brojnim mjestima u Beogradu, među ostalim i u Hramu svetog Save, Domu omladine u Beogradu itd., a promotori ove kampanje su Srpska pravoslavna crkva i Srpska radikalna stranka. Srbija je ostala složna i jedinstvena u poricanju zločina – rekao bi Sreten Ugričić, nekadašnji ravnatelj Narodne biblioteke Srbije.
 

Zlatko Pinter

Anketa

Komu ćete dati svoj glas na predsjedničkim izborima?

Nedjelja, 15/12/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 2506 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević