Nezaboravljeni osmanski genocidi

U Bosni nema piramida, u Bosni ima zatrpanih fratarskih crkava

Nikada i nigdje se u svijetu nije uložilo toliko truda, napora, novca, te iznad svega ljudskih patnji i žrtava u neki državni projekt kao u bosanskohercegovački, a da u isto vrijeme taj plan, taj cilj biva sve udaljeniji, i čak nikad ostvariv. I to je povijesna istina, ne samo bliže njene prošlosti već i daleko dalje. Razlog je to u njenoj surovoj, netrpeljivoj, mržnjom ispunjenoj stvarnosti svakog joj povijesnog perioda od vremena kada je pala pod krvavu, svakom prljavštinom uprljanu čizmu Osmanlija. Onoga momenta kada je taj povijesno najbrutalniji ubojica mnogih okupiranih naroda umarširao na taj europski periferij, Bosna i Hercegovina kroz okupatorski genocid i konfesiocid nestaje i umire u bolesti kojoj, mnogi kažu, nema lijeka, sve dok se ne vrati u stari izgled kakvim je prije okupacije izgledala kao sve tadašnje europske kršćanske zemlje.

Na tolikim kršćanskim žrtvama, na tolikoj njihovoj prolivenoj krvi na svakom beha pedlju, gotovo je nemoguće graditi neku zajedničku državnu zajednicu. Zajednicu dželata i žrtava, okupatora i okupiranih, u vjeri pradjedova ustrajni i prisilno islamizirani. Takva zajednica nespojivih razlika nikada i nigdje nije bila ustrojena, te je zbog te povijesne istine još veći grijeh to pokušavati u Bosni i Hercegovini, zemlji koju i njeno ime dijeli. Teško je reći što je veći osmanlijski zločin počinjen u Bosni i Hercegovini, genocid ili konfesiocid. A oba ta zločina turski okupator je počinio, pa dijelom i sad čini stalnom umiješanošću u beha sadašnjost, kako bi je vratio u stravičnu prošlost koja je glavni uzrok svih suvremenih stradanja, ratova, progona, etničkih čišćenja, genocida u BiH. Ono preko čega će teško, odnosno što kršćani ne će i ne mogu nikada zaboraviti osmanlijskim okupatorima je brutalni kršćanocid osmišljen u bolesnim glavama agresora kroz dugi proces prisilne islamizacije, koji je trajao cijelo vrijeme bosanskohercegovačke okupacije.

S koljena na koljeno među beha kršćanima prenosila se i čuvala strašna istina prisilne islamizacije, kojom su bile obuhvaćene sve dobi kršćana, od djece do najstarijih. Kako bi se sačuvali životi, pa makar i u strašnoj porobljenosti cijela kršćanska sela su bila prisiljena prijeći na islam. Postojao je, po pričanju onih najstarijih, a koji su to opet čuli od najstarijih svojih, neki gotovo svakodnevni ritual kada su u jednom po jednom selu kršćani bili primorani prihvatiti islam. A da bi se kršćanski narod što više ponizio i zastrašio po obavljenoj ceremoniji prijelaza na islam bili su prisiljeni da rukama ruše i zatrpavaju svoje crkve, kapelice, križeve krajputaše i svaki drugi kršćanski znak. O tome svjedoče i mnogi, danas već "prirodni" znakovi, u muslimanskoj agresiji na Hrvate devedesetih godina dvadesetog stoljeća, na najstradalnijim hrvatskim prostorima Lašvanska doline.

Upravo su ti "prirodni" znaci prisilne islamizacije bili razlozi početka a i kasnije muslimanske agresije na Hrvate u Lašvanskoj dolini, kako bi nastavili tamo gdje su stali i zaustavljeni, i završili ono što im je "mati Turska" započela. "Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati", pjevaju Bošnjaci koje predvodi Mustafa Cerić. I po svemu sudeći tako ostaje i tako će ostati za beha muslimane, dok je za kršćane Turska gora od svake maćehe. Zapravo za beha kršćane Turska je najbrutalniji okupator, tako je bila i tako će ostati, što i potvrđuje njena agresorska umiješanost i u beha sadašnjost.

Jedan od mnogih "prirodnih" znakova koji govore o turskom kršćanocidu u BiH, napose u Lašvanskoj dolini u kojoj je izgradila vezirski grad Travnik, nalazi se kraj muslimanskih sela Halilhodžići, Zukići i Karahodže. Ta muslimanska sela se nalaze s lijeve strane ceste koja vodi od Bile prema zloglasnom muslimanskom konclogoru za Hrvate u Gluhoj Bukovici. O strahotama tog konclogora što ga osmislio i zarobljenim hrvatskim narodom popunio ratni zločinac Alija Izetbegović svjedočila je žrtva tog logora časna sestra Ljubica Šekerija pred papom Franjom u Sarajevu.

Iznad navedenih muslimanskih sela uzdiže se, gotovo ljudskom rukom urađeno, piramidno, brdo. Po svom vanjskom izgledu izdaleka se čini da je crkva. Za to brdo stari kršćani iz susjednih hrvatskih sela su govorili, tako im je preneseno u tišini zatvorene kuće, da se pod njim krije zatrpana crkva. Tu njihovu sa koljena na koljeno memoiranu tragičnu prošlost katoličanstva u vrijeme turske okupacije, potvrdilo je i slučajno kopanje jednog muslimana u tom selu kada je kopao temelje za kuću ili štalu. Naime, tamo izmedu 1960. i 1965. godine Musliman je kopajući temelje za svoju neku seosku građevinu naišao na prekrasno uređenu malu kapelicu. Po mom sjećanju, tadašnjeg petnaestogodišnjaka, bila je veličine 5×4 metra s krovom u znaku nebeskog svoda koji je bio obložen s vrlo lijepo isklesanim  kamenom. Pod joj je bio popločan također kamenom, a na užoj strani suprotno od ulaza kroz koji smo mi kao djeca ušli i pogledali je, bio je otvor, neki oblik prozora. Nama kršćanskoj djeci vlasnik zemlje na kojoj je otkriven trag turskog kršćanocida, musliman je bio došustio da pogledamo. No to je trajalo vrlo kratko i već nakon dva ili tri dana dolazak nam je bio zabranjen i otkopana kapelica je srušena i na njezinim temeljima sagrađena muslimanska kuća ili možda i štala. Zasigurno u tom muslimanskom selu ima danas živih svjedoka o tom otkriću, i oni bi mogli više reći o tomu jesu li još nešto otkopali i što.

A par stotina metara od te otkrivene kapelice nalazi se to brdo u znaku veće crkve. Za njega su stari kršćani govorili da je pod njim zatrpana crkva.  Bilo bi potrebno početi ga kopati i otkriti njegovu tajnu. Eto posla Bošnjacima koji po Bosni tragaju za piramidama, neka odu u ta sela i zasigurno će naći ne piramidu, jer ih Bosna nema, nego će naći crkve kakvima je ta fratarska zemlja bila pokrivena i bogata.

Zašto se ušutilo o "otkrivenim" piramidama u okolici Sarajeva? Pa zato što to nisu bile piramide, već otkopane fratarske crkve, katedrale i kapelice. Zbog te otkrivene istine bošnjački kopači i tragači za piramidama su zaustavljeni i ušutkani, jer svako njihovo otkriće "piramide" je zapravo otkriće crkve, što je znak turskog kršćanocida u BiH. Otkopana istina nikako nije na tragu današnje bošnjačke politike povratka Turske i njenog krvavog zuluma na beha prostore. Otkopavanjem zatrpanih crkava način je kažnjavanja Turske i  zaustavljanja na putu povratka u Bosnu kamo je svim snagama i izmišljenim lažima nastoje vratiti jučerašnji Muslimani, a današnji Bošnjaci.

Vinko Đotlo