Get Adobe Flash player

Pod vodstvom kneza Vojnomira, Hrvati su 795. osvojili avarski politički centar Hring

 
 
U Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u četvrtak 15. veljače arheolog dr. sc. Vladimir Sokol održao je predavanje na temu „Rođenje Europe“ 790./791. – 795. – 800. – 812. ili kada i odakle su došli Hrvati, nova europska povijesna paradigma. Temeljem svojih istraživanja, Sokol je ustvrdio da su se Hrvati u svoju novu domovinu doselili ne u sedmom, nego krajem osmog stoljeća, kada ih je franački kralj Karlo Veliki angažirao da unište Avarski kaganat u Panonskoj nizini koji je smetao Karlovom projektu obnove Zapadnog imperija koji bi graničio s Bizantom. Pod vodstvom kneza Vojnomira, Hrvati su 795. osvojili avarski politički centar Hring, konfiscirali velike količine zlata i srebra te ga poslali u franačku prijestolnicu Aachen. Prema Sokolu, pradomovina Hrvata nalazila se u Češkoj u porječju Labe prema čijem keltskom nazivu Alba (Bijela) je pogreškom u desetog stoljeću nastao pojam Bijela Hrvatska koji bi trebao glasiti Polapska Hrvatska. Na tom je području Sokol identificirao toponime koji podsjećaju na imena petero braće koji su prema legendi zapisanoj u desetom stoljeću doveli Hrvate u novu domovinu:
http://croexpress.eu/nv-admin/image/vijesti/0-1421779656.jpg
Hrvat je oblast uz srednju Vltavu oko mjesta koje se zove Knin, ime Lobel se odnosi na Labu, Muhlo se odnosi na Muhilu, današnji Mühlviertel u Austriji, Kosjenac na grad Kosejovice, a Kluk na istoimeni grad u Češkoj, dok sestre Tiga i Buga predstavljaju rijeke Tugar i Bug iza Karpata. »Raspored pseudobraće i pseudosestara ukazao bi na izvorno teritorijalno podrijetlo pojedinih dijelova prahrvatskog korpusa, a imena bi bila autohtona: tzv. braća ili rodovi bi zapravo bili zapadni, dunavsko-polapsko-sudetski Hrvati, a tzv. sestre, istočniji, poljsko-ukrajinski Hrvati«, kazao je Sokol. U prilog svojoj teoriji istaknuo je i arheološke nalaze posuda s jamičastim udubljenjima na dnu koji se mogu naći na području od Dunava, Vltave, i Labe do Odre i Visle te na istočnojadranskom prostoru.
 
»Da teške višegodišnje borbe hrvatske vojske s Avarima nisu bile uspješne, Karlo Veliki ne bi prešao Alpe i ne bi se mogao na brzinu koncem 800. na sam Božić okruniti za imperatora Zapada, prvog cara kojeg će Istočno rimsko carstvo priznati 812. Aachenskim sporazumom. Karlo bi ostao bi iza Alpa, a Hrvati sjeverno od Dunava, dok bi Europa danas bila posve drukčijeg izgleda«, rekao je Sokol.  Prema njegovim riječima, Hrvati su nakon pobjede nad Avarima naselili područje »Velike Augustove iliričke Dalmacije« od ušća Drave u Dunav do Jadrana, s tim da je sve do početka 11. stoljeća postojala i sjeverna hrvatska država pod dinastijom Slavnikovića koju su svojom pradomovinom smatrali i Česi i Poljaci, u čijim starim kronikama piše da potječu »iz Hrvata«.
 

Marijan Lipovac

Katarinin sin je bio otac Barbare Celjske

 
 
Katarina Kotromanić (prije 1349. godine - nakon 1400.), grofica Celja, bila je kćerka bosanskog kneza Vladislava Kotromanića i Jelene Šubićili kći bana Stjepan Bobovačkog i njegove treće supruge Pjast banice Elizabete. U izvorima se prvi put spominje 1377. godine. Godine 1361., još za života grofa Ulrika I., udala se za Hermana I. i sljedeće godine rodila prvog od dvojice sinova, Hansa. Godine 1365. rodila je muževog nasljednika, budućeg grofa Hermana II. Katarinin sin je bio otac Barbare Celjske, carice Svetog Rimskog Carstva, a preko nje Katarina je predak svih današnjih europskih kraljevskih porodica.
http://kraljicakatarinakosacakotromanic.com/kraljica_katarina_kosaca_kotromanic_800.png
Katarina je patrilinearno bila potomak bosanske vladarske porodice Kotromanića, a njena majka je bila potomak hrvatske vladarske porodice Šubića. Majka njenog oca, Jelisaveta Nemanjić, bila je kćerka srpskog kralja čija je majka bila potomak dinastije Anžuj podrijetlom iz Napulja i ugarske princeze čija je majka bila kćerka poglavara turskog plemena Kumana.
 

Teo Trostmann

Zašto se Hrvati odriču svoje krvi u Sloveniji i Bosni?

 
 
Barbara Celjska (1392. - MelnikČeška, 11. VII. 1451.), kći hrvatskog bana Hermana II. Celjskog i grofice Ane von Schaunberg. Već 1406. godine spominje se kao žena ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda Luksemburškog, iako je njihov brak sklopljen dvije godine kasnije, 1408., kada je Barbara imala 16 godina. Žigmund ju je uskoro uveo u državne poslove, pa ga je tako u vladanju zamjenjivala za njegovih dugotrajnih izbivanja iz Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva (1412. – 1414. i 1416. – 1418.). Već 1419. žestoko se sukobila s mužem, koji je nju i njihovu zajedničku kćer Elizabetu prognao na više od godine dana. Nakon pomirbe, Barbara od 1420. nosi naslov češke kraljice, od 1433. carice (kad je njen muž okrunjen za njemačko-rimskog cara). Kako bi sebi osigurala vlast, odupirala se da prijestolje naslijedi Albert II. Habsburgovac, koji se oženio njenom kćeri Elizabetom, pa je još za života Žigmund zapovjedio da se on zatvori. No, Albert je ipak zavladao te ju zatočio u Požunu. Nakon svog oslobađenja i unatoč prividnoj pomirbi s kraljem, svojim zetom, Barbara je pobjegla u Poljsku da kao protukralja u Češkoj podupre mladoga Kazimira Jagelovića. U Češku se vratila nakon Albertove smrti i nastanila u Melniku, gdje je umrla od kuge. Dok je njezin suvremenik Enea Silvio Piccolomini (poslije papa Pio II.) žigosao njezin život kao razuzdan i poročan, ne mogu se previdjeti i druge osobine te žene izvanredne ljepote.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/b/b2/Barbara_of_Celje_-_Meister_der_Chronik_des_Konzils_von_Konstanz_001.jpg
Barbara je u svom, doduše spletkarskom, političkom djelovanju pokazivala veliku oštroumnost i političko umijeće. Bavila se alkemijom i voljela odijevati u crno zbog čega je u hrvatskom narodu (prije svega u sjeverozapadnoj Hrvatskoj gdje je imala posjede) do danas ostala zapamćena pod imenom Crna kraljica. Zanimljivo je da slovenska historiografija nikako da prihvati Celjske kao svoje velikaše, a Hrvati kao Hrvati se odriču svoje krvi u Sloveniji i Bosni.
 
Fridrik II. Celjski (njem. Friedrich II Graf von Cilli) (?, oko 1377. - ? VI. 1454.), austrijski i hrvatsko-ugarski velikaš, ban čitave Slavonije iz obitelji grofova Celjskih. Sin je Hermana II. i Ane Schaunberške. Godine 1405. oženio se Elizabetom, kćerkom kneza Stjepana I. Frankapana, koja je kao miraz od oca dobila polovinu otoka Krka, gradove TrsatBakar i Bribir u Vinodolu, a Fridrikov otac Herman II. darovao je mladom paru na uživanje SteničnjakSamobor u Slavoniji te Krško, Kostanjevicu, Mehovo i Novo Mesto u Dolenjskoj. Nakon smrti kneginje Elizabete, za čiju je smrt osumnjičen, Fridrik je bio prisiljen odreći se svih frankapanskih posjeda. Godine 1424. trebao mu je suditi danski kralj Erik VII., na molbu kralja Žigmunda, zbog smrti supruge, ali presuda nije bila donesena. Poslije vjenčanja s novom suprugom, Veronike Desinić, sumnje u ubojstvo Elizabete su se povećale te je Fridrik po u nemilost oca Hermana II. koji ga je dao zatvoriti u Ojstricu, a zatim ga je dao zatočiti u Gornjem Celju, nakon čega je dao pogubiti Veroniku. Fridrik II. se ponovno pojavljuje u javnosti 1426. godine, a tri godine kasnije dobio je od kralja Kritpu u Slavoniji.
 
Godine 1436. kralj Žigmund je proglasio Fridrika II. i njegova sina Ulrika II. nasljednim knezovima Svetog Rimskog Carstva. Kralj Albert II. potvrdio mu je 17. kolovoza 1443. nasljedni naslov kneza, nakon čega Celjski sklapaju s Habsburgovcima međusobni ugovor o nasljeđivanju. Godine 1445. postao je, zajedno sa sinom Ulrikom II., ban cijele Slavonije čime osnažuje svoju moć u Slavoniji i Ugarskoj, zbog čega je došao u sukob s članovima velikaške obitelji Hunjadi, koji su spriječili put Celjskih prema bosanskoj kraljevskoj kruni.
 
Portret Ulrika II. CeljskogUlrik II. Celjski (?, 1406. - Beograd, 9. XI. 1456.), austrijski i hrvatsko-ugarski velikaš, ban čitave Slavonije iz obitelji grofova Celjskih. Sin je Fridrika II. i Elizabete Frankopan i unuk Hermana II.Godine 1433. oženio se Katarinom, kćerkom srpskog despota Đurađa Brankovića, čime je nastojao ojačati položaj obitelji na Balkanu. Godine 1436. kralj Žigmund je proglasio Fridrika II. i njegova sina Ulrika II. nasljednim knezovima Svetog Rimskog Carstva. U sukobu s Talovcima oko banske časti i prvenstva u Hrvatskoj, Ulrik se koristi tada važnom utvrdom Medvedgradom koju je stekao nakon izumiranja Albena.
Podupirao je pravo na nasljedstvo Albrechtove udovice Elizabete i njihovog sina Ladislava Posmrčeta. Nakon smrti Matka Talovca, preuzima 1445. godine banstvo Slavonije, što mu omogućuje stjecanje utjecaja nad Zagrebom. U borbi za vlast u kraljevstvu, Ulrik se sukobio s moćnom mađarskom obitelji Hunjadi, a neprijateljstvo je privremeno stišano brakom Ulrikove kćeri Elizabete i Hunjadijevog mlađeg sina Matije. Godine 1456. knez Ulrik II. postao je namjesnikom Ugarske, no iste ga je godine ubio Ladislav Hunjadi u Beogradu.
 

Teo Trostmann

Anketa

A. Plenković ne bi nikada zabranio dolazak A. Vulina u Hrvatsku da nije u problemima zbog Istanbulske konvencije. Slažete li se?

Srijeda, 25/04/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1256 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević