Get Adobe Flash player

Talijani i četnici - saveznici od početka rata do kapitulacije Italije

 
 
 Nedvojbeno je da su četnici (od početka XX stoljeća nadalje), kako na ideološkom, tako i na praktičnom planu tipična velikosrpska teroristička organizacija rasističko-fašističkog tipa koja se po naravi stvari gotovo isključivo oslanjala na pripadnike vlastite nacije. Pa ipak, pod krinkom "jugoslovenstva" nastojali su omasoviti svoje redove i privući u njih i pripadnike drugih naroda:
"…Kada je riječ o nacionalnom sastavu, četničke su organizacije bile upravljene prema srpskom stanovništvu, ali ne isključivo. Naime, 'Udruženje četnika za slobodu i čast Otadžbine' svojim je programom unitarnog jugoslavenstva težilo da okupi i pripadnike drugih nacionalnosti, a to znači i Hrvata."
https://www.kurir.rs/data/images/2016/05/11/10/903613_mini-jugoslavija-blasko-gabric_ls.jpg
Važne podatke o strukturi četničke organizacije tog razdoblja nalazimo i u nekim drugim izvorima. "Književnik August Cesarec je u jednoj svojoj analizi političke situacije u Hrvatskoj, što ju je za rukovodstvo KPJ izradio neposredno nakon atentata u Marseilleu, ulogu četništva u Hrvatskoj ocijenio ovim riječima:
 
'Većinom je to po hrvatskim selima s brda i dola sakupljeni ljudski materijal najšarenije provenijencije. Bogati seljaci, koji vole uniformu ili od državnih vlasti trebaju neku pomoć i od svojih vođa kakvu intervenciju kod banaka i sudova, što naravno odmah u te redove privlači i siromašnije seljake i seoske proletere, ukoliko se tu ne radi o najgorem seoskom ološu, što redovito također nije izuzetak nego možda još više pravilo – to je materijal, iz kojeg se kontigentiraju slavni današnji jugoslavenski četnici – potomci onih komitdžija, koji su nekad u borbama za nacionalno oslobođenje Srba igrali ipak slavniju (i) časniju ulogu. A danas su to pod firmom 'narodnog jedinstva i državne cjeline' plaćeni i svakojako privilegovani borbeni odredi i braniči najpokvarenijeg i najkukavnijeg režima u historiji jugoslavenskih naroda, njegova oboružana avangarda, koja se samo po uniformi i nešto civilnijim uslovima života razlikuje od brahijalne državne sile u žandarskim i policijskim kasarnama, iz čega ne slijedi, da i ta avangarda nema svoje kasarne. Ima ih, iako ne svuda, i sada u miru to je režimska rezerva koja može odmah da bude aktivna, dođe li gdje do nemira, pa je zapravo javna tajna, da režim tu svoju avangardu organizira i sprema za slučaj rata, u kojem bi ona imala da bude pomoćnik policije i žandarmerije, za očuvanje mira u zaleđu, borac (protiv) vojnih desertera i borac protiv defetista.'"
(Vidi: Građanska politika u Hrvatskoj prije pola stoljeća, Nepoznati izvještaj Augusta Cesarca iz 1934. godine o političkoj situaciji u zemlji, priredio Ivan Jelić, Naše teme, 12/1984, 3034-3035.; preuzeto iz: dr Fikreta Jelić-Butić, isto, str.15/16.; istaknuo: Z.P.)
 
Budući da u godinama pred Drugi svjetski rat po Srbe u Hrvatskoj uistinu nije bilo nikakve opasnosti (usprkos krvavom teroru četnika i žandarmerije čime se nastojala izazvati reakcija hrvatskog pučanstva), trebalo je na umjetan način stvoriti privid 'ugroženosti' Srba, kako bi se ne samo opravdalo sve što se čini, nego i stvorili preduvjeti za ono što slijedi: etničko čišćenje i stvaranje 'Velike Srbije'. Da bi se taj cilj ostvario, pribjeglo se najprljavijim metodama propagandno-psihološkog rata. I dok se na jednoj strani činilo sve kako bi se Hrvatska raskomadala a hrvatski narod zastrašio, na drugoj se širi fama o srpskoj 'ugroženosti' što će kasnije poslužiti i za otvorene oružane napade na Hrvate širih razmjera.
 
"Sporazum Cvetković-Maček još više je uzburkao previranja među srpskim političkim strankama i grupacijama. U cjelini gledajući, on je naišao na jaku reakciju vodećih srpskih političkih stranaka i svih nacionalističkih organizacija. Četnička udruženja postaju vrlo aktivna u stvaranju pokreta 'Srbi na okup'. Riječ je o akciji Srpskog kulturnog kluba koji je zagovarao potrebu šireg okupljanja srpskog stanovništva u cijeloj Jugoslaviji pod parolom da su 'Srbi u opasnosti'. Inzistiralo se na daljnjem preuređenju države u kojoj bi se osnovala posebna srpska banovina, koja je pretendirala da obuhvati sva područja izvan banovine Hrvatske i Slovenije. Propaganda pokreta 'Srbi na okup' došla je i u Hrvatskoj do vidljivog izražaja. Našla je nosioca u elementima iz srpskih građanskih stranaka, grupacija, organizacija, društava, uključujući i dio pravoslavnog svećenstva, koji su organizirali akcije u krajevima gdje je nastanjeno srpsko stanovništvo, pod parolom da je njegov položaj postao neizvjestan u novostvorenoj Banovini Hrvatskoj. U tom cilju u Zagrebu je u veljači 1940. pokrenut list 'Srpska riječ', a nakon zabrane toga lista u travnju je počela izlaziti 'Nova srpska riječ'. Organiziraju se skupštine na kojima istupaju predstavnici pojedinih stranaka i organizacija. Pod parolom da su Srbi i srpstvo u opasnosti, teži se utjecati na stanovništvo u širim razmjerima, pa se u tu svrhu skupljaju potpisi i upućuju delegacije i peticije u Beograd, sa zahtjevom za otcjepljenje 'srpskih srezova' od Banovine Hrvatske.
(Opširnije: Đuro Stanisavljević, 'Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine', Istorija XX veka, zbornik radova, IV, Beograd 1962., str. 6.).
 
Najveći broj skupština i konferencija u cilju propagande pokreta 'Srbi na okup' održan je na Kordunu, u Baniji, Lici, Slavoniji i sjevernoj Dalmaciji."
(Vidi: Ivan Jelić, 'O nekim odjecima sporazuma Cvetković-Maček među Srbima u Banovini Hrvatskoj', zbornik radova Historijskog instituta Slavonije, br.3, Slav. Brod 1965, str. 147. i dalje; preuzeto iz: dr Fikreta Jelić-Butić, isto, str. 16/17.; istaknuo: Z.P.)
Kada je trebalo služiti velikosrpskom režimu i terorizirati nezaštićeni narod, četnici su bili vrlo aktivni, cijelo vrijeme propagirajući kao temeljne ciljeve svoje borbe 'zaštitu srpskog naroda' i 'borbu za Otadžbinu'. Kada je, međutim, došlo vrijeme da se pruži otpor vojsci Njemačke i Italije, stvar je dobivala sasvim drugu dimenziju i oni su se kukavički stavljali u službu okupatora bez pokušaja pružanja bilo kakvog otpora.
 
Jedan drugi također značajni jugoslavenski autor o ponašanju četnika u razdoblju između dva svjetska rata i neposredno nakon okupacije Jugoslavije piše: "Četnici na području NDH bili su dio opće četničke organizacije po cijeloj Jugoslaviji, koja je pod uvjetima osovinske okupacije obnovila i proširila svoju djelatnost… ovi su četnički odredi još u godinama između dva svjetska rata sve otvorenije istupali kao represivna oružana poluvojnička organizacija za stranačke interese dvorske kamarile i njenih političkih pobornika. Iako su se svojedobno propagandistički razmetale svojim patriotizmom i navodnom odlučnošću da brane 'kralja i otadžbinu', u danima aprilskog rata 1941. tih je četničkih organizacija naprosto nestalo i to bez borbi, za koje su svojedobno isticale svoju navodnu spremnost. Po završenoj osovinskoj okupaciji države opet se pojavljuju četničke skupine u pojedinim jugoslavenskim krajevima. U novim prilikama četnici se pojavljuju najprije u manjim grupicama, da se u kasnijim mjesecima (približno od jeseni 1941.) počinju okupljati u veće …"
 
(Vidi: dr. Ferdo Čulinović, Okupatorska podjela Jugoslavije, Beograd, 1970., str. 290.; istaknuo: Z.P.)
O praktičnom djelovanju velikosrpskih i četničkih elemenata neposredno nakon okupacije Hrvatske, u već citiranom djelu na str.32-35., dr. Fikreta Jelić-Butić kaže: "…Konkretna akcija (srpskih nacionalista – opaska Z.P.) je najprije započela u sjevernoj Dalmaciji. Početkom svibnja u Splitu su se talijanskom civilnom komesaru Aldu Bartolucciju obratili Niko Novaković-Longo i Boško Desnica, predavši mu predstavku u kojoj 'u ime 100.000 pravoslavnih Srba sjeverne Dalmacije' traže da se to područje pripoji Italiji. (Ta je vijest objavljena 8.V.1941. u listu 'San Marco', koji su talijanske okupacione vlasti počele izdavati u Splitu od kraja travnja)." Nakon što nabraja glavne organizatore četničke akcije u ovom dijelu Hrvatske prema regijama za koje su bili zaduženi (Dobroslav Jevđević, pop Sergije Urukalo, pop Momčilo Đujić, Živko Brković, Pajo Popović, Vlado Novaković i Stevo Rađenović), autor nastavlja:
 
"Osim splitskog, svojom djelatnošću isticali su se (četnički – opaska Z.P.) odbori u Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu. Iako su se odbori financirali prikupljanjem dobrovoljnih priloga, pomoć su dobivali i od talijanskih faktora, zainteresiranih da u njima steknu utjecaj. (Opširnije: Đuro Stanisavljević, 'Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine', Istorija XX veka, zbornik radova, IV, Beograd, 1962., str.31-32.). Njihova djelatnost dobiva sve vidljivije političko usmjerenje od nacionalistički orijentiranih elemenata. (U vezi s radom tih odbora Stanisavljević zaključuje: 'Angažovanjem prosvetnih radnika, sveštenika, trgovaca i činovnika i preko njih stvaranjem šire mreže poverenika, koji su, skupljajući priloge, objašnjavali teškoće Srba u Hrvatskoj, uz stvarne i izmišljene priče o zločinima, 'sažaljevali se nad sudbinom Srba', pretili Hrvatima osvetom itd., odbori su delovali u dva pravca: izazivanjem maksimalne nacionalne netrpeljivosti prema Hrvatima uvući Srbe u masovni nacionalni pokret, a naglašavanjem tragične sudbine Srba i izbacivanjem u prvi plan parole o odbrani srpstva razviti osećanje mržnje i izdaje prema 'svima i svakome' ko nije na visini borbe za spas srpstva i srpske tradicije. Najveći broj skupština i konferencija u cilju propagande pokreta 'Srbi na okup' održan je na Kordunu, u Baniji, Lici, Slavoniji i sjevernoj Dalmaciji.
(…) Isplanirani i delomično izvršeni fizički napadi na hrvatske seljake u severnoj Dalmaciji i javne pretnje, pokazali su na delu pravi, šovinistički …karakter odbora i njihovih akcija'.
(Vidi: Đuro Stanisavljević, 'Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine', Istorija XX veka, zbornik radova, IV, Beograd, 1962., str. 33.;)
 
(…) Novakovićeva akcija nije bila usamljen primjer reagiranja srpskih političara na situaciju u NDH. Nešto kasnije uslijedit će upućivanje predstavki i s drugih područja. Tako je sredinom kolovoza Novica Kraljević, pravnik iz Trebinja, uputio predstavku prefektu talijanske provincije u Kotoru Francu Scasellatiju, s molbom da Italija okupira Hercegovinu. Kraljević navodi da predstavku upućuje 'ne samo kao želju izbjeglica iz Hercegovine, nego i kao želje izbjeglica iz Hercegovine i svih srpskih zemalja.' Taj se zahtjev objašnjava ovim riječima: 'Prije svega prilike u Hercegovini i u Dubrovniku (ovo dvoje čini cjelinu) iziskuju neophodnost da Italija okupira Hercegovinu i Dubrovnik i sve zemlje koje im pripadaju (najmanje Dalmaciju do ušća Neretve i Hercegovinu do Konjica).'  (Vidi: Rade Petrović, 'Počeci saradnje Jevđevića i Birčanina sa talijanskim okupatorom 1941. godine, Prilog istoriji četničko-talijanske kolaboracije 1941.', 'Prilozi', Institut za istoriju, Sarajevo, br.19., 1982., str. 204.). Nešto kasnije, krajem rujna, došavši u Split, posebnu je predstavku uputio generalu Dalmazzu Dobroslav Jevđević, inače osoba koja je smatrana najistaknutijim pripadnikom predratne četničke organizacije u Bosni i Hercegovini. U predstavci se talijanska vojska poziva da okupira područje istočne Bosne, kako bi se onemogućio teror ustaškog režima (Rade Petrović, isto, str. 211-213.)
 
…U pojedinim gradovima organiziraju se odbori za pomoć srpskim izbjeglicama, skupljaju se novci i materijalna sredstva za prihvaćanje i smještaj izbjeglica. Prvi i na neki način središnji odbor, osnovan je u Splitu krajem svibnja. Bio je to i određeni oblik okupljanja poznatijih srpskih političara koji su došli u Split da se sklone. (Drago Gizdić, 'Dalmacija 1941', Zagreb, 1959., str. 165, bilježi krajem svibnja da 'u Split sve više dolaze, pod okrilje Talijana, bivši režimlije'. Ponegdje se u dokumentima taj odbor naziva Srpski odbor ili Srpski komitet. Gizdić navodi i podatak da su 22.VIII. posjetili talijanskog prefekta u Splitu Zerbina 'velikojugosloveni' Josip Jablanović, bivši ban Primorske banovine, Mirko Buić, nekadašnji funkcionar Sokola u Splitu, Jakša Račić, liječnik, Šimunić, nekadašnji policijski funkcionar, i još neke osobe). Na čelu odbora (u Splitu) bio je pravoslavni pop Sergije Urukalo.
(Đuro Stanisavljević – navedeno djelo, str. 19. – navodi da je tih dodira bilo u sjevernoj Dalmaciji s talijanskim garnizonima u Zadru, Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu. Također su posebne delegacije donjolapačkog i otočačkog kotara uputile predstavke 'u ime Srba Likei)." (dr Fikreta Jelić-Butić, isto, str. 33.; istaknuo: Z.P.)
 
Slijedi još jedna, vrlo interesantna tema vezano za "srpske izbjeglice":
"…Teško je preciznije odrediti koliko je bilo izbjeglica, jer su dosta velike razlike između pojedinih izvora i procjena. Po svoj prilici dvije do tri tisuće. (To je podatak koji donosi guverner Dalmacije Giuseppe Bastianini u svom izvještaju u Rim, 29. VII. 1941. On navodi da se na anektiranom području Dalmacije 'nalazi izvjestan broj osoba srpske nacionalnosti, između dvije do tri tisuće, koje ovdje borave od prije rata ili su se sklonile poslijednjih tjedana'. (A VII, Tal. Arhiv, kut. 540, br. Reg. 25/2). Prema izvještaju prefekture u Zadru, 5.VIII. 1941., na području zadarske provincije nalazi se oko 900 izbjeglica. (NOB u Dalmaciji, zbornik dokumenata, knj.1., str. 535). Drago Gizdić, 'Dalmacija1941', Zagreb, 1959., str. 178. i 219., navodi da je do 20.VI. na anektirano područje pobjeglo oko 6.000 osoba iz Knina, Drniša, Like i Bosanske Krajine, a do kraja srpnja da ih je izbjeglo oko 15.000. Đuro Stanisavljević, međutim, (navedeno djelo, str. 32.) zaključuje da su te cifre 'znatno preterane' te da bi brojka od 1.500 mogla biti najpribližnija. On navodi da je od tog broja bilo 'oko 800 aktivnih muškaraca'. O tomu kako su "srpske izbjeglice" korištene kao sredstvo za okupaciju, dr. Fikreta Jelić-Butić u nastavku piše – pozivajući se ponovno na srpskog autora dr. Đuru Stanisavljevića:
 
" (…) Najozbiljnije se, naime, računalo s time da izbjeglice čine važan faktor u intervenciji talijanskih trupa, koja je trebala uslijediti da bi se ostvarila pacifikacija ustaničkog područja…U organizaciji povratka, početkom kolovoza, Talijani su pružili određenu pomoć. (Glavnina izbjeglica vratila se u Kninsku krajinu i Liku od 2. do 4.VIII. 1941. – Stanisavljević, navedeno djelo, str. 49. ). 'Izbeglicama su dati kamioni za prevoz, ali isto tako i fašističke značke za raspoznavanje. Starešine su dobile detaljna uputstva za rad, a ostala masa izbeglica naređenje da se bez dozvole italijanskih vlasti ne sme kretati iz mesta odredišta. Tako su izbeglice krenule u svoje krajeve istovremeno kada su i italijanske trupe pokrenute u intervenciju, samo s tom razlikom, što su prvi dobili ulogu prethodnice drugih.' (isto, str.49.).
Bilo je jasno da izbjeglice trebaju poslužiti provođenju određenog cilja. U vezi s tim, dakako, posebna je uloga bila namijenjena spomenutoj istaknutoj grupi srpskih političara koji su u dotadašnjim dodirima s Talijanima već izrazili spremnost da surađuju s talijanskim vojnim faktorima. U tome su, dakako, vidjeli i mogućnost jačanja vlastitih pozicija u srpskom stanovništvu. Dolazeći u pojedine krajeve oni zapravo izbijaju na površinu kao glavni nosioci određene politike, koja će uskoro rezultirati utemeljenjem četničkog pokreta u Hrvatskoj. Đujić je došao u Strmicu, Živko Brković u Golubić, Pajo Popović u Kosovo Polje, Vlado Novaković u Pađene, a Stevo Rađenović u južnu Liku."
(dr. Fikreta Jelić-Butić, isto, str. 41.;)
Opisujući situaciju u talijanskoj okupacijskoj zoni u ljeto (srpanj-kolovoz) 1941. godine, jedan drugi (ovdje već citirani) povjesničar navodi: "(…) Dokle su talijanski okupatori čak i samim prisustvom svojih vojnih jedinica na ovome području omogućavali ustašama da provode svoj poznati teroristički režim, dotle su talijanske okupacione komande u isto vrijeme sarađivale i s velikosrpskim četničkim organizacijama koje su podržavali, opskrbljivali ih oružjem i drugim materijalom, te novcem…Tako su npr. u Dalmaciji i pored saradnji s ustašama i domobranskim komandama sarađivali s četničkim grupama na čelu s popom Momčilom Đujićem (u sjevernoj Dalmaciji i Lici), sa Dobrosavom Jevđevićem u Hercegovini i sa drugim četničkim formacijama pod komandom Draže Mihailovića."
(dr. Ferdo Čulinović, Okupatorska podjela Jugoslavije, Beograd, 1970., izd. Vojno delo, str. 249.;)
 
U posljednjih 20-ak godina, napravljeni su stanoviti pomaci vezano za detaljnije izučavanje ovdje spomenutih događaja i njihovo znanstveno valoriziranje u svijetlu novootkrivenih činjenica koje se u cijelosti uklapaju u ono što su pisali ovdje citirani autori: Fikreta Jelić-Butić, Ivan Jelić, Nusret Šehić, Ferdo Čulinović, August Cesarec i Đuro Stanisavljević. Jedan od najvećih pomaka – barem kad su u pitanju događanja u južnoj Lici, napravio je postdiplomand Krešimir Matijević sa svojim izvornim znanstvenim radom Vojno-politička organizacija četnika u Lici do kapitulacije Italije gdje je ova tematika obrađena detaljno i studiozno.
(Filozofski fakultet Zagreb, 2006., mentor dr. sc. Ivo Goldstein; https://www.scribd.com/doc/29399758/Vojno-politička-organizacija-četnika-u-Lici-do-kapitulacije-Italije)
 
Već na prvim stranicama (1-3) Matijević opisuje stanje u Lici i razgranato djelovanje četnika koji surađuju s Talijanima i prevladavaju u "ustaničkoj masi", a čije su aktivnosti uperene ne protiv okupatora, nego protiv NDH i hrvatskog naroda i muslimana s ciljem etničkog čišćenja.
Tijekom proljeća i ljeta 1941. godine ustaše nemaju ni ljudstva ni snage ni za kakve opsežnije vojne operacije (posebice prvih mjeseci, jer i Oružništvo uspostavljaju tako što zadržavaju kompletne postave kraljevske žandarmerije u kojoj prevladavaju Srbi) i njihove prve akcije usmjerene su na razbijanje predratnih četničkih ćelija, pa i onih u Lici i sjevernoj Dalmaciji, gdje su postojali jaki četnički centri i vrlo razgranata četnička aktivnost, kako vojna, tako i propagandna (pokret 'Srbi na okup', zahtjevi Srba iz Dalmacije - peticije za amputaciju sjeverne Dalmacije i južne Like i njihovo pripojenje Italiji, napadi na hrvatske civile, ubojstva, pljačke, izazivanje nemira itd.). Ustaše također pokušavaju razbiti ćelije jugoslavenskih nacionalističkih stranaka (JNS, JRZ) čiji su najugledniji predstavnici oslonac četničkih aktivnosti (uglavnom bivši "poslanici" iz redova srpskog naroda u Hrvatskoj). Od početka je na djelu potpuna suradnja većine Srba i četnika s Talijanima od kojih dobivaju naoružanje i potporu kako bi služili njihovim ciljevima. Propaganda koju vode prvaci pokreta "Srbi na okup" i četnici svodi se na specijalni rat protiv NDH i Hrvata, tako da se izmišljaju ubojstva i pokolji, a narod potiče na bijeg u izbjegličke centre (poput Kistanja), otkuda se poslije nekog vremena srpske "izbjeglice" vraćaju naoružane od Talijana i ne rijetko s talijanskim fašističkim oznakama i vode borbu protiv ustaša (o čemu detaljno piše i dr. Đuro Stanisavljević u citiranim dijelovima ali i na drugim mjestima u knjizi) i to jasno govori što se ustvari događalo u prvim tjednima i mjesecima rata na području Like i sjeverne Dalmacije. Srpske "izbjeglice" korištene su od talijanskog okupatora kao sredstvo ekspanzije, budući da su ambicije Talijana bile ne samo održati okupacijsku zonu koja im je "pripala", nego demarkacijsku liniju pomaknuti dalje na sjever.
 
Matijević detaljno i pedantno secira građu koja potječe iz četničkih arhiva i arhiva OZN-e i potpuno je vidljivo da se u svim događajima (neovisno o izvoru) pojavljuju uvijek ista imena četničkih kolovođa i velikosrpskih ideologa od kojih mnogi sudjeluju i u "antifašističkom ustanku" u Srbu i okolici ili su u uskoj vezi s "ustanicima", dok istodobno surađuju s Talijanima i četničkim vojvodom Momčilom Đujićem (Stojan Matić, Stevo Rađenović, Mane Rokvić, Branko Bogunović, Jovo Keča, Miloš Torbica, Pajica Omčikus i drugi).
 
Iz navedenih podataka jasno je kako su i u kojoj mjeri destabiliziranju stanja doprinosili četnici i "srpske izbjeglice" i to upravo na prostorima gdje su (prema tvrdnjama Milana Bulajića i njemu sličnih "povjesničara") Srbi već u prvim mjesecima rata doživjeli najveći "genocid od ustaša". Dakle, na području na kojem djeluje najmanje pet organiziranih oružanih sila (ustaše, partizani, četnici, Talijani, Nijemci, uz skupine četničkih "letećih odreda" i četnika koji su djelovali izvan svake kontrole i bavili se uglavnom ubojstvima, pljačkom i paleži zbog ratnog plijena) i uz plansko i organizirano širenje međunacionalne mržnje od strane radikalnih srpskih nacionalista, te evidentne zločine koje su vršili na ovom prostoru sustavno i kontinuirano od sredine tridesetih godina nadalje, optužiti isključivo jednu stranu (ustaše) za "genocid", u najmanju je ruku neodgovorno i neozbiljno. Ustaških represalija je bilo, ali to ni u kojem slučaju nije bio glavni uzrok i pokretač ratnih događaja, nego prije posljedica svega onoga što je prethodilo i to je sasvim jasno vidljivo iz dostupne historiografske građe.
 
Fenomen međunacionalne mržnje, isključivosti, i konačno, krvavog sukoba između Hrvata i Srba u Drugom svjetskom ratu nije moguće promatrati neovisno o svim ovim događanjima, ali jednako tako i ako se zanemari razdoblje krvave velikosrpske diktature koja je Hrvate tlačila više od 22 godine – u razdoblju od "ujedinjenja" (1918.) do sloma Kraljevine Jugoslavije i početka novog svjetskog sukoba.
 
U arhivima ima dovoljno dokumenata i dokaza kojima se na objektivan i relevantan način može dokazati kako su radikalni srpski nacionalisti i četnici služeći velikosrpskoj ideji sustavno izazivali krizu u Hrvatskoj, stvarali ozračje nemira, straha, mržnje i sukoba, započeli sa zločinima prije 10. travnja 1941. i potom se stavili u službu talijanskog okupatora s jasnim ciljem sprječavanja uspostave NDH i etničkog čišćenja hrvatskog i muslimanskog stanovništva.
 
U talijanskoj okupacijskoj zoni (Istra, Dalmacija, Lika, Kordun, Crna Gora), bespogovorno su služili Talijanima (s njima činili masovne zločine, pomagali učvršćivanje fašističke diktature i talijanske okupacije i bili neprijatelji isključivo Paveliću i NDH). U istočnoj Bosni, sklapali su sporazume o zajedničkoj borbi s partizanima protiv uspostave NDH, dok su u isto vrijeme masovno ubijali muslimane i Hrvate (vojvode Jezdimir Dangić, Radivoje Kerović, Đuro Bižić i drugi). U Srbiji su, pak, bespogovorno služili okupatorskom njemačkom režimu, pa su s Ljotićevom Dobrovoljačkom vojskom, Nedićevom Srpskom državnom stražom, Specijalnom policijom, Žandarmerijom i drugim kvislinzima izvršavali njihove naloge – bili sudionici u masovnim strijeljanjima i masakrima nad pripadnicima vlastitog naroda, pomagali aktivno u istrebljenju Židova i Roma, odvodili civile u logore (Kragujevac, Kraljevo, Užice, Jajinci, Šabac, Sajmište itd.). Bilo je i pokušaja dogovora četnika s ustašama (u nekim dijelovima Bosne), o zajedničkoj borbi protiv komunista, pa čak i potpisivanja sporazuma pri čemu su pojedine četničke vojvode (njih 18) priznali Pavelićevu vlast (među ostalima i zapovjednici tzv. Ozrenskih četničkih odreda). Uostalom, i sam predsjednik srpske kvislinške vlade Milan Nedić nije imao ništa protiv uspostave NDH, pod uvjetom da on dobije svoju SveSrbiju (u koju bi bili uključeni dijelovi Bosne i Hercegovine i jadranskog priobalja).
Treba također imati u vidu činjenicu kako je Srbija već u rujnu 1940. godine bez ikakve prisile sa strane uvela rasne zakone (dakle, čitavih 9 mjeseci prije napada Njemačke i kapitulacije vojske Kraljevine Jugoslavije).
 
Nikako se ne smije izgubiti iz vida i sljedeće:
1. Naredbom armijskog đenerala kraljevske vojske Milutina Đ. Nedića (brat Milana Nedića), 1940. godine je svakoj od armija vojske Kraljevine Jugoslavije pridodan po jedan četnički "leteći" odred (njih i danas mnogi Srbi s ponosom nazivaju svojim prvim "specijalcima") i ti odredi su u mnogim krajevima Hrvatske i Bosne i Hercegovine počinili zločine nad Hrvatima prije proglašenja NDH ili u prvim tjednima njezina postojanja, pa čak i paljenje čitavih sela. Zločini u okolici Bjelovara te u selima Cim i Ilići kod Mostara i na brojnim drugim mjestima, i to dok ustaša tamo nije bilo, svjedoče o tomu da su Srbi masovno od početka ustali protiv bilo kakve hrvatske samostalnosti s ciljem stvaranja svoga etnički čistog teritorija pod okriljem okupatora.
Njihova mržnja prema Hrvatima ide ka svojoj kulminaciji već u razdoblju formiranja Banovine Hrvatske (1939.), budući da se Srbi nikako nisu mirili s pravom hrvatskog naroda na bilo kakvu autonomiju u okviru Kraljevine Jugoslavije, Tada je – prema podacima što ih je javno iznosio krajem 80-ih i početkom 90-ih dr. Ljubo Boban – samo u Savskoj Banovini, bilo već 117 naoružanih četničkih postrojbi koje su samo čekale trenutak za akciju.
 
2. Philip J. Cohen u svojoj poznatoj knjizi Tajni rat Srbije; propaganda i manipuliranje poviješću, piše kako su već u ožujku 1941. godine četnicima u Hrvatskoj stizala pojačanja iz Srbije, a velikosrpski ekstremisti iz četničkih i monarhističkih tabora ujedinjeni s ostacima kraljevske vojske, nastupali su s istim ciljem: u začetku onemogućiti svaki pokušaj uspostave hrvatske države.
Nakon svih činjenica koje su danas poznate, tvrditi kako je bilo tko u Srbu 1941. godine pokrenuo "antifašistički ustanak" ili da su aktivnosti velikosrpskih nacionalista i četnika na području NDH bile samo reakcija na ustaški teror, najobičnije je bulažnjenje i nema ničega zajedničkog s povijesnom istinom.
 
Mi Drugi svjetski rat ne možemo i nećemo završiti sve dok se ne bude znala prava i konačna istina o svemu što se tada događalo, dok se ne naprave vjerodostojni i činjenično potkrijepljeni popisi žrtava i dok se ne riješimo jednostrane, lažne i konstruirane povijesti.
Jedino istina može donijeti mir, povjerenje među narodima i stvoriti uvjete za normalan život, te prekinuti svjetonazorske i ideološke podjele i ratove koje još uvijek vodimo. https://www.youtube.com/watch?v=D2wJdBsxaRQ  
 

Zlatko Pinter

Kako su partizani i četnici od 1941. ubijali Hrvate i muslimane u BiH

 
 
Nataša Zimonjić-Čengić u Foči 1944. skupljala je kosti ubijenih muslimana. Kosti nikad nisu obilježene, jer je Vrhovni štab odlučio da to ne bi bilo politički korisno. Pedeset osam godina kasnije, priča o srebreničkim kostima za kojima se traga, a, kada ih pronađu, onda, umjesto da ih predaju zemlji, čuvaju u depoima, nose ih sa jednog na drugo mjesto, mašu njima, prepucavaju se, možda je i najpotresnija činjenica - ogledalo naše stvarnosti. Da ništa od svega toga što se i mrtvim Srebreničanima ne prestaje događati nije slučajno, svjedoči i priča Nataše Zimonjić-Čengić.
https://i.ytimg.com/vi/HVgJYs68_p0/maxresdefault.jpg
Gospođa Nataša Zimonjić-Čengić ima 74 godine. Živi u centru Sarajeva sa sinom Roćkom (46), a u javnosti se prvi put oglasila kao jedna od majki čije je dijete, sina Gorana, ubio Veselin Vlahović Batko. Koliko je pisama o tome samo napisala, pa i crnogorskom predsjedniku Mili Đukanoviću, koji joj je odgovorio, lično, obećavši pravednu kaznu zločincu, u to vrijeme zatočenom u podgoričkom zatvoru Spuž. Ne samo što nikakva kazna nije došla, nego je Batko, navodno, poslije i pobjegao iz zatvora, za kojeg, inače, upućeni tvrde da je balkanski Alcatraz. Nije bitno to za našu priču koliko činjenica da je, neovisno od porodičnih tragedija, cijeli život gospođe Nataše savršena građa za jedan - roman. Udata za časnog čovjeka Ferida Čengića, poratnog gradonačelnika Sarajeva, kojeg su drugovi odbacili uvidjevši da on ne pristaje biti dio crvene buržoazije, te surovo kaznili (samo Goli otok, dva puta) i njega i njegovu porodicu... Padanje u nemilost Čengića dešava se nakon godina u kojima je druženje sa najvišim rukovodiocima zemlje, od Tita pa nadolje, Nataši bila najnormalnija stvar, što će, možda, jednom i sama opisati u sjećanjima. Ipak, najvažnije od svega jeste da je ona, do danas, i pored informativnih privođenja, špijuniranja (kada su otvorene arhive, otkrila je da su sedmorica njihovih kućnih prijatelja za to bila zadužena), bacanja u bijedu, uvijek išla uzdignute glave, i uvijek, za sve, znala odabrati pravu riječ.
 
Te kosti… Nedavno, ponovno aktualiziranje srebreničkih kostiju, Natašu je vratilo u 1944, kada je ona, kao pripadnik Treće čete, trećeg bataljuna Dvadeset devete divizije, na čijem je čelu bio Vlado Šegrt, došla u Foču. Tada je imala petnaest godina, prezivala se Zimonjić, bila je prelijepa, kao što je i danas. Pred lijepom ženom vrijeme je i inače nemoćno.
"U Gacku sam prije toga svašta doživjela, više ružnog nego lijepog, ali kada sam ugledala te kosti... Puno ih je bilo, svuda razbacanih, u velikim i malim gomilama, ili kao pojedinačni skeleti, neki su ležali u jednom komadu... Samo što ih i na ulici nisam sretala. Omladinski komitet, čiji sam bila član, dobio je zadatak da ih skupi... Uglavnom, muslimanske omladine među nama nije bilo, bila je pobijena, a, na domaće mladiće i djevojke velik su utjecaj imali ravnogorci, i izuzetno teško je bilo s njima raditi... Recimo, držim predavanje, a iza mojih leđa neko vikne: 'Živio kralj Petar!', pa ja, drhteći, odem u Komitet, Gagoviću... A to mi se nije jednom desilo, i ne samo u Foči nego i u Jabuci, u Miljevini, gdje smo mi, govorilo se tada napredni, opismenjavali neuke... Tek sada shvaćam što je, na primjer, značilo: držiš sastanak a selo gotovo cijelo u četnicima... I, uvijek je bilo sve stroga konspiracija, u nekim šiframa, niko, kao, ne zna ni gdje ideš, ni zašto ideš, ni kada se vraćaš... Bilo je tada i zavjera. U jednoj od njih samo što nije poginuo i moj Fićo (Natašin budući suprug Ferid Čengić, op. aut.)... Tada smo nas dvoje već bili bliski i, valjda, nekima to nije odgovaralo, musliman i Crnogorka zajedno. Fićo, instruktor pri Vrhovnom štabu, trebao je proći nekim putem, ali, umjesto njega, prošao je drugi iz jedinice, i platio glavom... Bila sam na sjednici kad javiše... Pretrnula sam, ali, ispostavilo se, za drugog, kobna zabuna... Puno godina kasnije, već sam i ostarjela bila, čini mi se ni Fićo više nije bio živ, slučajno sam srela jednu našu partizanku. Kazala mi je, s olakšanjem, kao da govori pred smrt, pa hoće da olakša samoj sebi, da je tada postojao vrlo precizan plan likvidacije nas dvoje, čak mi je i ispričala kako se to trebalo desiti, rekla mi je i ime čovjeka koji je trebao biti likvidator. Viđala sam ga poslije rata u Sarajevu, neću otkriti ime, ne zbog njega, kojeg odavno nema, nego zbog njegove djece, nisu ona kriva... To, sa zavjerama, usud je moje porodice..."
 
I partizani ubijaju "Sjećam se, bilo je to 1941., u Gacku tek počeo rat, dođe, sav zadihan, komšija, musliman, kasnije će ga uhapsiti zbog navodnog šurovanja s ustašama. Nama je pomogao. Dakle, on je upozorio moga oca na dolazak ustaša, te dodao da bi dobro bilo da se skloni sa dvjema poodraslim kćerkama. I, mi smo malo kasnije izjurili iz kuće, pa preko nekih livada, brda, planina, pravo u Crnu Goru, baki i djedu... Kao da je jučer bilo. Zakuca otac na vrata, djed otvori, vidjelo se, nimalo obradovan... U sobi postavljen sto, na stolu tanjuri, šest. Djed nas ne nudi, ničim, a mi umorni, gladni... Sestra šapuće: pogledaj, crno platno prebačeno preko ogledala, da nije neko ovdje umro? Bake nema, to nas je začudilo. Onda, čujemo, djed šapuće ocu, baka je na tavanu. A što, pita otac. Djed mu opet nešto šapuće... I, mi smo uskoro produžili dalje, kod nekih rođaka. Ispostavilo se, poslije, da su dan-dva prije četvoro iz moje familije partizani likvidirali zato što su, tvrdilo se, šurovali s Talijanima. Ustvari, bila je to bezobzirna osveta nekih zavidljivaca iz pokreta, koji su primjedbu, ovlaš izrečenu na partijskom sastanku, da je možda bolje odložiti napad na Talijane, svrstali u pomoć neprijatelju. I, odmah prijeki sud... "Vratimo se opet u Foču iz te, 1944, i, kostima... "U to vrijeme sam se prvi put susrela sa 'zelenim kadrom', muslimanima koji nisu bili ni u partizanima ni u četnicima... Jednom smo išli niz neku padinu, odjednom je zapucalo, i, što se sve još dešavalo nije ni bitno za priču, ali, nenadano, istrčala je pred mene žena u dimijama, s djetetom... Nije imalo više od jedanaest, bilo je krvavo, ranjeno, očito u tom puškaranju... Pritrčim djetetu, odvučem ga na sigurno, previjem mu ranu, a komandir čete zagalami. Pomažem neprijatelju! Kakav neprijatelj, pa, to je dijete, a, osim toga, ja sam bolničarka... Poslije sam objasnila majci kome u Foči da se obrati, jer, nisam bila sigurna kako se to s rukom može završiti... Nešto kasnije, kada sam i ja došla u Foču, na ulici mi prilazi žena, gotovo sam je jedva prepoznala, iza nje seoska kola... Žena se smije. Kaže da je sišla u grad da se meni zahvali, i pružila mi je orahe, što je bilo veliko u toj gladi... Eto, to je moje iskustvo sa zelenim kadrom, o kome su se takve strahote pričale, a, zapravo, koliko sam shvatila, nije nekima valjao samo zato što njegovi pripadnici nisu htjeli prići ni jednoj ni drugoj vojsci... Tako je, i inače, kada si izvan krda..
 
 
Da se vratim kostima koje smo mi skupljali, i na zabitim, ali i na drugim mjestima, noseći ih najčešće u rukama, ili u platnenim kesama..."
Adilovo svjedočenje Adil Zulfikarpašić je januara 1942. godine dobio zadatak da putuje u Foču, gdje je bio Vrhovni štab, i Tito. O tom svom putovanju ostavio je pismeni trag, objašnjenje, otkud razbacane kosti koje je dvije godine kasnije i Nataša zatekla. Adil je, inače, jahao prema Foči zajedno sa Radetom Hamovićem, zapovjednikom odreda, Perom Kosorićem, zapovjednikom bataljuna, i sa još nekoliko pratilaca, a svuda ih je dočekivala ista slika: zgarišta, nijema pustoš i gladni psi koji su vijali oko muslimanskih sela. Seljak na kojeg su naišli ovako je objasnio što je bilo: "A, sa Turcima? Satrli ih, brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvijeri dotle ne pojedu, da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazao sam ja vojvodi Klariću: Iskopajte jame, pa zatrpajte, naćerajte, neka sami sebi jame kopaju..." I u Miljevini su naišli na strašne prizore: "Kod jednog potoka, preko kojeg smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih žena, staraca i djece. Preko njih je bio pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena. Leševi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo da grabljivice razvlače leševe. Na više mjesta ležale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku jer je već nekoliko dana sijalo sunce... Čitavim putem do Foče nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Što je s njima? Prije je u fočanskom srezu bilo 67 posto muslimana..." Most u Foči je još bio krvav, a ispod mosta, opisuje Zulfikarpašić, niz zidine kula, visile su, poput stalaktita u carstvu nečastivog, ogromne krvave ledenice: "Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu su ležali naduti leševi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci bili su goli." Pričali su im: da Drina ne bi izbacivala tijela, četnici bi razrezivali trbuhe mrtvacima, i tjelesa bi potonula. U Putu u Foču Zulfikarpašić ističe da su strašne zločine učinili većinom mještani, srbijanskih četnika je bilo malo. Navodi i to da za prethodnih sedam mjeseci vlasti NDH, od trideset osam hiljada muslimana, ustaški režim nije uspio mobilizirati više od dvanaest ljudi, a uhapsio ih je oko tridesetak (Srba), što je izazvalo ogorčenje muslimana: "Znam da su mnogi uglednici intervenirali da ih se oslobodi, i da nijedan od tih uglednih ničim nije odobrio ustaške postupke... Ali, kada su četnici počeli klati, sve odreda, nije se našlo ni dvanaest od šesnaest hiljada Srba da uzme u zaštitu barem jednog od osam hiljada muslimana, odnosno njegovu imovinu...
A jednog dana su priredili lov. Pravi lov na ljude. Uzeli su pse i nekoliko stotina vojnika i otišli u brda da love one koji su bili izbjegli smrt... Ubijali su ih na licu mjesta...", zabilježio je Zulfikarpašić priču svjedoka.
Skeleti pored Čehotine Nataša nastavlja: "Sedam dana je trajalo sabiranje tih kostiju, koje smo odnosili na jedno mjesto pored Čehotine... Slagali smo ih kao drva što se slažu... Hrpa se svaki dan povećavala, i taman kad bi se učinilo da će dobiti svoje definitivne obrise, dođem drugi dan i vidim da je hrpa još veća... Puno sam toga ružnog u godinama od tada do danas doživjela, ah, ružnog, i to je blaga riječ, ali ti skeleti pored Čehotine, posebno dječji, poluraspadnuti, na kojima su se, u raznim mojim kasnijim trenucima očaja i zapitanosti nad svim, pojavljivala osmjehnuta dječija lica, uvijek sa krupnim očima koje kao da mi nešto hoće reći, dakle, ti skeleti me ne prestaju proganjati... Nastavljaju se na ove priče oko srebreničkih kostiju, i, kao da je sve samo jedan neprekinuti niz užasa, nepravde, besmisla, i, ogromne hipokrizije..." Goran Čengić, Natašin i Fićin sin, gotovo šezdeset godina poslije tog skupljanja kostiju kod Ćehotine (nakon što ga je zločinac Batko u grupi nevinih poveo iz grbavičkog stana na trebevićku padinu, i pucao u njega, a sutradan, otkrivši da je živ, dokusurio ga!, samo zato što je on, iz roda Zimonjića, pokušao zaštititi komšiju, muslimana, starca), i sam je postao jedan od tih kostura. Kada je "njegova" jama pronađena, majka je prepoznala komad džempera kojeg je sin samom sebi kupio, u Visokom, na nekoj turneji rukometaša Želje: "Čim sam mogla preći na Grbavicu, otišla sam u Goranov neboder. Izađe komšija, i, šta će, čovjek, nije mislio ništa loše, k'o s neba: 'Odveli ga, Nato, zaklali ga.' Policajac, stoji pored nas, poče ga ružiti što tako, otvoreno govori... Eto slučajnosti, u visočkoj mrtvačnici sam vidjela ostatke džempera moga sina..." Ali, 1944, sakupljene kosti je trebalo i ukopati: "Moj je Fićo pitao Uglješu Danilovića, čula sam vlastitim ušima, šta dalje da rade, primijetivši da bi dobro bilo odabrati neko posebno obilježje, da se zna da su to kosti nevinih muslimana koje su ubili četnici, a Uglješa je skočio, baš tako, skočio: 'Fićo, nemamo vremena za to, i', dodao je tiše, 'nije sada ni politički dobro tako nešto uraditi, ovdje...'" Kada nije vrijeme za istinu?
 
Četnik-partizan
 
U već pomenutom Putu u Foču, Ferida Mulabdić, studentkinja medicine, partizanska simpatizerka, na Zulfikarpašićevo pitanje da li su koljači uspjeli pobjeći, odgovara da ih je pobjeglo samo desetak: "...ostali su ovdje, ali oni su kao partizani primljeni i imaju svoj odred. Komandant je Strajo Kočović, samozvani četnički vojvoda, koji je bio jedan od najgorih koljača. Ništa nije učinjeno da se kazne..." Tog Kočovića, bradatog, obučenog u oficirsku uniformu, Zulfikarpašić je kasnije vidio u fočanskom hotelu, sjedištu Vrhovnog štaba. Preko ramena su mu visili redenici. Na šubari je imao petokraku. "Nije me pozdravio, samo je čudno gledao u moj M.P. i bombe na kaišu... Što ovaj radi kod tebe, pitao sam Tita. 'To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući mnoge ljude...'" Tito mu je, Zulfikarpašić svjedoči, otkrio da je njega, Adila, pozvao zato što je on iz ugledne porodice, kojem su četnici zapalili kuću, ubili brata, pa će "tako biti još zgodnije da ti kao takav propovijedaš slogu sa Srbima i da im ostali muslimani pruže ruku pomirenja". Jer, nastavio je dalje Tito, "neka muslimanska sela su odbila predati oružje, objasnivši da im treba za borbu protiv četnika: "Međutim, mi smo četnike otjerali, vršimo veliku mobilizaciju, trebamo oružje, a ne možemo trpjeti na našoj teritoriji nikakve naoružane jedinice izuzev naših..." Isto je Zulfikarpašiću ponovio predstavnik seljana iz Curova, gdje im je on došao zajedno sa Ivom Lolom Ribarom i Feridom Čengićem, rekavši: "Ni u kakvu politiku mi se ne miješamo, mi branimo živote naše djece i žena. Zar da damo oružje vama, a nekoliko kilometara odavde su četnici... Ne dirajte nas, ovo je naš teren stotine godina, i nećemo vas dirati..." Seljani će, kasnije, ipak predati oružje, i to baš Kočoviću. Uskoro će zasjedati Vrhovni štab.
Zulfikarpašić je u svome referatu govorio o nužnosti ukidanja fočanskog narodnog odbora u kome su samo Srbi, neki od njih i četnici, i tek jedan musliman; o nužnosti ukidanja sadašnjeg suda, koji je, umjesto da sudi koljačima, osudio dvanaest muslimana, među njima i narodnog tribuna, opozicionara beogradskom režimu prije rata, "za koga mi je Moša Pijade rekao da je bio ispravan i da smo ga trebali pozvati na saradnju". Na savjetovanju su, pored Tita, bili i Ranković, Pijade, Lola, Milutin Milutinović i Milovan Đilas. "Jedino je Milutinović smatrao da bi povodom toga trebalo održati sastanak CK i Vrhovnog štaba, a Tito je kazao da po tom pitanju nemamo šta diskutovati. Ranković je rekao da je velika partizanska pobjeda to što je osnovna četnička masa prišla nama: "Mi ne možemo, bez obzira prema njima, da pohapsimo i sudimo njihove komandante, mada su oni, bez sumnje, počinili zločin prema muslimanima. Drugo, muslimani se još kolebaju i ne može biti govora o njihovom masovnom prelazu na našu stranu, a pojedinačni prelazi mogu škoditi, jer će izazvati lošu reakciju Srba. Nama muslimani u Foči nisu sada potrebni kao borci, nego kao pomagači..." Kasnije, saznavši da je jedan od koljača i Ranko Popadić, partizanski komandir, Zulfikarpašić je bez duše odjurio u komandu mjesta, i to ispričao Rodoljubu Čolakoviću i Risti Tošiću. "Čolaković mi je rekao: 'Kada bismo mi hapsili koljače među ovdašnjim Srbima, onda bismo pohapsili pola našeg Narodnog odbora i većinu vojnika...' A Tito: 'Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci se nalazi preko 95 posto Srba.' Odgovorio sam: 'Ali, to nije protusrpska, to je protukoljačka politika...'"
 
A Tito je primijetio da on, Zulfikarpašić, izgleda slabo, da se treba naspavati i odmoriti... Nataša Čengić nastavlja: "Poslije smo mi otišli iz Foče. Ne znam tačno šta je bilo sa kostima, ali znam da one nikad nisu dobile ime, znak, da, navodno, ne bi smetale živima..."
Moja sestra Ksenija Zaborav se u Nataši nikada nije ugnijezdio, a da će tako biti shvatila je još saznavši da je nađena njena sestra Ksenija Jauković, koju su četnici, krajem Drugog svjetskog rata, kao pripadnika Saniteta pri Vrhovnom štabu, zajedno sa jednom bolničarkom, ubili na Majevici. Inače, i Ksenija i Nataša, dvije od pet kćerki Zimonjića, dobile su imena prema Nataliji i Kseniji, princezama, kćerkama kralja Nikole Petrovića. A, kada se sestra tih princeza, Jelena, udala za talijanskog kralja Viktora Emanuela, poslala je dar novorođenoj Kseniji, prvoj unuci njene rodice Ivane, rođene Vukotić, udate Zimonjić sa Čeva, u Crnoj Gori, odakle je i kralj Nikola. Dar je bila prelijepa crnogorska narodna nošnja, u kojoj se Ksenija slikala kada je napunila osamnaestu. Ustvari, tada ju je prvi put i obukla...
 
"Sjećam se i toga... Nas pet, Dobrila, Natalija, Ksenija, Ljiljana, Mirjana i ja, sa djedom, oficirom, čiji je brat bio čuveni mitropolit Petar Zimonjić... Nošnja se, zajedno sa još nekim predmetima iz naše porodice, danas nalazi na cetinjskoj Biljardi. Dugo smo razmišljale što uraditi s njom, i na kraju smo čule da je tako najbolje."Dugo porodica nije imala nikakvih vijesti o Kseniji: "Nismo ni znali što se točno s njom desilo. Jednom, tada sam već bila udata, i bila je majka kod mene, a sa svekrvom sam ionako živjela, dakle, sjedili smo svi u kući kada su nam došli u posjetu doktori Isidor Papo, Bogdan Zimonjić, Moni Levi... Sjede oni sa Fićom, a dr. Papo, malo-malo, pa u mene pogleda, i na kraju objasni: 'Bože, Fićo, što tvoja Nataša liči na našu Kseniju iz Centralne bolnice Vrhovnog štaba… Pri jednom napadu četnika, zarobljeno je deset partizana. Držali su ih u štali. Ksenija je odatle uspjela pobjeći sa Danicom Novaković, ali su ih četnici uhvatili, i ubili, 1944...' Dr. Papo nije znao da smo mi sestre jer je Ksenija nosila prezime Jauković... Njenog muža, Dragu, kapetana, Talijani su ubili... Pregazili ga tenkom, živog… Kada je to čula, moja majka se odmah prevrnula, i počela tući glavom o zid... Udarala je, udarala, strašno dugo... Svi smo bili u šoku... Majka je umrla nekoliko dana kasnije, nije mogla to preživjeti. Kseniju je strašno voljela. Svi smo je voljeli. Pogledajte kako je bila lijepa... A ja sam, eto, nadživjela svoga Gorana, i svoga Igora, opaka bolest ga je odnijela naglo, davno još, baš je sedmog juna bila godišnjica, Goranova je četrnaestog juna, i cijeli je ovaj mjesec smrtna traka, na kojoj se pomiču moji dragi kojih više nema... Valjda sam poslije svega ja ostala živa zbog ovog moga trećeg sina, Roćka...
 
Dugo nismo znali gdje je Ksenijina humka, i jednom, moja sestra Dobrila pođe po majevičkim selima sa nekim beogradskim novinarom, čiju su sestru četnici ubili zajedno sa našom... Bila je četrdeset deveta, čini mi se, vrijeme u kojem se još svako svakog plašio... Danima su hodali po selima, raspitivali se, i niko ništa nije znao… Uvijek je tako sa svjedocima koji ne shvaćaju da šutnjom sami sebi kopaju grob... Došli su u neku pustaru, i vide dvoje starih. Prvo se obrate starcu, ne haje, ponove, on, 'bogami, ne znam'. Htjeli su krenuti kad starica zagrmi na muža: 'Reci, reci jednom, ne možeš više tako...' I, da ne dužim. Upravo je taj starac gledao kada su ih ubijali, i kopali, i, odveo ih je na to mjesto... Uz Kseniju je pronađen njen češalj... I danas je na Majevici..."
 

https://www.bhdani.ba/portal/arhiva-67-281/263/t26302.shtml

Kako su mons. Božo Milanović i Zbor svećenika Sv. Pavla za Istru odredili granicu sa Italijom

 
 
Izvadak iz knjige Miroslava Akmadže Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980., Despot Infinitus d.o.o. – Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Zagreb – Slavonski Brod, 2013., 528 str.Autor Miroslav Akmadža je krenuo u arhive, crkvene i državne, i započeo proučavati obilnu arhivsku građu. Za ovu knjigu istraživao je u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, nadbiskupskim i biskupskim arhivima u Zagrebu, Đakovu, Splitu, Poreču, Senju, Šibeniku i Mostaru. Učinio je posao koji je u drugim zemljama povjeren institucijama. Nakon dugogodišnjeg proučavanja javnosti predstavlja knjigu bez koje će u budućnosti proučavanje ove teme biti nezamislivo. Knjiga ima pet opširnih i po vremenskom slijedu obrađenih poglavlja. Nakon uvodnih napomena autora slijedi prvo poglavlje u kojemu se analizira razdoblje od 1945. do prekida diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Svete Stolice u prosincu 1952. godine.
https://www.istrapedia.hr/files/images/term_1264077133_1.jpg
Mons. Božo Milanović
 
U drugom su u središtu pažnje crkveno-državni odnosi od kraja 1952. do smrti kardinala Alojzija Stepinca 1960. godine. Potom, u trećem dijelu osvjetljava se razdoblje od 1960. do potpisivanja Protokola između Svete Stolice i Jugoslavije 1966. godine. Četvrti dio pokriva razdoblje od potpisivanja Protokola 1966. do obnove diplomatskih odnosa između Sv. Stolice i Jugoslavije 1970. godine, i na kraju, u petom poglavlju riječ je o crkveno-državnim odnosima u razdoblju od Titova posjeta papi Pavlu VI. 1971. do Titove smrti 1980. godine.
 
Izvadak iz knjige Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980. Miroslava Akmadže, prvo poglavlje
 
Sastanak istarskog svećenstva s Komisijom koju su osnovali Saveznici (Engleska, SAD, Francuska i Rusija) pri Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine.
Dne 19. ožujka 1946. došli su u Pazinu pred Komisiju točno u 22 i 45 te su ostali točno do 2 sata poslije pol noći svećenici Božo Milanović, Tomo Banko i Leopold Jurca kao pretstavnici hrvatskog istarskog svećenstva, organiziranog u “Zboru svećenika sv. Pavla za Istru”.
Kod dugog stola sjedili su predstavnici Engleske, Američke, Ruske i Francuske Vlade. Bilo je u svemu 17 osoba, a pretsjedao je Englez. Nakon što su spomenuti svećenici dali ruku Delegatima i sjeli uz njih pročitali su spis o tajnosti ispitivanja.
Pretsjednik Komisije pozdravio ih je i spomenuo taj spis te ih je upitao, koliko i koje svećenike pretstavlja “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”. Pretsjednik Zbora Tomo Banko odgovorio je:
Zbor je staleška organizacija svih hrvatskih svećenika Istre i slovenskih koji djeluju na hrvatskom teritoriju Istre.
Pitanje: Koliko ima svih svećenika u Zboru?
Odgovor: 52.
P.: Da li su to svi hrvatski i slovenski svećenici u Istri?
O.: Osim ovih imade još 12 slovenskih svećenika u slovenskom dijelu Istre, dakle ukupno 64.
P.: A koliko imade svih svećenika u Istri?
O.: Na to je prema prethodnom dogovoru počeo odgovarati sveć. Božo Milanović. Rekao je: 152 /sto i pedeset i dva/.
P.: Dakle talijanskih svećenika imade u Istri 88?
O.: Da, ali mi zastupamo 75 postotaka svih župa u Istri i većinu mješovitih. U Istri imade naime 132 hrvatske župe, 21 talijanska i 23 mješovite, medju koje računamo samo one, koje imadu više od 10 % druge narodnosti. Prema tomu imade u Istri od svih župa i samostalnih kapelanija 75 % hrvatskih, 12 % talijanskih, i 13 % mješovitih.
P.: Prema tomu imade jedan svećenik i po više od jedne župe?
O.: Da, mnogi hrvatski svećenici imadu i po dvije i tri župe.
P.: Biste li nam mogli dati popis istarskih župa?
O.: Da, imademo ga ovdje u više primjeraka i to u hrvatskom, engleskom, ruskom i francuskom jeziku. Članovi komisija su se ugodno iznenadili te su primili pojedine kopije zahvaljujući sa velikim zadovoljstvom. Predsjednik komisije je spomenuo, da je taj popis za njih od velike važnosti. Članovi su počeli pregledavati popis. Odmah iza toga rekao je jedan od njih:
P.: Kako da ste Sovinjak stavili medju hrvatske župe, kad prema popisu pučanstva od god. 1945. imade u Sovinjaku preko 200 Talijana od preko 900 ukupnih stanovnika?
O.: Jer nam je poznato da su nekoje obitelji hrvatske narodnosti, premda su upisane kao talijanske, i jer je Sovinjak poznat u našoj javnosti kao hrvatska župa.
P.: Mi smo čuli, da su fašisti prognali mnogo vaših svećenika, pa kako to, da u organizaciji imadete 52 člana?
O.: Već prve godine pod Italijom moralo je uslijed progonstva otići u Jugoslaviju toliko naših svećenika, da je 60 hrvatskih župa došlo u ruke talijanskih svećenika, koji su u svim tim župama uveli u crkvama i u župnim uredima preko noći talijanski jezik. Kasnije su se progonstva nastavila pa smo ostali mi u Istri sa vrlo malenim brojem hrvatskih svećenika. Ali naša je organizacija poslije organizirala pošiljanje hrvatskih dječaka u talijanska sjemeništa i djelovanje za očuvanje njihove narodne svijesti. Tako smo uzgojili novo hrvatsko svećenstvo u Istri. Zato su medju 52 člana naše organizacije većinom mladi svećenici.
P.: Da li se je broj vaših svećenika povećao poslije oslobođenja? (To je značilo: da li je došlo svećenstvo u Istru iz Jugoslavije?)
O.: Nije, izuzevši petoricu mladomisnika.
P.: Otkada opstoji Zbor svećenika sv. Pavla za Istru?
O.: Od godine 1920. dalje, ali poslije je bio rad te organizacije obustavljen zbog fašističkog progonstva. Obnovili smo ga mjeseca augusta prošle godine te je bio odobren od Crkvene i Državne Vlasti.
P.: Prema popisu pučanstva od godine 1921. bilo je u Istri oko 90 tisuća Hrvata i 250.000 Talijana. Što Vam je o tome poznato?
O.: Bilo je baš obratno: oko 90.000 Talijana i 250.000 Hrvata. U cijeloj Julijskoj Krajini bilo je približno 600.000 Slavena – od toga 350.000 Slovenaca i 250.000 Hrvata.
P.: Kako ste došli do tog broja?
O.: Na temelju crkvene statistike.
P.: Zar je Crkva činila kakvu statistiku pučanstva?
O.: Svaka biskupija izdavala je iza svake 3 do 4 godine popis svojih župa i svećenika. U tom popisu označen je također broj stanovnika u pojedinim župama.
P.: U kakvom obliku su bili tiskani ti popisi?
O.: U obliku knjige običnog formata.
P.: Zar se je u tim popisima označivala narodnost?
O.: U popisu Tršćanske biskupije, koja je do godine 1919. obuhvatala također sadanju Riječku biskupiju, izuzevši Rijeku, označena su hrvatska mjesta i sela hrvatskim pravopisom, a talijanska mjesta talijanskim pravopisom. Na taj način se znade, gdje stanuju Hrvati ili Slovenci, a gdje Talijani. U Goričkoj biskupiji je to lako odrediti zato, jer ondje nema mješovitih župa.
P.: A tko je izdavao taj popis, i kako je dobivao podatke?
O.: Crkveni popis župa i svećenika izdavao je službeno biskupski Ordinarijat, a podatke su slali njegovi svećenici.
P.: Po kojem kriteriju su se ravnali svećenici u određivanju narodnosti?
O.: Po materinskom jeziku. Na mnogo mjesta su fašisti silili roditelje, da govore sa djecom talijanski, tobož zato, da bi djeca mogla razumjeti u školi učitelja. U takvim su obiteljima govorili roditelji hrvatski, a djeca talijanski, barem dok nijesu odrasla, jer onda su često poprimala jezik roditelja. Također u takvim slučajevima bio je uobičajeni obiteljski jezik kriterij za određivanje narodnosti.
P.: Da li su svećenici išli po obiteljima pitati, ko ima kakav obiteljski jezik?
O.: To nije bilo potrebno, jer svećenici dolaze često u doticaj sa svojim župljanima prigodom polaska k bolesnicima, blagosljivljanja kuća itd… pa ih dobro poznaju.
P.: Kako su mogli upisivati one, koji su bez konfesije?
O.: Takvih nema kod nas.
P.: Bismo li mi mogli dobiti crkveni popis u Gorici?
O.: Takav popis za Tršćansku i Porečku biskupiju mogu Vam ja dati već sutra. Time ćete imati popis za cijelu Istru, ali u njemu se dade rasuditi narodnost samo iz starog popisa prije godine 1918. Tršćanske biskupije, u kojoj je uključena bila do tada i Riječka biskupija bez grada Rijeke. Ja imadem ovdje u Pazinu popis Tršćanske biskupije iz godine 1914. i 1940. i popis Porečke biskupije iz godine 1918. i 1923. Članovi Komisije pokazali su veliko zanimanje i zahvalnost, što će dobiti taj popis. Polagali su na to veoma veliku važnost.
P.: Da li Vam je poznato, na koji način je bio obavljen popis pučanstva iz godine 1921.?
O.: Po kućama su išli talijanski činovnici i upisivali su, što su htjeli, Hrvati nijesu mogli niti najmanje kontrolirati to upisivanje. Rezultat popisa nije bio mnogo vremena objavljen, tako da se pučanstvo nije na taj popis nikada obaziralo te se je činilo kao da ga nije ni bilo. Talijanske novine nijesu nikada pisale o njemu.
P.: Da li to znadete od drugih ili izravno?
O.: Ja sam uvijek marljivo pratio talijanske novine te sam uvijek nastojao naći štogod u njima o tom popisu, ali nijesam mogao o njemu nikad ništa čitati. Inače mi ne polažemo važnost samo na statistiku narodnosti u Istri još mnogo više na prostor, što ga nastavaju u Istri pojedine narodnosti. Mi stanujemo u Istri na više od 80% zemljišta, kako će Vam biti razvidno iz izručenog Vam popisa hrvatskih, talijanskih i mješovitih župa i samostalnih kapelanija. Hrvatski narod stanuje u Istri kompaktno sve do mora, a Talijani samo tu i tamo kao otočići među nama.
P.: Da li ste imali pod Italijom jezikovnu slobodu u crkvama?
O.: Spomenuo sam već prije, da je odmah prve godine pod Italijom bio uveden u 60 hrvatskih šupa putem talijanskih svećenika isključivo talijanski jezik. Mnogi se nijesu mogli niti ispovijedati jer nijesu razumjeli svećenika niti on njih. U Brigu (Sv. Vital) i na istarskim otocima vršila se je od starine služba Božja u staroslovenskom jeziku, ali je već prvih godina pod Italijom bio ukinut staroslovenski jezik i uveden latinski. Što se tiče propovjedi bilo je ovako: gdje su bili talijanski svećenici, ondje je posvuda bio uveden talijanski jezik, a gdje su bili hrvatski svećenici, ondje su oni uspjeli očuvati hrvatsku propovjed, ali uz velike poteškoće i obično uz uvjet, da su propovijedali također u talijanskom jeziku i to u vrijeme iste mise.
P.: Da li su morali propovijedati prije talijanski ili hrvatski?
O.: Prije su morali propovjedati talijanski, a poslije hrvatski. U nekim mjestima, kao n. p. u Motovunskim Novacima izlazili su ljudi za vrijeme talijanske propovjedi iz crkve, ali su ih karabinijeri tjerali natrag u crkvu. Članovi Komisije su se čudili i pogledavali. Predsjednik pita: Ako sam dobro razumio, morala se je služba Božja vršiti u latinskom jeziku, a propovjedi i ostalo u modernom jeziku?
O.: Da, bilo je tako.
P.: Da li se je mogao podučavati vjeronauk u hrvatskom jeziku?
O.: U školama se je mogao podučavati vjeronauk u materinskom jeziku samo prve godine pad Italijom ili dok je trajala koja hrvatska škola. Polovica svih naših osnovnih škola bila je ukinuta već prve godine pod Italijom, a s drugima se je to dogodilo najviše par godina poslije toga. Međutim srednje škole nijesmo pod Italijom imali niti jedan dan.
P.: O školama smo već dobili iscrpive podatke pa želimo, da se opet povratimo k vjeronauku:
O.: Htio sam nadodati, da se u Italiji niti poslije konkordata nije smio držati u školama vjeronauk od strane svećenika. Župnici u starim pokrajinama Italije smjeli su poći svake godine samo dva puta u školu, da nadziru učitelje u podučavanja vjeronauka. Međutim su vlasti kod nas silile svećenike, da idu u školu učiti vjeronauk. To se je činilo u svrhu italijanizacije djece. Ali hrvatski svećenici nijesu htjeli pomagati odnarođivanje podučavanjem u školi, pa su učili kršćanski nauk samo u crkvi. Ali u tom su bili šikanirani i često progonjeni. Mi smo mnogo puta poslali radi toga deputacije sa spomenicama u Vatikan, ali obično nijesmo imali nikakva uspjeha. Sveta Stolica je imala vezane ruke, jer nije radi nas mogla da pokvari položaj Crkve u. čitavoj Italiji. Pri tom treba uzeti u obzir, da mi nijesmo imali višega klera hrvatske narodnosti, jer u smislu konkordata između Sv. Stolice i talijanske vlade, sklopljenog god. 1929., nije mogao postati ni župnikom ni biskupom nijedan svećenik, ako njegovo imenovanje nije prije odobrila talij. vlast. Zbog toga su mogli biti imenovani samo biskupi, koji su po narodnosti Talijani i koje je talij. vlada smatrala ljudima nacijonalnih osjećaja. Mi Hrvati u Italiji bili smo podijeljeni u 4 biskupije.
P.: Gdje je sjedište Zbora i gdje stanuje predsjednik?
O.: Sjedište je Zbora svećenika sv. Pavla ovdje u Pazinu, a predsjednik je evo ovdje medu nama. – Pokazao sam rukom na Vlč. Banka. Tada su svi članovi komisije ili kimnuli glavom ili se naklonili se prema njemu. - Tada je predsjednik komisije zamolio sve tri prisutne svećenike, neka oproste, što ih u kasnoj noći tako dugo zadržavaju i potanko ispituju, jer da smatraju to ispitivanje vrlo važnim za rad komisije.
P.: Da li se smije u zoni A slobodno upotrebljavati slovenski i talijanski jezik?
O.: Da, ali je u Trstu preslabo opskrbljeno za slovenske propovijedi.
P.: Da li je to zbog pomanjkanja slovenskih svećenika?
O.: Ne, nego zato jer je u nekojim crkvama zabranjeno slovensko propovijedanje. Isto tako nema u Puli, u gradu, ni jedne hrvatske propovijedi. (Komisija se je tomu začudila)
P.: Da li nam možete imenovati župe grada Trsta i okolice?
O.: Naći ćete ih popisane u popisi župa, što ću vam sutra izručiti.
 
Nadodajem da u dvadeset i tri mješovite župe u Istri se propovijeda u dva jezika samo u pet župa, dok u preostalih 18 župa je još uvijek isključena svaka uporaba hrvatskog jezika. Komisija se je tome veoma začudila te je zamolila za imena onih pet mješovitih župa, gdje se upotrebljavaju oba jezika. Rekao sam im ta imena i članovi komisije su si ih gledajući u popis mješovitih župa zabilježili. Nato sam im rekao, da nas talij. novine i talij. prefekti u raznim audijencama nijesu htjeli niti nazivati Hrvatima i priznavati kao takve, nego su nas zvali Istriani, Carsi i t. d.,a obično su nas imenovali imenom “alloglotti”. Poslije toga prepustio je predsjednik komisije ostalim članovima, da sami stavljaju pitanja, ako žele. Francuski delegat pitao je, kako smo uvrstili Buzet među hrvatske župe, kad po statistici iz god. 1945. imade ondje 240 Talijana i 170 Hrvata?
O.: U buzetsku župu ne spadaju samo kuće oko crkve, nego i mnoga druga sela, koja su hrvatska i broje ukupno više od 4.000 ljudi. Prema tomu broj Talijana ne dosiže 10 postotaka svih župljana.
P.: Biste li mi mogli imenovati nekoliko od tih sela?
O.: Popis svih tih sela naći ćete u knjizi, koju ću vam sutra izručiti! (Članovi su se franc. delegatu nekoliko ironički nasmiješili).
Poslije toga je američki delegat M. Mosley pitao, kada je osnovano društvo Sv. Mohora i kakvo je to društvo?
O.: Društvo Sv. Mohora je književno društvo. Osnovano je god. 1924. Prije smo tiskali knjige i novine ovdje u Pazinu, gdje smo imali svoju tiskaru. Ali pazinski Talijani uništili su nam je god. 1919. i 1920. Porazbijali su nam strojeve, a slova pobacali kroz prozor na ulicu. Ondje su mjesec dana te ih je svatko smio po volji odnašati, dok ih mi nijesmo smjeli prenesti u tiskaru. Poslije smo osnovali Književno društvo Sv. Mohora kao vjersku bratovštinu sa crkvenim odobrenjem, jer nam političke vlasti nijesu dozvoljavale osnovati drugo društvo.
P.: Jesu li vam dozvoljavali tiskanje knjiga?
O.: Da lakše dobijemo dozvolu, prenesli smo tiskanje u Trst, ondje su nam više knjiga dozvolili, ali su nam također činili velike poteškoće. Uveli su cenzuru, na koju se je morala donesti knjiga nakon što je bila tiskana, a prije odobrenja nije smjela izaći iz tiskare. Na odobrenje morali smo čekati po više mjeseci. Tako su nam zadržavali koledar, dok je prošlo vrijeme zgodno za rasprodaju. Jedna knjiga pripovjesti bila je zaplijenjena zato, što su bila napisana imena hrvatskih auktora. A onda kada su knjigu vlasti u Trstu dozvolile, činili su poteškoće karabinijeri u Istri kod širenja knjiga. Ovdje prisutni svećenik L. Jurca bio je osuđen na 500 lira globe, zato, što je razdijelio knjige članovima. Članovi Komisije pogledali su ga sa velikim začuđenjem.
P.: Da li ste Vas trojica bili na jednoj župi ili u više župa i prema tome da li poznajete prilike u širem djelokrugu?
O.: Služili smo svi u više župa. …
Pretsjednik je upitao: da li imadu pretstavnici svećenika uzevši u obzir spomenicu, koju su nam sada izručili, još štogod nadodati?
O.: U vrijeme narodne borbe pod Austrijom učinili su hrvatski političari popis onih istarskih Talijana, koji su Talijani od starine. Nabrojili su ih 24.000. Da Talijani potječu većinom od Slavena, dokazuju njihova slavenska prezimena, koja su fašisti promijenili. Hrvatski karakter Istre dokazuju također hrvatska imena svih polja, dolina, brežuljaka, rijeka itd…, koja rabe također Talijani. Hrvati i Slovenci u Istri imadu svoje narodne pjesme, priče, nošnje, običaje itd…, a Talijani u Istri svega toga nemaju. Iz toga se vidi, da su oni bez kulturnog doticaja s talijanskim narodom. Naši su ljudi u Istri toliko pretrpjeli pod Italijom, da bi radije premnogi umrli nego opet došli pod Italiju, a svi bi shvatili to kao svoju najveću nesreću. Mi smo kroz 25-godina tako spoznali mentalitetu Talijana, da smo uvjereni, da su oni moralno nesposobni da budu pravedni sa drugim narodom. Za najnaravniju granicu između Italije i Jugoslavije smatramo Jadransko more. Istra je s istočne strane Jadranskog mora. Zato spada k Jugoslaviji i Balkanu. Gdje svršava Jadransko more i gdje je ušće rijeke Soče, ondje je od starine etnička granica između kompaktno naseljenih Slavena i Talijana. Kad bi zapadna Istra bila dodijeljena Italiji i kad bismo prema tome u tako malenoj zemlji mogli svaki dan gledati more a ne bismo mogli dolaziti do njega, smatrali bismo nužno takvu granicu kao provokaciju. U tom slučaju ne bi niti Talijani uz zapadnu obali mogli živjeti. Istra je također geografski i ekonomski jedna cjelina i zato Vas molimo, da nam ne dijelite našu Istru. Zahvaljujemo Vam što ste nas primili i saslušali, a drugo nemamo što nadodati. …
Na to nam se je svoj trojici pretsjednik Komisije zahvalio te se je s nama dogovorio, da ćemo im donesti crkveni popis župa drugi dan u 10 sati. To smo i učinili i to u dvosatnom razgovoru i tumačenju pred petoricom članova raznih delegacija.
P S. Ovaj je dokument u prijepisu objavljen u novoj, upravo izašloj knjizi dr. sc. Miroslava Akmadže “Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980.”.
 

Lili Benčik

Anketa

Podržavate li štrajk u školama?

Ponedjeljak, 21/10/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1314 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević