Get Adobe Flash player

Česi rekonstruirali lice jednog od najpoznatijih hrvatskih vojskovođa i najkontroverznije osobe XVIII. stoljeća

 
 
Barun Trenk rođen je 1711. u Kalabriji. Otac mu je bio vojni zapovjednik tvrđave u Slavonskom Brodu. Po uzoru na oca stupa u pješačku pukovniju grofa Nikole Pálffyja, ali je nakon nekoliko godina napušta. Jedno vrijeme živi na svojem imanju Brestovac, a nakon smrti supruge ponovno se vojno aktivira. Od 1741. godine sudjelovao je u austrijskom nasljednom ratu sa četom dragovoljaca i pomilovanih hajduka poznatih pod imenom Trenkovi panduri s kojima je uspješno ratovao u Šleskoj, Austriji, Bavarskoj i Češkoj.
http://akademija-art.hr/wp-content/uploads/01_aa_kalendarium/2015/02%20veljaca/24/pozega/BARUN_TRENK.jpg
Trenk je preživio 102 dvoboja, a dva puta osuđivan je na smrt. Bio je sin pukovnika Ivana Henrika, Prusa koji je iz zahvalnosti što je dobio dobru vojnu službu od carice Marije Terezije prešao na katoličku vjeru. Iako nije bio Hrvat podrijetlom, pojava baruna Franje Trenka u povijesti hrvatskoga naroda i povijesti ratovanja ostavila je upečatljiv dojam. Pod njegovim zapovjedništvom Hrvati, posebice iz Slavonije, proslavili su se kao izvrsni ratnici.
 
Za života je govorio kako je Slavonac, a uz njegovu genijalnost Hrvati su u Europu uveli prvu vojnu glazbu te prvi su u Europi koristili turski instrument činele. Koliko su panduri bili cijenjeni kao ratnici govori podatak kako su se u razdoblju njihova ratovanja u cijeloj Europi izrađivali dugi lovački noževi s natpisima Vivat Pandur s vrhom koji se zvao pandurspitze. Mnogobrojni Trenkovi protivnici dizali su optužbe protiv Trenka. Uglavnom su ga tužili otpušteni časnici a optuživali su ga za okrutno postupanje s vojnicima i časnicima, silovanje, pronevjeru državne blagajne, namjerno puštanje pruskoga kralja Fridrika II. kojega je navodno mogao zarobiti te navodno otpremanje 30.000 pušaka u Slavoniju sa svrhom podizanja bune protiv kraljice.
 
Koračnica baruna Trenka: https://youtu.be/LfkMR25vTkc
 
Na sudu su se sve optužbe pokazale neutemeljene, međutim njegovi protivnici su neumorno obnavljali postupak. Carica je predlagala Trenku neka moli oprost, ali njegov ponos mu to nije dozvoljavao. Osuđen je u Beču na gubitak čina i doživotnu tamnicu. Trenk je 1749. umro u tamnici u tvrđavi Špilberk iznad Brna, a njegovo tijelo, dimenzija oko 180 centimetara, čuva se u kripti kapucinske crkve u Brnu gdje je pokopan po vlastitoj želji, zbog čega je kapucinima darovao 4000 zlatnika. Zbog blagog strujanja zraka u kripti tijelo se osušilo i mumificiralo. Do 1872. bio je pokopan poput kapucina, ispružen na zemljanom tlu i s dvije cigle pod uzglavljem, no 1872. na traženje njegovog pranećaka Heinricha von Trencka, zadnjeg pripadnika njegove obitelji, premješten je u veliki lijes sa staklenim poklopcem koji je od 1925. dostupan i posjetiteljima. Prvo antropološko istraživanje Trenkova tijela provedeno je 1983. kako bi se otklonile sumnje da se ne radi o njegovom tijelu, ili da lubanja nije njegova, a 1998. je obavljena i DNK analiza.
 
https://youtu.be/hMiu3n9TJio;
https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/cesi-rekonstruirali-lice-jednog-od-najpoznatijih-hrvatskih-vojskovoda-i-najkontroverznije-osobe-18-stoljeca-foto-20180807

Putopisac Evlija Čelebija (1611.-1680-ih?) i austrijski car Franjo I. (1768.-1835.) o dubrovačkom Lazaretu

 
 
U najnovije vrijeme pronađen je novi prostor u starom dubrovačkom Lazaretu na Pločama (navodno između „osme“ i „devete“ lađe, računajući obrnuto i zanemarujući rimske brojeve na lađama), pa je početno definiran kao „gustijerna“, ali kako je prilično velikih dimenzija za jednu gustijernu (prije bi bio cisterna, žitnica ili skladište soli), dobro je spomenuti da su ljudi u Lazaretu morali piti vodu i jesti hranu, kao i činjenicu da su veće količine vode morali nositi na brodovima tijekom putovanja na kojima bi se voda (u bačvama) ponekad i pokvarila, pa su ovisili i o kišnici. Mudri stari Dubrovčani uvijek su koristili razboritost kao vrlinu izbora, pa tako neke gradnje nakon služenja domovini i državi, te svrhovitosti postojanja u određenom razdoblju mogu postati prošlost ili zaborav za novije ljude kada takva svrha više ne postoji ili pak (p)ostaje povijesna kulisa rastrošne obnove za neke nove generacije.
http://www.dubrovnik-festival.hr/sites/default/files/styles/fullsize/public/lazareti2_by_ah.jpg?itok=DSLsesJ-
Na Taboru prema vratima od grada (uz lazaret) učinjen je tzv. „raštio”. Cijeli kompleks Lazareta 1784. godine razdijeljen je cestom u dva dijela, koja je u ono doba izgrađena i izlazila (slično današnjoj) na more nešto dalje od samostana Sv. Jakova, te vodila morskom obalom ravno do vrata od Ploča. (Vladimir Bazala, Pomorski lazareti u starom Dubrovniku, Zbornik Dubrovačko pomorstvo, Dubrovnik, 1952., str. 304.). Konzul T. Battacchi šalje 1789. godine cjenik usluga za dezinfekciju razne robe u Livornu. Sličan cjenik po ovom uzoru donosi dubrovački Senat za dubrovačke lazarete. Livornski cjenik (Tariffa)je imao 30 tiskanih strana, a donesen je 5. VII. 1787. godine. U ovoj tarifi je bila točno specificirana roba i hrana (po abecednom redu), što je bio olakšavajuće kod izrade slične u Dubrovniku. (Ilija Mitić, Uloga Livorna u konzularnoj službi Dubrovačke Republike,Pomorski zbornik, knj. 3, Zadar, 1965., str. 744.).
 
Razni trabakuli i 1799. godine dovoze drvo iz Albanije. Po istovaru tereta pod Lazaretima (zapravo, Lazaretom), ponovno se vraćaju u Albaniju istim poslom, ali je čudnovata (i nepoznata) namjena drva, smatra V. Ivančević, jer bi se brodograđevno drvo iskrcavalo u Gružu, a ne pod Lazaretima. (Vinko Ivančević, O brodogradnji u Dubrovniku potkraj Republike, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, god. III., Dubrovnik, 1954., str. 564.). Krajem 1802. godine pred dubrovačku luku je dojedrio trgovački jedrenjak iz Krfa, usidrio se i u četverovezu (pristao) uz obalu ispred dubrovačkih lazareta u koje je iskrcao članove jedne “Compagnie Comiche”. Nakon što su izdržali kontumacij u trajanju od 21 dana, članovi te družine odmah su nastupili u dubrovačkom „državnom” teatru. (Josip Luetić, Obrisi ekonomsko-društvenih prilika u Dubrovačkoj Republici 1797.-1807. godine, Anali Zavoda za povijesne znanosti IC JAZU u Dubrovniku, sv. XXI, Dubrovnik, 1983., str. 11.).
 
Putopisac Osmanskog Carstva Evlija Čelebija (Mehmed ili Muhamed Zilli?, 1611.-1679./1682./1687. ili kasnije?) opisao je (1660.-1664.) dubrovački Lazaret kojeg naziva „Lazaret Bandiška-han“ [od „bandižati“ – kontumacirati, progoniti]: „U tom hanu konače svi putnici, karavani i službenici koji dolaze iz svih područja, iz Carigrada, Hercegovine i Bosne. Službenici ovoga Lazaret-hana poslužuju i smještaju putnike i od mnogih doznaju tajne stvari i njihove privatne poslove. Neki ljudi tu ostaju po četrdeset dana, a propisano je da se mora ostati najmanje deset ili sedam dana. Goste koji tu stanuju nadzire jedan aga soldata s pedeset vojnika. Ako bude potrebno da se neka roba koja nije ovdje stajala četrdeset dana unese u grad, onda se ta roba s kraja ili po rubu pospe octom, pa se onda ta roba koja je tu čuvana na smjenu unese u grad i prodaje. Naime, po njihovom neumjesnom mišljenju, kuga se ne može unijeti u grad robom koja se prelije octom.
 
Oblik Lazaret-hana. Taj se han nalazi na zapadnoj strani grada Dubrovnika. On je jako daleko od grada, a izgrađen je na četiri kuta kao četverokutni han. Ima više katova, dobre sobe, kuhinju, staje, kao i sobe za 'soldate'. Straže koje svaku večer na smjenu paze na goste zatvaraju kapije, pa ih u zoru opet otvaraju. Ima tu izvan hana još nekoliko ciganskih i vojničkih kuća. To je veliki han četverokutnog oblika na jednom kamenom mjestu pored morske obale. Ovdašnji stražari motrili su i na mene siromaha. Treći dan našeg boravka ovdje pozvali su me s našom pratnjom u grad i mi smo otišli“. Zanimljivo je što kaže o danku i zaradi Dubrovčana: „Budući da oni osjećaju veliki strah zbog uzvisina koje dominiraju gradom, oni održavaju prijateljske odnose sa sedam kraljeva i plaćaju harač i carinu Osmanlijama. Ali oni opet izvuku od raje država s kojima žive u prijateljskim odnosima dvadeset puta veću vrijednost od tog harača“. (Evlija Čelebi, Putopis, Odlomci o jugoslavenskim zemljama, „Svjetlost“, Sarajevo, 1967, str. 419., 421.).
 
Austrijski car Franjo I. (1768.-1835.; ugarski, hrvatski i češki kralj 1792.-1835.) nije zabilježio podatke o kulturi hrvatske Atene, već ga je Dubrovnik zanimao kao (geo)strateški (interni, tajni) opis: „Od Revelina ide jarak kao nastavak zida tvrđave. Nad tvrđavom se nalazi most kod vrata, a na kraju mosta iznad jarka, koji je širok i postaje prema moru sve širi, nalazi se lijevo zgrada Sanitati, a desno do mora Lazaret. Počam od kule Klaonica ide dvostruki zid iza kule, vanjski zid ide do mora uzbrdo, a onda prema unutra i prema kopnu, gore, usporedno s lukom. Tamo gdje zid ide prema kopnu nalazi se u vanjskom zidu s unutrašnje strane mesnica [pojašnjava ime kule Klaonica], dok se drugi dio zida nalazi neposredno nad morem. Onda se dođe do malog trga na moru ispred zida. Obala se onda nešto izbočuje prema moru i tu se nalazi zgrada Sanitati ispred vanjskog zida do mora. Tako se mali trg zatvara sa zidom. S druge strane istog nalazi se drugi mali trg pred zidom, a prema moru – skladište. Na njegovu kraju prema moru nalazi se skladište soli, do njega ne baš dugi i na vrhu šiljast gat. U dvostrukom zidu na trgu nalaze se vrata Klaonica [zazidana, niže od ulaza u ex-„Labirint“ bar] […]
 
Trgovački stalež moli da se Dubrovnik proglasi slobodnom lukom, a ako to ne bi bilo moguće, da se roba i brodovi iz Levanta prihvaćaju u Lazaretu, kao brodovi 'patente sporca' [ili 'patente brutta' - zdravstveni list], budući da se ljudi i roba, koji stižu iz Bosne u Lazaret na primaju. K tome trgovci mole da se ležarine – 'diritto di magazinaggio' – za tranzitnu robu smanje, jer su inače prisiljeni uskladištiti svoju robu u javna skladišta. […] Od Sv. Jakova jedan put ide kosinom dolje do Lazareta. Kad je sajam, po tom putu uvijek vojska prati Turke do Lazareta. Pratnja mora ići pored njih i ne smije ih dirati. […] Od tvrđave Revelin izišli smo van kroz vrata […] s vanjske strane je most što se može dizati, a onda i kameni most preko jarka. Lijevo ispred jarka nalazi se Sanitat, a to je kuća s krovom što počiva na stupovima, desno su stanovi ravnatelja Lazareta i čuvara. [Ta danas nepostojeća zgrada prethodno je izgubila funkciju.] Oni idu sve do mora. Ti stanovi opkoljeni su zidom, ravnateljev također, ali odvojeno od čuvarskih. Tako su i dvije zgrade čuvara međusobno odvojene zidom. Te zgrade nalaze se lijevo, do mora, uz put od vrata Ploče, pa je prvi kat zgrada prizeman. Kad stignu otmjeni prijatelji, smjeste se u te zgrade čuvara. […]
 
Onda dolazi tržnica gdje dolaze Turci i turski podanici trgovati. Ona se nalazi na padini brda, te je, u onom dijelu što leži na padini uglavnom krševita, a dolje opkoljena također visokim zidom u kojem se sa strane brda nalaze vrata. Na ta vrata ulaze Turci i ona se zatvore kad su oni svi unutra. Na strani prema vratima nalazi se dvostruk i nizak zid i to na dijelu trga koji se tu nalazi. Taj se zid nastavlja na visoki zid u kojem se nalaze vrata. I na strani prema moru nalazi se takav zid. S unutrašnje strane zida nalaze se Turci. Među zidovima su 'fanti Sanitati' [zdravstveni redari] s dugim štapovima da se domaći ne bi miješali s Turcima. Onda je tu nekakav široki drveni žlijeb na nekakvoj konstrukciji po kojem kupljeno ili prodano žito ide s jedne strane na drugu. Domaći dođu s unutrašnje strane zida i tako se trguje. Na strani gdje se nalaze Turci je i napravljeno mjesto za stoku, uz zid prema ulici nalazi se duga i visoka zgrada; to su staje za blago.
 
Turci dolaze, kako sam ih danas [25. svibnja 1818.] vidio – to su dijelom pravi Turci, a dijelom njihovi podanici s tovarnim konjima, što nose robu prekrivenu smeđim pletenim pokrivačima. Dolaze u vrlo velikom broju putem koji sam jučer opisao. Na taj put inače ne smije stupiti nitko, pa ni vojska koja ih prati. Tu vojnici moraju ići uz put. Tko stupi na put dospije u kontumac. Trguje se do 8 do 10 sati. Zadnji stiže dio vojske koji Turke prati do granice i nadzire da nitko ne bi sišao s puta. Četu uvijek predvodi po jedan časnik.
 
Tovarne životinje ostaju uvijek unutar trga gdje se slobodno kreću. Tu se nalaze i Turci. Ja sam vidio nekoliko stotina, a stalno su nadolazili novi Truci i turski podanici. Ovi posljednji većinom su obučeni u smeđa i loša odijela, jedino Turci imaju raznobojnu odjeću. Oni su većinom donijeli zečje kože, pa lule. Kupuju sol, kupe je za m/50 [po austrijskoj mjeri metzen] godišnje, po 3 novčića funta. Tuže se da im je to skupo i da i težina nije kako treba. Tržni dan je ovdje dva puta tjedno. Inače Turci donose i drveni ugljen, pa prerađevine od željeza.
 
Dalje od ove tržnice nalazi se Lazaret, još dalje zid od četverokutnog kamenja koji spada tržnici, na putu uz taj zid nalazi se zdenac i stražarnica za stražare, desno se nalazi nekoliko zgrada prizemnica s užim dijelom prema cesti i Lazaretu, a duljim dijelom prema moru. Prvi kat je na cesti i prizemno. Između tih zgrada koje su izgrađene usporedno nalaze se na cesti stanovi osoba što se nalaze u kontumacu. Među zgradama, iza tog zida nalazi se dvorište, a prema njemu druge zgrade. One su otvorene, a krov nose samo stupovi. Pod te krovove stiže roba koja se čisti. Zgrade imaju jedan zid po dužini i sredinom. Taj zid nosi krov i dijeli zgradu u dva dijela. No zgrade zatvara jedan zid. Zgrade gotovo da leže uz more, koje na kraju tih zgrada ide najdalje od Dubrovnika ulazeći u kopno, tako da se i na toj strani stoji gotovo na moru. Zgrade su lijepe, one ne primaju nikakvih individua, kao što i luka ne prima brodove s 'patente sporca' [zdravstvenim listovima], nego ih upućuje na Trst i Mletke. […]
 
Odavde smo pošli [1. lipnja 1818.] prema Sv. Jakovu kod vrata Ploče van kroz pazar. Lijevo ostaje zgrada Lazareta, stanovi činovnika desno, a onda Lazaret ostaje desno. […] Prema moru dalje nalazi se na putu mala crkvica, koja služi i zato da se negdje smjeste kontumacijanti, ako u Lazaretu ne bi bilo mjesta.“ (Ivan Pederin, Putni dnevnik cara Franje I. o Dubrovniku (1818. godine), Anali Zavoda za povijesne znanosti Istraživačkog centra JAZU u Dubrovniku, sv. XVII, Dubrovnik, 1979., str. 436., 439.-440., 446.-448., 463.).
 

Đivo Bašić

Ruski emigranti čiji je doprinos razvitku Hrvatske neporeciv

 
 
Russia Beyond predstavlja najpoznatije ruske emigrante čiji je doprinos razvitku Hrvatske neporeciv. Emigracija iz Rusije bila je osobito velika u 19. i početkom 20. stoljeća. Razlozi za odlazak u velikoj su mjeri bili politički, osobito nakon izbijanja ruske revolucije u veljači 1917. godine. Novinari Russia Beyond The Headlines su razgovarali s Tatjanom Puškadijom-Ribkin i Innom Grubmair koje su godinama tražili podatke o najpoznatijim ruskim emigrantima čiji je doprinos razvitku Hrvatske neporeciv. Ruskinja Tatjana Puškadija-Ribkin je izdala nekoliko knjiga na ruskom ihrvatskom jeziku u ruskim emigrantima u Hrvatskoj.
https://www.njuskalo.hr/image-bigger/fakultet-literatura/boris-aspen-rijeseni-zadaci-vise-matematike-3-tehnicka-knjiga-zagreb-slika-73461793.jpg
Boris Apsenbio je izvanredan matematičar, koji je stigao u dubrovačku luku 1921. godine. U Hrvatskoj se sa suprugom Jekaterinom Fjodorovnom smjestio na otoku Zlarinu (u Dalmaciji), gdje je njegova supruga postala liječnica. 1929. godine Apsen je postao službeni građanin Jugoslavije. Njegova karijera tada se počela ubrzano razvijati - dobio je diplomu Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, dobio je poziv da radi kao slobodni predavač niže geodezije, a 1942. je doktorirao i postao prvi doktor geodetskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu te je počeo predavati matematiku na Tehničkom fakultetu.
 
No tadašnja su politička situacija i odnos prema Rusima bili negativni, pa je 1946. godine Apsen uhićen na temelju lažnih optužbi da je predavao matematiku njemačkim vojnicima za vrijeme NDH, no, zahvaljujući posredovanju svog studenta ubrzo je pušten, čime je izbjegao moguću smrtnu kaznu. U međuvremenu je njegovo mjesto na fakultetu zauzeto pa je Apsen sve do odlaska u mirovinu radio kao nastavnik matematike u srednjoj geodetskoj školi u Zagrebu. Svojim je knjigama, koje su doživjele brojna izdanja, stekao autoritet u znanstvenoj zajednici i poštovanje brojnih generacija studeneta za koje su njegovi radovi postali nezaobilazna referentna literatura. Među njima možemo istaknuti „Logaritmar“, „Repetitorij elementarne matematike“, „Repetitorij više matematike“ i mnoge druge udžbenike.
 
Ivan Plotnikovbio je prvi profesor fizike i fizikalne kemije na kemijsko-tehnološkom odjelu Više tehničke škole u Zagrebu. Plotnikov se u Rusiji proslavio kada je stvorio prvi fotokemijski laboratorij. Talentirani profesor Sveučilišta u Moskvi preselio se u Zagreb 1920. godine. U Hrvatskoj je Plotnikov radio kao profesor fizike i fizikalne kemije u Višoj tehničkoj školi.
 
Već je u Hrvatskoj osnovao Institut za fiziku i fizikalnu kemiju, na čijem je čelu bio sve do umirovljenja 1943. godine. Profesor je na hrvatskom jeziku objavio mnogo vrijednih monografija o fotokemiji, a također je bio i inicijator i prvi urednik međunarodnog znanstvenog fotokemijskog časopisa „Radiologica“, koji je izlazio u Berlinu od 1937. do početka Drugog svjetskog rata. Za svoje zasluge Plotnikov je dobio mnogo nagrada, uključujući orden svete Ane 3. reda (1915.), zlatnu medalju Bečkog fotografskog društva (1932.) i „Zlatni ključ za zasluge“ Američkog kongresa za fizikalnu terapiju.
 
Sergej Saltikovbio je doktor i sveučilišni profesor. Nakon završetka obrazovanja u Harkovu posvetio se patološkoj anatomiji. Radio je u institutima u Zürichu, Marburgu, Pragu i Parizu s eminentnim znanstvenicima tog vremena. 1922. godine prihvatio je poziv Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da kao izvanredni profesor preuzme rukovodstvo Patološkog anatomskog instituta.
 
Saltikov je na čelu instituta i katedre bio sve do odlaska u mirovinu 1952. godine. Autor je brojnih znanstvenih radova i udžbenika. Rezultati njegovih istraživanja često se spominju u hrvatskoj i svjetskoj literaturi. Bio je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Treba napomenuti da se Saltikov spominje u monografiji „Mirogoj: Kulturno-povijesni vodič“ (Zagreb, 1987.) u poglavlju „Dvjesto istaknutih ličnosti koje su pokopane na groblju Mirogoj“ – on je jedini Rus kojem je pripala ta čast.
 
Aleksej Hanzenbio je slikar marinist, unuk svjetski poznatog ruskog umjetnika Ivana Ajvazovskog. Aleksej Hanzen emigrirao je i umro u Dubrovniku 1937. godine. Umjetnik je uživao veliku popularnost, a njegove slike u to je vrijeme za svoj fond kupio muzej Louvre. Na svojim je slikama prikazivao pomorske bitke, krimske i južnodalmatinske motive, snježne krajolike i vedute. Crtao je pastelom i pravio gravure. Najistaknutije Hanzenove samostalne izložbe bile su one u Zagrebu, Osijeku, Dubrovniku, Beogradu, Subotici, Buenos Airesu i Ljubljani. Aktivno je podupirao časopis „Jadranska straža“.
 
Margarita Fromanbila je poznata ballerina, koja je završila kazališnu baletnu školu u Moskvi i bila je solistica kazališta Boljšoj. Kao solistica trupe Ruski balet Sergeja Djagiljeva 1914. godine obišla je zapadnu Europu, a 1918. je napustila Rusiju. Nastupala je u Jalti, Carigradu, Sofiji i Beogradu, dok se nije preselila u Zagreb 1921. U zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu u početku je gostovala s bratom Maksimilijanom i nekoliko umjetnika baletnog ansambla iz Moskve, no već je u ožujku 1921. dobila stalno mjesto u trupi primabalerina Hrvatskog narodnog kazališta. To nije bilo jedino čime se bavila, pozirala je kao model i paralelno se bavila koreografijom, režijom i nastavničkim radom, te je snažno obilježila sljedećih 30 godina baleta u Hrvatskom narodnom kazalištu. Prenijevši na zagrebačku pozornicu koreografiju Fokina, ona je pokazala najvišu umjetničku vještinu ruskog baleta s početka stoljeća. Osim toga, odabirom ruskih skladatelja za svoje koreografije postavila je primjer hrvatskim skladateljima i potaknula ih na korištenje folklorne baštine u glazbi za balet. 1931. godine postavila je koreografiju za prvu verziju najpoznatijeg hrvatskog baleta „Đavo u selu“ Frana Lhotke. Osim koreografijom, od 1930-ih sve se više bavila opernom režijom – na scenu zagrebačkog HNK-a postavila je oko 30 opera i opereta.
 
Pavel Fromanbio je brat poznate balerine Margarite Froman. Od 1921. godine do svoje smrti bio je stalni scenograf i umjetnički redatelj u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Na zagrebačku scenu prenio je školu ruske scenografije, posebice stil L. Baksta, često je koristio elemente ruskog folklora. Pavel Froman bio je jedan od stupova zagrebačke scenografske umjetnosti u razdoblju između dva svjetska rata. Rjeđe se spominju njegove brojne karikature iz kazališnog života koje su izlazile u časopisu „Kulisa“ od 1932. do 1933. godine.
 

Maria Grigorjan i Madina Umarova, https://hr.rbth.com/politics/2016/11/13/ruski-emigranti-ciji-je-doprinos-razvitku-hrvatske-neporeciv_647259

Anketa

Andrej Plenković je zaposlio ujaka, kuma i sestričnu. Tko je sljedeći?

Ponedjeljak, 10/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1237 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević