Tajna groba generala Ranka Bobana
Preuzeto iz knjige JURE I BOBAN, Povijest Crne Legije, pisac Marko Marković, Tomislavgrad-Zagreb, 2003., str. 194.
“Čuo sam da je bio časnik u američkoj vojsci i da se za američke interese borio u Koreji i da je ondje izgubio ruku. Čuo sam da je bio i u Kongu”, govori Ićan Boban, ali odbacuje sve te tvrdnje. Čuj ti, sinko, mene i poslušaj što ti ja kažem. Rafael Ranko Boban nije prešao Bleiburg. On se s Vjekoslavom Maksom Luburićem vratio prema Bjelovaru i od ljeta 1945. vodio je borbe protiv partizana na granici Hrvatske, istočne Bosne i Srbije. Međutim, nikome se nije javio pa se vjeruje da je negdje stradao, ali partizani nisu znali koga su likvidirali pa to nisu objavili. Ili su možda i znali, ali nisu htjeli da se zna za njegov grob da ne bi postao svetište hrvatskoj mladeži. Tko bi ga znao”, zaključuje Ićan. (S ovim bi se složio. Meni Maks Luburić piše u Pariz 13. lll. 1962. godine između ostalog; “…Da je Ranko Boban živ, bio bi danas isto izdajnik, kao i skoro svi živi stari zapovjednici, generali, ministri, pukovnici. Tako je i Maks postao izdajnik, a bio je Ustaša kada ti razni viećnici nisu znali ni šta je Ustaša…” Ovo pismo se nalazi u knjigi PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA na strani 125. Mo. MB.)
Mnoštvo je različitih informacija o mjestu i načinu pogibije Rafaela Bobana. Osim Koreje, spominjan je in Vietnam, ali i druga bojišta. Neki izvori svjedočili su da je poginuo u Bleiburškoj šumi, neki pak da se probio između Engleza i Amerikanaca i priključio Francuskoj Legiji Stranaca.
Posljednje zapisano svjedočenje o njemu je 15. svibnja 1945. godine na Bleiburškom polju. Kako je tekao njegov daljnji život nekoliko je inačica.
Prva: vratio se u Hrvatsku i u borbama protiv partizana poginuo kod Prnjavora u Bosni (izvor Stjepan Crnički) (Gdje se nalazi taj izvor Stjepana Crnčkog? Trebalo ga je navesti., mo. mb.)
Druga kaže da je poginuo na Bilogori, ali da KNOJ-evci nisu znali koga su ubili pa je sahranjen zajedno s ostalim križarima (Bobanov krugovalničar Slavko Kuderna). Tvrdnja Bobanovog krugovalničara Kudrene, temelji se na iskazima obitelji Fištrović, prije svih Olivije Fištrović Sabolović iz Čikaga, da je poginuo u sukobu s KNOJ-em u rujnu 1946. negdje u Podravini i da je sahranjen a da partizani nisu znali koga su likvidirali.
Po trećoj priči Boban je ranjen u Hrvatskoj 1946., i nekoliko mjeseci liječen u Zagrebu kod sestara dominikanki u zagrebačkoj bolnici Vrapče. Skriven je pod drugim imenom da ga partizani ne bi otkrili. Prebačen je u Austriju gdje je u samostanu živio do 1962. U Austriji je i sahranjen. (I ja sam tako nešto slično čuo, a gdje je prava i živa istina, teško je za sada reći, mo. mb.)
Bilo je pokušaja da se navodni grob iskopa i ostaci tijela medicinskom analizom usporedbe s tijelom rodbine kako bi se utvrdilo je li tu sahranjen. Akciju je, po vlastitom svjedočenju, vodio hrvatski emigrant Stjepan Metzger nastanjen u Santa Barbari, (Kalifornija, skoro na pol puta između San Franciska i Los Angelesa, mo. mb.) navodeći da je izvore za takve tvrdnje otkrio u zapisima dr. Krunoslava Draganovića, koji je i organizirao njegov bijeg iz Zagreba. Uzeti su dijelovi tijela njegove najbliže rodbine (obitelj Mate Bobana) kako bi se, na dva instituta, utvrdilo je jesu li u rodbinskoj vezi. Ako se pokaže da veza postoji biti će to definitivna potvrda da je Rafael Boban sahranjen u Austriji i njegovi posmrtni ostaci namjeravaju se sahraniti u obiteljsku grobnicu u Grudama, gdje mu je već rezervirano grobno mjesto. (Obiteljska grobnica ili grobnice Ranka Bobana nisu u Grudama nego u Gorici. Može biti da je Rankov rođak Mate Boban, prvi predsjednik Herceg-Bosne dok je bio na tom položaju, a Grude mislio naznačiti kao glavni grad Republike Herceg-Bosne, da tu u Grudama i na grudskom groblju napravi Spomen Grobnicu hrvatskom Vitezu generalu Rafaelu Bobanu. Mo. mb.) te informacije saznao sam tijekom 1998. godine što je dijelom odgodilo tiskanje ove knjige. Međutim, nakon dvije godine sklon sam povjerovati da je u tom slučaju više riječ o “obavještajnoj igri” nego o stvarnoj akciji da se utvrdi mjesto sahrane Rafaela Bobana.
Tijeko pisanja knjige primio sam informacije da je Boban još uvijek živ i da boravi na sjeveru Škotske. To, međutim, više graniči sa znanstvenom fantastikom nego s realnošću.
Pripadnik Crne legije Slavko Kuderina tvrdi da je Boban poginuo u Hrvatskoj. Kuderina je rođen u Glogovcu kraj Koprivnice 1927. godine. Otac mu je bio prijeratni ustaški povjerenik. Sam Slavko je kao gimnazijalac postao član ustaške mladeži i pri jednom zborovanju na njih je bačena bomba kojom prigodom je ranjen, od čega i danas nosi dva vidljiva ožiljka.
Kuderina, pozivajući se više na izvore, tvrdi da je general Boban poginuo tijekom 1947. godine blizu Mučne rijeke u Bilogorskom rudniku. Kuderina se poziva na iskaz gospođe Olivija Fištrović čija je mama bila medicinska sestra u Crnoj legiji. Dolazak na Bleiburg i daljnju sudbinu generala Bobana, Slavko Kuderina ovako opisuje:
– General Rafael Vitez Boban je 15 svibnja 1945. godine ušao na Bleiburško polje, nešto iza dva sata poslije podne (Boban je na Bleiburško polje stigao 14. svibnja popodne, nap.a.) Tad je došao i cjelokupni V. Ustaški sdrug. Kad je saznao o mogućnosti predaje, pohrlio je postrojbama, l., ll., lll. i lV. sdrugu koji su zaostajali deset kilometara u pravcu Crnog na Koruškom, kako bi ubrzao njihov dolazak do Bleiburga. To su bile postrojbe koje su velikim dijelom sačinjavali mladići iz Podravine. Veći broj njih bio između 18 i 20 godina. iako su bili mladi mnogi od njih već su bili prekaljeni borci. Upravo su oni Tolbuhinove Crvenoarmejce pobacali u Dravu u čuvenoj bitci kod Terezina polja i spriječili dalji prodor Rusa preko Drave i napredovanje prema Zagrebu s ciljem da se domognu Trsta. (Ja sam radio u Mislinju, Slovenj Gradcu 1957 i 1958. Tu sam upoznao neke Slovence koji su bili u Rupnikovoj gardi i znali su za ime generala Ranka Bobana. Ti Slovenci, poimence Franc Geč koji r. 1919., bio je titov prvoborac, izgubio nogu, kao vojni invalid imao je trokolicu Fićo, kako su to oni zvali. Pričao mi je o nekim borbama hrvatske vojske sa partizanima. Više puta me je vodio i pokazivao još uvijek, tada postojeće vojničke rovove. Više puta smo išli u Dravograd gdje mi je Franc Geč pričao o borbama baš tu u Dravogradu i pokazivao mi most kojeg je general preko kojeg je hrvatska vojska prešla na austrijsku stranu, a zatim srušio most. Još se je tada moglo vidjeti ostataka porušenog mosta koji su virili iz vode. To je bilo 1957. i 1958. dakle 12 i 13 godina poslije rata, Mo. Mile Boban.)
Krugovalničar generala Bobana bio sam u posljednjih sedam mjeseci. S njim je po za ostale sdrugove krenuo moj zapovjednik, nadporučnik konje. kad je oko tri sata podignuta bijela zastava kao znak predaje, dojavio sam to nadporučniku Konji, a ovaj je izvijestio generala Bobana. General Boban tad je izdao zapovijed koja je glasila “Očura ”. Bila je to zapravo lozinka koju smo samo mi razumjeli. Značilo je to da se svak snalazi kako zna i umije, da se izvlačimo i krećemo prema planini Ivanščici iznad mjesta Radoboj. Bila je to generalova zapovijed prije povlačenja. One najmlađe je savjetovao da se vrate kućama vjerujući da im srbokomunisti neće smjeti ništa nažao učiniti jer bi ih svijet osudio. Ostale borce koji su htjeli poći za njim poveo je prema planini Ivančica na koju je stigao za deset dana. S generalom je pošlo oko 2800 njegovih vojnika koji su se tu zadržali do 26. lipnja 1945. godine. Za skrovišta je koristio stare i napuštene rudarske jame.
(Svršetak u sljedećem broju)
