“U carstvu znanosti je zrak tako bistar, da se traci misli ljudske lome strogo i čisto…”
Godine 1900. naš velezaslužni Hrvat Izidor (Iso) Kršnjavi napisa neveliko djelce “Iz Dalmacije” koje ću radi zanimljivosti citirati. Kršnjavi bješe politički mađaron koji se borio za hrvatsko državno pravo, slikar, povjesničar umjetnosti, arheolog i nadasve nosač nacionalne kulture i školstva(kulturtreger).Prošao je put od masona do čvrsta katolika. Opisuje don Franu Bulića da “kao što romanski onaj toranj… stoji kraj mauzoleja Dioklecijanovog, strši visoko nad Spljet (Split-om, op., T.T.) – nadaleko vidljivo obilježje grada tako visoko monsignor Bulić stoji u duševnom životu Dalmacije.” Hvali Bulićevu erudiciju, duhovitost, uglađenost te dragu i patrijarhalnu popularnost u puku. Za visokim stolom je i kod obrazovanih putnika namjernika koji ga salijeću. Njegov sardonski osmijeh (zgrčeni, op., T.T.) ovjekovječio je Bukovac. “Bulić je bio ravnatelj gimnazije spljetske, te se neko vrijeme bavio i politikom. Njegov je program bio jednostavan, isti koji je i danas: Dalmacija treba da se spoji s Hrvatskom pod svaku cijenu i to s mjesta (!). Taj svoj program bacio je u formi predloga, kao bombu na stol zastupničke kuće (Doma, op., T.T.) u vrijeme, kad još u obće nitko živ na mjerodavnom mjestu nije htio da to pitanje pretresa, kada politička situacija nije bila prikladna.”
Sada slijedi majstorija Kršnjavijeva (uh, koliko bi mi prirodnije zvučalo Kršnjavoga, op., T.T.) “U carstvu znanosti je zrak tako bistar, da se traci misli ljudske lome strogo i čisto, kao sunčani traci u najboljoj prizmi. U politici nije tako. Tu se ne može namisao tako bistro, logično i pravilno lomiti, jer je medium kroz koji mora proći, često vrlo mutan. Tu se ljudske potrebe pojedinaca i cijelih naroda isprepliću, tu se sposobnosti i nesposobnosti, tu se brutalnost i slabost, tu se himbenost i poštenje kreću uzporedo ili oprečno. Mnogo stoji do časa, mnogo do onoga komu se govori, mnogo stoji do onih sa kojima se boriš, kadkad dapače više nego do onih proti kojima stojiš. Tu kadkad izađe da dvaput dva nije četiri, već ako si jači pet, a ako si slabiji tri. Za to se događa, da su skroz neučeni praktični ljudi često bolji političari nego učenjaci, koji misle da sve mora ići onako kako bi trebalo da bude.
Dalmacija će se sa Hrvatskom i Slavonijom spojiti kad to pitanje u zgodan čas praktični ljudi budu u ruke uzeli. Dok ta jabuka dozrije, pasti će nam u krilo, kao što nam je i vojna Krajina pala. Austrijska vlada uzela je predlog Bulićev targično, pa ga je prigodom neke djačke demonstracije umirovila. Za Bulića je to sreća, a za znanost još veća. Vlada daje don Frani, koga su sad imenovali vladinim savjetnikom, za iskapanja 4.000 for.(inti) godišnjih, te će se sad u Spljetu sagraditi muzej za 80.000 for. Po mome izkustvu (!, T.T.) sa blaženim graditeljima ima se to dakako čitati: 160.000 for. Može li se arkeologu prirediti veća radost?
Može: Bulić si je na državne troškove smio sagraditi u solinskom polju među razvalinama iz ruševina, koje su se tamo našle, prekrasan Tusculum.”
Kršnjavi uživa u opisu dijelova sarkofaga, rimskih natpisa, reljefa Dobroga pastira…, te spominje ugojena konjića za odvoz iskopane zemlje kojega don Bulić nazva Miš, a Benndorf ag htijaše nazvati Parvulus. (parvus je kratak, parvulus je umanjenica od kratak. Napomenimo da i ime Paulus znači malen. Papa Julije III je ostavio zgodan slogan da se kratkom (tj. ljudskom) pameću upravlja svijetom ,”Quam parva spientia regitur mundus” op., T.T.)
Kršnjavi priopćava šaljiv popis jela i pića u latinštini don Bulićevoj.
Vino iz Solina bilo crno bilo bijelo bilo crveno koje ne kvari zloćom ljude, voda iz rijeke Jadra, sir dalmatinski ili švicarski, splitska kobasa i konjak, pomidore, dunje, jaja, prepelice… – svašta nešto.
Za svoje počivalište je don Frane odabrao sarkofag sa epitafom koji je parafraza grobnog natpisa jednoga salonitanskoga svećenika. Evo prijevoda sa latinskoga na hrvatski.
“Ovdje laži (!) Frane grešnik i nedostojni prezbiter, popunio je godine petoga kruga (50., živio je zapravo 1846. – 1934., znači 88 ljeta. U vrijeme pisanja teksta imao je manje od 54), ovdje je sebi grob pronašao štujući sveti prag salonitanskih mučenika.”
Nastavlja Kršnjavi “imao sam staru tetku, koja si je dala napraviti lijes kad joj je bilo petdeset godina i spremila fga u svoju spavaću sobu. (frojdistički i arheološki zvuči, T.T.) Ali pošto je umrla sa devedeset i pet godina to je lijes dugo imao u praktične svrhe da služi. Čuvala se u njemu mnogo godina kokošja jaja. Tako dugo neka i ovaj Bulićev sarkofag čeka an svoje odredjenje.”
Kršnjavi se šali da će don Frani taj sarkofag biti prekratak, našto svećenik odgovori da se tjelesa stavljaju u sarkofag polusjedeći. Na upit Kršnjavijev koliko košta taj sarkofag don Frane odgovori sa podsmjehom dva forinta hektolitar. Naime dalmatinski seljaci su sarkofage rabili za držanje maslinova ulja. Okolicu Solina doživljava Kršnjavi kao veličanstveni antički sklad. Govori o Cezaru, Teuti, surovom Dioklecijanu kojega uspoređuje sa Learom, ali ne sumanutim već mudrim koji je ideji državne veličine sve žrtvovao da bi podlegao pretrpjevši sva poniženja od onih kojima je najviše dobra učinio, obična sudbina onih koji su bili na vlasti. Tu zapravo progovara dr Kršnjavi o sebi.
Patetično zbori: “Ne bi li sudbina htjela, da iz hrvatskog naroda nikne duh koji bi nadmašio velikog sina malog naroda (norveškog, op., T.T.) Ibsena, pa bi znao velike probleme ljudskoga života shvatiti i prikazati!?
Taj bi proslavio hrvatsko ime za vjekove. Dok se naši mladi pisci budu natjecali sa tuđim paralitičarima(!), ne učili i ne motrili svieta već mislili da je svaka hrpa gnoja Himalaja, a svaki jarak bez dna ponor, dotle nemamo nade da će se u nas roditi duh koji bi nadmašio Shakespeara i znao dostojno obraditi tragediju velikoga Dalmatinca Dioklecijana.”.
Kakav su svijet sreli i porušili barbari, kakvo je i onda već bilo nervozno i prenapeto stanje, kakvo dekadentstvo, kakav misticizam svjedoči grčki epitaf na salonitanskom groblju :” Ti putniče vidiš ovdje sarkofag djevojke Euzebije, koja je u drugoj godini života sve znala i sve vjerovala, a u trećoj ostavila ovaj život, a da nije upoznala što je zloba ljudska, sad pako ima svoje sielo među dušama blaženih.”
To ide još dalje nego staračtvo naših mladih izmedju sedamnaest i dvadeset i tri godine, koji drhću kao sjena.
Dragi Kršnjavi, možemo se sjetiti rane smrti Josipa Račića, Janka Polića Kamova i Šimića, ali i strahovitoga Svjetskoga rata koji će tek doći, prema kojem će i Austro Ugarska i Kršnjavi izgledati kao idila, kao labuđe jezero!
Sjetiti se i slike Medovićeve Bakanal!
Ljutnuo se Kršnajvi na romansku stranku u Splitu 13. stoljeća, tj. Tomu Arhiđakona.
Veli “ja ne simpatizujem sa secesijom, koja se udaljuje od istine, pa se baca manirizmu u ruke, i to ružnom nespretnom manirizmu; ali ja simpatizujem sa secesijom, koja se bori proti konvencionalnom prepredjivanju nedokazanih i neistinitih pripoviedaka. Takova je jedna posve neistinita legenda taj neoborivi autoritet tog arcidjakona Tome u našoj povijesti i tvrdnja da od njega potječe viest o ugovoru medju Kolomanom i Hrvatima.”
Simpatično je ljutiti se na osobu iz 13. stoljeća, neku vrstu Darka Kacige srednjega vijeka.
“Stojeći na grobu Tome Arhiđakona u crkvi Franjevaca u Spljetu, što je utemeljena kada je sv Franjo u Siriju putovao 1214., dvojaka me čuvstva obuzela. Što je Toma sačuvao toliko, ma i nepouzdanih viesti o dalekoj našoj prošlosti napunilo mi srce ganućem; ali se nisam mogao otresti čuvstvu srčbe što ej bio tendenciozan historičar. Nametnulo mi se pitanje može li u obće političar koji sred borbe dnevne stoji, biti objektivan historičar? Držim da ne može.”
Oživljava prilike iz splitske povijesti i navodi da je najsmiješniji oblik egoizma kada stariji obožavaju sami sebe.
Svećenik arheolog Marun se osupnuo malo an Kršnjavija što ga posjećuje sada, a ne dok vlast bijaše!
Natjecanje arheološko između Maruna i Bulića dovelo je i do osobnih “oprieka” nama u sjevernoj Hrvatskoj tako slabo razumljivima kaže Kršnjavi. Popi kao borbeni pivci, brzi i kočoperni kao Milanović? Srećom nije baš tako.
Pošto je kraljica Jelena već tisuću godina mrtva odaje Kršnjavi tajnu da je Marun u nju zaljubljen.
Hvali Marunovu inicijativu, energiju i apostolski zanos ali smatra da se trebao konzultirati sa stručnijim Bulićem.
Politički nekorektno Kršnjavi anvodi da turski spahije na opustošenu hrvatsku zemlju dovode svoje “srbske kmetove”.
“Nečuveno je što se sve u nas ne smije kazati. Iz obzira na moral ne smije u romanu junaka sama sebe ubiti, Goetheov Werther se mora u nas oženiti i postati filistar; iz obzira na Muhamedance u Bosni ne smije više ni u kojoj noveli junak Turčina savladati; iz obzira na aristokraciju ne smije u nijednoj pripoviesti aristokrat bankrotirati; a s obzirom na svećenstvo mora se u povijesti odobravati papinska politika u svih vremena u svim slučajevima.”
“Historičke osobe u nas mora ad budu nekakove konvencijonalne lutke bez ikakvih pogrješaka, s njih se mora kriepost samo onako ciediti.Narod hrvatski po gotovo nikada nije učinio nikakve pogrješke, uviek je bio silan, velik, slavan, a što je hrvatska država propala tomu ej kakav Dreyfus kriv.”
Smatra da je Zvonimirova politika morala dovesti do katastrofe.
Smatra da je ideja teokratske univerzalne monarhije nesprovediva u praksi i u suprotnosti sa Isusovim naukom.
Hrvatska je bila preslaba za ambiciozne planove Grgura VII.
S kojim se hrvatskim političarom duhovitim i simpatičnim sastao Kršnjavi u restauraciji splitskoga hotela Troccoli?
Malobrojne lokalne Talijane doživljava sasvim hladnima prema Hrvatskoj i neprijateljskima prema Monarhiji.
(Nastavak u sljedećem broju)
