Hrvatski Fokus
Feljtoni

Iso Kršnjavi o Dalmaciji 1900. godine (2)

“Ima mnogo zla na svietu, a kadkad nije čudo što se čovjeku pričini da vrag svoje bolje čuva nego Bog”

 

Zaneseni essay o moru ne preskačem: “časomice misli (čovjek) da je na drugom ljepšem svietu čistog altruizma. Ali to je čuvstvo obmana. Ništa na svietu, dapače ni niemi kristal ne kristalizuje se čisto; sve je samo u ideji savršeno, a u istinu manje ili više kržljavo. Samo egoizam znade doći kroz dugo vremena do skoro savršenih oblika, ali on nosi u sebi klicu propasti baš onda kad se je do podpunog savršenstva razvio”.

Spominje dualizam koji prodire čak i u kršćanstvo – “ima mnogo zla na svietu, a kadkad nije čudo što se čovjeku pričini da vrag svoje bolje čuva nego Bog.”

“Pobjeda altruizma je dakle sasvim sigurna, a tko pažljivo motri kulturni razvoj naroda s radošću razbire kako sviće zora. (eh, ali nažalost Oktobarska, op., T.T.) Ova mi je nada osobito živa kada sam na moru pa gledam kako se na obzorju nebo sa zemljom stapa u jedno. Noć je. Svjetluca se nebo (valjda more?) od miriada sjajnih životinjica. (alge kremenjašice, sićušna morska bića op., T.T.) Čini se da su samo zato rođene da druge hrane. Nisu li to altruiste mora?

Pa baš one mu i u tmini daju sjaj i svjetlo, kao što altruisti društvu ljudskomu. A one sjajne zvijezde tamo gore, što su više od otih majušnih svjetiljaka u moru? Je li sva naša zemlja više nego takav jedan atom u svemiru? Koliki li su svi naši ciljevi ako je tako? Što vriedi egoizam?

Nigdje se sistem egoizma nije razvio do tolike savršenosti kao u moru ; sve što živi pod tim prekrasnim, prozirnim, bistrim plaštem kao da nema drugoga cilja nego da se medjusobno ždere (Kranjčevićev utjecaj?, T.T.) i da se uvelike plodi samo opet za jedan cilj. Egoizam je nešto jako i silno. Hoće li se ljudstvo ikada pretvoriti u jedno altruistično stado? Ne. Čist altruizam vodio bi jednako do propasti kao što i čist egoizam.

Izgleda kao da je istina u tome, da je egoizam opravdan tako dugo dok ne prieči razvoj cielosti. Sputana, regulirana sebičnost koristna je kao vatra, ona kreće sviet napried. Prevlada li ona je bolest, raztvara javne institucije sigurnije nego li ikakva sila.”

Mirno more to je najljepši put, uživa u razgovoru sa finim učiteljima, na Hvaru uočava kuću i grob don Šime Ljubića.

Doduše i to počivalište i crvenu kuću smatra Kršnjavi pretencioznim egoizmom.

Umuje da “ima ljudi koji nikoga ne mogu pohvaliti a da kraj toga koga ne opsuju; pošto drže da se mrtvac o kojem se piše mora u zviezde kovati, njihove pogrde budu tim veće. Za prekomjernu hvalu ne treba doduše velikoga znanja, jer joj nitko ne će protusloviti; ali tko hoće da grdi, pa ma bilo i u nekrologu, treba da se prije  dobro uputi ob onom što će reći i da promisli neće li njegove uvrede izazvati nuždnu obranu, koja može postati za pokojnika nepovoljnom.”

Don Šime Ljubić “je uistinu bio tip dostojan da ga Moliere primi među svoje divno orisane ličnosti”.

Zabavan je bio Ljubić koji je iziritirao svojom ironijom i Tkalčića i Brusinu i Račkoga, mediteransko bockalo se svađalo ne samo u “Zagrebu sa cielim svietom od posljednje piljarice do mudrih glava, već i u Starigradu od posljednjeg ribara do rođenog brata.”

Kaže Kršnjavi: “Ako sam se Ljubiću ičim osvetio, a o sam se radi tolikih za muzej nabavljenih falsifikata i nezgrapnosti osvetio time što dva limena viteza (oklopa, T.T.) nisam htio za arkeologijski muzej primiti. Ljubić je te limene vitezove nabinjene za limarski cmer negdje na obrtnoj izložbi kupio jer je mislio da su vitežki oklopi tako izgledali.

Ne ću zaboraviti nikada lica Benndorfera kada smo te vitezove nakićene ogromnim trobojnim perjanicama ugledali u Ljubićevu uredu, postavljene kraj vrata kao da čuvaju sveti grob. Težko nam je bilo ne prasnuti u smijeh. Ljubić je morao namiriti neplaćeni račun i odpremiti te vitezove. Valjda su sada u Staromgradu. Tko danas pogleda zagrebački arkeološki muzej, tko pročita viestnik hrvatskoga arkeološkoga društva … taj će uvidjeti da sam poslavši Ljubića u mir(ovinu),radio samo u interesu narodnoga zavoda, a Ljubiću su tom prilikom sve želje ispunjene bile.”

Spominje lijep običaj austrijskoga LLoyda da kapetani koji plove za Indiju moraju neko vrijeme raditi i kraća putovanja. Tako treba i u znanosti i umjetnosti vježbati točnost i savjesnost na manjim zadacima.

Oduševljen je Modrom špiljom na Biševu, “od ozdol je rasvietljena sjajnim srebrenim dnom… voda bistra i modrikasta tako je divno razsvietljena da bi se morska pučina u prispodobi s njom čini teška i gusta. Pusti veslo u vodu, smoči ruku, sve se pretvara u čisto srebro, a naša barka i naša lica izgledaju tamna kao da ne spadaju na to eterično mjesto, mi stvorovi materijalni.” Carstvo poezije. Nadzemaljska ljepota.

“Ali kada tamo dođe pravi pjesnik i zaroni u te azurne talase poezije njegova se pojava preobrazi, on zadobija sav sjaj njezin…”

Za Korčulu kaže da je renesansni gradić u kojemu je dosta obitelji grčkoga podrijetla, tj doseljenici iz vremena pada Carigrada. Ne znam odakle mu to, samo Kalođere, i eventualno Portolani su starinom Grci, ako ne računamo antičke Korkirane. Slikar koji bi tu poživio stvorio bi množinu preliepih motiva. (ovo piše prije divne Medovićeve pelješke faze, op., T.T.)

Znalac je kazao Kršnjavome da “svi hrvatski povjesničari osnivaju svoje radnje na izviešćima fratara i svećenika. Ovi su još i danas velika moć, trebate ih i u politici. U njih je disciplina veća nego kod vojničtva. Sva su njihova historička izviešća jednostrana, a na jednostranosti se ne da graditi istinita historija. Nije li Vam u oči udarilo da su hrvatske historije pisali od popa Dukljanskoga i Tome arcidjakona pa do Račkoga, Tkalčića i Ljubića gotovo sami svećenici.”

Ipak “Rački je bio povjestničar svećenik iskreniji nego mnogi laik. Zasluge svećenstva za našu kulturu, pa upravo za povijest i arkeologiju tolike su da će hrvatski narod te zasluge uviek rado zahvalno priznati.”

U Dubrovniku kola stoje pred Kneževim dvorom i prisjetio se Bukovčeve slike znamenitih Dubrovčana.

“Pjesnici i geniji nisu nikada i nigdje hrpimice sakupljeni…” Misli da je Gundulić morao biti osamljen jer su zavidnici i ogovaratelji himbeni i indolentni. “Samo u vreme narodnoga preporoda u naponu mladosti i snage narodnih ideja, svatko cieni svačiji rad, jer osjeća da svatko pomaže svetoj stvari, pa makar samo pridonio jedan kamenčić za hram narodnoga napredka. Svi se vesele, zanosna je radost odjek svakom uspjehu. I najneznatnijega ponese u takvo doba obća radost u visinu, podvostruči njegovu snagu. Takovo je u nas bilo ilirsko doba. Dubrovačka je republika za vrieme djelovanja Gundulićeva bila već na dosta niske grane spala, vrlo je dakle vjerojatno da ih je bilo u gradu već dosta koji su Gunduliću bili jalni, a ponajviše ih je valjda bilo među njegovim literarnim drugovima.”

Tu su iskustva Kršnjavija sa ilirstvom, ali i Dubrovčanima koje on prenosi u daleku prošlost. Čudan je njegov sukob sa Bukovcem koji se od mecene otrgnuo i silno zarađujući na portretima postao uzor i skoro šef mladim umjetnicima.

Medović pak se držao rezervirano, što ga je dovelo u sukob i sa Bukovcem i sa Kršnjavim.Vanitas!

Kršnjavija je ujutro ushitio pogled na Grad iz Imperijala, te “afrička” vegetacija, valjda palme?

Želi u faratara vidjeti Gundulićev grob (iskreno se divi tom kitnjastom i sladunjavom slavofilu), ali ga komičnom pogreškom mladi fratar uputi da se grob nalazi ispod nekog masivnog ormara što ga zgrane.

O tome je ostala bilješka u časopisu “Dubrovnik”.

Stradun mu djeluje tmurno i sjeća ga opadanja Grada nakon potresa, slično i srebrena statua sv. Vlaha gdje se nadao naći model Grada uoči potresa. “Tako je (veli Kršnjavi) i sa nekim glasovitim ljudima. Držiš ih velikima dok vjeruješ ono što se o njima pripovieda, a kad im proučiš knjige vidiš da su sasvim mali svetci.”

Divi se crkvama i palačama renesansnoga Dubrovnika u kojemu je tobože vladala sloga, poduzetni duh i neovisnost što je stvaralo visoku kulturu. Danas su te palače Kršnjaviju samo grobovi, jer je ponosna vlastela (navodno) odlučila izumrijeti kada je izgubila slobodu.

“Hoće li nov život biti bolji od staroga? To nije sigurno, moguće je da će za vremena biti slabiji, žalostan, smušen, nujan, bolan, glup – ali je život, a to je glavno.

Nema ništa što je tako odurno i užasno kao što je smrt; stati, ukočiti se, pobizantiti se sto puta je gorje nego lutati, ali živjeti, jer će život napokon ipak već tim što živi sve svoje pogrješke ispraviti i naći pravi put.”

Utvrde koje više ničemu ne služe ojačavaju mu dojam mrtvila i ometaju normalno odvijanje života.

To je čudo da čovjek Kršnjavijeva formata nije shvatio vrijednost zidina. U Dubrovniku, kao i u Dalmaciji vidi Bizant (Bizant doživljava pozitivno!)unatoč brojnim talijanskim umjetninama.

I otok mu Lokrum izgleda kao zeleni grobni humak. (tada je Vojnović objavio pjesmu “Na Mihajlu” pa je valjda i to utjecalo na Kršnjavija, kao i slikar Boecklin, T.T.)

Priroda tu kao da govori jasno i razumljivo duši ljudskoj… Tamo u dubinama neba, u onim ponorima, tamo u onim neizmjernim svjetovima tražimo blaženstvo naše, a ne znamo ga naći u našem srcu.

Grci vele da je ljubav i mržnja, Eros i Anteros stvorila sviet, sredovječna poezija nam prikazuje da su ga razorili.

Koji nazor je izpravan? (svakako ne Vladimir, op., T.T.) Ljubav, ova velika ljubav koja ne razumije kako se može narod ljubiti, a pojedinac mrziti… Ako izvolite evo Vam naranča reče mi prijatni bieli fratar, koji me je pratio, ali nije sladka već oštra.” (valjda ljuta, ljute naranče su jako dobre za marmeladu, valjaju i za začinjanje svinjetine op., T.T.)

(Svršetak u sljedećem broju)

Teo Trostmann

Povezani članci

DRUG JOŽA – Kako je Tovariš čistio teren?

HF

HRVATSKE AUTOCESTE I KONCESIJA (15)

HF

Čovjek i šport (4)

HF

Žrtve grobišta Očura u Varaždinu (4)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...