Get Adobe Flash player

Molitvice ili svete pismice

 
 
U želji da se zaštiti i sačuva od zaborava duhovna ostavština naših predaka koja je iz naraštaja u naraštaj prenošena usmenim putem, nakladna kuća Verbum izdala je monografsko izdanje 'Najljepše molitve naših starih' u suradnji sa znanstvenom savjetnicom Instituta za etnologiju i folkloristiku prof. dr. sc. Ljiljanom Marks.
https://verbum.hr/media/catalog/product/cache/6b552494e4d4a60152e5cee20c61d11a/n/a/najljep_e-molitve-na_ih-starih.jpg
Drevne narodne molitve koje se usmenom predajom prenose s koljena na koljeno u našim hrvatskim obiteljima, one koje su djedovi ostavljali u nasljeđe unucima, koje su unuke s udivljenjem slušale od svojih baka prije spavanja i koje su majke kćerkama predavale kao dragocjenu baštinu za njihove nove obitelji, sada su po prvi put sabrane i sačuvane u ovoj iznimnoj knjizi. Noseći u sebi dašak minulih vremena, ove se molitve istovremeno odlikuju neprolaznom svježinom i ljepotom. Ova jedinstvena knjiga oblikovana je iz same naše zemlje, izrasla je iz srdaca i vjere naših obitelji i narodnog spomena na ono najvažnije što imamo i što želimo prenijeti naraštajima koji dolaze.
 
Molitvica je obilježje intimna govora kršćanina s Bogom, obilježje revnosti i velikodušnosti prema Bogu i bližnjemu. Hrvatski je vrijedan, i iznimno darovit narod, nabožnim pjesmama prenio svoje osjećaje, misli i raspoloženja svakodnevnog života. Riječ je o književnome tekstu koji se prenosi usmenom predajom pa je za usmenu poeziju (kao i za narativne tekstove) karakteristično da, osim estetske funkcije, u sebi objedinjuju i niz drugih funkcija relevantnih za identitet zajednice u kojoj su u optjecaju te da su izraz vjerovanja zajednice u kojoj žive. Tako usmenom lirskom pjesništvu pripadaju i nabožne usmene pjesme ili molitvice. Nabožne pjesme, molitvice kao sastavni i korijeniti dio usmene baštine pojedinog naroda, zanemarivan je žanr u hrvatskoj usmenoj književnosti. One su iskaz pučke pobožnosti koja se u pravilu oslanja na zavičajnu i nacionalnu religioznost. Duboko su utkane u čovjekovo biće i njegovo povijesno trajanje, i kao fenomen najneposredniji su odraz konkretne egzistencije čovjekova života.
 
Molitvice ili, kako ih u narodu zovu, „svete pismice“ stoljećima su se prenosile od starijih na mlađe i činile sastavni dio života naroda. One kao usmenoknjiževni žanr pripadaju usmenim tekstovima u stihu, a ponajviše u ritmičkom govoru te su glavni pokazatelj vjerskoga duha samog kazivača. To su oni motivi s kojima narod živi stoljećima, odnosno oni motivi koji se ponavljaju u raznim prigodama života. Motiv Gospe, Isusa, križa, motiv rađanja, smrti i uskrsnuća. Stvaraoci takvih usmenih tekstova nastojali su da im govor bude slikovit, a zgoda koju oblikuje poučna. Molitvice su se najčešće govorile navečer, prije spavanja. One su utjeha i smiraj, nada i izbavljenje. Narod se njima diči i vjeruje im, pa ih moli u crkvi, kući, pri napornom radu i uz razna slavlja i tuge.
 
Postanak molitvica istraživači su različito tumačili: jedni su tvrdili da je hrvatski narod tijekom povijesti sam svakodnevno stvarao velik broj molitvica. Neki istraživači nastanak molitvi traže u radu svećenika koji su ih sami stvarali te ih prenosili narodu, a narod ih je kazivanjem mijenjao i neke nove sam stvarao. Mnogim molitvicama izvor je u umjetnoj poeziji hrvatskih starih svećenika i redovnika, koji ni sami nisu bili originalni, jer su dobrim djelom prevodili latinske crkvene pjesme. Nakana im je uvijek bila kroz stihove tumačiti vjeronauk. U njima se ocrtava hrvatski pojedinac i kršćanin. Molitvice su povezale i ujedinile cijelo hrvatsko područje od samih početaka naše književnosti te ih danas u sličnim varijantama nalazimo u svim dijelovima Hrvatske i dalje.
 
Molitvice kao jedinstveni žanr u hrvatskoj vjerskoj usmenoj lirici, nisu tek ostatak hrvatske tradicijske prošlosti, folklorni ornament, već dragocjen putokaz iz prošlosti u budućnost. Na zalasku postmoderne, u post–postmodernome razdoblju, ponovo se traga za autentičnošću. Molitvice se u tom kontekstu iskazuju kao jedan od oblika povratka korijenima.
Monografija 'Najljepše molitve naših starih' puno je više od knjige: njezine stranice s prekrasnim narodnim molitvama iz svih hrvatskih krajeva i obogaćene dojmljivim fotografijama iz narodne baštine, sadrže istinsko hrvatsko duhovno blago za sve naraštaje.
 

Nives Matijević

Svjetlosna instalacija božićnih jaslica Vice Tomasovića za kapelu sv. Arnira

 
 
U kapelici sv. Arnira, najznačajnijem gotičko-renesansnom arhitektonskom spomeniku u Splitu, u četvrtak, 12. prosinca 2019. godine, otkrivene su jaslice, uradak multidisciplinarnog umjetnika Vice Tomasovića.
https://dalmatinskiportal.hr/sadrzaj/vijesti/unutar/2019-12-12-20-20-8620-.jpg
Sadržajno specifična svjetlosna instalacija božićnih jaslica Vice Tomasovića za kapelu sv. Arnira zasnovana je na predaji o crkvici Svetog Arnira u Poljicima. Rajnerije je rođen u Romagni oko 1100. godine. Bio je redovnik, benediktinac, u samostanu Kamalduensa u Fonte Avellanu u Italiji, a od 1156. biskup u Cagliju. Na splitsku nadbiskupsku stolicu postavio ga je papa Aleksandar III. 1175. nakon smrti nadbiskupa Gerarda. Kao biskup pratio je papu u Veneciju, a sudjelovao je i na Trećem Lateranskom saboru.  Putovao je i u Carigrad kako bi zastupao interese grada Splita i biskupije. Godine 1177/78. održao je u Splitu pokrajinski crkveni sabor radi sređivanja crkvenih prilika. Toma Arhiđakon kaže za njega da je proširio imanja splitske Crkve. Zbog lažnih darovnica imanja u Srinjinama koje se nalazilo na granici posjeda između splitske i omiške komune nadbiskup je došao u spor s plemenom Kačića. Nazvali su ga 'najgorim biskupom' jer je na njihove zemlje htio udariti namete na osnovi darovnica biskupiji koje su oni smatrali lažnima. Kada je osobno došao u Poljica, Nikola Kačić i njegovi kmetovi Reljići kamenovali su ga na smrt 4. kolovoza 1180. u klancu u Dubravi.
 
Nadbiskup nije izdahnuo na tom mjestu, već u Mutograsu. Benediktinke su u samostan koji se nalazio izvan Dioklecijanove palače primile njegovo tijelo. Kasnije je preneseno u Kaštel Lukšić. Već je Toma Arhiđakon zabilježio neka čuda koja su se dogodila zagovorom biskupa Arnerija. Na temelju čuda papa Aleksandar VIII. odobrio je 1690. njegovo štovanje i imenovao ga suzaštitnikom Splitske nadbiskupije. Kasnije ga Crkva proglašava blaženim. Kapela svetoga Arnira postoji u Splitu ispred sjevernog zida Dioklecijanove palače iako su Splićani gotovo zaboravili svog suzaštitnika. Na mjestu pogibije u Dubravi provrela je voda iz žive stijene. Nad tim malenim izvorom vjernici su u XVI. stoljeću podigli kapelu. Istraživanja su pokazala da voda u sebi nema nikakvih ljekovitih svojstava ali mnogi ljudi i djeca su zagovorom Sveca ozdravili od tegoba kožnih bolesti (posebno bradavica) i drugih zala pa se voda smatra čudotvornom. I sam nepresušan izvor u živoj stijeni je zanimljiv po sebi i stoljećima privlačan hodočasnicima. U ljetnim mjesecima, u vrijeme najvećih suša voda lagano izvire poput rose. Otisak nadbiskupovih koljena koji je nastao u stijeni na mjestu na kojem je pod udarcima kamenja pao prenesen je u Split. Hodočasnici rado dolaze u živopisni klanac i malenu crkvu zatražiti Božji blagoslov i zagovor svetoga Arnira tijekom cijele godine a posebno na blagdan 4. kolovoza.
 
Upravo ta čudotvorna voda nalazi se u staklenkama koje su postavljene u konstelaciju koja odgovara sceni jaslica. Posude se međusobno razlikuju veličinom, oblikom i složenošću kristalnog nosača unutar same posude, a svaka staklenka predstavlja jedan od likova koji se u grupi tradicionalno predstavljaju. Unutar staklenke je objekt koji simbolizira pojedini lik, tako je Marija - bijela ruža bez trnja i krunica, Mali Isus - neposvećena hostija, Josip je štap koji je procvao s ljiljanima, Melkior - zlato, Gašpar - tamjan, Baltazar - smirna. Ispod svake staklenke nalazi se led rasvjetno tijelo podešeno na različitu snagu. Tako je mali Isus najsvjetliji, zatim Gospa, Sv. Josip, pa tri kralja. Branko Franceschi, ravnatelj Galerije umjetnina, rekao je kako su ovo treće jaslice koje su napravili u suradnji s Turističkom zajednicom Grada Splita. „Mislim da su ovo jedinstvene jaslice u cijelom kršćanskom svijetu. Autor je u pravoj mjeri pogodio ono što je suvremeno u umjetnosti i ono što je tradicionalno bitno u koncepciji jaslica.“
 
Multidisciplinarni umjetnik Vice Tomasović rođen je 1986. godine u Splitu. Nakon završene opće gimnazije u Omišu, upisuje se na Umjetničku akademiju Sveučilišta u Splitu, smjer likovna kultura, gdje diplomira 2009. godine. Osnivač je i ravnatelj Almissa Open Air festivala suvremene umjetnosti u Omišu. Predsjednik je Hrvatske Udruge Likovnih Umjetnika u Splitu i voditelj izložbene djelatnosti u Salon Galić. Sudjelovao je na velikom broju samostalnih i grupnih izložbi, umjetničkih festivala i manifestacija kao organizator, kustos, izlagač i izvođač.
 

Nives Matijević

Hrvatska je vrlo blizu ispunjenja svojih snova

 
 
Rano ujutro, još nisam ustao iz kreveta, ulazi u sobu moj najstariji sin: Umro je Franjo Tuđman – izusti!
Odjednom kao da je svu stvarnost prekrila neka koprena. Nijemo ustajem iz kreveta, stojim nepomično pored prozora. Suze samo teku, pozdravljajući jedno vrijeme, slavno i neponovljivo, koje je nepovratno ostalo iza nas.
Umro je hrvatski Mojsije, pod čijom smo rukom, uz Božju pomoć došli do obala rijeke Jordan, nadomak Obećanoj zemlji, u koju nam je tek ući!
Istoga dana, tog 11. prosinca 1999. već su se formirale kilometarske kolone ljudi, koji su na prosinačkom vjetru i kiši satima strpljivo čekali kako bi se pred odrom hrvatskog Predsjednika kratko pomolili i posljednji puta izrazili poštovanje prema čovjeku koji je svoj život položio za "jedinu i vječnu Hrvatsku" – kako je često govorio!
https://www.bhdijaspora.net/wp-content/uploads/2019/05/tu%C4%91man-president-2-1.jpg
Satima sam korak po korak prilazio odru hrvatskog predsjednika i smišljao riječi koje ću upisati u spomen knjigu. Kada je došao taj trenutak ruke su mi bile ukočene od hladnoće te sam najkraćim riječima izrazio poštovanje i zahvalu tom velikom čovjeku po čijim smo vodstvom izborili slobodu, nasuprot svih naših neprijatelja koji su nas htjeli zatrti.
Približavali su se i parlamentarni izbori. Gledajući kilometarske kolone koje su danima ispraćale Predsjednika, povjerovao sam da se ipak neće ostvariti slutnje da će se na vlast vratiti stare jugokomunističke strukture. Ali hrvatski narod, baš kao i Izabrani narod, vrlo brzo je zaboravio, pa i prezreo najveći dar Božji – slobodu, te je izručio onima koji nikada nisu htjeli hrvatsku državu.
Na vlast je došla šesteročlana koalicija predvođena partijom recikliranih komunista i 66-godišnji predsjednik, koji je svoju kampanju temeljio na najprimitivnijim, pa i morbidnim uvredama nad tek preminulim Predsjednikom.
U zlo se upada lako, ali se iz njega izlazi teško. Slijedila je mukotrpna borba, puna poniženja, padova, izdaja, ali i velikih žrtava. Toliki su lažni proroci i obmanjivači sijali korov i ubirali slavu i priznanja bez pokrića,  a istodobno su ponižavani, progonjeni i oklevetani toliki junaci i žrtve. Ali nije to ništa novo. To je matrica po kojoj se odvija planetarna borba dobra i zla, po kojoj je Najneviniji od najnevinijih osuđen, raspet, umro i pokopan. Njegovo uskrsnuće je jamstvo da niti jedna nepravda neće imati zadnju riječ, uz njegovo obećanje izrečeno na Gori: "Blago vama kad vas zbog mene budu grdili i progonili i lažno vam pripisivali kojekakva zla! Radujte se zbog toga, silno se radujte! Jer velika vas nagrada čeka na nebesima."(Mt 5,11-12).
 
Unatoč brojnim izdajama, lažima, nevjerojatnim podvalama i podmetanjima, ali upravo zbog golemih žrtava tisuća anonimnih ljudi, kojih je žrtva samo Bogu znana, Hrvatska je u proteklih dvadeset godina prebrodila sve bitne prepreke i ostvarila sve strateške ciljeve.
Prepreke na tom putu bile su i nerazumijevanja često dobronamjernih ljudi, koji smatraju da se trebamo izolirati od (iskvarenih) struktura suvremenog svjetskog poretka. Ovaj pristup zasigurno nije ispravan i nije katolički. Ta Krist je upravo i došao u ovaj svijet zato što je to pali svijet, pun slabosti i grijeha. Samo gnostici lebde u samodostatnosti svog lažnog "duhovnog" svijeta, odbacujući i negirajući ovaj materijalni.
Prošlo je gotovo 30 godina od uspostave neovisne hrvatske države, a točno dva desetljeća od smrti prvog hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana. To je dugo razdoblje za ljudski vijek, ali iznimno kratko u životu jednoga naroda. Hrvatska je mlada država, ali nipošto nije "slučajna država", kako nas je u to uvjeravao "slučajni premijer". Nije slučajna jer je izraz tisućljetne volje i želje hrvatskoga naroda i jer je ostvarena po volji i blagoslovu Onoga bez čije volje ni vlas glave ne pada. Nije ni "država slučaj", kako je dotični opravdavao svoju nesmotrenu i besmislenu ispraznicu, jer po istom kriteriju, a s obzirom na to što se u svijetu događa, čitav svijet je slučaj. Točno je, međutim, da je Hrvatska nedovršena država, kako je to izrekao jedan ugledni znanstvenik i političar, ministar u prvoj Vladi samostalne hrvatske države. To je i razlog zbog kojega i dalje moramo biti vrlo oprezni u svojim političkim i inim postupcima. To je, između ostaloga, razlog zbog kojega ovoga trenutka ponekad nije mudro otvarati neke rane svoje povijesti i trošiti na njih svoju energiju, kako nas to ne bi vratilo u vrtlog bitaka koje smo već dobili! Tko to želi shvatiti – shvatit će!
 
Naš najveći neprijatelj danas je osjećaj beznađa, pomanjkanje nade i vjere. Ma kako god se činilo da se nad nama nadvijaju tamni oblaci, Hrvatska je vrlo blizu ispunjenja svojih snova, ili, drugim riječima: "Bolja Hrvatska je tu, među nama, među našim ljudima u Hrvatskoj i diljem svijeta"!
 

Marijan Križić, Veritas

Anketa

Čega se više bojite?

Petak, 03/04/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1253 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević