Get Adobe Flash player

Crkva je nastojala da spriječi maloljetničke brakove, rođačke brakove

 
 
Jedno su moguća prikrivanja pedofilskih afera to osuđujem, drugo je postojanje nastranih osoba u Crkvi (kojih ima u svim organizacijama i društvima kao kamufliranih psihopata), a sasvim treće je "LIBERALIZACIJA" DRUŠTVA SA LAKIM DROGAMA, PROMISKUITETOM, PROPAGIRANJEM PEDERASTIJE, pobačaja, razvoda, nasilja, tetovaža - čemu je CRKVA protivnik. Čudno je da ih ne smeta slučaj Macrona, Berlusconija, Michaela Jacksona, Kitchenera, Arthura C. Clarka, Thomasa Manna ili raširena praksa u drugim religijama maloljetničkih udaja i prostitucije.
https://static1.squarespace.com/static/55f2f801e4b0c62a4a5daeb1/t/5aab052f352f5397b6033bef/1521157435746/Sac5+Marriage.JPG?format=1000w
Crkva je nastojala da spriječi maloljetničke brakove, rođačke brakove (Maslow, Einstein, Darwin), prisilne ženidbe. Razvod braka je deseto pitanje: ljudi nisu bili tako dugo vitalni, žene su umirale često na porodima i bogati su koristili sluškinje, konobarice i sl. Zanimljiva je dvostruka igra liberala (tako ih nazovimo), s jedne strane osuđuju anomalije u Crkvi, s druge podupiru spolni odgoj, pornografiju, homoseksualne brakove te usvajanje djece od takvih parova. Studije pokazuju traume djece usvojene od homoseksualnih parova, te izarazito izndprosječnu korelaciju homoseksualizma i pedofilije.
 

Vid Hinković

Mladoga se čovjeka nastoji iskorijeniti iz 'zemlje' iz koje je izrastao

 
 
Gdje je Bog velik, velik je i čovjek.U dugoj povijesti čovječanstva uvijek je bilo onih koji su sebe stavljali u središte predstavljajući se kao božanstva svoga vremena. „Iako čovjek, a ne Bog, ti srce svoje izjednači s Božjim“ (Ez 28,2). I današnji se čovjek često ponaša na način da o Bogu razmišlja kao o nekom tko ga otuđuje od njegova vlastita života i svijeta te sputava njegovo samoostvarenje i slobodu. Božju opomenu i prijetnju: „Čovjek si, a ne bog“ (Ez 28,9), naša Crkva putem vjeronaučnih sadržaja i poruke najnovijega katehetskog dokumenta predstavlja kao riječ prekrasnoga Božjega dara čovjeku: „Što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohađaš?“ (Ps 8,5-6). Vjeronauk u školi, zajedno sa župnom katehezom, želi govoriti o ljepoti čovjeka i njegova dostojanstva, „malo manjeg od anđela“ (Ps 8,6). Crkva želi da učenici i vjernici zavole ono što jesu. Želja nam je da svatko od nas upre svoj pogled i srce u Onoga koji nam daje istinu, koji nam dopušta da kao ljudi intenzivno živimo, koji nam ne brani biti velikima. Jer gdje je Bog velik i čovjek smije biti velik. To je moguće „jer mu se pruža ona vjera u Boga Isusa Krista koja nudi mogućnost izbavljenja iz njegove nedostatnosti“ (Da vaša radost bude potpuna, br. 74.)                
http://djos.hr/wp-content/uploads/2013/04/18-04-nadbiskup-1.jpg
Đuro Hranić
 
Vjera je duša života.Naša Crkva, svjesna učestaloga loma između života i vjere, pasivno i nerijetko privatno življenih vjerskih nadahnuća, kao i sve većeg odmaka od obiteljskoga odgoja u vjeri, upućuje svima vama, dragi svećenici i dragi vjernici, vama draga djeco, mladi i roditelji, poziv na ponovno otkrivanje istinskoga puta do Boga, do Boga Isusa Krista, na novo i živo otkrivanje poruke evanđelja. Susret s njom, osobni susret s Kristom, obnavlja nas, snaži naše odnose, pomaže nam da iz dana u dan živimo Kristovu logiku ljubavi, koja nas vodi u solidarnost i bratsko zajedništvo. Vjera ima moć preobražavati i mijenjati našu životnu stvarnost, darovati nam ‘puninu života’. Crkva može puno toga učiniti vjeronaukom u školi, ali ne može sve. Kršćanstvo nije samo „nešto jači humanizam (…) te skladnije življenje u različitosti“ (Da vaša radost bude potpuna, br. 22.), što se u školi često ističe kao njegova temeljna zadaća. Kršćanstvo je izbor, odluka, opredijeljenost. Ono je život! Upravo je zbog svega toga potrebno i nadalje aktivno osluškivati promjene unutar odgojno-obrazovnoga sustava u Republici Hrvatskoj. Istodobno nam je potrebna i otvorenost promjenama koje donosi dokument te se ne umara ponavljati: „Ovime se proslavlja Otac moj da donosite mnogo roda i da budete moji učenici. To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna“ (Da vaša radost bude potpuna, br. 100.).
 
Truditi se oko vjeronauka – zajedno izgrađivati Crkvu.Crkva je svjesna da u ovom trenutku škola ne nudi i ne daje cjeloviti odgovor na pitanje tko je zapravo učenik, a time ni odgovor na pitanje tko je doista čovjek. Polazeći od temeljnih naglasaka suvremenoga obrazovanja, naslućuju se doduše djelomične definicije, ali ne i njihova tumačenja. Tako je učenik subjekt obrazovnoga procesa, o čijem se znanju i vještinama vodi računa, ali ne i o njegovim vrijednostima. Njegove će vještine biti ovisne i o njegovim mogućnostima, pri čemu mnogi od učenika ne će, nažalost, moći ‘držati korak’ s potrebama društva i svijeta za čije se „ovladavanje“ pripremaju. Nadalje, procesi individualizacije i globalizacije ne dopuštaju zadirati u vrijednosni sustav učenika, u njegovo tumačenje ili, pak, u njegovu preobrazbu. Bio bi to napad na vlastitosti pojedinca. Na taj se način mladoga čovjeka čak iskorjenjuje iz ‘zemlje’ iz koje je izrastao. Taj prikriveni himan individualnosti, koji pojedinca stavlja na pijedestal svih normi, istodobno će, po potrebi, biti protivnikom pojedinca ukoliko se on ne uspije sam održati na životu. Od čovjeka koji je sam sebi postao središtem ostat će krhotine neostvarene budućnosti.
 
Crkva, međutim, želi izgraditi kuću ‘na stijeni’ (usp. Mt 7,24). Dokument Hrvatske biskupske konferencije je poput temelja te kuće, u kojoj mjesto mogu naći svi koji vjeruju u Boga ili ga traže. Ne samo djeca i mladi, nego i svi vjernici, zajedno sa svima koji su odgovorni u pastoralu i katehezi. Svi mi pripadamo jednoj Crkvi i ne postoji cjeloviti identitet bez naše pripadnosti Božjem narodu (Pismo pape Franje narodu Božjem, 20. 8. 2018.). Pripadnost je drugo ime za ‘logiku ljubavi’ na koju nas Krist poziva. Graditi kuću na čvrstoj stijeni, nije poziv koji nam bilo tko upućuje, već poziv Isusa Krista. Slušati njegove riječi, znači graditi život na njemu kao kamenu zaglavnom (usp. Mt 21,42). Čovjek tada raste u vjeri, život zadobiva u punini i njegova radost biva potpunom.
 
Draga djeco i mladosti, dragi roditelji, vjeroučitelji i braćo svećenici, evangelizacija kao zadaća Crkve najcjelovitija je promocija ljudske osobe. Prihvatite poziv Crkve te se iznova, i u pastoralno-katehetskoj godini koju započinjemo, otvorite bogatstvu evanđeoske poruke, koja jedina može ispuniti naš život. Zajedno sa svima nama ne zaboravite da nitko nije oslobođen od Kristova naloga: „Idite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“ (Mk 16,15).
 

Đuro Hranić, predsjednik Vijeća HBK-a za katehizaciju i novu evangelizaciju, Đakovo, 22. kolovoza 2018.

Današnja Ukrajinska pravoslavna crkva podijeljena je između tri glavne pravoslavne crkve

 
 
Ukrajinski zastupnici u četvrtak su podržali poziv predsjednika te zemlje Petra Porošenka o priznanju autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevske patrijaršije, nejedinstvene zbog niza posljedica iz vrlo burne povijesti te istočnoeuropske zemlje u kojoj je sama crkva imala često i političku ulogu. Kako javljaju novinske agencije, glasanje u ukrajinskoj Vrhovnoj radi održano je nakon što se predsjednik Porošenko prošlog tjedna sastao s patrijarhom Bartolomejem u Istanbulu. Inače, rezoluciju o odcjepljenju ukrajinske crkve od ruske podržalo je 268 zastupnika, a minimalan broj glasova koji je bio potreban je 226. Porošenko je pak podršku parlamenta ocijenio kao 'povratak na povijesnu pravdu i jedinstvo'.
https://www.kyivpost.com/wp-content/uploads/2018/01/KCH_8849_a-800x520.jpg
Ukrajinska pravoslavna crkva stvorena je 988. godine službenim pokrštavanjem tadašnje Kijevske Rusije, no ona ni danas nije jedinstvena, što je posljedica vrlo burne ukrajinske povijesti u kojoj je Crkva imala često i političku ulogu. Pored toga, dio Ukrajinaca u Rusiji, odnosno ukrajinskog svećenstva, također je imao značajnu ulogu u razvoju Ruske pravoslavne crkve, koju su doživljavali kao vlastitu u sklopu izgradnje i širenja ruskog carstva.
 
Današnja Ukrajinska pravoslavna crkva podijeljena je između tri glavne pravoslavne crkve: Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevske patrijaršije, Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovske patrijaršijete Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve. Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevske patrijaršije okuplja najveći broj ukrajinskih vjernika, a reformirana je uspostavljanjem neovisne Ukrajine. Ima velike simpatije i pretendira zauzeti čelno mjesto crkve u Ukrajini. Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovske patrijaršije druga je po broju vjernika i autonomna sljednica Ruske pravoslavne crkve iz razdoblja Sovjetskog Saveza te se smatra jedinim službenim predstavnikom među ostalim pravoslavnim crkvama.
 
Tu je i Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva, osnovana 1921. nakon uspostavljanja Ukrajinske Narodne Republike, koja je prema tamošnjim stručnjacima jedini relevantan sljednik Ukrajinske nacionalne crkve osnovane 988. godine u Kijevskoj Rusiji. Ova crkva okuplja relativno malen broj vjernika u Ukrajini i dijaspori te se zalaže za stvaranje jedinstvene Ukrajinske pravoslavne crkve. U Ukrajini, također, živi veliki broj pravoslavnih vjernika koji ne priznaju nijednu od spomenutih patrijaršija, što je posljedica velike politizacije u crkvenim redovima i učestalog pritiska Ruske pravoslavne crkve koja se već stoljećima iz političkih razloga protivi uspostavljanju posve neovisne, jedinstvene i međunarodno priznate Ukrajinske pravoslavne crkve.
 
Posebno mjesto u ukrajinskoj crkvenoj povijesti zauzima Ukrajinska grkokatolička crkva, koja je zadržala autohtoni ukrajinski crkveni identitet i pretendira na mjesto čelne crkve u Ukrajini. Ukrajinska pravoslavna crkva do danas nije razriješila pravno-politička pitanja s Ruskom pravoslavnom crkvom, koja se protivi njezinoj samostalnosti. Razlog tim nesuglasicama nalazi se u vrlo složenoj povijesti i činjenici da je Ukrajina više stoljeća bila rusko-carska i potom rusko-sovjetska kolonija. Posebno je problematično razdoblje u 16. stoljeću, kada su Ukrajinci prešli na katoličku vjeru i prihvatili autoritet Rima jer je Carigrad još ranije pao u ruke Turcima. Dodatni problem stvorila je Ruska pravoslavna crkva, koja je ukrajinske grkokatolike u 17. stoljeću počela preobraćivati na pravoslavlje te je preuzela nadležnost nad Ukrajinskom pravoslavnom crkvom, koja je do Brestske crkvene unije bila posve neovisna, jedinstvena te odgovorna jedino Carigradskoj patrijaršiji, a potom i Vatikanu.
 
Ti događaji doveli su do masovnog ukrajinskog okretanja leđa novoj rusificiranoj crkvi koja je često zagovarala jedinstvo s Rusijom i potpuno ukidanje prethodno dogovorene ukrajinske autonomije. Još uvijek nisu riješene ni pravno-političke nesuglasice između crkvi Kijevske i Moskovske patrijaršije. Jedna od njih zastupa stajališta potpune neovisnosti Ukrajinske pravoslavne crkve, a druga autonomiju u sklopu Ruske pravoslavne crkve. Također valja napomenuti kako se crkveni autoritet u tradicionalno jakoj kršćanskoj Ukrajini koristi kao političko sredstvo pri postizanju određenih ciljeva, što pogoduje jačanju ateizma, dok će proglašenje autokefalnosti sasvim sigurno unazaditi ionako narušene odnose između Kijeva i Moskve. (Hina)

Anketa

Sviđa li vam se Tuđmanov spomenik Kuzme Kovačića?

Ponedjeljak, 10/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1471 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević