Hrvatski Fokus
Religija

Religija i praznovjerje u dubrovačkoj okolici

Od prastarih vremena naši su ribari bili gorljivi kršćani, te su Boga slavili, hvalili i molili u trudu, u nevolji i u veselju

 

Vlaho Fortunić (1863. – 1937.) zaslužni je hrvatski učitelj, kulturni radnik i etnograf iz Dubrovnika o kojem sam već pisao u Hrvatskom fokusu. Izdvajam dijelove zanimljivog Fortunićeva članka iz “Dubrovačkoga lista” od 3. travnja 1926. o praznovjerju i vjeri ribara dubrovačkih.

“Smatram da sam dužan kao narodni učitelj da ono što je sveto i plemenito kod mog milog naroda čuvam, gojim, a zlo iskorjenivam; što se na dušu sve stavlja koliko svećenicima, toliko učiteljima(cama), tim narodnim apoštolima. Dao dobri Bog da se lijepi kršćanski običaji u našem narodu uopće, a kod ribara nadasve, oživotvore i uvriježe, a zli iskorijene. U to ime :”Bože, Ti pomozi!”, kako reče i naš ribar.

Religijski običaji. Od prastarih vremena naši su ribari bili gorljivi kršćani, te su Boga slavili, hvalili i molili u trudu, u nevolji i u veselju, što nam to sve potvrđuje lijepi kršćanski običaji, kao i razne kapelice podignute na morskim klisuram.

Imena ribarskih lađa nekad su nosila imena svetaca i svetica Božijih n.pr Sv. Nikola, Gospa od Karmena (Karmel, T.T.), Sv. Petar itd. Danas ti lijepi običaji počeše ponestajati, pa mjesto imena svetaca i svetica stavljaju imena raznih položaja, gora i planina, gradova i otoka, da napokon vidio sam jednoj lađi ime “Kakomudrago”. Dok joj stave ime kojeg glasovitog junaka i rodoljuba prosto im bilo, al zabaciti sve o sve kršćanska imena kojima su se naši stari ponosili nije lijepo ! Valjda su se zaveli za našim trgovačkim jedrenjačam i parobrodima, koja se krste svakojakim imenima; bit će rodoljubnim, a kršćanskim ne. (natuknica autora – na našemu Jadranu nije bilo grada bogatijeg brodarstvom do našeg slavnog Dubrovnika, pa sve njegove đemije / od tur đemi = lađa, op., T.T.) koje su po cijelom svijetu ponosito vile barjak sv. Vlaha i u luke bezvjernika (neispravno, treba pisati muslimanskih vjernika op., T.T.) zalazile kršćanska su imena nosila. v. Appendini )

Blagoslov mreža. Prije nego bi vojgar ili tratar (mrežar, op., T.T.) otišao za prvi put na ribanje, rasporedile bi se u luci sve ribarske lađe sa mrežama složenim na škafu (palubici). Došao bi župnik dotičnog mjesta, pa bi od lađe do lađe udjeljivao sveti blagoslov, molio i krštenom vodom škropio.

Križanje i molenje pri polasku na ribanje i bacanje mreža u more, te pri istezanju istih iz mora. Kad se naši ribari upute na ribanje prekrste se pri ukrcavanju u lađu. Jednako će se prekrsti(ti) i rijeti: “Bože pomozi!” prije nego bukovcem (veslo) /bukovac se nazivlje i gljiva, i vrsta vina, i naš slikar Bukovac – prevedeno njegovo izvorno talijansko prezime faggio, tj. bukva op., T.T.) o more zapre, ima ih koji će ruku desnu u more zamočiti kao u kroprijenicu (meni nepoznata riječ, krstionica, škroprijenica ?, (op., T.T.), pa se prekrsti i tada započeti voziti. U nekim mjestima, čim se otisnu od obale počet će patrem (patron) prvi. a za njim ostala družina da mole po nekoliko “Očenaša”, a u nekim mjestima mole dio presvetog Rozarija kad dođu na neka mjesta gdje su podignute kapelice na morskim hridinam, ili odakle se vidi zvonik koje crkve. Prvi započne patron. I on vozi i bilježi, a za njim sva družina glasno odgovaraju. Više puta vozi se protiva vjetru gologlavi usred ilištaka (vrućine srpanjske o sv Iliji, op., T.T.) i moli se. Za ribare naše ne vrijedi ona :”Ne može se kantat (pjevat) i križ nositi”. Oni mole i protiva vjetra voze. Dugo mole, jer iza presv. Rozarija izmole još po “Očenaš” i “Zdravu Mariju” i predadu sad ovome sad onomu svecu i svetici Božjoj. Bio jedan patrun, pa molio presveto Rozario svaki put a zatim predavao “Očenaše” raznim svecima, pa na svrhu ne znajuć kojemu svecu da preda onaj “Očenaš” jednom reče: “Ovaj Očenaš i Zdravu Mariju pridat ćemo kojemu drago mu svecu da se moli pred Prijestoljem Svevišnjega za svetu providenciju”.

Kad su molili molilo se je pobožno i glasno. Jednom bio jedan patrun vrlo muhanast ( ne znam značenje riječi, T.T.), toliko je bio i pobožan. Jednoć imao druga koji je vozio prvi ispred prove (pramca) od lađe, a patrun je četvrti.

Kad su molili dio od presv. Rozarija ovaj se ispred prove nije čuo, molio je tiho. Preko molitve patrun se ljutio, ali nije prekidao. Iza kako izmoliše, onda će patrun: “Kleknite svi!” I svi klekoše. Recite sa mnom: “Digni ga Bože!” Jedan će od družine reći :”Koga?” A patrun će: “Onoga nijemca s prove, koji se preko sve molitve nije čuo!” Drugovi se nasmijaše, ali onaj drug s prove druge pute molio je glasno!

Idu li vojgari prebirati mrežu, glavom će prekrstiti škaf od lađe, a traktar će kolom križ učiniti. Ide li se vojga baciti prije će se prekrstiti, pa će vrču (ne misli na vršu, ne znam značenje T.T.) i senjo (znak) u more i reći: “Bože pomozi”! tako isto i traktar, križ na se a kolo u šake i: “Bože pomozi!”

I oni na svjećaricam ne će zapaliti svijećalo ili fenjer (odakle Fortuniću fenjer, dubrovački je fero op., T.T.) a da prije ne stave na sebe znamenje svetoga križa i reče: “Bože pomozi!” To isto čine i traktari, samo što se ovi još više puta čuju dok traktu potežu sokoleći družinu :”Bolje, desno krilo ! A la družino, veselo! Družina odgovaraju: “Hoćemo, ako Bog da!” Nađe li vojgar puno ribe u prvom komadu mreže, pa slijedi li dalje, onda će iza svega grla razduljenim glasom: “Bože, pomozi e karga!” (karag je tovar broda, teret, ali i jaka karta u igri). Tijem hoće, hvaleći Bogu, da dozove bližnje ribare da dođu i pobace mreže, jer da je u tome položaju puno ribe. Kad dotegne mrežu, onda će smoliti po nekoliko  “Očenaša” i “Zdravih Marija” zahvaleći Bogu na ulovljenu daru, zatim će kući pjevajući i baš onu putničku: Prva riječ, pomozi nam Bože! A druga je, hoće ako Bog da!
Kad druge mreže čuju kargavanje, ili pjevanje, živo se zavezu do lađe, koja ide kući pjevajući, pa će se ispitati u kojoj su poziciji ribali, koje struje vladaju i na koju su kalumu (dubinu) ribali. Doznav za sve to, otisnu se lađe do naznačenoga položaja, bace mreže po naputku, pa često i ovi odu kući pjevajući.

Dioba srđela (srdela) Ako bi družina dijelila ulov, onda bi se srđele brojile, i to bi se brojilo na ruke (po pet srđela) iz hrpe u koše. Dva bi druga cucla (čučnula) jedan prema drugome i bacala bi u koš po pet srđela, a rekli bi jedan – dva itd.

Kad bi rekao onaj – na koga je red došao – sto, drugi bi odgovorio bacivši pet srđela: “I ove s Bogom pet!” A onaj bi odvratio, bacivši u koš pet srđela: “Bože daj i opet”! Tako bi se na svake sto ruka stavilo dvije ruke više, koje se nijesu računale.

Teo Trostmann

Povezane objave

Crkva, svećeništvo, svećenici

HF

Križni put Duje Botterija

HF

SOLUS CATHOLICUS – Što je potrebno ovome svijetu?

HF

Hrvatski djedovi i bake

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više