Moje pjesme u meni su satkale najljepši sag

Objavljena zbirka pjsama s. Klare Anke Bagarić

 

 

U biblioteci asketsko-mističkih djela „Symposion“ samostana svete Klare u Splitu objavljena je zbirka pjesama s. Klare Anke Bagarić „Procvjetala suza“.

Pjesnikinja je svoj život odrazila kroz stihove, kroz pjesme. O njima govori:

„Moje pjesme u meni su satkale najljepši sag,

nalik na pjesmu morskog vala

što obale ljubi.

 

S njima mi život posta

nježnošću prožet

i čežnjom:

ko pjesma ljubavna. (Moje pjesme)

 

Pred nama je zbirka pjesnikinje iz klauzure: s. Klare Bagarić, koja boravi u samostanu klarisa u Splitu; zbirka koja nas začuđuje svojim duhovnim bogatstvom, svojom izražajnošću. Njeni poetski zanosi obuhvaćaju široki dijapazon doživljaja, poetskih, unutarnje misaonosti i bogatstva izričaja, poput duge, koja se u skladnom sjaju s nebeskih horizonata spušta sve do zemlje, pokazujući svoju ljepotu. A ta ljepota plod je života milosti – ljubavi s Bogom. Počelom svega stvorenja; s Ocem i Sinom i Nadahniteljem; plod je unutarnje slobode. (s. Marija od Presvetog Srca)

 

Autorica ne govori u svojim stihovima o nedohvatnom, naduzvišenom, nadosjetilnom, superliminalnom odnosu prema Bogu, na kakav se odnos prema Bogu često može naći u stihovima (i u životu). Takav se odnos temeljiti na iluzijama koje odbijaju prihvatiti realnost, jer nas guraju u konflikt s njom. Život raste samo ako ima korijen i samo se na korijenu može graditi. Ako se iluzije pretpostave realnosti, tada se ne može ostvariti iskren odnos ni sa sobom, ni s drugima, ni sa svim ostalim što nas okružuje pa tako, jasno, ni s Bogom. Ne može se spoznati ni vlastita istina, a autorici je ona condidito sine qua non (Uklesati u hrid/ od kamena/ istinu,/ bivstvo svoje!).

 

Autoričine su pjesme bolno autentične: intimne i iskrene, lišene patetike i izvanjskih ukrasa, začudno djetinjasto prostodušne, lišene iluzija o vlastitoj veličini. Ako se autentičnost objašnjava iznošenjem svog iskustva, a ne svojom osudom i kritikom drugih, povezanošću s dušom koja je izvor kreativnosti, doživljajem sebe u harmoniji sa svijetom, povjerenjem da imamo pravo biti svoji i da imamo jedinstvenu ulogu u svijetu te s karakterom svojim identitet nalazimo u sebi samima i ponašamo se u skladu s onim jedinstvenim za što nas je Bog stvorio – tada se negdje s manje, a negdje s više otvorenosti može naći autoričinu autentičnost.

 

Iako niže pjesmu jednu za drugom, svaka od njih je izvorna, neponovljiva, posebna s moralnom gradacijom i upravljenošću prema Bogu, uza sve korištenje slika svakodnevnice. Uronjena u svoje „ja“, iznosi svoja društvena stanja, svoja osobna proživljavanja, nove spoznaje, slike, vidike i umjetničke doživljaje.  Zanesenost ritma povlači za sobom nova ostvarenja, stvaralačke zamahe, kao da ne može stati. Mora izraziti svu nutrinu, oslobađajući tako svoj unutarnji svijet pritiska, koji traži oslobođenje kroz poetsku formu. Skoro svaka pjesma ispunjena je moralnom podukom, koja može drugoga uzdizati da ne klone; da nastavi svoj hod obasjan nadom u bolje Sutra. Priznaje svoju slaboću, ne ustežući se da prizna svoju muku i da se nje oslobodi, kako bi primila novu čistu bitnost Riječi.

 

Ja živim!

Nikad nisam

tako živjela;

ja sam ona

trstika slomljena,

ispala iz ruke,

što se u pustinji primila! (Trstika slomljena)

 

Autentična je vjera u autoričinim stihovima toliko urasla u njezinu dušu da održava plemenitost njezine duše, neslućena prostranstva, nutarnju slobodu (Površina moje duše,/ katkad se preda veselju i humoru; ali dubina njezina slobodna je,/ raširena ko beskraj svemirski:/ zato nikad neće biti na umoru). Vjera je s njom toliko srasla, ona je za nju stvarnost, s kojom se živi i diše. Zapravo, ona s njom i u njoj jednostavno shvaća i prihvaća svijet ovakav kakav je, a u njemu – vidi Boga.

Ko kamen

teška mi suza

na dlan pala i tu ostala;

zraka sunca dočekala,

od svjetlosti procvjetala, od radosti propjevala.

Svu mi tugu pokupila,

i sa dlana odletjela. (Procvjetala suza)

 

Nives Matijević