I dođe nam Božje Dijete…
Gledam kroz neke spise stare,
O kojim više rijetki mare.
Toliko toga napisano,
A možda nikad pročitano.
Što svega nađeš na papiru?
O ratovima i o miru,
O kraljevima i silnicima,
O moćnicima svakih boja,
Od kukavica do heroja,
Od prosjaka do velikaša…
I, uvijek ista sudba naša.
Od Kaina i Abela
Do današnjih kobnih dana
Protežu se ljudska djela.
Neka su od njih malo znana,
Neka su lažno opisana,
Neka od prije, neka od poslije
Rođendana Boga Krista,
Ali, fatalnost uvijek ista.
Svakim danom krv se lije,
Ratovi se stalno vode
Rad’ pohlepe, il’ slobode.
SVEJEDNO!
Nekom uvijek tuđe treba,
Il’ prijevarom, ili silom.
Ne pomaže ukor s Neba.
Otkada se čovjek rodi,
Ne zna kud ga staza vodi.
Je li prava il’ je kriva
I što od njeg život skriva
Pa se lati grješna puta
I bezbožno po njem luta,
Bez obzira, što će biti,
Kad života krhke niti,
Što poruku zadnju nose,
Izgube se poput rose.
Stvoriše se sile moćne,
Koje poput more noćne
Nametnuše svoje pravo,
Niječući ga nekom drugom,
Da se čudi i sam đav’o,
Kako brzo bez njeg rade.
Na sve strane ruše, grade.
…Sve pod bičem bogalj trpi
I jedinu nadu crpi
Iz Ljubavi,što će doći
Sa raspela Božje Moći.
I dođe nam Božje Dijete.
…Ali, moćnici se sjete,
Iz osvete,
I na um im dođe prvo
Zasaditi odmah drvo,
Da iz njega križ izraste
I, kad dođe pravo vrijeme,
Bez dileme,
Na njeg raspet svete ruke,
Ne mareći za poruke
Riječi Vječne.
…Al će brzo ostat svemir
Bez života i bez svijetla.
Zadnji titraj ljudskog uma
Osjetit će strašan nemir.
Spomenici i kulture
Ne će imat ni podrijetla.
Mrtvilo će šutnjom zurit
U ispraznost prolaznosti.
Sva pisana slova uz to
Ostat će ne pročitana.
Sve će ostat posve pusto,
Svi izumi i nauke,
Svakog staža, svake struke.
U beskrajnost sve će pasti.
Bogatstvo će postat NIŠTA.
Ne će više biti sluga
Nit će biti kakve vlasti,
Tek će jednom iz oblaka,
Uz Svemoćnost Božjeg gnjeva,
Dok posljednja munja sijeva,
Pojavit se silan sjaj,
Iz kojeg će Zlatna Zraka
Preko nebeskoga svoda,
Za svršetak ljudskog roda
Konačni objavit
KRAJ.
