Muslimanski svijet i despotski režimi

Koliko su današnji muslimani daleko od poruka hadža

I ove godine će milijuni muslimana iz cijelog svijeta obaviti petu islamsku dužnost, hadž, taj simbol nepatvorene vjere samo u Jednog Boga, ali i jedinstva onih koji se smatraju sljedbenicima Ibrahimove (a. s.) ili Abrahamove loze poslanika čiji je pečat Muhamed sin Abdullahov (a. s.). Nažalost, morali bismo se vratiti daleko u prošlost da nađemo teža vremena za muslimanski ummet i zajednicu vjerujućih.

Ono što nazivamo islamskim svijetom je danas sve samo ne „islamski“. Brojne većinski muslimanske zemlje se nalaze na rubu unutrašnjih sukoba ili su već duboko pale u ambis bratoubilačkog rata. Ponovno je oživljen drevni sunitsko-šijitski sukob. Despotski režimi su spremni žrtvovati čitave države i narode kako bi muslimanskim masama poslali poruku da je za njih vječiti izbor između korumpiranih despotskih režima i anarhije i bezvlašća. Neki od onih koji se navodno bore za slobodu muslimanskih naroda i uspostavu islamskih vrijednosti čine više nereda i brutalniji su i okrutniji prema onima u čije ime nastupaju nego ijedan od tih režima.

Muslimani današnjice, barem u onim većinski muslimanskim državama, kao da žive između dva svijeta: jednog mrtvog ili barem neodrživog, koji više nema što ponuditi, i drugog slabog ili nedovoljno jakog da se rodi. Već dugo je taj svijet, uz nekoliko časnih izuzetaka, opterećen siromaštvom, korupcijom, nepismenošću, neslobodama i brojnim drugim društvenim bolestima koje se desetljećima ignoriraju i koje su sada kulminirale općom eskalacijom netolerancije i nasilja.

Muslimanskom svijetu su za sve njegove probleme krivi drugi. Odsustvo samokritičnosti ih onemogućava da isprave greške i da naprave civilizacijski iskorak ka preporodu država i društava u kojima desetljećima, pa i stoljećima, uljuljkani tavore. Da ima te samokritike, muslimani bi vidjeli da danas sami sebe ubijaju i progone, porobljavaju i sami sebi džamije ruše. Zato se s pravom možemo zapitati u kakvom stanju muslimani dočekuju ovogodišnji hadž i Bajram.

Ovo isto pitanje sam postavio u jednom drugom mediju prije nekoliko godina i žalosno je da je i danas aktualno kao i tada i da se situacija u tom dijelu svijeta samo dodatno komplicira. Zato je opravdano zapitati se koliko su se današnji muslimani udaljili od poruka koje im je Poslanik islama (a. s), ostavio u emanet na Oprosnom hadžu koji je kao vrhunac svoje poslaničke misije obavio neposredno pred svoju smrt. Ta poruka koju je Muhamed (a. s) izrekao 9. zul-hidžeta 10. godine po Hidžri (632. g. n. e.) na Arefatu predstavlja samu srž Poruke koju je, prema muslimanskom vjerovanju, prenio čovječanstvu od Boga. Ovo pitanje je relativno i zbog toga što se u tom dijelu svijeta svi, i vladajući despoti i opozicioneri, od onih „umjerenih“ do onih „nasilnih“, pozivaju na vjersku tradiciju i moralne norme koje na njoj počivaju.

Čak i tzv. sekularna i tzv. prozapadna opozicija i inteligencija u tom dijelu svijeta u kojem je vjerski formalizam alfa i omega svih društvenih procesa ne libe se korištenja vjere i vjerskih osjećanja u opravdavanju i argumentiranju stavova. Rijetki su i na nivou disidenata drugačiji glasovi iako i njih ima i zbog revnosnih kritičara koji uvijek kritiziraju ono što se ne kaže, a ne ono što se kaže, treba reći da nije cilj ovog teksta da ih marginalizira ili ukaže da je kriza muslimanskog svijeta samo povezana s njihovim razumijevanjem vjere. Zato bi bilo dobro da svi oni milijuni muslimana koji će se okupiti 11. rujna na visoravni Arefat i koji će dan kasnije izaći u džamije da obilježe i proslave prvi dan Kurban-bajrama još jednom čuju poruke Poslanika, za kojeg tvrde da ga slijede i za kojeg su „spremni umrijeti“…

Zato bi hadž sve muslimane trebao podsjetiti na ovu poruku Plemenitog Poslanika i ponovo među njima probuditi osjećaj muslimanskog jedinstva, svetosti života, časti i bratske solidarnosti. Za početak bi bilo dovoljno da se svi koji krv nevinih prolijevaju u ime islama prisjete da nas je Poslanik podučio da je „svetost života vjernika veća od svetosti Kabe“. To jest da nema ideala za koji vrijedi žrtvovati jedan nedužan život, a kamoli tisuće njih. (…) U Kur'anu se kaže: "Nezamislivo je da vjernik ubije vjernika, to se može dogoditi samo – nehotice." A od Ebu Bekreta Nufej'a b. El-Harisa es-Sekafija, (r.a.) prenosi se da je Vjerovjesnik (a. s.) rekao: "Kada se dva muslimana sukobe sabljama, i ubica i ubijeni će u Vatru:' Rekoh: "Allahov Poslaniče, za ubicu nam je jasno, ali zašto ubijeni?" Reče: „Jer je i on nastojao ubiti onog drugog.“, a da "onaj tko podigne protiv nas oružje, nije od nas." (Buharija i Muslim) Buharija i Muslim prenose i da je Muhamed (a. s.) rekao: "Najveći grijeh je činjenje širka Allahu (politeizam), ubojstvo, neposlušnost roditeljima i lažno svjedočenje".

Koliko je muslimana ovih dana prekršilo ovu Poslanikovu uputu slijepo slijedeći svoje ideologe zla, ubijajući nevine u bratoubilačkom ratu, razbijajući obitelji i odvodeći u smrt mladiće i djevojke bez znanja njihovih roditelja i njihove suglasnosti, sijući klevete i laži na društvenim mrežama, a sve to navodno u ime islama. Ali muslimane ne bi trebala boljeti samo muslimanska krv koja se prolijeva, nego i krv svih nevinih koji su se ovih dana širom svijeta našli u suludom vrtlogu rata i nemira.

Posebno je teško gledati kako neki koji za sebe tvrde da su ne samo muslimani nego jedini ispravni u ime islama ubijaju pripadnike drugih vjera i manjina. Tako danas u Iraku i Siriji imamo etničko čišćenje manjina koje ni Pravedne halife (r. a), ni Emevije, ni Abasije, ni Osmanlije nisu progonili niti prisiljavali da svoju vjeru mijenjaju. Znali su tadašnji muslimani za hadise koje, čini se, ovih dana ne znaju „novi muslimani“ pristigli iz brojnih zapadnih metropola, u kojima se kaže da „Ko ubije mu'aheda (nemuslimana koji živi među muslimanima) neće osjetiti miris Dženneta, a njegov miris se osjeti na udaljenosti od četrdeset godina." (Buharija)

Danas je možda više nego ikada muslimanskom svijetu potrebna vjera, ali ne vjera u kojoj će se tražiti opravdanje za nasilje nad onima koji drugačije misle ili vjeruju, ne vjera pretočena u neke nove ideologije koje će ljude voditi u nove sukobe i krvoprolića, nego vjera kao nada u bolje sutra, vjera koja daje snagu da se izdrži i kada je nateže i da se ne klone duhom i ne izgubi pouzdanje u Boga, Milostivog. Danas, kada oružje govori i kada se krv slijeva potocima, teško je zagovarati dijalog, toleranciju i odmjerenost, ali drugog puta nema. Ovogodišnji hadž je jedinstvena prilika za sve muslimane, ali i njihove lidere i muslimansku inteligenciju i ulemu da ponovo čuju poruke Plemenitog poslanika koje im je u emanet ostavio baš u ovim danima i na mjestima koje će i hadžije iz Bosne pohoditi da promoviraju ideju svetosti života, časti i dostojanstva svih ljudi.

Muhamed Jusić, Dnevni avaz, Sarajevo