Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Zakon o legalizaciji nova je vrsta jugokomunističke nacionalizacije – otimačine

Legalizacija bespravno izgrađenih svinjaca i kokošinjaca u izumirućim selima

 
 
Uvijek je to u Hrvatskoj, a vjerojatno i drugdje, tako: dok nesreća  tlači druge, ljudi i od nje i od nesretnika okreću glavu. Ne bi se „šteli mešati“, a kad konačno pokuca i na njihova vrata, jao i pomagaj. Tada je najčešće – kasno. Ovo je moje uvodno posipanje pepelom jer se nisam na vrijeme, još tamo za HDZ-ove vlasti osvrtao na taj Zakon o legalizaciji bespravno izgrađenih građevina. Smatrao sam izgleda kao i većinska „javnost“, uključivo vlade i saborske zastupnike, kako je on, načelno, ispravan. Legalizirat će se, uz „diskont“, ono što su  građani-graditelji nelegalno izgradili, uz žmirenje na oba oka i bivše države i Hrvatske od devedesete.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2014/01/Stan4.JPG
I Jugoslavija i Hrvatska žmirile na bespravnu gradnju
 
Tako su te obadvije države, žmirećki, rješavale prije svega socijalne probleme. Socijalizam, ma koliko se hvalio, nije niti znao, niti mogao, a bogme niti htio svima rješavati stambeno pitanje. Rješavao ga je najprije revolucionarno običnom otimačinom, koja se različito „pravno“ nazivala. Jednima, „narodnim neprijateljima“, stvarnim i izmišljenim ratnim profiterima i „profiterima“, buržoaziji, „kulacima“… cijelim manjinama, primjerice podunavskim Švabama, se otimalo, a drugima, partizanima, davalo. Time su glede vlasništva potpuno  srušeni „pravni temelji“. Kasnije su tzv. državne-društvene stanove najprije dobivali pripadnici nomenklature, partijski dužnosnici SK i ostalih „izvedenica“, soc. saveza, omladine, sindikata. Zatim oficiri JNA, pripadnici UDBE i Kos-a, milicije, partizanski borci valjda svi. Na koncu su i neki pripadnici „radničke klase“ dobili stanove, sredinom sedamdesetih i kao „stanove solidarnosti“, a u Hrvatskoj i više nego u udjelu u ukupnom broju stanovništva u raznim  dodjelama stanova sudjelovali su Jugoslaveni i Srbi. Mnogi građani nisu mogli doći na nikakvu „listu“ pa su kupovali stanove, uglavnom na kredit ili tako gradili kuće. Tu je pomogla inflacija, nije bilo te famozne devizne klauzule, pa su dobro prošli. Što je na koncu s onima koji se nisu uklopili niti u jednu od navedenih „korupcija“ preostalo, osim graditi si kuće, najčešće bespravno.
 
Seljaci od 1945. gradili samo manje gospodarske zgrade
 
Seljaci koje je socijalizam i marginalizirao i doslovce uništavao kao klasne neprijatelje bili su prinuđeni i na izgradnju gospodarskih objekata po svojim dvorištima – štala, sjenika, svinjaca, kokošinjaca, zečinjaka… Novogradnja kuća u selima, od 1945. bila je rijetkost. Neki od onih koji su se dokopali društvenog stana u gradovima mogli su tada investirati u vikendice, često opet – bespravno, pa još u „fušu“ i uz rodbinsku i prijateljsku pomoć u izgradnji. Socijalistička država ni u vezi kuća, a bogme ni vikendica nije htjela „talasati“, a ionako nije držala do privatnoga vlasništva, pa onda ni do „čistih papira“ – „volja“ joj je bila važnija od „prava“.
 
Uređena pravna država nestala je iz Hrvatske zapravo s propašću Austro-Ugarske, a naročito kad su vlasnički odnosi u pitanju. I tako je bespravne graditelje bivša SFRJ ostavljala na miru i nakon što je 1968. pod bespravnu gradnju „podvukla“ crtu legalizacije vjerojatno motivirana i permanentnom krizom u kojoj se jugoslavenski socijalizam nalazio – reforme, kriza, permanentna revolucija ustvari su bile način njenog opstanka. Zašto se u legalizaciju upustila baš 1968., zato što je to bila ekonomski i politički krizna godina, ili i zbog nekih drugih razloga, bilo bi zanimljivo potražiti odgovore. Također bi bilo neobično zanimljivo istražiti tko je te godine, koja društvena skupina, pa i nacionalna, na nacionaliziranim – oduzetim nekretninama dobila pravo vlasništva, u Istri i na morskoj obali općenito. I slične zanimljivosti. Poslije 1968. nastavilo se po starom graditi bespravno pri čemu je bespravna izgradnja vikendica bila naročito intenzivna.
 
Početkom devedesetih dodatni „poticaj“ bespravnoj izgradnji dala je srpska nacionalsocijalistička agresija pa su bespravno nastavili graditi najprije prognanici iz okupiranih dijelova Hrvatske, a zatim i iz BiH i Vojvodine. Na to je pak, mislim opravdano, žmirila država, jer tamo mu kuću zapalilo, ili iz nje istjeralo s najlon vrećicom u rukama, pa tko će onda onima koji su se mogli i znali snaći, zabraniti izgradnju bilo kakvoga krova nad glavom, ma  bespravno. Dobro, smatrao sam, sve to na neki način treba legalizirati.
 
Cijeđenje izumirućih hrvatskih sela
 
No, u sjeni kuća i vikendica ostali su, vjerojatno najbrojniji, gospodarski objekti u hrvatskim selima, najvećim dijelom po Slavoniji, ali i drugim dijelovima kontinentalne Hrvatske i jadranskog zaleđa. Bespravno izgrađenih svinjaca, kokošinjaca, ovčarnika, „ljetnih kuhinja“, šupa, sjenika, zečinjaka, pasjih kućica, „ljetnih“ kuhinjica, pušnica… po dvorištu, različitih dogradnji kuća… vjerojatno je na stotine tisuća. Kad je iz Europe za vladavine slavnoga i državotvornog HDZ-a stigla „legalizacija“ kao „direktiva“, ta područja su već bila daleko odmakla na putu izumiranja. Moglo bi se reći u njegovu „finišu“ jer polagano umiranje tih hrvatskih krajeva traje još od konca XIX. stoljeća. Svi ti pomoćni gospodarski objekti u najvećem  broju slučajeva danas su prazni, nema u njima nikakvih živina, čak ni štakora ni miševa, ni muha, a u vlasništvu su ostarjeloga i izumirućeg i umrloga seoskog stanovništva, pa nit' ima ikakvoga gospodarskog, a naročito demografskoga opravdanja legalizirati nešto što više ne služi nikakvoj svrsi, osim da ga obrasta korov i uokolo raste šuma.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2014/01/Novi-Zakon-o-legalizaciji.jpg
„Otkako sam preuzeo župu najviše sam imao pet krštenja, dok se broj pogreba godišnje kreće od 20 do 27. U selima je sve je više praznih kuća, čak 89 u Račinovcima i 41 u Đurićima, a mnogo je kuća u kojima živi samo jedna osoba – u Račinovcima 91, a u Đurićima 44.“, iznosi Zoran Aladić, župnik župe Račinovaci u članku Marije Lešić Omerović (Glas Slavonije, 19. 1. 2014. „Bijela kuga u županjskoj Posavini“ ). Odoše graničari stari, osta samo pjesma, a pitanje hoće li ju imati tko zapjevati. Ne će biti ni pjesme, ali ima „legalizacije“! Možemo samo zamisliti kako teče legalizacija u ovih sto trideset praznih kuća u ova dva slavonska sela, pa onda u još toliko u kojima živi jedna najvjerojatnije ostarjela osoba. Ali ona su samo primjer za skoro cijelu kontinentalnu Hrvatsku – čak i bližu ruralnu okolicu Zagreba, za stotine, tisuće hrvatskih sela.
 
Cijeđenje novaca iz toga „blaga“ pravi je užas i zločin. No, legalizacija nije kraj priče, slijedi još i Linićev porez na nekretnine, na kuću u kojoj nit' tko živi nit' stanuje, na svinjac u kojemu nema ni štakora, na kokošinjac bez kokoši. Kukuriku! Čeka se samo pristanak HNS-a. Tko zna kome će se poslati porezna, kaznena, a zatim ovršna rješenja za mnoge nelegalizirane objekte. Vjerojatno, Bože mi oprosti Svetom Petru, pa neka on vidi gdje je koji dužnik, na kojem kućnom broju u „ulicama“ Čistilište, Pakao i Raj. Bitno je da „pravna država“ radi.
 
Srbi srušili, „Hrvati“ kažnjavaju obnovu
 
Navest ću i jedna bizaran, a zapravo nevjerojatan primjer „legalizacije“. Dvadeset kilometara zračne udaljenosti od Zagreba jednom seoskom gospodarstvu Srbi su zapalili, topovskom vatrom, vatrom iz VRB-a (višecjevni raketni bacači) i minobacačkim granatama, poveliku staju i sjenik, zajedno sa živom stokom osim ostaloga. Od „građevinskog objekta“ inače do tada legalnoga nije ostalo ništa, tek hrpa razmrvljenog crijepa i nagorjela tjelesa goveda. Obnovio je vlasnik objekt vlastitim sredstvima i radom, još prije Oluje, ustvari sagradio novi, dvostruko manji. I taj je, dakako, nelegalan – draga „pravna“ država sada traži njegovu legalizaciju!Srbi uz topničku „asistenciju“ JNA, bivšu „građevinu“ mu srušili, sam financirao izgradnju nove, a „Hrvati“ mu sada naplaćuju kaznu, jerbo je drugačijih „gabarita“ od stare, legalne. Umjesto odštete, stigla ga dakle trostruka kazna, pa još proizlazi kako je njeno rušenje legalno, a izgradnja na zgarištu – nelegalna. Ima li tu „prava“ i „pravde“? Dakako da nema, ali nema ni pameti.
 
Tržišna vrijednost desetaka tisuća kuća po hrvatskim selima, skupa s  gospodarskim građevinama, ravna je nuli, ustvari teško da bi ih itko iz Hrvatske htio uzeti i uz nadoplatu. Obrazloženje kako se legalizacija obavlja po „diskontnoj cijeni“ jednostavno ne drži vodu, jer sumnjam da ima tko platiti i tu cijenu. Na drugoj strani postoji tužba Ustavnom sudu skupine onih građana koji su gradili legalno i dakako platili sve troškove, od projekta do različitih pristojbi, priključaka pa „diskont“ u legalizaciji drže nejednakošću pred zakonom.
 
Mijenjati Zakon o legalizaciji
 
Ako nije bilo prije, danas je potpuno jasno; ovakav način legalizacije čisti je neototalitarizam, uostalom i neprovediv. U potpunom je nesuglasju s tzv. „brigom“ o regionalnom razvoju, nastavak stoljetnog iscrpljivanja  hrvatskog sela, nema blage veze s „demografskom obnovom“, u suprotnosti je s tzv. održivim razvojem, što je samo jedna od neototalitarističko „liberalističkih“ floskula; s razvojem, barem održavanjem poljoprivrede… Pitanje koliko je u prvom donošenju ovoga zakona, a zatim izmjena sudjelovala tzv. struka, demografi, sociolozi, agronomi, agroekonomisti, strateški planeri ruralnog razvoja…, izuzimajući građevinsku, geodetsku i arhitekte – njima se eto u krizi malo posrećilo, i dakako, pravnike. Legalizaciji se umjesto ovako, kampanjski, sada je valjda jasno, trebalo pristupiti puno obazrivije i postupnije.
 
Najprije su u „igri“ trebali biti oni bespravno izgrađeni objekti koji imaju neku gospodarsku funkciju, od Dubrovnika do Iloka prvenstveno stoga da bi kao sudionici na tržištu bili vlasnički „čisti“ zbog međusobnih odnosa, hipoteka, odnosa s državom i superdržavom EU. Zatim su vjerojatno na red trebale doći vikendice. One koje su izgrađene tamo i tako da uništavaju okoliš, na samoj obali mora, rijeka, u nacionalnim parkovima… vjerojatno je trebalo srušiti bez milosti, a ostale legalizirati također postupno – kad se pojave u prometu nekretnina, kad postanu predmet nasljeđivanja, darivanja, bilo kakve promjene vlasništva.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2014/01/dsc02269.jpg
Kuće i bespravno dograđeni stanovi u stambenim zgradama također su se trebale legalizirati na sličan način, kad mijenjaju vlasnika ili postaju mjesto obavljanja kakve gospodarske djelatnosti. O pomoćnim gospodarskim objektima po hrvatskim selima da i ne govorimo. Štoviše, smatram kako je država njihovu legalizaciju, tih praznih štala, svinjaca i kokošinjaca, trebala obaviti za jednu kunu pa čak i snositi troškove  geodetskih i arhitektonskih elaborata. Refundiranje tih troškova i naplatu kazni ona je mogla tražiti kad se seosko gospodarstvo pojavi u prometu, na njemu počne odvijati kakva ozbiljnija djelatnost, kad zatraži kakve potpore, izuzimajući socijalne… Koliko li je novaca utrošeno u saniranje banaka, potpore raznim tajkunima, oprošteno poreznih dugova, zbog zastara(!)…, dostajalo bi to za nekoliko ovakvih „legalizacija“, a ne da se iz izumirućih sela još pokušava „posaugati“ kakav novac, neko „zakopano blago“.
 
Bespravna izgradnja svinjca ne zastarijeva ni nakon smrti graditelja
 
Ako su države, Jugoslavija i Hrvatska, mogle čekati na legalizaciju i zapravo dopuštati bespravnu gradnju preko četrdeset godina, od 1968., moglo se u nju krenuti puno obazrivije, naročito u ovo vrijeme posvemašnje krize, gospodarske, socijalne, političke, demografske, moralne… Možda još ima mogućnosti za „usporavanje“ legalizacije na neki sličan način o kojem ovdje pišem, jer našim zakonodavcima barem promijeniti zakon je – ništa, osvrnimo se samo na taj zakonodavno ustavni cirkus s udbalexom, koliko li se samo energije na njega troši.
 
Još jedna zanimljivost. Traje to pravno natezanje o zastarijevanju- nezastarijevanju okrutnih ubojstava, politički i ne znam kako motiviranih. Je li to četrdeset godina, manje, više, računa li se to prema zakonima države u kojoj se zločin dogodio… Lome se o tome pravnička koplja, medijski i politički se harangira i s jedne i s druge strane, mlati se oko svakog zareza i točkice među „paragrafima“. Dok ta pravna bitka traje, a s njom posla ima čak i EU, istodobno crimen bespravne izgradnje svinjca 1970., ili recimo. 1983., u nekom slavonskom selu nije u zastari.
 
Što ti je pravna država, ne znaš je l' stroža je l' pravednija. Uostalom često pomišljam kako je, što se hrvatskog sela tiče, zakon o legalizaciji samo nova vrsta nacionalizacije, doduše na mala vrata, nakon što je sličnim mjerama u prošlom stoljeću selo skoro uništeno. Kad se selo potpuno uništi, ovdašnji bi ga „guverneri“ mogli nekome pokloniti, i još mu uz poklon dati – poticaj. Kako se ovo doista ne bi i dogodilo umjesto ovakve legalizacije svinjaca njega bi na svaki način trebalo nastojati „naseliti“ barem s dva tri praščića. No, od Napoleona s naše „životinjske farme“ teško se to može očekivati. 
 

Mato Dretvić Filakov

Povezani članci

Dvopismena ploča u Hrvatskome fokusu

HF

Je li EPH moćniji od države?

HF

Od Pupavca do smrljivog pupavca

HF

Srbi su 1991. i hrvatske konje ubijali. Zar ne!?

HF

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...