Bošnjaci moraju odlučiti: europezacija ili daljnja islamizacija

Socijalna revolucija ustvari je odjek muslimanskih revolucija iz arapskoga svijeta

Hrvati i Hrvatska su četiri puta spasili Bosnu i Hercegovinu. Hrvatska je u tijeku rata primila stotine tisuća bošnjačkih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Hrvatska je za vrijeme rata liječila tisuće ranjenika Armije BiH. Hrvatska vojska je odigrala bitnu ulogu u oslobađanju Bosne i Hercegovine od agresora i sprečavanju novog genocida koji je prijetio Bihaću. Hrvati u BiH su se referendumom izjasnili za Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu i branili su je i obranili s puškom u ruci. Hrvatska je država kao članica NATO-a i Europske unije i danas bitan strateški partner Bosne i Hercegovine i iskreni prijatelj Bosne i Hercegovine kao demokratske europske države tri ravnopravna naroda. Hrvatska ne samo da može nego i hoće pomoći da Bosna i Hercegovina što prije postane članica Europske unije i NATO-a te je već u prvim danima nove krize u Bosni i Hercegovini kao članica Europske unije zatražila da se ubrza i olakša put Bosne i Hercegovine u Europsku uniji.

Bosna i Hercegovina i Hrvatska su spojene posude i geopolitički su u zagrljaju i čine geopolitičku cjelinu i zato sve što se događa u jednoj u država bitno utječe i na drugu državu. Dakle, strateški je interes svih naroda Bosne i Hercegovine je da budu prijatelji s hrvatskim narodom i Hrvatskom. Zato pokušaji rušenja tog prijateljstva sve do antihrvatske politike i optuživanja Hrvatske kao krivca za probleme u Bosni i Hercegovini su protiv interesa svih naroda Bosne i Hercegovine a posebno bošnjačkoga naroda. Sve su to razlozi zašto je hrvatski narod i hrvatska država živo zainteresirani za događanje u Bosni i Hercegovini i za mir koji može osigurati opstojnost i razvoj Bosne i Hercegovine. I u ovoj novoj krizi koja se izražava nasiljem, paljenjem i rušenjem Hrvatska se pokazala kao iskreni prijatelj Bosne i Hercegovine.

Premijer Zoran Milanović je otišao u Bosnu i Hercegovinu, otišao je u Mostar koji je bio krizna točka jer oni koji ne žele dobro Bosni i Hercegovini željeli su u Mostaru paljenjem zgrade HDZ-a i županijske vlade otvoriti međunacionalne sukobe s dalekosežnim posljedicama. Zato se hrvatski premijer išao sastati sa svojim kolegom Vjekoslavom Bevandom u kriznoj žarišnoj točci u Mostaru, informirati se i podržati mirnu opciju suprotstaviti se političkim sukobima i obećati svesrdno angažiranje Hrvatske u rješavanju krize i brzom putu Bosne i Hercegovine u Europsku uniju.

Hrvatska je kao članica Europske unije odmah poduzela konkretne mjere u Bruxellesu. Zbog toga je prestrašno kada se iskrenom prijatelju cjelovite demokratske Bosne i Hercegovine hrvatskom  premijeru Zoranu Milanoviću od istaknutih intelektualaca i medija poručuje necivilizirano i uvrjedljivo: Marš, kući. Još je strašnije i opasnije što predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić vidi najveći problem upravo u Zoranu Milanoviću i hrvatskoj politici te tvrdi da je njegov posjet opasnost za Bosnu i Hercegovinu.

Spadam u one malobrojne hrvatske intelektualce i hrvatske političare koji već godinama tvrde da je Željko Komšić jedan od najvećih problema BiH jer je on eksponent muslimanskog hegemonizma, jer je on lažni predstavnik Hrvata kojeg su izabrali Bošnjaci jer on ima ambicije biti bosanski Tito, ujedinitelj Bosne i Hercegovine u kojoj će biti ukinuta ravnopravnost hrvatskoga naroda i u kojoj će se stvarati nova bosanska nacija a Hrvati svesti na kulturnu etničku zajednicu bez političkih prava. Da sam u pravu to pokazuje i ovo lažno bosansko proljeće u kojem se socijalni problemi zlouporabljuju u političke svrhe.

Da, točno je da se teško živi u Bosni i Hercegovini, da sustav ne funkcionira, da su ljudi nezaposleni a mnogi i gladni. Da, točno je da su potrebne promjene, samo je pitanje kakve promjene i kako ih izvršiti, na demokratski način ili "jogurt" revolucijom ili kopiranjem Miloševićeve antibirokratske revolucije. Točno je da sva tri naroda u Bosni i Hercegovini teško žive i da su socijalni i egzistencijalni problemi isti ili vrlo slični. Zato je ključno dati odgovor na pitanje zašto revoluciju diže samo jedan narod. Zašto hrvatski i srpski narod u Bosni i Hercegovini nisu dio toga bosanskog proljeća. U politici se ništa ne događa slučajno. Zato mislim da ima dovoljno argumenata da se može već danas tvrditi kako je socijalna revolucija u Bosni i Hercegovini ustvari odjek muslimanskih revolucija iz arapskih zemalja, kako je ona politički motivirana i kako se iza nje kriju jasni politički ciljevi. Vjerojatno nije slučajno što se ona dogodila ovih dana nakon što je Europski parlament usvojio Rezoluciju o Bosni i Hercegovini u kojoj se kritizira bošnjački hegemonizam i centralizam, u kojoj se ukazuje da on ruši Bosnu i Hercegovinu te da trebaju promjene koje će omogućiti da se Bosna i Hercegovina razvija kao demokratska država ne samo ravnopravnih građana nego i ravnopravnih naroda.

Dakle, u vrijeme kada Europska unija nudi izlaz za Bosnu i Hercegovinu, kada se želi angažirati, kada želi otvoriti Bosni i Hercegovini svoja vrata da se pridruži Europskoj zajednici, u Bosni i Hercegovini se organizira socijalni bunt sa ciljem da se paljenjem zgrada, terorom i uličnom demokracijom prisile sadašnja vlast da odstupi i da prihvati ultimatume i promjene koje će Bosnu i Hercegovinu odvesti u kaos i drugim putem od europskog demokratskog puta.

S obzirom da je Hrvatska kao članica Europske unije i NATO-a bitni čimbenik koji može pomoći u demokratskom i europskom putu nije slučajno što se Hrvatska od prijatelja želi proglasiti neprijateljem, što se pokušalo izazvati međunacionalni sukob u Mostaru i što su oni koji stoje iza tog pokušaja strašno razočarani što hrvatski političari i hrvatski narod ali i hrvatska država nije upala u tu zamku. Zato su strašno ljuti na Milanovića, što je došao u Mostar i javno pokazao da je Hrvatska prijatelj europske budućnosti Bosne i Hercegovine, da je prijatelj cjelovite Bosne i Hercegovine kao cjelovite države, ravnopravnih građana triju ravnopravnih naroda. Još ih je više smetalo što nakon dugo vremena po prvi puta i hrvatska vlast i hrvatska oporba zajednički nastupaju i što je Tomislav Karamarko nedavno bitno utjecao na hrvatski narod u Bosni i Hercegovini da se ujedine i zajedno idu na izbore, i što je ne samo dao podršku Milanoviću nego i rekao da bi ga kritizirao i napao da to nije učinio.

Pozicija hrvatskoga naroda i hrvatske države, vlasti i oporbe je jasna. Poruke i pogledi iz Zagreba nisu s figom u džepu. Hrvatska će podržati demokratske procese u Bosni i Hercegovini, Hrvatska će utjecati koliko je god moguće na Hrvate u Bosni Hercegovini, da daju što veći doprinos tim demokratskim promjenama. Ali s druge strane, jasno je da će se Hrvatska i hrvatski narod suprotstaviti ne demokratskim procesima i pokušajima da se Hrvati u Bosni i Hercegovini pretvore od ravnopravnog naroda u nacionalnu manjinu, da će se suprotstaviti ne demokratskim nasilnim promjenama i islamizaciji Bosne i Hercegovine i nastojanjima da se Bosna i Hercegovina veže za Tursku sve do zahtjeva da se stvara neka nova nacija, neka bosanska nacija. Dakle, pogled iz Zagreba ovaj puta je jedan i jedinstven, nakon dugo vremena po prvi puta se stvaraju bitne pretpostavke da hrvatski narod u cjelini u novim sudbinskim previranjima u Bosni i Hercegovini jedinstveno nastupa.

Bošnjački narod ima izbor, prihvatiti Hrvatsku kao svoga iskrenog prijatelja i zajedno s Hrvatskom krenuti u Europsku uniju prema demokraciji i europezaciji Bosne i Hercegovine ili odbaciti Europsku uniju i okrenuti se prema Turskoj i lažnim muslimanskim proljećima i revolucijama nastaviti s islamizacijom Bosne i Hercegovine i pretvaranja Bošnjaka od europskog naroda u dio nekog novog imaginarnog osman(lij)skog muslimanskog carstva. Mnogo puta sam kritizirao hrvatsku politiku i u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. Ukazivao sam da je važno reći u pravo vrijeme "bobu bob, a popu pop". Tražio sam da se ne prizna legimitet Željku Komšiću jer ga nije izabrao hrvatski narod, jer je on primjer ruganja demokraciji i slobodnim izborima. Jer je samo u vrijeme Miloševića bilo moguće da Rom Sejdo Bajramović, kojeg je izabrao Milošević kao lažnoga predstavnika albanskog naroda, lažno predstavlja Albance. I ovi događaji u Bosni i Hercegovini pokazuju da je glavni problem što je bošnjački hegemonizam dobio krila te da on pod firmom traženja izlaza iz krize nudi rješenja koje vode u kaos, u sukobe i katastrofe.

Borba protiv tog kaosa uvijek počinje prvim korakom. Mislim da bi taj prvi korak trebao biti da se ospori legimitet Željka Komšića, predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine koji svojoj politikom stoji iza ovoga lažnog muslimanskog proljeća u Bosni i Hercegovini. Treba podržati zahtjeve za novim izborima i promjenama. Ali i tu postoje dva puta. Demokratski put koji će na temelju ravnopravnosti svih građana i svih naroda otkloniti uzroke krize ili nedemokratski put u kojem će se nametnuti bošnjačka hegemonija koja će izazvati nove nacionalne sukobe te biti povod daljnjem jačanju srbijanskog separatizma s konačnim ciljem odvajanja Republike srpske od Bosne i Hercegovine.

Hrvatska politika, izuzev predsjednika Josipovića koji ponovno "petlja", koji ne razumije da se u Bosni i Hercegovini odlučuje i o budućnosti Hrvatske i hrvatskog naroda u cjelini, "pa se ne bi miješao", jedinstvenija je nego ikada do sada i to je ono što ohrabruje. Vjerujem u opstanak Bosne i Hercegovine ali samo pod uvjetom ako Bosna i Hercegovina u cjelini krene prema europezaciji umjesto islamizacije jer ni srpski narod ni hrvatski narod u tom slučaju ne će htjeti živjeti u islamskoj Bosni i Hercegovini. Dakle, poruke iz Zagreba su dosta jedinstvene i jasne, kao i poruke iz Europske unije. Narodi Bosne i Hercegovine u ovoj krizi moraju se opredijeliti za koji su put. Važno je argumentirano prokazati pokušaj manipulacije da se pod vidom socijalne revolucije ustvari želi nametnuti silom bošnjačka hegemonija koja objektivno vodi ne samo do kaosa nego i do kraja Bosne i Hercegovine. Nadam se da će to uvidjeti i većina u bošnjačkom narodu jer je to i u njihovom interesu.

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac, Katolički tjednik