Okončana ili samo usporena Bandićeva karijera?

Izgubi li Josipović, od SDP-a ostat će samo riječka krpica

 

 

U gmazovskom, zmijskom vražjem kolopletu medija i politike-vlasti, najvažniji je tzv. „tajming“ – s voljom, snažno, poglavito u pravo vrijeme povući udarni potez. Udariti u kratkom vremenu mentalnim bombama na javnost preko svih medija-topništva koji su pod kontrolom vlasti. A skoro su svi. Dok se „bedaci“ snađu, otresu medijsku prašinu s jeftinih sirotinjskih kaputa, protrljaju oči, vlast se nad njima dodatno učvrstila.

„Timing“ – središte političko-medijske manipulacije

 

„Timing“ – pravodobnost, pravodobni udar – središte je manipulacije s javnosti prihvatljivim i na nju „ljepljivom“ temom (korupcija, kriminal i sl.) kreiranim događajem, znalački režiranom predstavom. Ako se urani ili zakasni učinci su višestruko slabiji ili mogu čak i izostati. Tako se mlati uglavnom političke protivnike („neprijatelje“) ušutkavaju, zastrašuju, neki koji bi mogli „dignuti glavu“ ili promijeniti stranu. Usputni, ali itekako važan efekt pravodobnog udara je prekrivanje događaja, promašaja, afera koji trenutačno štete vlasti. Oni tako „odlaze“ u dublje „slojeve“ javnosti i tamo se s vremenom, ako se ništa izvanredno ne dogodi, raspadaju, zaboravljaju. Nad njima uskoro nikne korov, paprati i trava. Recimo nezaposlenost koja raste tempom po desetak tisuća u petnaestak dana, pad svega što može pasti, Imunološki zavod, „štednja“ u Ministarstvu zaštite okoliša, prodaja-monetizacija auto cesta, Josipovićevi svojedobni i dvojbeni kontakti sa srpskim veleposlanikom Cvetićaninom…, tko bi se svega na brzinu i sjetio.

 

Malo podalje od ovih bližih, donekle „transparentnih“ ciljeva nalaze se oni pravi: interes, novac, totalitarnija moć, moć-novac koji se sprema i „štedi“ za neke buduće akcije… U demokraciji, „pravnoj“, „liberalnoj“ i inoj državi manipulacija se dakle nadaje kao inačica (mekog?) terora, umjesto logora, premlaćivanja, razbijanja bubrega, čupanja brkova, likvidacija… na djelu je likvidacija mozgova tzv. „malih“, običnih ljudi koji još uvijek hode ispod kape nebeske – a dokle će ne zna se. U ovakvom ozračju provodi se i „afera  Bandić“, uhićenje, pritvor, naročito medijski tretman, već izrečena osuda u formi medijskog linča i sve ostalo što uz nju ide.

 

Milan Bandić je već godinama medijski sumnjivac broj jedan. Medijske sumnje su se osobito pojačale nakon što se odvažio natjecati na prošlim predsjedničkim izborima. Prvo je promptno izbačen iz Partije, a zatim je krenula ubojita teza kako se on na Pantovčaku želi sakriti od kaznenog progona. Izbore je izgubio, ustvari nije imao šansu ni dobiti uz:

 

Bandićevih sedam života

 

a) toliku medijsku podršku Ivi Josipoviću,

b) onakvu ulogu „hadezeovskih“ a protuhadezeovskih kandidata em kao Josipovićevih „zekana“, em kao otimača glasova Andriji Hebrangu,

c) (pro)harangu udrugarskih „civilnih“ sekcija, opet medijski posredovanih koja ni danas ne prestaje,

d) mlatilo ga se i tipično rasistički s te urbo fašističke scene, kao „hercegovca“, „seljačinu“ i sl.

Nakon izbora bio je skoro na koljenima, a politički, izvan Kozari boka , je skoro „umro“ poslije debakla na parlamentarnim izborima. A onda je 2013. pokazao i svoj „sedmi život“, kao mačak, i sa zagrebačke  političke scene pomeo – SDP, njegove „jake snage“ Mrsiće, Marase, Ostojiće i sveo ga na „strančicu“.

 

Politički proces

 

Zazvonila je na brežuljcima uzbuna, a kad je još najavio pohod na Hrvatsku kao njezin budući „gradonačelnik“ i, može se „gatati“,  otkazao podršku drugoj kandidaturi Ive Josipovića (predomislio se?) – eto njega u Remetincu. Žao mi pravde u Hrvatskoj, te „pravne države“, bilo “nove“ ili „stare“ PRavde, bilo kakve, ali ovo je čisto politički proces – destilirani – barem u ovoj fazi procesuiranja. A poslije , pa i u najordinarnijim političkim procesima, od kad je svijeta i vijeka, preko boljševizma staljinizma, titoizma… uvijek se barem neko zrno krivnje formalno-pravno nađe. Nakljucala bi ga i ćorava kokoš samo joj treba malo više vremena. Ljudi su naime grješni i to je možda i elementarna ljudska osobina. Pa ti sjedi. Poneki „kapitalci“ se i izvuku, ali kad se Vrag nakvači na male, životi im samo lete. Idemo redom, pri potpunoj svijesti kako onaj koji piše o političkim procesima vrlo lako može postati njihovim predmetom- što je manji tim prije.

 

1. Kaznena djela koja se Bandiću stavljaju na teret počinio je nakon što je izbačen iz Partije. Slučajna slučajnost? Nema toga. Crta je podvučena tako: a) da Partija ne izgubi „nevinost“, b) da se obračuna s otpadnikom. Ako bi se „zagrebalo“ dalje u prošlost, dok je Bandić još bio član Partije našlo bi se tu svašta, a mnogi sadašnji viđeni partijci, od privremeno „zamrznutog“ Josipovića, preko braće Dalton… ma skoro svi s izuzetkom Zorana Milanovića, bili su pri njegovoj „kopanji“. Zato se to ne dira, samo je pitanje hoće li tako moći ostati, a to ponajprije ovisi o Bandiću. Partijski obračuni s otpadnicima su ponajprije – okrutni. Ovakav izbor Bandićevih crimena čisti je politički obračun.

2. Istraživanje troškova prošle predsjedničke kampanje dodatni je dokaz kako je riječ o idealno tipskom političkom procesu. I oni s malo uma znaju da je Bandić izgubio predsjedničke izbore. Istraživati gubitnika predsjedničkih izbora – i to pet godina poslije, čisti je recimo i pravni i Novo Pravedni nonsens. Prešao si Mile na suprotnu stranu, pa će te Partija ufatiti, kad-tad. Milan Bandić i tada je, u vrijeme predsjedničke kampanje, bio moćan čovjek, no kolikogod novaca uložio u svoju predsjedničku kampanju bio je to čisti sitniš u odnosu na „vez“ medija na strani Josipovića. Samo udrugarski ološ može brojiti nekakve plakate, velike i male po Hrvatskoj, reklame po novinama, radijske i televizijske minute jabuke i što je već dijelio po skupovima, pa zaključiti kako je Bandić više potrošio. Obična je to psina i varka. Bandić je imao nesreću pa se na snijegu i ledu pred jednim spomenikom poskliznuo i pao. Što li su mu se mediji rugali i samo ta rugalica koja je bezbroj puta prikazana odnijela mu je, tvrdim, na izborima više glasova nego što su mu plakati i plaćeni oglasi, kruške i jabuke donijeli. Postoji s ovim u vezi i fundamentalna politička kontradikcija koja pita: Zašto se tako nisu najprije istraživali troškovi pobjednika, dva puta Mesića i jednom Josipovića, a tek onda nekoga gubitnika; Bandića, Kosorice? Navodno se ne može jer je zakon o troškovima predsjedničkih kampanja bio manjkav. Ili koliko milijuna već sada porezne obveznike koštaju troškovi (pred)kampanje  Ive Josipovića koju on već mjesecima vodi? Hoće li se oni izračunati pa pribrojati oni „stvarnim“ fol troškovima? Hoće šipak.

 

3. Utajio je, nije platio porez. Koliko još neplatiša s Linićeve liste poreznih dužnika sjedi u pritvoru, je li tamo sjedio, primjerice, Davor Butković? Baš suprotno jedan od svojevremenih dužnika, predsjednikov savjetnik Marko Rakar po medijima obrazlaže baš slučaj Bandićeve utaje. Za ne povjerovati.

 

4. Posebna priča je korištenje službenih automobila u privatne svrhe. Naravno da je to amoralno i predstavlja vrstu neopravdane koristi. Problem je što tako automobile koriste svi – od kakvog šefića seoskog komunalca do šefa države – sve dakle u zatvor. Ma ne, samo Bandića. Iskreno, teško bi to bilo i strogo odvojiti, jer bi se u slučaju potpunog odvajanja službenog i privatnog ,primjerice, predsjednik države vozio u autu, a „prva dama“, ili ljubavnica „ako mu je otprije“ (Mesić) klipsala pored auta. 

 

4. Što se tiče zapošljavanja preko veze samo je jedno pošteno i pravedno rješenje: opasati Hrvatsku bodljikavom žicom i sve zatvoriti, uključivo i policiju. Toliko je ta pojava raširena, a traje već više od sto godina. O zapošljavanju sada po partijskoj, prije stranačkoj podobnosti uz dodatak rodbinske ne treba ni pisati. Neki govore kako ih je u javnim poduzećima, službama i državnoj upravi Kukurika novozasposlila nekoliko desetaka tisuća i tko zna koliko još prerasporedila dolje-gore. Što s tim? Toliko okrivljenika ne bi mogao primiti ni obnovljerni Goli otok. Ili, Mirela Holy je u Hrvatskom saboru umjesto u zatvoru, a nekom je pogodovala  glede radnog mjesta. Dok je toliko nezaposlenih ovaj društveni problem je nerješiv, što, naravno, ne znači da se protiv njega ne treba boriti. Prvenstveno, npr. protiv prodaje-kupovine radnih mjesta, ali da bi samo Bandić zbog toga trebalo u rešt, ne bi. Uostalom zbog toga ga je onda trebalo ćorkirati još početkom dvije tisućitih. Ali, ne, tada je, pa sve do izbacivanja iz Partije „pomagao“ većinom partijcima.

 

5. Zamjena zemljišta na štetu grada? Otkad to traje, navodno odavno dok se u posao s  CIOS-om ne ću pačati u ovome valjda ipak nešto ima.

 

Pri kraju valja reći kako ovakav „timing“ najviše odgovara Ivi  Josipoviću, moći će se predizborno hvaliti učinkovitošću Nove PravDe, a i jedan mogući konkurent je otpao kako njemu, tako i SDP-u. U SDP-u su „skontali“ kako su predsjednički izbori ključni – izgubi li Josipović SDP će potonuti. Pobijedi li još se nečemu može nadati. Zato je taj „timing“ sastavni dio širega političkoga procesa, a meni još jedan dokaz kako neposredne izbore predsjednika države treba ukinuti, pa bi i ovakve manipulacije otpale. Izgubi li pak Josipović, za što postoje dobri izgledi, ali sve ovisi o HDZ-u, bit će to njegov politički kraj, Milanovićev i SDP-a u Zagrebu pa bi od Partije mogla ostati tek riječka „crvena krpica“, ali i ona kao ofucana.

 

Mato Dretvić Filakov