Čuda se događaju

Dat će Bog! Gospa će mu pomoći. Triba se Bogu molit…

Sjedeći u kvartovskom, meni omiljenom kafiću učinilo mi se da je nešto neuobičajeno, iako je okružje isto, kao i svaki dan, čak je i moj omiljeni konobar tu. On mi uvijek bez pitanja donosi vodu, kavu i sve novine koje su trenutačno „slobodne“, uz komentar: „Večernjak nije slobodan, evo vam ove novine, dok se Večernjak ne oslobodi.“ Listajući te druge novine, gledam i slušam oko sebe i ne mogu shvatiti u čemu je ta promjena koju jutros osjećam, a ne vidim je. Tada se zaustavi starija gospođa na biciklu i prilazeći stolu gdje su joj prijateljice poluglasno govori i nekoliko puta ponavlja: „Čuda se događaju. Triba samo mučati“.

Milan Bandić

Sve ih poznajem i shvatim. U tome je, dakle  jutrošnja promjena koju osjećam. Gospođe iz mojeg susjedstva su zemljakinje gradonačelnika Bandića, koje uvijek glasno govore, zapravo viču, smiju se i vode glavnu riječ na terasi kafića, a jutros su zamišljene, kimaju glavama, šapuću ili muče. Naćulila sam uši i imala što čuti. „Dat će Bog! Gospa će mu pomoći. Triba se Bogu molit. Triba samo mučat. Mučat triba!“ I tako malo pomalo poluglasno dogovoriše se one kako će svaki dan u jedne od njih moliti krunicu za svog Milana.

Stvarno lijepo, humano, rodijački, kumski, odano, vjerno i divljenja vrijedno. To je s njihova gledišta zaslužio „njihov čovik“ koji im je uvijek pomagao i bio na usluzi. Pritom se samo od sebe nameće pitanje: Što će sada učiniti  svi oni drugi, naročito njegovi bliski suradnici i mnogi poduzetnici kojima je pomagao sve te godine i koji su se na račun te različite i raznolike pomoći besramno obogatili, gotovo preko noći. Ne bi bilo  nikakvo čudo da ga se većina takvih odrekne. Isusa se čak i Sveti Petar odrekao i to tri puta. Neki će i „propjevati“ za blažu kaznu ili oprost od inkriminiranih djela i  svojih  loših postupaka. Neki nisu ni privedeni, a i o njima se puno toga ne baš dobroga pisalo i pričalo. Nije li to indikativno?

Sad se tek vidi gradonačelnikova mudrosti i pragmatičnost kad je sastavljao svoju izbornu listu i napunio je ženama. Kažu da je on oduvijek znao sa ženama i imao velike koristi od toga. Istina, neke od tih žena. bile su zbunjene i prestrašene ovih dana, ali su se bez pogovora i prigovora, stručno i odgovorno prihvatile posla i zasigurno će slušati sve upute dobivene za ovakvu eventualnu situaciju, a da se pri tom ne goropade i ne bahate, što smo već jučer imali prilike vidjeti u nekih bliskih muških suradnika. Sada su se osjetili glavni i moćni, pa im se „našešurilo perje“ i porasla samodopadnost, samouvjerenost i egoizam.

Ne prejudicirajući nikakvu osudu, niti presudu i imajući u vidu svaku presumpciju nevinosti, ovaj slučaj budi nadu u to da pred pravdom i zakonom postajemo svi jednaki, da nema nedodirljivih i da se baš svi, svugdje i uvijek ne mogu kupiti i staviti pod kontrolu moćnika i lokalnih šerifa. Mnogi se pitaju zašto je baš sada došlo do ovih uhićenja i tumače na način koji odgovara njima osobno, pojedinim skupinama, političkim strankama, opcijama, opredjeljenjima i životnoj filozofiji. Je li se ovime pokušalo i htjelo zamagliti nešto puno veće i za mnoge strukture opasnije? Je li gospodin gradonačelnik nekoga u nečemu ugrožavao ili osporavao? Je li se ipak previše „osamostalio“ i zagospodari širim područjem od njegova atara? Ili se pak skupilo dovoljno nepobitnih  činjenica koje opravdavaju to uhićenje i koje će dovesti do realne i prave slike naše svakodnevice u kojoj pojedinci i skupine u „služenju“ narodu, na netransparentan i nezakonit način iskorištavaju taj narod, svoju funkciju i situaciju u državi, da bi profitirali na bilo koji način, a najviše da bi materijalno osigurali sebe, svoju bližu i daljnju rodbinu, prijatelje, znance, kumove i pristaše, kao i da bi imali sigurnu potporu za viši položaj, veće ovlasti, mogućnosti hranjenja svojeg ega, kompenzacije svoje necjelovite ličnosti, nesvjesni pri tom kako se sve to otelo kontroli i kako ih neminovno vodi u propast kao političara i čovjeka.

Žao mi je ljudi koji nemaju mjeru, ni u čemu i koji stalno hrle naprijed, na štetu drugih, a zapravo uništavaju sebe. Što će nekome 5 stanova, tri kuće, nekoliko vikendica, par vila, tisuće ha zemlje, nekoliko gradilišta, vinogradi, voćnjaci, podrumi, konobe, puni bankovni računi, velebne grobnice, stotine umjetničkih djela, skupocjeni satovi i nakit, razni rariteti, kad je u njemu nestao Čovjek. Kada, zašto i gdje u čovjeku nestao Čovjek? To je pitanje za stručnjake. Možda  je to pitanje veće i važnije od onoga na koji način je sve ovo nabrojeno i još mnogo više stekao. Zašto to skriva od javnosti ako je sve u vezi toga transparentno i zakonito? Koja i kakva potreba se stvarala i razvijala u čovjeku koja ga je motivirala da se upusti u taj „proces“ i sve radnje oko toga.

Znam da se gotovo za svako novo radno mjesto odabrani, izabrani i preporučeni kandidati zovu na razgovor i da se na neki način testiraju. Postoje i verificirani stručni  i psihološki testovi kojima se podvrgavaju kandidati za pojedine poslove, pa i one za najjednostavnije zadatke, s najnižom spremom i stupnjem obrazovanja, ali nisam čula, osim kod jedne mlade nove političke, vrlo uspješne stranke, da se vrši nekakvo testiranje za pristup političkoj stranci ili kod kandidiranja pojedinog člana za neku dužnost, naročito lidersku, bez obzira na nivo od lokalnog dužnosnika do državnog. To mi baš i nije jasno. Spremačica ili portir, u nekoj tvrtci se moraju „testirati“, a načelnici, gradonačelnici, pročelnici, direktori, upravitelji, ravnatelji, ministri, pa i predsjednički kandidati ne moraju. Spremačica će biti otpuštena ako nije dobro oprala prozor ili počistila svoj prostor, ako je ne daj Bože pijana došla na posao ili se na poslu napila, a direktor, ministar ili upravitelj ne.

Ako je ta ista spremačica uzela nešto od materijala koji koristi i odnijela kući dobit će otkaz, a ako je netko svojim umijećem na visokoj dužnosti pribavio milijune kuna ili eura, u bilo kojem obliku, će se smatrati sposobnim, stručnim i poželjnim „liderom“, jer se njegovo umijeće stvaranja odrazilo i na nas, naročito one uz njega u stilu: „On je krao, ali je i nama dao.“ Doslovce poludim kad čujem „argumentirane“ zaključke, da što mi imamo od pokazanog i dokazanog poštenja, rijetkih, ali ipak ovdje prisutnih političara, naročito onih u vrhu vlasti. Nužno su nam potrebne mnogostruke promjene, ali najprije u našim glavama i to što prije. Kad se to jednog dana dogodi, barem u većini i u onih koji vladaju, onda će nam napokon krenuti i neće nam trebati nikakve domaće, ni strane agencije i njihovi stručnjaci, da nas podučavaju i vode  u budućnost, kao i da upravljaju našim resursima, u bilo kojem smislu, opsegu i obujmu. Možda se ipak, čuda događaju?

Ankica Benček