Vijest iz Večernjega: “Priznali mi to ili ne, ali ova je država stvorena na zločinu”

Goran Gerovac brani agresore, a Večernjak postao srbijanski paraobavještajni bilten

 

 

„Svi konflikti i sve frustracije koje su razdrobile hrvatsko društvo postoje zbog toga jer je ova država stvorena na zločinu“, lijepo piše „Večernjak“ u broju od subote 8. studenoga 2014., pod naslovom “Priznali mi to ili ne, ali ova je država stvorena na zločinu“. Piše to na lijevoj stranici Obzora pod egidom „nikad robom“ (od „roba“ ili od „rob“?) Goran Gerovac, tik do Milana Ivkošića koji je na desnoj stranici otisnut.

Na lijevoj stranici Gerovac udara u temelje  suvremene hrvatske države polit-ekonomskom minom kao kakav terorist. Na desnoj stanici u tako već razorenoj Hrvatskoj Ivkošić pokapa još preostali „desni“ hrvatski sitnež.

"Slijepi apologeti domoljubnog bezumlja"

 

Šokirani tvrdnjom kako je „ova država stvorena na zločinu“ mogu biti, jamči Gerovac, „samo slijepi apologeti domoljubnog bezumlja“. Bože moj, koliko uvrjeda, mržnje, boljševičke propagande, neznanja(?) pa i kretenizma u samo pola rečenice! Prvo, ne mislim kako Gerovac zna izvorno, stvarno značenje „apologije“ i „apologeta“, no misao mu je zagađena marksističko-lenjinističko-staljinističko-titoističkom uporabom tih pojmova. Ti su bili raznorazni neprijatelji, a „domoljubi“ vjerojatno i ponajveći.

 

„Večernji“ i 2014. rabi isti rječnik i „metodologiju“. „Slijepi apologeti“, kakva li je to uvrjeda jerbo „apologija“ nikada nije bila pitanje vida nego uma, pa dakle i prokazani slijepi mogu ravnopravno biti i – apologeti. U izričaju takvih tipova, apologeta staljinizma, slijepi su i više nego glupi. Tako smo Večernjak i „lukavoga“ Gerovca  dotjerali do zida istine. „Apologet“ je inače izvorno – zapravo branitelj. Pa to lukavac i „bezgrješnjak“ Večernjak deru branitelje koji prosvjeduju ispred Ministarstva branitelja. To su naime oni „koji na pogrešnim mjestima traže krivce za nezaustavljivu učestalost nacionalnih poraza“. Ali idemo dalje: Taj zločin je inače „perfidno utkan u srž sustava“ i da – „zločin se dogodio u ratu“ pa ga se može „kvalificirati ratnim zločinom“ – kao „dugoročnim eliminacijama bilo kakvih šansi za preživljavanje“. Sustav je dakle povijesno Zlo nastao u ratu – bit će Domovinskom.

 

"Vapaji za čuvanje digniteta rata višestruko besmisleni"

 

„Vapaji, nastavlja autor, o imperativu čuvanja digniteta rata višestruko su besmisleni. Najprije, ako se već govori o ovom posljednjem obrambenom, onda se treba zapitati kakav je on suštinski ako mu se dignitet mora posebno čuvati. Dignitet ili postoji li ne – premda kako uopće zamisliti instituciju rata s dignitetom. A upravo se rat dogodio u trenucima obračuna interesnih krugova s onime što se nekada zvalo društveno vlasništvo, nad koji je počinjen zločin bez premca u novijoj povijesti.“ Odustajem od daljnjih citata, samo još ovaj, o tom je o Domovinskom ratu, kako ga već tko zove: „U Hrvatskoj se sve to dogodilo u ratu koji je služio kao dinamična emocionalna kulisa za hladnu i beskrupuloznu pljačku što se odvijala u osjenčanoj pozadini, a u stvari na prvoj liniji fronte. Ratno stanje (pazi sad „ratno stanje“) nije imalo za prioritet obranu nacionalnog prostora, nego kapitalističkog zida smrti u kojem će se isključivo suludom brzinom vožnje u krug hvatati sve više i više pozicije“.

 

Poslije ću pisati nešto o ovome, ali kako je tekst tekao, nešto mi je „tute“ falilo. Gdje su Srbi, pitao sam se. Eto i njih u nastavku, pri kraju, zna taj Gerovac zapapriti: „Istodobno se i dalje pumpa nacionalno mahnitanje budući je puno lakše i svrsishodnije mrziti prosječnog Srbina nego stati naput ispod prosječnom hrvatskom kapitalistu.“

 

Recimo, Gerovac i kolege stat će na put „prodaji“ ispodprosječnom austrijskom kapitalu „Večernjaka“ čiji je sada glavni „sluga“ neki fra Tolj, prije „fra“ Jurleka, a povest će ih Ivkošić. Ma dajte me najte. Ni toliko muda ni toliko za pišljivi Večernjak vratiti u „početno stanje“ prije milenijskog „zločina uništavanja društvenog vlasništva“. No, tko zna, možda slijedi (re)osnivanje KPH, pa učvršćivanja bractva-jedinstva sa Srbima, pa „prva“ revolucionarna puška. Ne će ju valjda opet puknuti četnici u Srbu? Boričevca nema.

 

Svakakvih sam se antidomovinskih, antikapitalističkih, antihrvatskih, prokomunističkih, projugoslavenskih… tekstova načitao, no ovaj nam drži minu pod temeljima. Čisti fundamentalizam, pa hajdemo i nju i njega barem demontirati.

 

Društveno vlasništvo je laž – partijsko je to vlasništvo

 

Prvo, „društveno vlasništvo“, o da – kako je ono doista“ društveno“ pa svaki pojedinac, „radni čovjek i građanin“ u njemu ima (pod)jednak broj „nevidljivih“ „dionica“, a opet i svi sudjeluju u suvlasništvu „njegove“ dionice, on tako i kod ostalih „vlasnika“ -obična je laž. Tako je možda „na komunističkom nebu“, a „na zemlji“ vlasništvom suvereno upravlja Partija, pa je „društveno vlasništvo“ realno – partijsko vlasništvo. Ono što je ovdje tada nastalo bio je „komunistički kapitalizam“ u kojemu se tepalo „radničkoj klasi“ i uništavalo sve druge, konkurentske, i klase i oblike vlasništva. Takvim vlasništvom nije upravljala ni Partija, već njezina nomenklatura, relativno malobrojni krug „komitetlija“, represivni aparat pod partijskom kontrolom, ponajviše „tajni“ (administrativni je bio u navodnom permanentnom „odumiranju“) i delegirani „crveni manageri“, koji se tako nisu smjeli nazivati.

Društveno pak vlasništvo nastalo je raznim oblicima revolucionarne otimačine-pljačke, da ih sada ne nabrajam, a štićeno je i skoro trajnom zabranom „disanja“ privatnome koje bi se i u takvim uvjetima  pojavilo. Prema tako nastalom vlasništvu jednostavno se nije mogao počiniti zločin milenijskih razmjera, kamo li ratni zločin – ono je samo naime bilo zločinačko. Začudo, najvećim dijelom nastalo – u ratu. Sve kasnije bila je „kozmetika“, uključivo i „transformacija“ u tzv. društveno, te upravljanje krizom kao način vladanja sustavom, naročito ljudima, usput i vlasništvom.

 

Ni domovinski, čak ni građanski rat, već obično „ratno stanje“

 

„Ratno stanje“ – tu definiciju Domovinskog rata, ili kakav je već bio po raznim gerovcima, još nisam ni čuo ni pročitao – nije branilo „nacionlani prostor“, već je bilo pljačka „društvenog vlasništva“ u ime kapitalizma od strane „interesnih krugova“. Tome su eto poslužili naši branitelji, kako dragovoljci, tako i mobilizirani, svi oni iz Fredovog „registra“. Koji „dignitet“ takvoga „ratnog stanja“, ništa od njega. A i kako bi „povijesni zločin“ mogao imati još i „dignitet“. U tom Večernjaku još izgleda nisu objavili vijest kako je i prije tog „ratnog stanja“, još u studenom 1989. bio pao Berlinski zid, a s njim se srušilo i partijsko vlasništvo diljem Istočne Europe, uključivo i Jugoslaviju. Primjerice u Rusiji (osamostaljivale su se i države iz soc-komunističkog carstva s ratom i bez njega) je danas ostalo jedno jedino poduzeće, u međuvremenu vlasnički transformirano, iz doba SSSR-a; ne biste vjerovali baš Gazprom. Ostalo su „tranzitirali“ kadrovi KPSS-a, KGB-a iz svega nastala mafija… Inače „društveno vlasništvo“ ovdje se urušilo i prije 1989. Komu bi to, osim Gerovcu, trebalo dokazivati?

 

„Nacionbalni prostor“ Gerovcu ništa, Šešelju i opet sve

 

Da se ovdje „ranih devedesetih“ nije branio „nacionalni prostor“ – pa i nije, doduše samo onaj koji se u tom trenutku nije mogao obraniti, oko četvrtine Hrvatske. Agresija je bila baš to – napad na nacionalni  hrvatski prostor do linije Karlobag-Karlovac-Virovitica. Ako meni ne vjeruje Gerovac se o tome može raspitati kod Vojislava Šešelja, on bi mu to sigurno potvrdio, uostalom i nadalje mu je projekt Velika Srbija – dakle „prostor“. Naravno i sve ono što s njim ide. Osim Šešelja po tom eto baš „prostoru“ haračili su Arkan, kapetan Dragan, nacional-socijalistička JNA s crvenom zvijezdom kao svastikom na šljemu, saokrajinaši „naši“… – Kurili su patrijarh SPC-a Pavle, ali on se nekako u to vrijeme razbolio, pa umjesto njega „radio“ blagopokojni „v.d.“  zagrebački Jovan.

 

Glede vlasništva, pače i „društvenoga“ u Srijemu, Baranji, Slavoniji, istočnoj i zapadnoj, Vukovaru, Dubrovniku, Škabrnji, Konavlima Banovini… „na tim prostorima“ stradalo je upravo – privatno vlasništvo. Kuće, njive, usjevi, plodovi ljetne i jesenske žetve 1991. stoka, katoličke crkve. U hrvatskim selima od Viduševca do Kupe nije bilo nikakvog „društvenog vlasništva“, isključivo privatno i crkveno. Nagradno pitanje: zašto od Viduševca, predgrađa Gline, do Kupe nije bilo ni mrvice „društvenog vlasništva“? Čak ni birtije nisu bile „društvene“, pani zadružne – i sve je poharano, opljačkano, spaljeno – na tom prostoru. Ima li itko izračun koliko je u srpskoj agresiji  stradalo „društvenog“, a koliko privatnog, crkvenog (crkava) zadružnog vlasništva? Što su onda  branitelji „bez digniteta“ branili osim svoj dom, svoj „prostor“ na kojemu im je bila kuća? Ali to nisu smjeli činiti, trebali su bez obzira kako je agresija bila usmjerena, braniti komunizam, zapravo „društveno vlasništvo“ u tom „ratnom stanju“ – pa se okrenuti protiv svoga „prostora“, protiv svoje kuće – protiv Hrvatske.

 

Mato Dretvić Filakov