Priznajem, nisam glasovala za novoizabranu predsjednicu

Zbog toga se ne smatram i ne osjećam "jugosmradom", jugofilom, niti ičim ili ikim

Ne, ne posipavam se pepelom, niti ću se ikada posipati u vezi izbornih rezultata, što nikako ne znači da ja ne griješim, da nisam pogriješila i da ne priznajem svoje pogrješke. Naime, ja nisam glasovala za novoizabranu predsjednicu. Imam svoje razloge za to, štogod tko o tome mislio. Zbog toga se ne smatram i ne osjećam „jugosmradom“, jugofilom, niti ičim ili ikim, od svih onih neprimjerenih, zločestih i nehumanih pogrda, koje su dolazile s desnice, a od kojih se nisu ogradili lideri pojedinih političkih stranaka. Jako me smetaju sva podmetanja i optužbe, s bilo čije strane, koja se temelje na zadiranju u nečiju osobnost, obitelj, naročito djecu, svjetonazor, podrijetllo i fizički izgled neke osobe, bez obzira što je po zanimanju, kojeg je obrazovanja, kakve su joj sposobnosti i u kojoj je političkoj stranci, jer je to zadiranje u temeljne slobode i prava svakog čovjeka, diljem  kugle zemaljske. Iz takvog načina djelovanja i ponašanja se vidi civilizacijski doseg i kulturna razina svakog pojedinca, skupina i cijelog naroda. Još više se vidi i osjeća, ono što prekriva sve dobro, civilizirano i poželjno, koje ipak negdje, u nekoga postoji, makar u tragovima, a to je primitivizam i balkanski mentalitet, koji nikakvo članstvo ni u čemu ne može neutralizirati i ublažiti.

Najviše me smeta i boli, što većina nas domoljublje poistovjećuje s nacionalizmom i to onim iz nekih mračnih i teških vremena, koja nisu nikome donijela dobro, a sve nas i našu domovinu su prikazivali u Europi i svijetu, kao zaostalu, primitivnu, ognjištarsku, plemensku, opskurnu i mračnu tvorevinu, obavijenu gustom maglom, poput balkanske krčme, iz koje kulja zagušljivi crni dim.

Nacionalizam sam po sebi i po svojoj definiciji, nije ništa loše, ni suvišno. Dapače, on je potreba, čak i nužna potreba, ali ne smije prijeći u nikakav ekstremizam, postati sam sebi svrha i opravdanje za pojedina činjenja i nečinjenja u ime naroda,za osobnu korist  pojedinca ili  pojedinih skupina, na štetu općeg dobra svakog  pojedinca i države. Svi mi znamo i svjesni smo toga kako je nacionalizam svjetonazor u kojem je nacionalni identitet nužno potreban, pa i presudan za formiranje i opstojnost svake države. Međutim, kad se pod tim pojmom, u rukama pojedinaca, nacionalizam pretvori u šovinizam, to postaje krajnje nepoželjno i opasno, kako je to povijest od davnina bilježila i na to upozoravala. Takav nacionalizam negira samu svoju bit i prelazi u svoju suprotnost. Privrženost vlastitoj naciji i njenim interesima, jest domoljublje, koje ne bi smjelo ostati samo na deklaratornom, već bi se trebalo i moralo pokazati djelima, od onih općih, svakodnevnih do posebnih po kojima se pojedinci ističu i pamte, te postaju uzori i idoli mladim naraštajima. Ljubav prema svom narodu se pokazuje svaki dan, na svom radnom mjestu, u domu, u školi, na ulici, na fakultetu, na javnim istupima, na zastupanju svog naroda, na doprinosu cijeloj zajednici i na osobnoj žrtvi za domovinu.

Nitko nema pravo, a kamoli ekskluzivno pravo, prisvajati sebi veće domoljublje i rodoljublje, od nekog drugog, tko svojim radom doprinosi općem boljitku, bez obzira što radi, čisti ulice, podučava, liječi, piše, upravlja velikom tvrtkom, pa i državom. Domoljublje se ne mjeri, kao ni bilo koja druga ljubav. Za ljubav ne postoji instrument mjerenja, niti mjerna jedinica, utemeljena na zadanom etalonu. Domoljublje je potreba, dužnost i privilegija svih državljana, bez obzira na podrijetlo i zasluge njegovih predaka. Domoljublje, njegovo verbalno isticanje, prizivanje, dokazivanje i korištenje, nije i ne može biti ičiji kredibilitet, kredit, niti roba s kojom se trguje ili dobivaju određene beneficije i sinekure za osobnu korist ili korist bilo koje i kakve skupine istomišljenika. Domoljublje je imperativ za svaki prosperitet, ali nije i ne smije biti ičije oružje i oruđe kojim će igrati na emocije osiromašenog i obespravljenog puka, što će mu dati impuls, biti potpora i snaga na putu prema vrhu.

Pravo domoljublje i umjerena doza pozitivnog nacionalizma bi trebala biti snaga svakog lidera i snaga naroda koja će sinergijski osigurati, a ne samo obećavati boljitak i realni napredak. Bez obzira na naše prirodne i društvene relativno dobre potencijale trebamo biti realni i malo pomalo se izvlačiti iz gliba u koji smo upali i kaljuže u kojoj sada grcamo.

Proći će još puno godina i promijeniti se dosta predsjednika države i Vlada, bez obzira na osobe i političku opciju, da postanemo jedna od zemalja u kojoj svi dobro žive, u koju dolaze razni ulagači, u kojoj su ljudi zadovoljni i sretni. Tada ne će biti ikoga briga tko je predsjednik(ca) države i Vlade, kako mu je (kako joj je) ime, tko su mu roditelji, djedovi i bake, kojoj su opciji pripadali, tko ga (ju) podržava, tko je protiv njega, zašto, kako i od koga je na to mjesto postavljen ili izabran. Postojat će međusobno povjerenje naroda i onih  koji ga predstavljaju i koji vode državu. Ne će biti podozrivosti, skepse i sumnje u odabrane i izabrane. Ne će biti nepovjerenja u one koji u ime naroda odlučuju, u one koji realno sagledavaju budućnost, osmišljavaju strategiju i taktiku, koja dovodi do napretka i boljitka za svakog čovjeka, imajući uvijek u vidu da najsposobniji i najbolji, s obzirom na obrazovanje, osobnost i domoljublje dođu do izražaja, da im se uvijek omogući na demokratski način doći na takva radna  mjesta i pozicije gdje će za opće dobro stvarati i unaprjeđivati, bez obzira na njihovu ideologiju i pripadnost pojedinoj političkoj skupini ili stranci.

Tada ne će biti potrebe za nikakvim prepucavanjem, pljuvanjem, marginaliziranjem, omalovažavanjem, opstruiranjem, kriminaliziranjem, klijentelizmom, nadmudrivanjem, sektaštvom, negativnim nacionalizmom, demonizacijom, uništavanjem, bizantizmom, prekrajanjem povijesti i dobro uhodanim copy-paste metodama među najbolje. Obrazovanje – znanje, odgoj, sposobnosti (urođene i stečene), vještine, zalaganje, osobnost, ljudske vrline i vrjednote, rad i djelovanje će sami po sebi i svojoj strukturi, najbolje i izvrsne izbaciti na površinu. Narod će to prepoznati i nagraditi, kako god neuk bio i kako god ga tko smatrao glupim.

Prema njenim obećanjima, energiji, volji, zalaganju, pregnuću, strasti, domoljublju, ustrajnosti, iskustvu i međunarodnoj respektabilnoj karijeri za vjerovati je i očekivati kako će predsjednica države biti pravi kohezijski, integraijski, stabilizacijski, obrambeni, ljudski i državnički činitelj koji će nas ujediniti, uklanjati  mržnju neistomišljenika, jačati demokraciju, jamčiti slobodu, osigurati pravdu i time pokazati kako je bolja od onih koji su po njoj neosjetljivi, bešćutni, nekompetentni  i nenarodni, koji ne znaju, ne mogu i neće.  Njena je zadaća i dužnost  omogućiti  opći boljitak za sve građane lijepe naše, koju svi jednako volimo, ma što god tko  mislio, pisao i govorio o tome. Mnogima od nas Hrvatska je sada, bila je uvijek i bude zauvijek jedina domovina. Rezervnu domovinu nemamo, niti je želimo, niti hoćemo, niti sanjamo u bilo kom obliku za ikoje, ikakve  i ičije potrebe.

Ankica Benček, 14. 1. 2015.