Zdravko Tomac je pravi predsjednik Hrvatske, ili predsjednik prave Hrvatske
Čovjek koji je u posjedu ontologije cjeline Hrvatstva, nekada, sada i u budućnosti – taj je predsjednik istinske Hrvatske, a ne crvene Hrvatske. Čovjek koji dakle posjeduje Svetoga Grala Hrvatske – istinski je predsjednik Hrvatske bez demokratskih izbora, jer demokratski izbori su punina sotonine strategije za vladanje narodima i za ubijanje nositelja Svetoga Grala (ontologije) preko tajnih službi. Razumio je to Aleksandar Solženjicin više od drugih, rekavši daza jedan narod imati velikog pisca znači imati drugu vladu. Apsolutno točno! Za jedan narod imati politologa s Duhom Svetim, s Metafizikom gledanja, s ponoćnim mislima, a Tomac to jest – znači imati paralelnog Predsjednika.
Ako je carigradski patrijarh Atenagora kao mladi student već bio spoznao da je Sveti Gral najdublja tajna prožimanja Pravoslavne i Katoličke crkve, Istoka i Zapada Europe – onda je jasno da svi vitezovi oko Okrugloga stola, koji su u posjedu Predragocjene krvi i pomasti iz ampule svetih kraljevâ – znaju kako se ne mogu osloniti na razne referendume i demokratske izbore gdje seljaci, građani i ostali trošitelji vremena koji se “ne bi šteli mešati i norca iz sebe praviti” – trebaju navodno birati ili Barbiku ili Agnostika. Ovakvi cirkusi nisu realni – realnim ih čine samo televizijske kamere ali od njih bježimo više nego od veprova u šumi.
Gledajući iz tog aspekta samo duhovnom slijepcu može promaći da je Zdravko Tomac kao politolog pravi predsjednik Hrvatske, ili predsjednik prave Hrvatske i da je razlog zašto mu Josipović ne odgovara na pisma, zašto su mu mediji zatvoreni, baš taj i nijedan drugi – Zdravko mora nestati jer je Bog na njega uperio prstom. Na njega nije uperio prstom nitko drugi, jer konačno zašto bi se mi šteli mešati u sve to? On je smiješan, on je bolestan – kako vele za njega kada nestanu televizijske kamere. On je bolestan, on je smiješan, on je star, samo zato što je pravi predsjednik ili predsjednik prave Hrvatske. Ili drugim riječima: koliko je daleko od propadanja, odnosno od Danteove Bijele ruže, hrvatski narod pokazuje time kakvu sliku ima o svojem mogućem najboljem predsjedniku.
Nema zapetljanijeg naroda od hrvatskog. To je narod čiji se katolici na internetskim portalima hvale da imaju 360 tisuća posjetitelja i da “evangeliziraju”, a u stvari se ta evangelizacija svodi na to kako se dobro oženiti. I tada sve prestaje. Ma kakvo trošenje, ma kakvo stvaranje, ma kakva borba, opasnost, hrabrost – tko te pita za rezultate, biografije… Deklarirati sebe katolikom, ili katolicima, ne znači voziti najbolji auto i napraviti veliku kuću, oženiti kćerku podobno i perspektivno – to ovi Hrvati od Frankfurta preko Züricha do Splita nikada nisu shvatili. Deklarirati sebe katolikom znači željeti Svetog Grala, a imati Svetog Grala znači trošiti se herojski kao Branislav Bošnjak makar vozio stari auto.
Je li ništarija u mercedesu – ili heroj—svetac u starom autu? Je li Crveni predsjednik i banke koje investiraju do propasti – ili nositelj Svetoga Grala koji Hrvatsku voli ljubavlju Krista Kralja a žele ga ubiti službe koje vladaju novcem i sudovima? Hrvatski narod prije sveganije pokazao da se je opredjelio. Da, on se je opredijelio, za branitelje, za Vukovar, za Thompsona – ali on nije shvatio da Vukovar još traje jer je Apokalipsa najjača sada. Tomac zapaža kako je svečanost na trgu bana Jelačića prigodom ulaska “crvene Hrvatske” u EU bila siromašna, bez oduševljenja i slabo posjećena – dok je jedna druga Hrvatska na Thompsonovom koncertu pokazala svoju pripadnost godini koja se (ne) vraća: 1991.
Sigurno da je tako. Ali pokazati još uvijek ne znači i stići do kraja, još uvijek ne znači da su se ti pokazani ljudi i opredjelili do kraja kroz kušnje, kao što talentiran sportaš još nije i šampion, a Tomac će tijekom svoje knjige sve do posljednjeg poglavlja, koje je metafizički jasno, dati do znanja da se nalazimo pred Trećim svjetskim ratom i apokaliptičkim događajima. “Onaj koji vlada nacijom, taj mora čitati u samom sebi ljudski rod”, citira Tomac Hobbesa, pokazujući kako je Josipović znao pročitati hrvatskog običnog čovjeka. Nekim ljudima, čak i nekima koji imaju službe u crkvi, – nije stalo da imaju svetce, heroje, velike filozofe, umjetnike…Za njih je politika, pa odatle i crkva, demokracija. U tom smislu, veli Tomac. Josipović je išao dalje od Drugog predsjednika Kroacije, on je pokušao Tita tuđmanizirati, a Tuđmana titoizirati. Zašto ne? Ako narod pristane – i to je moguće. Zar nisu i mene anonimnim letcima iz Splita pred deset godina heretizirali? Zašto se ne bi velikog književnika ismijalo, Kristovog vladara masoniziralo, pa i Stjepana Ugarskog, pa i one njemačke careve u Speyeru?
Zašto se sve ne biposivilo, a reče mi jučer jedan sveučilišni profesor, “svi smo mi ispod kože crveni”, dakle titoizirani, krležoirani, šerbedžirani…Kao takvi možemo biti i kristijanizirani – samo nemojte jedno, samo nemojte biti isključivi kao oni vitezovi kralja Arthura – onda ste fašisti!
Nama ne treba Sveti Gral, nama ne treba čestica koja drugima daje masu – mi smo masa po sebi, mi smo ljudi veliki, svi zajedno kao malene čestice jesmo jedna velika molekula (kada smo u toru, u masi) veliki ljudi, “istina je ono što kaže većina ljudi”, rekao je Tito, jer je imao pravo to reći kao mason najvišeg stupnja (ma koliko fizički kepec) i prijatelj engleske kraljice.
Da, povijest zvana Giljotina je odrubila glavu velikim kraljevima, Mariji Antoinetti, jer zašto bi ona imala bolju toaletu od naših zavidnih žena, zašto se naše žene ne bi kandidirale za predsjednice, dapače zašto ne bi igrale hokej? – i sada smo mi svi tuđmanizirani i detuđmanizirani istovremeno, humanizirani, nema više mala-velika čestica, svi smo mi čestice po demokratskom pravu glasa, nema Svetog Grala, van s mitovima, sve je dopušteno, samo mi dajte moju mirovinu!
Najveća vrijednost Tomčeva uvida u knjizi Crveni predsjednik je otkrivanje tog odnosa: Crveni predsjednik-narod. To je povezano. I zatim uviđanje skrivene “teologije” koja se krije ispod pojma “nove pravednosti”, odnosno relativiziranje pojma Princ svjetla-Princ tame. Tomac je jasno uočio da se iza svega krijeskrivena teodiceja, i da se Novi svjetski poredak prikazuje kao društveno stanje koji priprema pojavu Svjetlonoše čija je pravna država ustvari potpuna grobnica/konc logor Mističkog Tijela Kristova, dakle svjetlonoša donosi zamračenje cijelog društva i naroda, ali koga to briga kada se čestice osjećaju dobro u potpunom mraku?
Svi pojmovi su od Tomca iščitani iz tog uvida. Tako i lustracija i Peta kolona u Hrvatskoj, UDBA – sve su to realnosti kojima je očito trebalo pustiti da pokažu tko su iz dužeg vremenskog perioda, pa i kroz promjene. Jest da je svibanj mjesec obnavljanja ideoloških sukoba i podjela u Hrvatskom narodu, – ali to je i mjesec u kojem veliki umjetnici, zaslužni teolozi, svetci, izabrani filozofi Krista Kralja preko posredništva i ujediniteljskog djelovanja Majke Božje, Theotokos, Majke svih naroda – grade zajedničku Europu i Hrvatsku Bijele ruže idući na najveću Golgotu posljednjih vremena.
Dva nastupa u karlovačkoj knjižnici
Dr. Zdravko Tomac i ja nastupili smo negdje, čini mi se, 2006., u karlovačkoj knjižnici Ivan Goran Kovačić. S nama je bio prof. Antun Abramović, koji je došao u Karlovac drugim automobilom. Bilo kako bilo, nas trojica smo napravili takvu književnu večer da nas je na njezinom svršetku do parkirališta dopratio jedan profesor matematike, jako oduševljen, govoreći da je “ispunjen strašnom energijom”. Ta “energija” se vidjela na njemu, bio je to Duh Sveti koji je plameno ušao u njega, poželio je da se ta večer nastavi, da traje, vjerojatno se bojeći onoga što slijedi: umiranja, masoniziranja, omekšavanja, mlakoće, svega što je dolazilo na hrvatske duše i Hrvatsku potom – sve do danas. “Kakva je to samo sinergija!”, komentirao je Ivica Buneta iz Karlovca zajednički nastup g. Zdravka, mene, ali i Antuna Abramovića, iako je on došao drugim autom. Da, bio je to dah Svetoga Grala, hrvatske ontologije i jedinstva. Prisutan u publici bijaše i karlovački župnik. “Ovo bih slušao dan i noć!”, komentirao je.
Zašto se toga sjećam? Jer sam došao u istu karlovačku knjižnicu sada, skoro 8 godina kasnije, prije puta u Austriju-Njemačku-Švicarsku. Listopada 2014. Došao sam prezentirati Povijest duše, Sabrane drame, Ekumenske susrete-Branislava Bošnjaka… – vjerujući da je to jako snažno, govoreći o Europi Krista Kralja a trebao mi je novac za benzin, za obilazak spomenutih zemalja do Berlina, Hamburga… Nisam zvao brata u Kristu, Zdravka, pravog predsjednika Hrvatske, ili predsjednika prave Hrvatske – jer ga nisam želio žalostiti svime što je mene žalostilo pred pogledom na sve ovo. Neka moj brat Zdravko prezentira Crvenog predsjednika (u kojem je poglavlje o mojem radu) – a ja ću nositi svoju Golgotu na svoj način.
Govorit ću sam. I nakon 8 godina bio sam smješten u pokrajnju dvoranu velike, moderne knjižnice (ne više kao onda u središtu sáme knjižnice s prisutnim svim osobljem i ravnateljicom). Bila je to lijepa dvorana, ali nakon što su došli s kamerom s lokalne televizije i iz lokalnog radia (začuđeni koliko sam toga stvorio a nitko za to ne zna), nakon što je ušlo ono ljudi što je došlo, vrata su zatvorena i imao sam neki čudan osjećaj.
Kao da sam zatvoren. Prijatelji iz molitvene zajednice, Ivica i gđa Marija su sjeli na svoja mjesta, gđa Marija mi je dala nekih 100 kuna rekavši da joj je “neugodno i da ju je sram” (njezine katolikinje nisu došle), poklonivši mi lijepu bijelu ružu – ja sam sjeo za stol i počeo svjedočiti. Kome? Zapazio sam u gornjem redu pozadi pavlina, oca Jurja, pretplatnika mojeg časopisa koji je imao neki jako pogođen i mrk izraz lica. Nisam znao zašto.
Kada je prezentacija bila gotova (nitko mi nije kupio ništa, novac za benzin do Berlina i dalje sam dobio/zaradio drugim putem) – pio sam kavu s Marijom i Ivicom, zatim pošao autom kući dok se nad Karlovcem digla pijavica i počeo apokaliptički pljusak (poplava grada). Opet mi je prestalo raditi puhanje prednjeg stakla, otvorio sam prozor, molio Zdravo Marije i jedva živ stigao kući u Zagreb. Sutradan sam vidio na TV-u poplavljeni Karlovac (a činilo mi se da je duhovno poplavljen već iz mojeg predavanja). Ali sutradan ujutro mi se javio otac Jurij Domšić i ovako rekao:
“Gospodine Malešević, nemojte se uznemiriti, molim vas. Jučer je ispred mene sjedio bivši šef karlovačke UDBE, Fumić, koji je pred dvadesetak godina ispitivao mene. Pitao sam ga iznenađen: ‘Što vi radite, gospodine, na Bogdanovoj prezentaciji?’ On mi nije odgovorio ništa – nego stavio prst na usta.”
“Bogdane, rekli ste da idete svakodnevno na Sv. misu”, nastavio je o. Jurij. “Vi ste vjernik. Ne bojte se.”
Poslije su mi rekli da je spomenuti gospodin bio istaknuti savjetnik Crvenog predsjednika za ideologije.
Eto, tako je meni živjeti kao književniku u Hrvatskoj. Jedno je sigurno: nisu katolici, “vjernici” Karlovca i Hrvatske ti koji će biti iza mene, kao pomoć, kao slušatelji, kao moj zid, moji branitelji…S njima odavna na računam, oni su me odavno razočarali. To je razlog zašto nisam zvao brata u Kristu, Zdravka. Inače, kada sam ugovarao ovaj nastup, osjećao sam nešto pozadi svega ovoga, da se nešto plete, priprema, kao da netko nešto valja iza kulisa, kao da su mi ovo izrežirali…
Ono što sam osjetio jest da su ljudi koji su me šuteći slušali – jako, jako daleko od mojeg duha, osjetio sam veliku razliku u nivou. Da me se motri s nekog donjeg područja. Bila su to lica do kojih moja riječ nije dopirala. Ali ne samo obzirom na one koji su me kontrolirali (oni su došli!) – nego i na one koji nisu došli, a to su “vjernici”.
“Kaj se sve to nas tiče, gospon Malešević…”
“Drži se, Bogdane, vidimo se za deset godina.”
(Svršetak)