Nikica i Majkica

Mladić bdije kraj mrtva pijetla

 

 

Moje djetinjstvo uz pjesnika Nikolu Šopa (prilog obilježavanju 100. godišnjice pjesnikova rođenja pri HAZU-u)

On leži kraj moje stare peći,

paučinom posut sav.

O, kako se prelijeva još pri svijeći

rep njegov, od mnogih zora plav.

 

Kroz pritvoren prozor, dah jedan, tajno,

dune kroz moj opustjeli dom.

Pa s pijetla mog stresa perje sjajno.

Jesen je i u repu njegovom.

 

Kruna mu pala na jedno uho.

Ko kralj je bijede i bola pun.

I u ranu zoru i u doba gluho,

ukočen i pust njegov je kljun.

 

Krila mu mrtva, i nikad više

neće ih on razapeti.

Ni strest ih mokar od rose i kiše.

Ni zoru mi na njima donijeti.

 

Svake noći, ko prognanik,

kad moram za sto svoj sjesti,

u njegovu grlu naslutim krik

neobjavljene mi jedne vijesti.

 

U strepnji čekam na pritajen zov.

Jeze soba mi je puna.

Al' kao zaostale kapi niz krov,

kaplje muk s njegovog kljuna.

 

Ne znam kada je i kako nestao naš pijetao, ali dobro pamtim da je Nike s njim vodio duge razgovore, tijekom kojih bi ga „kokošor“ često sumnjičavo i upitno pogledavao. Nikica je razgovarao i s vrapcima, koji su se nadvikivali u jorgovanu i s golubovima koji bi pri tom zamišljeno šetali gore dolje po prozorskom limu, a nerijetko bi se koji od njih odvažio i uletio u sobu, te sletio na veliki crni stol ne bi li ga bolje čuo. Djedov glas bio je vrlo ugodan, taman i dubok kao i soba u kojoj je sjedio, ali vrlo tih i pomalo hrapav, pa je ponekad uistinu trebalo prići bliže kako bi ga se bolje razumjelo. Bilo, kako bilo, znatiželjni  krilati gost redovito je bivao ponuđen slasnim mrvicama kruha i keksa s Nikičinog tanjura.

 

Kako se u našoj ulici, pa i u mojoj školi ubrzo pročulo da moj djed zna „nemušti“ jezik životinja, jednom je, na molbu našeg učitelja, Nikici u posjet stigao čitav moj razred. Učitelj je na Nikičin stol položio jedan bijeli karton od cipela u kojem je, na slamnatoj posteljici, ležao u razredu nađen ranjeni golub. Uzbuđeno smo slušali o njegovim putešestvijama i bili vrlo ponosni i sretni kada smo na kraju saznali i koliko nam je golub zahvalan za to što se tako dobro brinemo za njega i da će o našoj dobroti pričati svim pticama, kad im se uskoro ponovno pridruži, jer mu je već puno, puno bolje.

I naš učitelj, koji je isprva bio malo sumnjičav glede Nikičinog znanja „nemuštog“ jezika, otišao je zadivljen iako još uvijek pomalo zbunjen, ali najkasnije od idućeg dana, kada se naš golub s prozorskog okna zdrav vinuo u nebo, istinitost mojih tvrdnji više nije dovodio u pitanje. Tako su prolazili svi koji su slušali Nikicu, a onim drugima uglavnom se crno pisalo.

 

„Žel baj pešter?“, upitao bi me Nikica, na našem „tajnom ruskom“ jeziku, kada bih se vratio iz škole. U prijevodu to je značilo: „Da li je bio poštar?“ Taj jezik izmislili su Nikica i Majkica, moja baka, još u vrijeme dok je on mogao hodati, kako bi se i na javnim mjestima mogli jedno drugom povjeravati bez straha da će ih netko razumijeti. Tako sam i ja, od najmanjih nogu, usporedo s hrvatskim učio i „tajnoruski“. Nikica i Majkica su umirali od smijeha, kad bi ih ljudi začuđeno promatrali pokušavajući odgonetnuti kojim to jezikom govore, a Nikici je posebno zadovoljstvo pričinjavalo zbunjivati njime naše najuglednije goste. „Ačvarić rađon“, rekao bi mi Nike, a ja bih ustao i na čuđenje sviju okupljenih upalio radio. „Kojim Vi to jezikom s njime razgovarate, profesore?“, pitali bi naši posjetitelji, a Nikica bi, glasom koji nije dopuštao dodatnih upita, kratko odgovorio: „Tajnim!“.

 

Stjepan Adrian Kostré (Berlin), Zlatno pero