Vjera je dar Božji!

Nad hrvatskom kulturom i nad hrvatskom sudbinom nadvio se marksistički, ateistički crveni zmaj

 

 

Akademski slikar Josip Botteri Dini, pripadnik je malobrojne skupine vodećih likovnih umjetnika u Hrvatskoj. Rođen je u Zagrebu 1943. godine. Diplomirao je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Miljenka Stančića 1968. Izlagao je samostalno na brojnim izložbama diljem domovine i u inozemstvu. Pored slika realizirao je niz vitraja i mozaika, a ključni dio njegova iopusa posvećen je sakralnim temama.

• Gospodine Botteri, zašto je danas tako malo sakralnih motiva u suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti?

– Suvremena hrvatska likovna umjetnost jest u nekom smislu dio hrvatske kulture i njenog kulturnog  bića i razvoja. Povijesno, hrvatska kultura od 1945.g. na ovamo, nije imala slobodan razvoj. Nad hrvatskom kulturom, kao i nad hrvatskom sudbinom svoja stravična krila nadvio je marksistički, ateistički crveni zmaj. Rane njegovih kandži još uvijek nisu zacijelile i hrvatsko nacionalno biće i njegova kultura još uvijek nisu slobodni. Naša osobna i zajednička memorija nije slobodna, niti će skoro biti od zlokobnih sjećanja na dane zatora svega svetog i plemenitog. Umjetnost je bila potpala pod diktat Agitpropa i svi koji se svojim slobodnim duhom nisu uklapali u zločinačku komunističku ideologiju ili su bili smrvljeni ili prognani ili predani namjernom zaboravu. Umjetnost je bila sluškinja toj ideologiji, a kada se trebalo prema svijetu, čak zapadnom, pokazati „napredno lice“, kako bi se služilo i drugom gospodaru, tada je nastao „teror avangarde“ koji i danas traje. Poslušnici ne mogu biti slobodni jer slobodi su okrenuli leđa, dok su služili diktatu. Kada su jednom đavlu prodali dušu, tada je nastala tzv, marksistička umjetnost. Gazio se i izrugivao ruglu svatko tko nije bio s njima u društvu. Na tom zločinačkom Olimpu odlučivali su o sudbini svih koji nisu s njima. Nitko tko im se nije poklonio ili priklonio nije imao pristupa u kastu „zaslužnih“. Nije ni to bilo dovoljno, uhodili su one neposlušne i metodama prijetnji i prešućivanja u javnosti, sprječavali njihove afirmacije. Možda se u ovome krije odgovor na Vaše pitanje. U Hrvatskoj se teško može nadoknaditi sve diskontinuitete slobode.

 

• Je li u pitanju možda određeni ili neodređeni strah autora kako ne će moći odgovoriti problemu?

– Sakralna umjetnost nije samo tema, niti je samo kulturološko pitanje. Sakralna umjetnost proizilazi iz doživljaja svetoga. Vjera je dar Božji. Umjetnik, koji je toga svjestan, a koji je i religiozan,on će svoju vjeru, svoje zanose i meditacije predočiti i sebi i drugima u svojim djelima. Ne bi nitko, tko ima darovitosti, a iskreno vjeruje ili traga za svetim, ne bi trebao biti uplašen u stvaranju svete teme, u interpretaciji svetoga u svome djelu.

 

• Kako se razvijao Vaš osobni pristup sakralnom motivu kroz protekla desetljeća?

– Kako sam rastao u znanjima i spoznajama i u svojim vještinama, tako se i moj pristup svetim temama mijenjao. I danas, nakon tolikih godina rada, učenja, promatranja i stvaranja, događa se da nakon susreta s nekim neviđenim prije djelima, zaželim ponovno nešto novo stvoriti. Umjetnost je kao more koje nas neprestano osvaja i mi smo njegovi zarobljenici. Čim završi plovidba, mi opet čeznemo za novim plovidbama, nepoznatim uvalama. U umjetnosti kao da smo u polju vječne igre. Dio lijepoga koje sanjari umjetnik bude ulovljeno kroz likovnost, glazbu ili riječ. Taj osvojeni i ostvareni segment vizije dostatan je da možemo zamišljati svijet lijepoga kojemu umjetnikov duh pripada, iz kojega je crpio svoje skladbe, stihove, boje i oblike.

 

• Koji je Vaš najdraži sakralni motiv? S kojim ste sakralnim motivom imali stanovitih teškoća?

– Priznajem da nisam nikada s lakoćom stvarao. Likovno stvaranje, kao i uopće stvaranje svih umjetničkih djela, prolazi različite faze. U svakom slučaju, dobru volju umjetnika prati otpor  tijela. Tijelo, onaj drugi ja, ono profano i pogano, opire se duhovnom i uzvišenom, dobrom i lijepom. Uvijek ranije, nego li umjetnik izvodi svoje djelo, ono nastaje u njegovom duhu. Umjetnik sva svoja djela ima u sebi i traži pogodan trenutak i mjesto i druge uvjete kako bi ono nastalo za ostali svijet. To što sam kazao nije nikakva mistifikacija stvaranja. Stvaranje umjetničkih djela i nije moguće a da umjetnik nije nadahnut. Ako bih govorio o težim sakralnim temama, onda me ni nije bilo jednostavno naslikati Blaženu Djevicu Mariju i bl. Alojzija Stepinca.

 

• Podliježe li sakralna umjetnost,općenito, modi, promjeni, izmjeni modnih pravaca?

– Umjetnost ima svoje zakonitosti. Svaka umjetnost, koja je ozbiljna i računa na recepciju bez granica, mora biti otvorena i novim izričajima, ali umjetnik uvijek teži stvaranju vlastitog izričaja. Taj vlastiti izričaj ostaje u bitnom neizmijenjen, ali ponajprije mora biti sagrađen strpljivo i on se mora oblikovati dugotrajnim unutarnjim istraživanjima i velikim radom na svome djelu. Jednako to vrijedi i za sakralno djelo, ali to podrazumijeva i dobro poznavanje kršćanske ikonografije i svega stvorenoga u dvije tisuće godina kršćanstva.

 

• Kako Vi gledate na ostvarene rezultate u tretiranju religijskih tema u našoj aktualnoj umjetnosti?

– Sakralna likovna umjetnost u Hrvatskoj ima svoj kontinuitet od ranoga kršćanstva, od IV. stoljeća do naših dana, kroz sedamnaest stoljeća. Mi zahvaljujemo Stvoritelju za tolike velike umjetnike i isto tako brojna djela koja nas potvrđuju kao autentičnu narodnu kulturu i sastavnicu europske i svjetske kulture. U umjtnosti se događaju čuda ili ih nema. Mi smo baštinici čudesno lijepih i ponekada avangardnih, u najboljem smislu riječi, umjetničkih djela. Mogli bi nizati kazalo imena i katalog djela. Ali bilo bi besmisleno pokraj izvrsnih knjiga i dokumentarnih filmova. U našoj aktualnoj umjetnosti i danas bljesnu vrijedna umjetnička djela koja obogaćuju našu umjetničku baštinu.

 

• Na Vašim akralnim slikama osobito mjesto zauzima Split.

– Živjeti u Splitu, upijati njegove vizure, baštinu, boje, ne može proći bez neke vrsti reinterpretacije. U umjetnosti mi možemo zabilježiti sve naše doživljaje i razmišljanja. U moje slikarstvu to bilježim jakim i naglašenim crtežom. Nisu to samo izvanjski doživljaji motiva. Split je pozornica mojih asocijacija na sv. Duju, na druge svete teme, Gospu, Krista.

 

• Možete li mi reći nekoliko riječi o slici na kojoj trenutno radite.

– Početak je mjeseca prosinca i slikam božićnu scenu Rođenja Kristova. To je moj Advent. Zajedno s pjesnikom Miljenkom Galićem dovršio sam knjigu pod naslovom Krilo noći. To su Galićeve pjesme koje sam popratio mojim grafikama Visovačke Gospe i Kristovog lica. Pjesme i grafike nastajale su dugi niz godina i sada su složene pod jednim naslovom u nakladi Kršćanske sadašnjosti. U atelijeru radim mozaik za crkvu Svih svetih u Sesvetama s temom Božansko Milosrđe, sveci i duhovi, apostoli i Blažena Djevica Marija. Čitajući stihove doživim sliku koja se pojavi na unutarnjem ekranu. Slično se zbiva i dok čitam Evanđelje, pripremajući se za neku sliku koja se povezuje uz Kristov lik i njegov život i njegovo Božanstvo. Ništa ne nastaje brzo. Uvijek potraje traganje u samoći, odcijepljen od profanosti i banalnosti. Svi pokušaji budu zabilježeni. Najradijem crtam crteže olovkom, dok raščišćavam kompoziciju, zatim radim crtež u mojem načinu lakovima, akrilikom, mozaikom ili staklima u boji.

 

• Vi ste naravno, pored religijskih, redovito tretirali i druge teme.

– Sada variram teme mora, noći na moru, mislim na Lepantsku bitku. Ponekad se opet vratim Splitu ili nekom drugom dragom gradu, pa mrtvoj prirodi. Rado naslikam i neku asocijaciju na hrvatsku povijest. Mislim na hrvatski Križni put i zločinačke, mučeničke jame. Spašava Milosrdni Krist koji nas vraća u njegov „mir kojega svijet ne može dati“.

 

• Što je ključno u Vašem pristupu motivu?

– Moja bitka sa samim sobom odvija se na platnu ili papiru, bitka u kojoj likovnost mora pobijediti prazninu. Mislio sam ovih dana kako je Krist Gospodin Veroniki pružio svoj autoportret, kao krvavi otisak svojega lica. Isus je tako prvi sakralni slikar kršćanstva. I mi sa svojim slikama smo, kada slikamo svete teme na istom tragu; ostavljamo otiske naše duše, naših strepnja, naših rana, tjeskoba i molitava nada i čežnja.

 

• Planovi?

– Plan imam za danas i sutra, nastaviti raditi svom snagom i ne mislim stati do Božje volje.

 

Miroslav Pelikan