Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

OD 1991. DO 2015. – Kako je Armija razoružala Hrvatsku

Balkanski kradljivci oružja

 
 
Svibanj 1990. za Hrvatsku je bio doista i medijski buran mjesec. Odvijao se drugi izborni krug u kojem se očekivala potvrda pobjede HDZ-a (6. svibnja). „Veliki scenaristi“ su za nogometne utakmice Dinamo – Zvijezda priredili žestoke sukobe navijača koji su trebali poslužiti kao povod za nasilnu odgodu rezultata izbora (ovom događaju će se mediji morati kad-tad vratiti – jer  to je prvi pokušaj rušenja još nedošle vlasti (13. svibnja). Jovićeve prijetnje izrečene u inauguralnom govoru (15. svibnja) sve su samo dosolile i potvrdile da nailazi teško vrijeme za demokratske promjene. Nastavila su se HDZ-ova slavlja s volovima na ražnju i kalkulacije oko kadrovskih rješenja novoizabrane vlasti. 30. svibnja je pak bila fešta kakvu Zagreb još nije doživio. Svi ovi događaji bili su izdašno medijski praćeni, a onaj koji je za budućnost nove vlasti, i čitave Hrvatske, bio od presudne važnosti – RAZORUŽANJE HRVATSKE TERITORIJALNE OBRANE- u medijima je prošao skoro nezapaženo.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2015/04/Vjesnik-u-srijedu-1952..jpghttp://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2015/04/220px-JTO-logo.svg.png
Kronologija razoružanja TO Slovenije i Hrvatske
 
● Da se nešto priprema „ na vojnom planu“ u Hrvatskoj, ali i šire, mogli su zaključiti pažljivi čitatelji članka „Domet hrvatske strojnice“ novinara (koji je i više od toga) Lazanskog, objavljenog u „Danasu“  8. svibnja 1990. Lazanski tamo upozorava na opasnost sa Zapada (E „Danasu“, „Danasu“) te izražava bojazan u pogledu ponašanja Janše i Tuđmana. Također kaže. „Neke su bitke izgleda već i počele. Sve su žešči zahtjevi da se Teritorijalna obrana u republici, ili republikama, stavi pod izravnu i isključivu komandu republičkog parlamenta, što je zapravo prvi korak u ostvarenju želje za republičkom vojskom… Bez obzira na jake pacifističke trendove, može se očekivati da će Slovenija i Hrvatska jačati svoju Teritorijalnu obranu“.
Naravno, njegova konstatacija da se TO hoće „staviti pod izravnu kontrolu  republičkog parlamenta“ pripada u kategoriju OBMANE ČITATELJA „Danas“ (i uredništva), jer je TO i tada i do tada bila od kontrolom republičkog parlamenta i, dakako, Predsjedništva SFRJ. Jednostavno, Lazanski izmišlja problem tamo gdje ga nema i time otvara prostor za legitimiranje akcija, protuustavnih i protuzakonitih, koje slijede.
 
● Iz obavijesti SSNO, posredstvom Tanjuga, odaslane 17. svibnja, doznajemo: „U posljednje vrijeme bilo je više pokušaja krađe oružja  i municije, pa i napada na neke objekte u kojima se čuvaju naoružanje i vojna oprema. Zato je Generalštab oružanih snaga poduzeo mjere na čitavom prostoru SFRJ, kojima se sprečavaju takvi pokušaji i postiže sigurno uskladištenje i čuvanje naoružanja i oprema oružanih snaga… Sve druge tvrdnje su neosnovane i zlonamjerne.“
 
● Predsjedništvo Slovenije reagira 18. svibnja, o čemu doznajemo iz priopćenja objavljenog 19. svibnja. „Predsjedništvu Republike Slovenije  garantirano je da namjera te naredbe nije oduzimanje oružja teritorijalnoj obrani nego fizička zaštita oružja. Zato je Predsjedništvo Republike Slovenije odredilo da oružje ostane gdje je sada uskladišteno, ali uz fizičku zaštitu koju će osigurati Teritorijalna obrana Slovenije“.
 
● 18. svibnja bila je i „pripremna sjednica“ nove slovenske vlade na kojoj je ministar Janša rekao kako je izdao naredbu da se oružje ne preda , ali da se radi o (preostalim) manjim količinama. Upozorio je na činjenicu da se oduzimalo čak i osobno naoružanje zapovjednika TO. Računa se da je slovenska TO uspjela sačuvati oko četrdeset posto svog naoružanja, čiji je učinak danas svima poznat.
 
● Do tada je naredba Generalštaba, koju je izdao general Adžić, u Sloveniji različito provedena. Tako je Skupština općine Litija, na konstituirajućoj sjednici, zaključila da se oružje ne preda i naredila komandantu Općinskog štaba TO da ga zaštiti  KAO OPĆINSKU IMOVINU, svim sredstvima. Slično se postupilo u Mariboru, Trbovlju, a u općinama Brežice i Krško skladišta su dodatno zaštitili mobilizirajući za to rezervni sastav TO.
 
● 21. svibnja je na zahtjev Slovenaca  u Predsjedništvu SFRJ održan razgovor o temi razoružanja slovenske TO. U njemu su sudjelovali Milan Kučan, dr. Janez Drnovšek i dr. Dušan Plut , sa slovenske strane, te dr. Borisav Jović i Veljko Kadijević general armije. Na tom sastanku se garantiralo (od koga i s kojim pravom?) da oduzeto oružje ostaje u vlasništvu TO koja s njim i dalje RASPOLAŽE te da će biti vraćeno u ona skladišta slovenske TO koja se mogu odgovarajuće osigurati. Danas bi bilo zanimljivo ustanoviti je li bio i jedan slučaj povrata „sigurno uskladištenog“ oružja.
 
● Budući da je naredba Generalštaba (uglavnom) izvršena između 14. i 19. svibnja do 23 sata, to je značilo da je Hrvatska 23. Svibnja , kad se sastalo Predsjedništvo SRH, NA REDOVNOJ SJEDNICI (!) već bila PROTUUSTAVNO I PROTUZAKONITO RAZORUŽANA i tako „preparirana“ za buduće aktivnosti. Predsjedništvo SRH na to reagira u smislu da je TO u izričitoj nadležnosti republike, pa ga se o svemu moralo informirati. Potpredsjednik Šuvar informira pak Predsjedništvo SRH kako će Predsjedništvo SFRJ 29. svibnja razmatrati informaciju SSNO o ovom pitanju. Uvjerava  Predsjedništvo SRH da Predsjedništvo SFRJ naglašava da nema razloga za uznemirenje, jer ovim potezima Generalštaba OS SFRJ oružje nije otuđeno od TO.
https://encrypted-tbn3.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcRlMdpDXItOuOhJtVjWiWb1ryIq8whU79JsuF2M_9swGRxaSfeJ
● 26. svibnja komandant Teritorijalne obrane Hrvatske, general-potpukovnik Zdravko Novoselić ističe da je naoružanje („Vjesnik“, 26. svibnja) premješteno SAMO IZ ONIH MJESTA i onih radnih organizacija za koje je ocijenjeno da nemaju  odgovarajuće  službe osiguranja i kojima  nemaju odgovarajućih skladišta za čuvanje naoružanja. Tamo GDJE SU SE ZA SIGURNOST pobrinuli ranije NEMA NIKAKVOG PRESELJENJA NAORUŽANJA(!!). Ove mjere, kaže general Novoselić, inicirane su od SSNO nakon što je ustanovljeno da mjere uskladištenja naoružanja ne odgovaraju svugdje, i nakon što je u nekim dijelovima zemlje dolazilo do sporadičnih napada na objekte s oružjem, pa i do krađe naoružanja. U SR Hrvatskoj nije registriran niti jedan organizirani napad, iako je bilo nestanaka manjeg broja komada oružja, a to se događalo i ranije, te nema veze s „političkom situacijom“.
General također ističe da će, čim se stvore pretpostavke za vraćanje naoružanja (tamo gdje nema) odnosno kad se urede odgovarajuća skladišta i osigura dovoljno jaka čuvarska služba, naoružanje biti vraćeno. Iz teksta u „Vjesniku“ proizlazi da i general potpukovnik Novoselić smatra kako nema opravdanja za ZAKAŠNJELO (koliko?) OBAVJEŠTAVANJE Predsjedništva SRH o tako delikatnom činu, a čini se da je „izabran najlošiji mogući trenutak za preseljenja naoružanja“.
 
● 29. svibnja Predsjedništvo SFRJ doista raspravlja o navedenoj informaciji SSNO i zaključuje da se radi o mjerama iz nadležnosti SSNO koje se isključivo odnose na čuvanje, osiguranje i skladištenje naoružanja i vojne opreme TO. Poduzetim mjerama, tvrdi Predsjedništvo, ne mijenjaju se niti ograničavaju prava i nadležnosti komandi i štabova TO. Nema smetnji, rečeno je tada na Predsjedništvu, da se po ostvarenju odgovarajućih uvjeta za sigurno čuvanje, naoružanje i vojna oprema vrate i na dosadašnje lokacije ( upozoravamo na značaj ovoga „i“!). Predsjedništvo je još proglasilo neopravdanim špekulacije o političkoj pozadini ove mjere.
 
I time je novinska priča o razoružanju hrvatske TO uglavnom završena. Isatina, neke nedoumice se javljaju  kad se uzmu u obzir i neki naknadni slučajevi, kao Mali Lošinj, gdje je „premještanje naoružanja“ obavljeno u studenom 1990., ili Labin, gdje je to obavljeno još kasnije. U vezi timinga i itinirera izvršavanja naredbe generala Adžića u Hrvatskoj, postoje neke indicije da se najprije krenulo u one općine (i u ona skladišta) u kojima se izborni rezultati nisu poklapali sa željama naredbodavaca. Danas  je u svezi akcije „razoružaj hrvatsku TO svim raspoloživim sredstvima“, i neke druge, uglavnom sve jasno. Bez oružja su ostale TO Kosova ( prije desetak godina!) TO Hrvatske, TO Bosne i Hercegovine, TO Makedonije, a pri oružju su TO Srbije (priznaje i Milošević) i TO Crne Gore.
 
ZAGREBAČKI SLUČAJ
 
Teritorijalna obrana grada Zagreba bila je, u vrijeme o kojem ovdje pišemo, organizirana tako da se na njenom vrhu nalazila Komanda obrane grada Zagreba (KOGZ) mješovitog sastava od, od TO i JNA, a ispod nje su djelovala četiri sektorska štaba (Istok, Zapad, Jug i Centar) unutar kojih je bila organizirana TO po četiri općine, osim sektora Jug koji je obuhvaćao dvije, Novi Zagreb i Veliku Goricu.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2014/04/nemamo-glavne-krivce1.jpg
Veljko Kadijević i Blagoje Adžić
 
U to vrijeme je zapovjednik Komande grada bio  general-major Ivan Štimac, a od četiri zapovjednika sektorskih štabova dvojica su bili Srbi te po jedan Crnogorac i Hrvat. U gradskoj TO koju su činili aktivni i rezervni časnici i „civili“ većina zaposlenih su bili Srbi. Nacionalna struktura časničkog i ostalog kadra KOGZ-a bila je tako u izričitoj suprotnosti s Ustavom SRH koji je nalagao osiguranje  „razmjerne zastupljenosti naroda i narodnosti“, prema nacionalnoj strukturi stanovništva u Hrvatskoj.
 
„Nesigurna skladišta“
 
U međuvremenu je, iz Beograda, IAKO JE TO U IZRIČITOJ USTAVNOJ nadležnosti Hrvatske, izvršena reorganizacija KOGZ-a, tako da je od nje stvoren X zagrebački korpus, kao „čista“ struktura JNA, te GŠTO (Gradski štab teritorijalne obrane) sa četiri sektora, kao struktura TO. Zapovjednik ovako reorganiziranog GŠTO bio je pukovnik Dragutin Andrić.
Među  oko 250.000 komada, „cijevi“ kako kažu profesionalci, od pištolja, preko topova i bacača do manjeg raketnog naoružanja, čime je raspolagala hrvatska TO, i čime je naoružavala oko 200.000 svojih pripadnika, značajan dio je pripadao i zagrebačkoj TO.
Oružje i municija TO Zagreba čuvalo se u tri tipa skladišta: u skladištima koje su općine, dakako novcem svojih poreznih obveznika, izgradile u krugu vojarni JNA, u skladištima koja su neke općine iznajmile od JNA, opet u krugu vojarni, te u radnim organizacijama (koje su imale jedinice TO) i u skladištima pri policijskim stanicama, odnosno u njihovoj neposrednoj blizini i pod policijskim nadzorom. Jedno takvo skladište, iz kojega je oružje odvezeno, jer, tobože, nije bilo „na sigurnom“ izgledalo je ovako:
 
U zidovima ograđenom, skoro nepristupačnom krugu jedne suvremeno uređene veće policijske postaje, s brojnom posadom izgrađen je za potrebe skladištenja oružja i municije poseban objekt , koji izgledom nije odavao svoju namjenu. Objekt je bio pod stalnom paskom policajaca, a osim ostaloga, osiguran i sustavom alarmnih uređaja. Šanse za njegovu pljačku bile su zanemarive, odnosno jednake onima da se to dogodi u nekoj od zagrebačkih vojarni. Većina oruža TO Zagreba bila je smještena u skladištima unutar „žice“ vojarni JNA. O njemu su se  brinuli  radnici TO (skladištari) evidentirali, nadzirali, izdavali,održavali i sl., kao i o onom izvan „žice“. Oružje i municija smješteni u ovim skladištima bili su uvijek na raspolaganju, dakako u skladu s određenim pravilima, teritorijalnoj obrani.
 
Inače do naoružanja se dolazilo na dva načina, preuzimanjem starijeg oružja od JNA, besplatno, i kupovinom preko RŠTO, koji je ugovarao posao s nadležnom upravom JNA, od vojne industrije. Novac za ove nabavke je osiguravao grad Zagreb, kao i za sve  druge troškove, od plaća zaposlenih do kancelarijskog pribora, dakle do „zadnjeg je dinara“ plaćao funkcioniranje KOGZ-a. Sigurnost i čuvanje naoružanja u Zagrebu bilo je skoro besprijekorno i tu se nije moglo naći NIKAKVIH povoda za eventualnu njihovu „reorganizaciju“.
 
Ostala dva pištolja
 
Naredbu da se naoružanje i municija TO SR Hrvatske smjesti u objekte JNA „spustio“ je general Adžić  14. svibnja 1990. RŠTO, general-potp. Zdravko Novoselić spušta je naniže isti dan da bi 15. svibnja ona stigla i do sektorskih  štabova KOGZ-a i odmah se počela provoditi. Po oružje su s vozilom dolazili naoružani vojnici JNA i odvozili ga u vojne objekte. TO Zagreba raspolagao je sa stotinama i stotinama minobacača različitih kalibara koji su joj ovom akcijom potpuno nedostupni.
Prema našim spoznajama u Zagrebu je bilo pokušaja vlasnika (općina) da oružje zadrži na dotadašnjim lokacijama. Tako je jedna zagrebačka općina pristala na sve uvjete i kriterije  osiguranja koje je tražila JNA, eventualna dodatna ulaganja u objekt i drugo, a bila čak i pripravna platiti posebnu jedinicu JNA da ga stalno osigurava, ali ni to nije BILO PRIHVAĆENO.
 
Poznat nam je slučaj poduzeća „Mege“ koje nije htjelo predati naoružanje svoje jedinice TO. Radnički savjet ovoga poduzeća jednostavno je donio odluku da se radi ( kao što se i radi) p „Meginom“ vlasništvu koje služi njezinoj jedinici TO i nije dopustio da se oružje preda (s municijom ionako nisu raspolagali). Bili su izloženi pritiscima da to ipak učine, ali nisu popustili.
Pripadnici JNA nisu su čak pridržavali ni ovako protuustavno i protuzakonito sročene naredbe. Tako su oduzeli i svo osobno naoružanje zaposlenih u gradskoj upravi (i po općinama je situacija vjerojatno slična). Pritom treba imati ma umu da nekim radnim mjestima po položaju i pravilima, pripada osobno naoružanje. Ovo oružje nije, dakako, imalo nikakve veze s TO.
 
Dokle je išla akcija JNA „razoružaj sve i vrati se sam“ svjedoči i podatak  da je zaposlenima u Gradskom sekretarijatu NO, valjda pukim slučajem, ostalo 2 (slovima: dva) pištolja. No nisu se razoruživači zadržali niti na tome. TO Zagreba oduzeli su oko dvije trećine sredstava veze (NAREDBA GLASI. NAORUŽANJE I MUNICIJU) dvanaest novih  terenskih vozila( veći broj korištenih) telefone, mobitele, telefaxe ,kancelarijski materijal i namještaj, papir , indigo,matrice…, a SVE TO IZ SVOJIH SKROMNIH PRIMANJA, KROZ POREZ, IZDVOJILI GRAĐANI ZAGREBA, od kojih su mnogi danas prinuđeni da se prehranjuju kod Crvenog križa i Caritasa- pripadnici iste one radničke klase  u koju se JNA kune od pamtivijeka.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2015/04/KoV_JNA.JPG
11. lipnja 1990. General-potpukovnik Novoselić, komandant TO Hrvatske i danas, izdao je Uputstvo o smještaju, čuvanju, raspolaganju i održavanju naoružanja, municije i ostalih MS TO SRH. U uputstvu se navodi da štabovi TO moraju imati PRISTUP naoružanju, te ga održavati uglavnom kao i dotad.  Međutim to danas jednostavno NIJE ISTINA, što pokazuje da zakonska  hijerarhija VIŠE NE VRIJEDI, a to onda znači da VRIJEDI NEKA DRUGA – NELEGALNA, NEUSTAVNA – PARAVOJNA HIJERAHIJA.
 
Paravojni štab
Ustav SRH (1974.
Član 326.
„Socijalistička Republika Hrvatska, u skladu s osnovama sistema narodne  obrane, uređuje i organizira narodnu obranu, organizaciju, rukovođenje i komandiranje  teritorijalnom obranom ui civilnom zaštitom i drugim pripremama za obranu zemlje te način i oblike priprema…“
Naprijed smo citirali Ustav SRH (tada važeći) iz čega je vidljivo da društveno-političke zajednice na svom području organiziraju i rukovode teritorijalnom obranom, a isto utvrđuje i Zakon o općenarodnoj obrani. Na temelju takvih propisa Skupština grada pristupila je reorganizaciji TO grada, te 28. veljače 1991. S tim u vezi donijela odgovarajuće odluke.  Među ostalim ukinula je dotadašnje sektorske štabove (koji su ionako bili protuzakonito formirani) i formirala jedinstveni GŠTO te broja zaposlenih smanjila za 67 posto, jer je dotadašnji sustav ocijenila preglomaznim i neefikasnim, a za njegovo financiranje u dotadašnjem opsegu jednostavno nije imala novaca. Zatim je imenovala  novog zapovjednika GŠTO prof. Darka Grdića, te uskladila nacionalni sastav  u  njemu s nacionalnim sastavom Zagreba, izvršivši tako svoju ustavnu obvezu. Danas su u GŠTO zaposleni pripadnici različitih nacionalnosti, Hrvati, Srbi, Muslimani, Slovenci i drugi. Do ove, zakonite, odluke Skupštine grada, teritorijalna obrana Zagreba mogla je vidjeti svoje oružje u objektima JNA, a od tada joj čak NITI TO NIJE MOGUĆE, te sada NITKO NE ZNA GDJE SE ONO DOISTA NALAZI, osim ako ne zaključuje po dimu  i mirisu baruta. Je li u onim skladištima u kojima se našlo u trenutku premještaja, negdje drugdje u objektima JNA u Hrvatskoj, izvan Hrvatske, u Srbiji, ili se dio tog naoružanja našao u rukama srpskih separatista?
 
Dio radnika GŠTO nalazio se u Vlaškoj ulici 87, u objektima bivše Vojne bolnice. U te objekte se „odmetnuo“ određeni broj radnika bivšega GŠTO koji nije poslušao odluku svog „zapovjednika“ – Skupštine grada Zagreba o reorganizaciji GŠTO. Oni se tamo i danas nalaze i nije jasno što doista rade. Bjelodano je da raspolažu sa značajnim osnovnim sredstvima, terenskim i drugim vozilima,telefonima, telefaxima, mobitelima, namještajem i drugim materijalnim sredstvima. Budući da su smješteni u vojnom objektu, Skupštini grada, pa ni njenom predsjedniku, nije moguće obaviti čak ni običnu INVENTURU ovih sredstava, što je njena zakonska obveza, tako da se ne zna što se događa s vlasništvom grada Zagreba nabavljenim od poreza njegovih građana koje je uzurpirala skupina ljudi. Jesu li sredstva otuđena, uništena, prodana, kao se održavaju, kako se s njima postrupa? Da cinizam u ponašanju ove skupine iz bivšeg, prije reorganizacije, GŠTO , koja eto ne priznaje  legalitet Skupštine grada, odbornika izabranih na izborima na kojima je sudjelovalo više od osamdeset posto glasača Zagreba, bude potpun, oni od te iste Skupštine ,koju ne priznaju, traže da im se doznače novci za održavanje sredstva koje su uzurpirali.
Tko ovu skupinu bivših radnika GŠTO danas podržava, plaća, što oni i za koga rade, u čije ime nastupaju, tko im je zapovjednik, i još mnoga su pitanje koja traže odgovor. Istodobno, dok teritorijalnoj obrani Hrvatske  oružje više nije dostupno, predsjednik Srbije Milošević, načelnik Generalštaba Adžić, komandat TO Srbije, obavljaju smotru u punoj borbenoj spremi jedinice  ISTE TAKVE TERITORIJALNE OBRANE- SAMO ŠTO JE RIJEČ O SRPSKOJ. Milošević se također, preko TV mreže Srbije hvali  brojnom i dobro naoružanom TO.
 
Kada će smotra TO Hrvatske?
 
U ovoj SFRJ puno se govori o ravnopravnosti, pa je onda važno pokazati da ona i postoji. Mogla bi se, ,primjerice, manifestirati i tako da se priredi slična smotra negdje u Hrvatskoj, a i u GŠTO Zagreba su vjerojatno pripravni na to, jedne jedinice TO Hrvatske koju bi obavili  predsjednik Tuđman, načelnik Generalštaba OS SFRJ i general-potpukovnik Zdravko Novoselić. (VUS bi jako rado „poslikao“ ovaj događaj i o tome informirao svoje čitatelje.)
Uostalom, u odgovoru na jedno delegatsko pitanje u Skupštini SFRJ , admiral Brovet je rekao da je oružje na raspolaganju TO. VUS će sa svoje strane na odgovarajućim mjestima pokrenuti ovu inicijativu i o njenoj sudbini dalje izvještavati svoje čitatelje i javnost. Odnoseći svo naoružanje i municiju JNA nije odnijela i „papire“ o njemu. Tako u GŠTO Zagreb raspolažu svim potrebnim podacima o njemu.
Eto posla za razne komisije,vlasnike ovog naoružanja, hrvatsku i svjetsku javnost, pa i europske monitoring grupe. 
Bilo bi neophodno da se odmah omogući uvid u neko od skladišta i prema raspoloživoj dokumentaciji ustanovi da li se, primjerice, spomenuti ogroman broj zagrebačkih minobacača još uvijek nalazi u istim onim skladištima gdje su „premješteni“. Isto vrijedi za svako skladište gdje se čuva(lo) oružje hrvatske TO diljem Hrvatske.
Svima je danas poznato koliko su života, samo civila, uništile minobacačke mine, koliko su štete učinile, koliko krvi i suza prolile, koliko invalida „proizvele“… A takvim minobacačima raspolažu srpski separatisti širom Hrvatske.
 
Minobacačima u Jugoslaviji isključivo raspolažu:
1. JNA u svojim skladištima,
2. JNA kontrolira objekte u krugovima svojih vojarni gdje su  uskladišteni minobacači TO,
3. minobacače proizvodi domaća vojna industrija koja je također pod strogom kontrolom JNA
Četvrti izvor, šverc, preko granice, skoro je isključen, osim u rijetkim slučajevima, a minobacača je u rukama srpskih  ekstremista „k'o škalje“. Nama se dalje ne zaključuje, jer postaje mučno.
GŠTO u Zagreba danas je organiziran, u skladu s Ustavom i zakonom, i redovito obavlja  svoju definiranu ulogu. Najveći mu je problem mogućnost pristupa naoružanju, odnosno neustavno i nezakonito postupanje određenih struktura JNA.
Istodobno kao paravojna, nelegalna, organizacija u Zagrebu djeluje grupa iz bivšeg GŠTO, a i neke druge strukture vezane uz JNA. Iz podatak koje smo ovdje iznijeli jasno je kako se i prema kome  okreće oštrica stalno ponavljanih propagandnih fraza o „paravojnim formacijama“ – prema onima koji ih fabriciraju.
 
Umjesto zaključka
 
● JNA I to dvije su potpuno ravnopravne komponente  OS SFRJ i nigdje i ničim nije predviđeno da JNA OVLADA TO. Zajednička im je samo Vrhovna komanda, Predsjedništvo SFRJ i pretpostavljene zajedničke operacije protiv zajedničkog neprijatelja.
http://www.magazinplus.eu/wp-content/themes/magazin/slika.php?src=wp-content/uploads/2013/05/JNA.jpg&h=300&w=400&zc=1
● VLASNIŠTVO TO, od komadića papira do protuavionskog  topa, vlasništvo je društveno-političke zajednice koja ga je pribavila, od općine do Sabora odnosno mjesne zajednice i poduzeća s kojima VLASNIK  kao i svaki drugi (kako li ćemo u „demokraciju i na tržište“, s krađom?) raspolaže,prema zakonu , onako kako on želi, a osobito se to odnosi na njegovo „čuvanje i održavanje“.
 
● Odluku o ograničenju u raspolaganju, koja se pretvorila u otimanje naoružanja i municije TO-e, možda bi moglo donijeti Predsjedništvo SFRJ, a ono to NIJE učinilo već je to na svoju ruku OBAVILA JNA u doba faktičkog interegnuma (Drnovšek-Jović) i time doista razoružala jednu komponentu OS SFRJ. Međutim, niti to nije učinila dosljedno (otimala je automobile, sanitetski materijal i dr.) i svugdje (Srbija), već prema svojoj POLITIČKOJ PROCJENI o, valjda, svojim političkim, ili kakvim drugim, neprijateljima. Budući da je riječ o političkim strankama koje su pobijedile na SLOBODNIM IZBORIMA, JNA je faktički posumnjala u NAROD SAM („radničku klasu i radne ljude“), te mu se time IZRAVNO ORUŽJEM SUPROTSTAVILA. Učinila je to i tamo gdje je, valjda, očekivala „neprijateljske“ rezultate i izbore. Inače, razoružanje hrvatske TO (i drugih) IMA SVE OSOBINE VOJNOG UDARA, to je isto kao kad u nekoj latinoameričkoj (afričkoj) državi JEDNA VOJNA JEDINICA RAZORUŽA DRUGU u borbi za vlasti puškaranju oko predsjedničke palače.
 
● Naknadno spoznate činjenice da je ORUŽJE OSTALO NA RASPOLAGANJU TO SRBIJE (i Crne Gore) a OTETO Hrvatskoj, da se ono, vrlo vjerojatno, lifra srpskim separatistima u Hrvatskoj, da neke jedinice JNA, kao ratni saveznik Srbije, sudjeluju u borbama protiv hrvatskih policajaca, ukazuju na zaključak KAKO JE RAZORUŽANJE HRVATSKE TO bila ključna priprema za obračun s golorukim građanima Hrvatske, njihovo uništenje, iseljavanje, o čemu svjedoče tragedije hrvatskih CIVILA – po svemu, DAKLE, PRIPREMA JE TO ZA OBIČAN GENOCID. JEDAN NAROD U VIŠENACIONALNOJ DRŽAVI NAORUŽATI, A DRUGE RAZORUŽATI!
 
● U svemu ovome treba odmah i više i temeljitije nego do sada, upoznati svjetsku javnost, a osobito Europu. Sabor bi trebao odmah zahtijevati da se ORUŽJE VRATI VLASNIKU, jer postoje svi uvjeti za uskladištenje te profesionalno osiguranje koje mogu obavljati pripadnici Zbora narodne garde. Ako to ne uspije neka JNA PLATI ODMAH I U „KEŠU“ njegovu revaloriziranu nabavnu cijenu., a ukoliko ni to ne uspije, neka se Hrvatska na drugi način sama naplati. Isto trebaju učiniti i svi drugi republički parlamenti.
 
● Kasnija montiranja JNA uz pomoć „skrivene kamere“ tipa „slučaj Špegelj“, obična su mačja prehlada prema razoružanju hrvatske TO i pokušaj opravdanja onoga što se danas radi. U isti koš spadaju armijske priče o „paravojnim formacijama“. A stvari stoje upravo obrnuto.
 
Svojim protuustavnim, protuzakonitim, svojim pristranim ponašanjima u jednoj višenacionalnoj zajednici, svojim stavljanjem u ratni savez s osvajačkom Srbijom, JNA prestaje biti VOJNA, ustavna i legalna formacija SFRJ i pretvara se u OBIČNU PARAVOJNU FORMACIJU i danas je najjača formacija tog tipa u svijetu. Nagađa se, pod kontrolom SK-Pokreta za Jugoslaviju, stranke koja je u personalnoj uniji s Miloševićevim SPS-om, preko drugarice Mirjane Marković, i u prešutnoj koaliciji sa Šešeljevim četnicima. To je stranka koja ni u jednom od jugoslavenskih parlamenata nema izabranog zastupnika, ali je zato danas najnaoružanija stranka u Europi. Ima li u JNA još snage da se osvrne makar  na svoje ishodište u NOB-u, ili nam je svima platiti strahovitu cijenu njenog  survavanja u ponor – od slavne narodne, oslobodilačke armije u armiju narodnog neprijatelja, u isti onaj ponor  gdje je ostavila svoje protivnike iz drugog svjetskog rata? Zna li SK-Pokret „za Jugoslaviju“ s kakvim đavlom je potpisala sporazum i koja je konačna cijena svega?
 

Mato Dretvić Filakov, VUS, 31. srpnja 1991.

Povezane objave

Andrej Plenković novi je Grga Anđelinović

HF

Opekli smo se mnogo puta

HF

Premijer se zaigrao…

HF

(Anti)fašisti su najveći – fašisti

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više