Ja se nisam sreo s Đurekovićem u Bugarskoj!
Isječci iz kontroverznog filma Nikole Babića o ubojstvu Brune Bušića za koji je materijal pripremila saborska Komisija za utvrđivanje žrtava 2. svjetskog rata i poraća Vice Vukojevića i Bože Vukušića, a scenarij napisao bojnik Andrija Popović. U ovome dijelu za suradnju s UDBA-om prozvani su Tomo Sedlo, Ivan Cerovac, Jakša Kušan, Ivan Cesar, Neven Baričević, Mate Meštrović, Petar Gudelj… Kao ubojica Brune Bušića označen je Vinko Sindičić, kojega se proziva za još nekoliko ubojstava u emigraciji kao i za atentat na Nikolu Štedula. Svjedoči i Ivan Butković, brat Tvrtka i Ante Butkovića ljudi koji su s Brunom Bušićem slavili Novu Godinu u Parizu. Prikazan je iskaz bivšeg šefa UDBA-e u Splitu Blagoja Zelića kojega je dao pod fizičkom prisilom u rodnoj kući Ksenije Urličić između Imotskog i Posušja. O rekaciji Tome Sedle na film pročitati u postu: Sedlo optužuje Šuškovu kliku za šverc oružja. Jednu od blog reakcija Ivana Cerovca možete pročitati ovdje: Pravosuđe i Vice Vukojević
Feral Tribune, 22. srpnja 2005., str. 16., 17. i 18.
Pavle Gaži
PAVLE GAŽI, MINISTAR POLICIJE U VRIJEME UDBINA UBOJSTVA BIVŠEG DIREKTORA MARKETINGA INA-e STJEPANA ĐUREKOVIĆA, PRVI PUT JAVNO GOVORI O TOME SLUČAJU
Pred par tjedana Glavni državni tužitelj Njemačke Kay Nehm priopćio je da je uhićen Krunoslav Prates pod sumnjom da je pomogao u likvidaciji jednog od poznatijih hrvatskih emigranata nekadašnjeg direktora INA Marketinga Stjepana Đurekovića, kojeg su, svim do sad raspoloživim podacima ubili Udbini agenti 28. srpnja 1983., upravo u Pratesovoj garaži u jednom mjestašcu nedaleko Münchena. Ova je vijest podigla dosta prašine u hrvatskom tisku, a istraživači su se podijelili u dvije struje: na one koji podržavaju Božu Vukušića, u Njemačkoj svojedobno osuđenog za pomaganje pri ubojstvu stanovitog Jusufa Tatara, i one koji zastupaju poziciju Josipa Perkovića, u inkriminirano vrijeme načelnika 2. uprave SDS-a zadužene za emigraciju. Vukušić je svojedobno pod motom rada u famoznoj Vukojevićevoj komisiji za istraživanje žrtava 2. svjetskog rata i poraća organizirao otmice bivših udbaša (slučaj Blagoja Zelića). Zanimljivo je da se većina Vukušićevih otkrića o upletenosti Josipa Perkovića u ubojstvo Stjepana Đurekovića bazira na srpskim izvorima: intervjuu koji je Branko Traživuk, nekadašnji djelatnika SDS-a podređen Perkoviću dao beogradskoj „Dugi“ još 1992., i knjizi saveznog Udbaša zaduženog za emigraciju Božidara Spasića „Lasica koja govori“ objavljenoj 2000.
Božidar Spasići zrijekom tvrdi u knjizi, a ponovio je to i potpisanom novinaru, da je Đurekovićevo ubojstvo naredio savezni sekretar za unutarnje poslove Stane Dolanc, a odobrio hrvatski politčki državni vrh na čelu s Milkom Planinc koja je u to vrijeme bila predsjednica jugoslavenske Vlade. Pavle Gaži, krakotrajni sekretar za unutarnje poslove SRH iz tog vremena ne spori da je Đureković žrtva političkog atentata tadašnje Udbe, ali u mnogome dovodi u sumnju Spasićeve tvrdnje kojima barata i Božo Vukušić.
Najobičniji trač
– Neistina je kako Spasić tvrdi da sam se ja kao hrvatski ministar policije sreo s pokojnim Stjepanom Đurekovićem u Bukureštu kako bih ga privolio da dođe svjedočiti u Zagreb u procesima protiv „komunističkih moćnika“. Rumunjska, Albanija i Luksemburg su jedine tri zemlje u kojima nikada nisam bio.
• Josip Boljkovac mi je, pak, rekao da je on čuo kako ste se ipak s Đurekovićem sreli u Bugarskoj.
– I to je najobičniji trač jer sam u Bugarskoj zadnji put bio1957. ili 1958. kao direktor „Podravke“. Dakle, uopće nisam ni sreo Đurekovića niti na bilo koji način s njim komunicirao. Istina je da sam za slučaj Đureković saznao dva tjedna nakon njegova bijega iz zemlje, a upravo sam tada dobio premještaj iz Beograda s mjesta izvršnog sekretara za privredu u CK SKJ, na mjesto sekretara za unutarnje poslove Izvršnog vijeća, danas bi se reklo ministar unutarnjih poslova. Znam da se na jednoj sjednici Sabora trebalo govoriti i o Đurekoviću, ali sam ja to odbio, obzirom da uopće nisam poznavao slučaj, a kao šefu republičke policije uopće mi nije bila namjera baviti se zaoštravanjem odnosa sa emigracijom, i politizacijom policije, nego sam se htio uhvatiti ukoštac s privrednim kriminalom koji je tada razjedao zemlju. O Đurekoviću je na toj sjednici, nešto malo govorio Ante Marković, tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća.
• Dobro, ipak ste se kasnije morali susresti s tim slučajem. Božidar Spasić i Marko Lopušina pišu da je Stjepan Đureković kao direktor INA-inog marketinga „ukrao nekoliko stotina milijuna DEM“, zatim da je njemačkoj tajnoj policiji odnio tajne podatke o jugoslavenskim strateškim rezervama nafte i sl…
– To što oni pišu najobičnije su gluposti. On te novce nije mogao ukrasti jer se bavio marketingom, a tada marketing nije baratao s takvim količinama novca. Isto tako, nije mogao uzeti ni strateške planove o rezervama nafte iz istog razloga. To je recimo mogao učiniti Vanja Špiljak, sin Mike Špiljaka, koji se u INA-i bavio poslovima nabave nafte iz inozemstva i imao neku vezu u saveznoj vladi gdje su se odobravale određene kvote za uvoz nafte i gdje su se mogli nalaziti strateški planovi o rezervama.
• U pripremi ovog razgovora rekli ste mi da bi upravo Vanja Špiljak i njegov otac Mika mogli biti upoznati s okolnostima ubojstva Stjepana Đurekovića, i to upravo zbog mutnih poslova s naftom u koje je tada navodno bio upleten Vanja.
– Točno. Negdje u ljeto 1982. kad sam preuzeo dužnost šefa republičke policije, sekretar gradskog SUP-a Joža Šlibar donio mi je podeblji dosje o malvezacijama s naftom u INA-i. Nešto sam o tome ranije znao od svojih izvora iz savezne finacijske inspekcije. U Šlibarovom dosjeu našlo se i ime Vanje Špiljka. Kako je bila sezona godišnjih odmora rekao sam Šlibaru da s tom istragom krećemo odmah nakon odmora kako ne bismo preko ljeta uzbuđivali ni sebe ni javnost. Trebalo mi je i vremena da sagledam čitavu dimenziju slučaja.
• O čemu se zapravo radilo?
– Bila je riječ o tajnim, fiktivnim računima u inozemstvu, nabavci opreme i nafte koja nije dogovarana direktno, a plaćanje se vršilo preko tih računa. Recimo po Sredozemnom moru je plovilo pet, šest tankera pod liberijskim zastavama. I onda se čekalo da u zemlji nestane nafte, i najednom se nađu spasonosna rješenja preko Milana.
• U Milanu se poslovim s naftom bavio sad već pokojni Vojko Santrić?
– Da. Onda se pojave Santrić i Vanja Špiljak koji spase saveznu vladu bruke koja bi se dogodila nestašicom nafte. Brzo se u našim lukama stvore oni tankeri s liberijskim zastavama. I stvar je riješena. Poenta je u tome da su isplate bile preko tih tajnih računa i to po abnormalnim cijenama. Čak smo bili dovedeni u situaciju da kao država nismo imali dovoljno deviza pa su nas spomenuti posrednici, poput Santrića i kreditirali. Sjećam se da mi je u to doba Zdravko Mustač, republički šef Službe državne sigurnosti rekao da je Vojko Santrić „za sada težak oko 50-ak milijuna dolara“. To su u ono doba bili strašno veliki novci.
• Za Santrića se pisalo da ga je pokrivala savezna Udba, a možda i KOS? Vi ste upali u osinje gnijezdo?
– Apsolutno. Kad sam s Dolancom i Latinkom Perović bio u posjetu talijanskoj Komunističkoj partiji s nama je bio i Vojko Santrić. Pohvalio nam se replikom nekog medaljona koji je dobio od talijanske vlade, sastavljenog od 18-karatnog zlata. Naša Udba je planirala uhićenje i Vojka Santrića, ali su nas na saveznom nivou u tome onemogućili. Ne Stane Dolanc, nego neki drugi krugovi za koje još nisam posve siguran tko ih je sačinjavao.
• Dakle vi se u to vrijeme niste bavili Đurekovićem, već Santrićem i Vanjom Špiljakom?
– Točno. Za nas je Đureković bio potpuno marginalna politička figura, bez karizme, koju su neki emigrantski krugovi pokušali iskoristiti kako bi što više ocrnili jugoslavenski sistem. Meni je bila zanimljiva jedino Đurekovićeva knjiga u kojoj se govori o privrednom kriminalu, ali o tome ću nešto kasnije.
• Kako je dalje napredovala istraga vezano uz Santrića i Vanju Špiljka?
– Planirali smo uhapsiti neke naše državljane koji su u Italiji radili za Santrića. Njih trojica su trebali doletjeti u Zagreb, gdje ih je na aerodromu čekala policija s lisičinama. Međutim, stigao je samo jedan, kojeg smo uhapsili i koji je bio pritvoren i trebao poslužiti kao svjedok na suđenju kad do njega dođe. Zdravko Mustač je bio strahovito iznenađen i ljut jer je od nekud procurilo da smo pripremali to hapšenje i da su nam dvije krupnije ribe izmakle. Bilo je to već u jesen 1982. Zbog ovog i još nekih slučajeva, mislim da je i kod Đurekovićevog ubojstva postojala neka paralelna, neformalna struktura moći koja se često puta pokazivala efikasnijom od naše službene.
Curenje informacija
• Kako je tekla istraga u Zagrebu?
– Na jednoj sjednici Savjeta za zaštitu ustavnog poretka u Beogradu, Dolanc je rekao da zbog tog kriminala u INA-i određene ljude treba staviti staviti u pritvor i da iz INA-e treba izuzeti određenu dokumentaciju. To mi je on i javio telefonom u Zagreb. Da stvar ne procuri nisam o tome referirao na sjednici republičkog Savjeta za zaštitu ustavnog poretka već sam otišao izravno kući Marijanu Cvetkoviću, tadašnjem predsjedniku Predsjedsjedništva SRH. Smatrao sam da za tako jednu ozbiljnu stvar ne mogu sam snositi odgovornost. U šest sati sljedećeg jutra krenula je ta akcija, kojom, naravno nisam ja izravno zapovijedao. Sutradan me, opet sav bijesan, Zdravko Mustač pitao kako je moguće da nam se dogodila još jedna provala. Iz INA-e je u kamionetima odvežena sva kompromitirajuća dokumentacija tako da kad je policija tamo stigla našla je prazne ormare. me pitao kome sam sve rekao o planiranju akcije, a kad sam rekao da sam jedino obavijestio Mustač Marijana Cvetkovića, naglo je zašutio što sam protumačio da sumnja kako je procurilo od Predsjednika Predsjedništva SRH. Ako je ono što sam mu rekao prenio Marijan Cvetković Miki Špiljaku kao svojem sisačkom partizanskom drugu, što ne mogu pouzdano tvrditi jer to nismo smjeli ni istraživati, onda je sigurno da je Mika Špiljak učinio sve da nam propadne akcija.
• Jeste li imali u planu uhititi i Vanju Špiljaka?
– Ne. To bi ipak bilo politički nezgodno, ali smo ga svakako namjeravali ispitati, što bi zapravo u čitavom tom kontekstu bilo jako neugodno i za njega i njegovog oca. Moram istaknuti da sam u svojim naporima oko razrješavanja kriminala u INA-i imao podršku svog šefa Ante Markovića i generalnog direktora INA-e Petra Flekovića. Sve materijale koje smo skupili predali smo republičkom tužilaštvu, a oni su bili iznenađeni kako smo, bez obzira na spomenute opstrukcije, dobro obavili posao. Točno je to da smo u neformalnim razgovorima u policiji i tužilaštvu spominjali kako bi bilo jako korisno kada bismo još za svjedoka imali i Stjepana Đurekovića, ali nikada ništa u tom smjeru nije poduzeto.
Falsificirani dokumenti
• Zašto nije došlo do suđenja?
– Kako sam ranije kao menager „Podravke“ dosta putovao po svijetu i stvarao kontakte, to sam nastavio raditi i kao šef republičke policije. Tako sam prilikom susreta s francuskim ministrom policije dogovorio da prenese njemačkom kolegi da bismo voljeli da neformalno posjeti Jugoslaviju. Odveli bismo ga par dana na krstarenje, a i u neko lovište. Prethodno sam ideju izložio Stani Dolancu, koji ju je isprva odšutio, da bi mi ubrzo odobrio da to pokušam dogovoriti. Smatrao sam da ne možemo nastaviti s gospodarskim razvojem zemlje ako nam se nastave problemi s radikalnim emigrantima koji su napadali naša predstavništva u Njemačkoj, ili ako naši „kileri“ idu ubijati na njemačkom tlu, te da o tim stvarima moramo ozbiljno, dakako neformalno, porazgovarati s njemačkim ministrom dr. Friedrichom Zimmermannom. Važno pitanje koje smo trebali riješiti bilo je i dvojno državljanstvo za naše radnike koji su tamo bili na privremenom radu.
I baš kad je Zimmermann stigao na krstarenje, a s nama je bio i Dolanc dogodilo se ubojstvo Stjepana Đurekovića. Naravno da se njemački ministar istog trena vratio u svoju zemlju i da mu nije palo na pamet da dođe u lov na koji smo ga pozvali. Stane Dolanc je isto tako bio jako iznenađen ubojstvom Đurekovića i ne vjerujem da bi on tu likvidaciju išao naređivati baš u trenutku kad na ovako visokom nivou idemo sređivati upravo takve probleme iz prošlosti koji su opterećivali odnose dviju zemalje. Ne kažem da Dolanc možda nije bio načelno za tu likvidaciju, ali likvidacija je nerijetko značila i neutralizaciju. No, ne vidim stvarno nikakav razlog da si sa službene razine idemo kvariti tek započeto sređivanje odnosa s Njemačkom. Zato vjerujem da je ubojstvo Stjepana Đurekovića dogovoreno i odrađeno na neformalnoj razini moći. A nakon toga su prekinuti i pravosudni postupci vezano uz našu istragu s malvezacijama naftom o kojima sam govorio, a ja sam lagano stavljen na led, da bi mi u rujnu Milutin Baltić, koji je postao Predsjednik Predsjedništva SRH, rekao da moram dati ostavku, što sam i učinio.
• Što je bilo s Vojkom Santrićem?
– Ništa. Nastavio je poslovati kao i ranije. Još dok je trajala istraga izvlačio se bolešću da ne može doći svjedočiti, pa problemima u obitelji, tako da nismo od njega uspjeli uzeti ni iskaz. Vezano uz Đurekovićev odlazak u emigraciju skoro da sam zaboravio iznijeti jedan zanimljiv podatak, koji je možda neugodan, ali istinit, te ga ne bi trebalo isključiti iz rasvjetljavanja njegova ubojstva. Naime, on je imao ljubavnicu, koja je istodobno održavala vezu s jednim od tri, četiri najviše rangirana tadašnja politička funkcionara u Hrvatskoj. A taj je opet saznao da je ona u vezi s Đurekovićem. No, to meni tada nije bilo toliko važno jer sam se stvarno ozbiljno namjeravao baviti privrednim kriminalom i duboko sam ušao u suzbijanje spomenutih malverzacija u INA-i.
Ja sam bio dio tog sistema i kad god sam dolazio na neku funkciju bilo je to voljom tog sistema, pa tako sam mirno podnio i svoj odlazak, s tim da je moja politička i privredna karijera ipak bila prekinuta kad sam imao 55 godina i osjećao da još puno toga mogu napraviti. Imao sam nekih planova, ali je Mika Špiljak nastavio moj javni progon tvrdeći da sam odgovoran što Hrvatska umalo te godine nije ostala bez grijanja jer da sam ja potpuno bespotrebno zaplijenio neke plinske cijevi. Naravno da sam ja te cijevi zaplijenio jer su bile na kriminalan način nabavljene, ali zbog toga ne bi zemlja ostala bez grijanja. Zatim su me ispitivale razne partijske komisije, a između ostalog poturio mi se i falsificirani dokument KOS-a, moj navodni izvještaj s jedne sjednice hrvatskog republičkog vrha, na kojoj nisam ni bio, a u kojem je cijeli tadašnji vrh bio razvrstan na one koji su za Jugoslaviju i nacionaliste. Rekao sam im ako me nastave tim pritiskati da ću zatražiti vještačenje grafologa jer niti bio moj potpis na tom dokumentu, niti je stil kojim je informacija bila pisana bio meni svojstven.
• Jeste li se bojali za život?
– Čujte, poznavajući Miku Špiljaka još iz partizana i njegovu ratnu okrutnost, te činjenicu da je kao šef zagrebačke partije otpravljao „informbirovce“ na Goli otok, i da je osobno dao da se razmontira spomenik bana Jelačića s glavnog zagrebačkog trga, te da me smatrao bakarićevcem, a Bakarića je mrzio iz dna duše, nije mi bilo svejedno. Kad god bih išao u vinograd uz mene bi bio izdresirani njemački ovčar. Čak mi je kasnije Branko Mamula rekao da je Mika Špiljak tražio od Armije da me se uhapsi, al’ je Mamula to, navodno odbio. Ali, ja sam kao skojevac 1944. izbjegao vješanje od strane Bobanovih ustaša, koji su kasnije na koprivničkoj ciglani ubili moju sestru, pa sam nekako zarana bio pripremljen na opasnosti i tragedije. Nezgodno mi je bilo zbog kćeri koje su još studirale, a žena je bila nezaposlena.
• Spomenuli ste Špiljakov odnos s Bakarićem?
– Baš kad smo se 1982. vraćali s funkcija iz Beograda u Zagreb, sam mi je pričao da je jedne prilike razgovarao s Mikom Špiljakom, Titom i Bakarićem o svom povratku u Hrvatsku i što bi to politički značilo. Špiljak mi je rekao da je Bakarić Titi pred njim kazao ako se kojim slučajem Špiljak vrati u Hrvatsku opet će se otvarati konc-logori. Bakarić nije baš volio ni neke intelektualce, ali su mu bili mrski neobrazovani, preambiciozni tipovi, poput Špiljaka, koji su izbjegli sječu isluženih partizanskih kadrova 1965. Bakarić je počeo umirati već 1982., pa se već tada tražilo njegova nasljednika, a Špiljak je na tom mjestu hrvatskog vođe vidio jedino sebe. Kad je Bakarić umro početkom 1983. spomenuti Marijan Cvetković mi je tada rekao: „Nema nam druge, morat ćemo za Bakarićevog nasljednika postaviti Miku jer je on toliko uporan da mu nitko ne može stati na kraj“.
• Zanimljiva je veza Mike Špiljaka i Franje Tuđmana?
– To je prava tema koju će se još trebati detaljno izučavati. Inače, 1982. na jednoj od sjednica republičkog Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, na kojoj je sa mnom bio i Zdravko Mustač, razgovaralo se kako postupati u slučajevima tada zatvorenih Franje Tuđmana, Vladimira Gotovca i Marka Veselice. Obzirom da smo mi partizani ipak bili sentimentalni prema svojim drugovima, predložio sam da se Tuđmana pod hitno pusti iz zatvora, i da mu se ako treba, odredi neka vrst kućnog pritvora. Obrazložio sam to njegovim narušenim zdravljem. Za Gotovca sam rekao da bez obzira što je govorio, da je glupo da ga držimo u zatvoru jer kakva smo mi to civlizirana zemlja koja zatvara pjesnike. Marka Veselicu sam branio kako je on najveći neprijatelj sam sebi. Međutim preko ovih mojih prijedloga se šutke prešlo.
