Sto godina srbijanskog terora u Hrvatskoj

U sat vremena prikazali smo stravu u kojoj su živjele generacije Hrvata od Karađorđevića do Pupovca

 

 

Jakov Sedlar snimio je novi dokumentarni film "Sto godina srbijanskog terora u Hrvatskoj (Od Karađorđevića i Pribičevića do Vučića i Pupovca)" koji će 9. 10. i 11. studenog biti premijerno prikazan u Zagrebu, Splitu i Zadru. To je bio i povod za naš razgovor s poznatim hrvatskim redateljem, tim više što je riječ o temi koja će zasigurno uznemiriti pojedine duhove u Hrvatskoj, a i šire.

• Gospodine Sedlaru,  koji je bio neposredan povod za snimanje filma na tu temu?

– Film je nastao da se ne zaboravi 100. obljetnica stvaranja jedne umjetne države koja se zvala Jugoslavija. Mislim da smo kao narod skloni zaboravu, a najgroznije stvari za hrvatski narod događale su se upravo u prvoj i drugoj Jugoslaviji. Stoga sam smatrao da je tu obljetnicu dobro  obilježiti, a najbitniji dio cijele priče o Jugoslavijama jest srbijanski teror koji se u njima provodio nad Hrvatima u Hrvatskoj i Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Naravno, pritom nisam zaboravio ni na Hrvate koji su u tom srbijanskom teroru sudjelovali ili su ga podržavali. Naime, nisu nama Srbi najveći krivci za naše nedaće i stradanja… I sami smo tome pridonijeli odnosno učinile su to određene grupe i pojedinci o kojima također u ovom filmu govorimo. Jedna instrumentalizirana grupa Srba, ali i Hrvata u Hrvatskoj i dan danas čini sve kako bi omalovažili hrvatsku državu i onemogućili nam normalan život u njoj.

 

• Tko je autor teksta u filmu i koliko je njegovo snimanje trajalo?

– Dogovorio sam se s novinarom i publicistom Nenadom Piskačem u ožujku ove godine i on je napisao tekst, a samo snimanje filma trajalo je oko šest mjeseci.

 

• Jeste li se prilikom snimanja filma konzultirali s povjesničarima?

– Gospodin Piskač je izuzetno obrazovan čovjek s dobrim povijesnim znanjem. Isto tako, u filmu su prikazani događaji koji se znaju, to su povijesni fakti. Temom se nismo bavio na 'impresionistički način' nego smo govorili o faktografiji koje ima za pet sati filma, a ne za sat koliko naš traje, ali mi smo to napravili u dinamičnoj formi da gledateljima ne bude dosadno. Riječ je o čistom dokumentarcu u kojem su naratori Sanja Marin i Joško Ševo. Nismo priču širili svjedočanstvima jer bi to bio skroz drugi koncept i priča.

 

• Hoće li u filmu biti prikazan materijal ili snimke koje javnost možda nije imala priliku vidjeti do sada?

– Dobar dio snimki u filmu nisu nikad prikazane, pogotovo ne one iz starije povijesti, odnosno iz Drugog svjetskog rata.

 

• Kako ste do njih došli i o kojim se snimkama radi?

– Kopali smo po raznim arhivima, primjerice imamo snimke u boji završetka Prvog svjetskog rata koje su uistinu bile raritetne i nismo za njih znali prije travnja ove godine. Tu su i snimke u boji prijestolonasljednika Ferdinanda neposredno prije smrti u Sarajevu. Imamo dosta snimaka koje su filmski vrlo zanimljive.

 

• Jeste li u financijskom smislu imali potporu države odnosno Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) kao javne ustanove koja se bavi poticanjem proizvodnje audiovizualne djelatnosti jer je riječ o filmu koji se bavi poviješću hrvatskog naroda?

– Na žalost, s njima nemam nikakav odnos. HAVC je ustanova koja takvu vrstu filmova ne financira i bavi se stvarima koje su po mom mišljenju, izvan svake pameti. Stoga sam se i ovaj put obratio 'svom HAVC-u' a riječ je o ljudima kao što su Anton Kikaš, Marko Franović, Nikola Babić, Frank Lulić i ostali, čija su imena na odjavnoj špici filma.

 

• Jednom ste prilikom izjavili da Vas kao autora najviše zanima ispričati neispričanu priču. Pripada li i 'Sto godina srbijanskog terora u Hrvatskoj' u tu kategoriju, odnosno mislite li da se o tome nedovoljno ili malo zna?

– Apsolutno. U mediju filma to je neispričana priča jer još nitko nije napravio nešto slično; nitko još nije sažeo i prikupio sve relevantne podatke i napravio presjek svih najvažnijih događaja i ključnih osoba i figura u jednom filmu kada je riječ o Jugoslavijama i srbijanskom teroru u Hrvatskoj u posljednjih sto godina. To je priča koja je uvijek djelomično ispričana i ovo je prvi put da se na jednom mjestu nalazi sve ono što je čini mi se, važno, da bi se uopće razumjelo o čemu se tu radi. Jer ljudi zaboravljaju, a posebice mlade generacije koje to nisu imale priliku gdje  čuti i naučiti. Zato mislim da je taj film bitan jer će u sat vremena biti kristalno jasna sva ta strava u kojoj su sve te godine živjele generacije Hrvata.

 

• U filmu ste se bavili i akterima političke, medijske i društvene scene koji su vladali i vladaju Hrvatskom od raspada Jugoslavije do danas?

– Naravno, i velikosrpskom agresijom na Hrvatsku i Domovinskim ratom uključujući i sve figure koje su provodile velikosrpsku politiku i teror u koji je bio uključen i dobar dio Hrvata i nakon '90., a posebice nakon 2000.  godine. Nismo izostavili nikog od političara pa sve do novinara koji su kao Hrvati sudjelovali u toj velikosrpskoj agresiji.

 

• Možete li navesti neka imena u tom kontekstu?

– Od Račana i Sanadera do Josipovića i Mesića, zatim cijelu plejadu novinara od Tomića, Pavičića, Jergovića, Drage Hedla i drugih, uz neizostavnog Milorada Pupovca i njegovih Novosti. Dakle, riječ je o cijeloj jednoj bulumenti, jednom hranidbenom lancu koji je napravio sve da im bude lijepo u ovoj državi, a cijelo vrijeme su rovarili i rovare protiv nje. U našoj priči je mjesto i onim političarima u Hrvatskoj koji se nisu borili protiv velikosrpske i jugoslavenske ideologije nego su je dopustili ili je čak promovirali. Kako ćete vi primjerice izuzeti jednog Ivu Sanadera koji je prvi ustoličio Milorada Pupovca na takvu poziciju da o njemu ovisi sudbina Hrvatske?  Kako izostaviti novinare kojima i danas pogled stalno čeznutljivo bježi prema Beogradu i istoku?

 

• Očekujete li negativne reakcije ili napade nakon prikazivanja ovog filma, a možda i optužbe u smislu da stigmatizirate Srbe,  da potičete međunacionalne napetosti i sl.?

– Nikad u životu nisam radio film protiv nekoga, nego sam uvijek želio pokrenuti stvari. Ovo je jedna priča koju treba ispričati. To je povijest. Napadi će biti opravdani jedino ako mi netko dokaže da ta priča nije točna, što je nemoguće jer je riječ o povijesnim činjenicama. Ne očekujem ništa. Meni je samo važno da ljude koje zanima istina i ono što se događalo to imaju i mogućnosti vidjeti u jednoj dokumentarnoj formi. Napadat će me oni kojima smeta istina kada je riječ o Hrvatskoj. No nije me briga, radim po svojoj savjesti i nikome nisam ništa dužan, osim istini.

 

• Ako ne stignemo na premijeru, gdje ćemo moći pogledati film?

– Nakon premijera u Zagrebu, Splitu i Zadru, film će biti prikazan u SAD-u i Kanadi. Ako vam to nije usput, film ćete moći pogledati na DVD-u…

 

• Hoćemo li ga moći gledati i na Hrvatskoj televiziji, jeste li ga uopće ponudili našoj javnoj televizijskoj kući?

– Pa ja ću im poslati film, ali s obzirom na situaciju na HTV-u ne vjerujem da će biti išta od toga. Hrvatska televizija je jedan začahureni hranidbeni lanac, ta je televizijska kuća sve prije negoli hrvatska televizija. Na to, na žalost, ne mogu utjecati.

 

Daniela Dujmović Ojvan, https://direktno.hr/direkt/sedlar-za-direktno-o-novom-filmu-u-sat-vremena-prikazali-smo-stravu-u-kojoj-su-zivjele-generacije-hrvata-od-karadordevica-do-pupovca-136596/