Zar tek troje?

Prema priči bake Mare Babić iz Bosne

 

 

Imala je baka Mara

Sedam braće, pet sestara.

Imala ih gardu cijelu

I na jelu i na djelu.

Bilo ih je, ljudi moji,

Imena im de prebroji:

Ana, Ruža, Kata, Mija,

Stana, Frano, Vid, Andrija.

Jela, Mato, Jure, Šime,

Od svetaca lijepo ime.

Pure, mlijeka, bilo malo,

Iz zdjele se hitro kralo

I dok trepneš zdjela prazna;

Brundanja se čula razna:

''Majko, majko, crijeva krče,

Daleko je još do smrče.

Tko će kopat tek o puri?

Majko, s ručkom daj požuri.

Ručak došo, ide maja,

Djeca hrle s njive kraja.

Što li nosi sred korpice?

Možda komad slaninice?

Možda bijele pogačice,

Maslenice, gibanice…

Al' kad tamo, braćo mila,

Kopriva se zelenila.

Brundanja se opet čula –

Ko i uvijek utihnula.

Za večeru bilo ''slasti''

Pokljukuša s malo masti

I moča od bijelog luka;

Ah ta bijeda, vječna muka!

Kako danas, tako sutra

Žlica pure svakog jutra,

A kopriva ta nemila

Svima na nos izlazila.

Nitko nije hranjen medom,

Gle, odrasli svi zaredom

Zdravi, kršni i rumeni,

Ko od brda odvaljeni.

Ženili se, udavali,

Krasnu djecu postvarali.

Rodilo se sto unuka

Bilo smijeha i jauka,

Mjenjalo se ništa nije

Glad i bijeda ko i prije.

—

Udala se mlada Mara

Za Matiju Barjektara.

Poživjela kako j' znala,

Tri momčine mužu dala.

Karala ju majka mila:

''A što nisi još rodila?

De pogledaj sestre svoje:

Desetero, a ti, troje.

Djece nikad dosta nije…''

''Neću majko, puno mi je.

Tko će hranit roj gladnika,

Zarad kruha vječna vika.

Imam troje, više ne ću,

Kakvu ću im pružit sreću?

—

Poženila Mara sine

Snajice joj dame fine,

Lice glade, kose boje,

Pred zrcalom vječno stoje.

Trudnoći se ne vesele,

Materinstva dar ne žele.

Njemačka ih vukla k sebi

Vel'ku kuću, a što ne bi?

''Snahe moje'', baka cvili,

''Gdje su vama sinci mili?

Umori me briga, muka,

Joj, ostat ću bez unuka.''

Postigoše snahe svašta,

Al' Bog nek im grijehe prašta,

Ubijaju plod utrobe,

Tri gospoje, tri rugobe.

Jedna rodi djevojčicu,

Malu Vesnu, jedinicu.

Po želji joj sve ugodi

Lagodnim ju putem vodi.

Tepanjima slatkim kiti

–   Jedinka ćeš moja biti

Imat mekog kruha, meda,

Gladovat ti majka ne da.

—

Ostarila baka Mara

Pokajanje srce para.

Niti je tko poslužiti

Nit' joj vatru naložiti.

Dida umro, ona sama

Hoda kućom u suzama.

Sjetila se majke svoje:

''Maro moja, zar tek troje?''

—

Vjenčala se Vesna mlada

Ima stan sred Zagreb grada.

Brak joj sretan baš posvema,

Al' porod od srca nema.

Veli baka: ''Mila moja,

Gdje ti sinak, kćerka koja?

Mudra knjiga savjet daje –

Na mladima svijet ostaje.

Pitat će te starost kleta

Čemu život bez djeteta?

Kom ćeš diko, ljubav dati,

Kog u boljki dozivati?

Spametuj se tugo jadna

Nemoj umrijet žedna, gladna

Bez radosti i bez svijeće;

Tuđa kost te žalit ne će.

Nemoj biti kao mati,

Dužnost ti je Zemlji dati

Materinstva svete dare.

Pamti riječi bake stare –

Meni troje bilo dosta,

Kajanje mi teško osta.

Ne rodiš li kćer i sina,

Umrijeti će Domovina.''

—

''Bako draga'', veli Vesna,

''Za djecu mi kuća tijesna.

Plaća mala, briga trista,

Djeci jadnoj borba ista.

Žali Bože anđelića,

Kupit ću si malog psića.''

—

Jeknu baka: ''Majko moja,

Sretna li je duša tvoja.

U mladost ti bila muka,

Al' pod starost sto unuka

Ljubili te i služili,

K Bogu u raj ispratili.

Meni kaznu riječi broje:

''Maro moja, zar tek troje?''

 

Marija Dubravac, Brisbane