Nafta na Arktiku

Pravu prijetnju svijetu predstavlja Shellovo bušenje na Arktiku, a ne aktivisti s kajacima

Shell ima jednog ili dva rivala za titulu najneodgovornije tvrtke na svijetu, no definitivno nosi titulu najironičnije tvrtke. Velika se ironija, naravno, sastoji u tome što je, uočivši topljenje arktičkog leda uslijed porast globalnih temperatura, Shell bio prvi koji je počeo s bušenjem u novonastalome moru kako bi iscrpio još više nafte, čime bi se temperatura još malo podigla. No u posljednje vrijeme ta ironija na planetarnoj razini susrela se s jednom više lokalnom varijantom, što se saželo frazom „zona sigurnosti”.

Evo pozadine: u svibnju je Shell uvjerio federalnog suca na Aljasci da zabrani Greenpeaceu da prosvjeduje preblizu Shellovim plovilima za bušenje nafte na Arktiku. To zaštićeno područje, odnosno zona sigurnosti, određeno je na 500 jardi (457 metara) u vrijeme kada plovila prolaze kraj otoka Puget Sound u blizini Seattlea. Potom se prošli mjesec u blizini jedne od Shellovih divovskih naftnih platformi kraj Puget Sounda okupilo 500 kajaka, što je bilo poput slike Davida i Golijata koja je putem interneta obišla cijeli svijet. Osim toga, par hrabrih duša mirno je visjelo s jedne druge naftne platforme, što su učinili i drugi prosvjednici mjesec dana prije. Nitko nije ozlijeđen. No Shellu se ništa od toga nije svidjelo pa je ta tvrtka u prilično nesuptilnom pokušaju zastrašivanja neistomišljenika odlučila razaslati kopiju sudskog naloga protiv Greenpeacea organizaciji 350.org i drugima koji se protive Shellovim planovima za bušenje nafte u Arktiku.

Naravno, nijedan sud još nije odredio zonu sigurnosti oko Arktika, iako se istraživanjem objavljenim u znanstvenom časopisu Science u siječnju jasno dalo do znanja da ako počnemo crpiti naftu i plin na dalekome sjeveru, nećemo biti u stanju zaštititi klimu od dramatičnim promjena. Umjesto toga Barack Obama je pozvao Shell da ondje buši. Predsjednik je na Twitteru prošli tjedan ustvrdio da nije mogao zaustaviti sve pokušaje bušenja na Arktiku, no to je prejednostavan odgovor. Istina, ne može spriječiti Ruse i Kanađane da buše na svojim vlastitim teritorijima, no u SAD-u je odluka u potpunosti bila na njemu. Nije morao ljudima koji su na konvenciji Konzervativne stranke 2008. vikali „buši, mali, buši” dati ono što su željeli. Osim toga, postoji još jedan problem. Potreba za usklađenim međunarodnim djelovanjem na zaustavljanju klimatskih promjena upravo je razlog zašto svake godine od 1990. održavamo sastanke na vrhu Ujedinjenih naroda, pri čemu bi se u Parizu ovog prosinca trebao potpisati vrlo važan sporazum. Obama možda upravo sada zagovara da se zabrana bušenja na Arktiku unese u taj sporazum, no u tekstovima nacrta ne spominje se tako razborit plan.

U međuvremenu nema zone sigurnosti za floru i faunu i lokalno stanovništvo kada nešto pođe po zlu (a nešto će poći po zlu, ako cjevovod može puknuti pod plažom u benignoj Santa Barbari, samo je pitanje vremena kada će se u Čukotskome moru dogoditi neka vrsta havarije na Shellovim platformama). No čak i da Shell nikada ne prolije ni kap nafte, sav ugljik koji crpi u konačnici će se izliti u atmosferu – atmosferu koja je već davno napustila zonu sigurnosti, s obzirom da su emisije ugljičnog dioksida s razine od 280 ppm u holocenu skočile na 400 ppm danas. Već možete vidjeti učinke, čak iz Seattlea: Washington trpi ono što je njegov guverner opisao kao nezapamćenu sušu, a prošlo se ljeto ondje vodila bitka za obuzdavanje najvećeg požara u povijesti te savezne države.

Shell ima dugu povijest takve vrste neodgovornosti – to je ista tvrtka koja je blisko surađivala s nigerijskom vojnom diktaturom koja je ubila Kena Saro-Wiwu i osmero drugih čelnika zato što su se odvažili usprotiviti Shellu; u delti Nigera postoje bunari u kojima se katkad bilježe razine kemikalija poput benzena 900 puta veće od dopuštenih. Riječ je o tvrtki koja je 2009. objavila da više neće ulagati u solarnu energiju ili energiju vjetra jer smatra da može više zaraditi od nafte. Radi se o, prema riječima bivšeg glavnog izaslanika za klimu u Ujedinjenom Kraljevstvu Johna Ashtona, „narcisoidnoj, paranoičnoj i psihopatskoj” organizaciji.

Zapravo bi u svijetu koji ozbiljno pristupa zaštiti svojeg stanovništva i klime, postojala zona sigurnosti nekoliko milja daleko od ruba Zemljine atmosfere u kojoj Shellu ne bi bio dopušten pristup, a postojao bi i znak koji bi tu tvrtku upućivao neka umjesto našeg planeta uništi Veneru. No kao i obično, bogati i moćni iskorištavaju pravosudni sustav kako bi dodatno iskoristili planet. Formulacije u sudskom nalogu bogate su ironijom: Shell je uspio dobiti „olakšanje” jer je prijetnja s kojom se susreo bila „stvarna i hitna, a ne posredna i teoretska”. Prema Shellovu stajalištu, time se očito opisuje opasnost koju predstavljaju Amerikanci u kajacima. Prema svakom poštenom čitanju, s druge strane, riječ je o optužbi protiv te multinacionalne tvrtke koju u njezinoj nezajažljivoj i bahatoj potrazi za dobiti nimalo ne sprečava znanost.

Bill McKibben, Naomi Klein i Annie Leonard, The Guardian