Višnja

Krošnja njena

Naša ljubav bješe kao iz mašte,

i da ne može opstati sam znao,

no, stoji ta višnja na kraj bašte,

htjeli su je posjeći, ali nisam dao.

Još kao djeca na nju smo se peli,

trčali pod nju kada kiša pljusne,

slatki su nam bili plodovi zreli,

tamne su ti od višanja bile usne.

Pod tom višnjom sam te zavoljeo,

od tada je prošlo mnogo godina,

ali još uvijek tebe nisam preboljeo,

Višnjo moja, ljubavi moja jedina.

Ta višnja nas je i zanesene krila,

kad si odlučila da postaneš žena,

da si tada od sreće i suzu pustila,

znamo jedino ja i krošnja njena.

U tu višnju uvijek gledam sneno,

u proljeće cvijet je svaki tvoje ime,

preko ljeta, i u jesen, lišće njeno,

a grančica svaka preko duge zime. 

Miroslav Branimir Tomlekin