Tišina jaganjaca

Ivanu Pranklinu

 

 

Ajme, Bože, što se ovo zbiva,

Surov zakon usred Lijepe naše.

Niz strminu vodi cesta kriva,

Sjene svoje Hrvati se plaše.

Ak' ti stranac nož u leđa gura,

Lakše ćeš mu grijehe oprostiti.

Al' svoj svome kad kamen potura,

Rana duše ne će zacijeliti.

 

Djedi naši normalni pomrli,

Luđacima nisu proglašeni.

De pogledaj, danas sinci vrli,

U luđačke halje obučeni.

 

Šopaju ih antipsihotikom

'Silu će im njinu ukrotiti'.

Budu zombi i dušom i likom,

Hoće, neće, moraju luditi.

 

Mira, Marko, nastrada i Ivo,

Na redu smo brate i ti i ja.

Jadni Hrvat zalud sanak snivo

Da j' slobodna Majka Kroacija.

 

Ah ta sveta od Boga sloboda,

Koja l' neman čovjeku je krati?

Zar je sudba hrvatskog naroda

Vječnost dugu nekom robovati?

 

Zar strahovat ko u vrijeme muka

Duga mračna noćca dok je bila?

Zar i danas vlada jugoruka,

Krv Hrvata zašto se je lila?

 

Ljudi dragi pripazimo dobro,

Sucima se treba nisko klanjat.

Biljeg sudbe bude li te probro,

I unuke tvoje će proganjat.

 

Ako želiš izbjeć biljeg hudi

Vlast moćnika preporuku ima:

Poput janjca umiljatog budi,

Šuti, hodaj kao po jajima.

 

Zakon kroje neke zlobne duše

Izvedi ih na put pravi, Bože.

Pleme svoje zatiru i guše,

Mudre lije usred vučje kože.

 

Ima rode jedna lijepa nada,

Nij' daleko od zemlje vrhuška.

Svaka sila kad tad dolje pada –

Danas pijeto, a sutra peruška.

 

Bog bi znao što s' Hrvatu sprema,

Čudnu pravdu kroje čudni ljudi.

Ko i nekad slobode nam nema –

Alojzije u pomoći budi.

 

Ne dozvoli narode čestiti,

Djeca naša da ludnicu pune.

Zar ćeš mirno spavat i hoditi,

Dok im mladost u bolnici trune?

 

Diži glase, ne bud' kukavica,

Ljubi Zemlju svojih pradjedova.

Časni sinci hrvatska su klica,

Branimo ih u vijeke vjekova.

 

Marija Dubravac, Brisbane