Hrvatski Fokus
Hrvatska

Igrice oko Igara

Manda Birimiša oliti puki vašar taštine

 
 
Nije pitanje za milijun kuna, ali dvojim da će itko znati tko je Manda Birimiša? Nije to neki pitoreskni lik Budakov ili Araličin, već je to doajenka naše dramske scene koja svoj labuđi (da ne kažemo paunovski) pjev sprovodi u ljetnom Dubrovniku sa novim (starim) imenom Mani Gotovac. Gospođa Mani donijela nam je Frančeza Houllebecqa koji sa svojim elementarnim česticama nije zainteresirao CERN, ali niti uzbudio puk ugostiteljski činovnički i mornarski koji je više na sve navikao i kojega danas ništa ne može iznenaditi, pa ni pornografski rječnik.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2015/08/mani_gotovac0001_2.jpghttp://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2015/08/croatia_dalmatia_dubrovnik_001.jpg
Kako je već rečeno o sadašnjem poduzetnom gradonačelniku, trenutačno samo nedostaje gigantsko šatorsko platno da se naš Grad pretvori u veliki cirkus. Naravno francuski umjetnik se nije udostojao ukazati, jer da se ironično poslužim talijanštinom: "Ragusa e troppo microscopica per il suo raro genio". Što je tu novo, u čemu je originalnost? Gledali smo Picassa, Maleviča, Sartrea, Harryja Pottera, Passolinija, Carduccija, M. Duchampa koji je vlastiti izmet stavljao u konzerve, Saramagoa koji je loše kopirao Papinija u književnosti antikršćanskoj, Polanskoga i brojne druge. Što nas može šokirati nakon atomske bombe? Terorizam? Isilovci? Breivik? Mogli smo osim Severine angažirati gutače vatre, krotitelje lavova, bradate žene, gusare s papagajima, patuljke i divove, akrobate i pelivane, menažeriju, gladijatore žedne krvi…
 
Ili stvarno više ne postoji ozbiljna umjetnost, drama u ljudskoj duši, traganje za dubljim smislom, moralni rascjepi? Ili stvarno više ne postoji humor? S jedne strane postoji službena "mandarinska" kultura zasađena još i prije Broza u masonsko karađorđevićevskim ložama; s druge pak strane u tišini postoje ljudi poput Miroslava Gavrana. Dok je Gavran poznat i priznat u New Yorku, Moskvi, Krakowu, Buenos Airesu, Pragu…, dotle naši kulturtregeri van svoga zavičajnoga bunara i partijskih uhljebljenja mogu samo loviti zmije. Ne mogu zamisliti Gavrana s Mandom, Androm, Jambom – to su paralelni svijetovi među kojima nema i ne može biti komunikacije i kompromisa; s jedne strane vječita umjetnost, s druge pak mediokriteti partijskog pravolinijskog klizanja ili pubertetski štosevi tipa otkrivanja tople vode, vječito "netalasanje" ili plivanje u uvijek novim pomodarijama i majmunarijama "ljudi nahvao sa obrazima od mojemuča i papagala".
 
Pitali su G. G. Marqueza odakle mu toliko mašte, na što je slavni pisac odgovorio da on samo opisuje život takav kakav jest. Tako i u Dubrovniku predstave se događaju u prostoru, u urbanizmu, u politici, na plaži – najmanje pak u teatru. Vi  možete na javnoj plaži Banje "uživati" u bubnanju disko i tehno glazbe okruženi tetoviranim strancima (u moje doba su se tetovirali robijaši i narkomani) koji i ulicom prolaze u kupaćim gaćicama noseći limenke piva. Da, takvo smo mi elitno odredište. Ili kad se jedva probijete u crkvu okruženu stolovima, i unutra (kroz zatvorena vrata) umjesto mise čujete glazbu iz obližnjega kafića, ili kad se park Gjivović od strane gradskih vijećnika proglasi livadom da bi se mogao pripojiti susjednoj kući, ili kad se obnovom Ville Dubrovnik naziva utrostručenje hotela, ili kad se ljetnikovac iz XIX. stoljeća sruši do temelja (uz jamstvo obnove), da bi na njegovom mjestu niknula stakleno betonska kocka, ili kada se Revelin nazove kulturnim klubom a kašun spomenikom – što je to?
 
Milijunske afere vezane uz Dubrovačku banke, hotele, Srđ, Garažu, Žičaru, Revelin, Šipan (otok znanja?!)… prolaze, a istodobno se trošilo vrijeme sudeći jednome mladiću zbog krađe sadnice. Stvari su zapravo vrlo jednostavne, i muhe i pčele zuje, ali se razlikuju po plodouživanju. A mi možemo pričati bajke i dijeliti sinekure, ekonomska stvarnost će nas smlaviti poput Grčke, kao što nam je JNA pokazala bratstvo i jedinstvo u praksi, tako će nam EU dati disciplinu i izbjeglice. Žaliti nam je sada za blistavom našom kulturom, za mađaronom Kršnjavim, za salonskim komunistom Krležom, za Fotezom, Šimićem, Ujevićem i Budakom, Gavellom i Strajnićem. Jer ovo više nije kultura, nije čak ni kič; ovo je puki vašar taštine koji gledaju još samo političari sa povlaštenim ulaznicama.
 

Teo Trostmann

Povezane objave

Tko je Beogradskoj čaršiji prodao hrvatski Srijem?

hrvatski-fokus

Vice Ostojić – pobjednik sa specifičnim blaženim osmijehom

HF

Partizanske bajke Andreja Plenkovića

hrvatski-fokus

Živeći s Caligulom“, ubijajući dr. Šretera

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više