Kako i za koga glasovati na idućim parlamentarnim izborima

Kandidate ne procjenjivati po njihovim obećanjima nego po djelima

 

 

Jedno je sigurno: da nam se opet ne bi dogodila karikatura od zakonodavne i izvršne vlasti, na idućim izborima za zastupnike u Hrvatskom saboru i za članove Vlade RH morat ćemo biti puno pametniji nego na izborima koncem 2011. Na predsjedničkim izborima održanima krajem 2014. i početkom 2015. pokazalo se da je dobar dio biračâ u međuvremenu politički prilično sazrio i da zna pametno izabrati. To ulijeva kakvu-takvu nadu da se ne ćemo opet grdno prevariti kao 2011. Budući da se za obnašanje dužnosti predsjenika Republike natjecalo svega četvero kandidata, to među njima nije bilo teško prepoznati najprikladnijega i glasovati za nj. No, za nekoliko mjeseci biračima će biti puno teže i kompliciranije odlučiti se za stranku odnosno koaliciju i njezine kandidate dostojne da im se povjeri mandat za obnašanje zakonodavne i izvršne vlasti u Hrvatskoj od 2016. do 2020. To više što se pokazalo da je način na koji se već četvrt stoljeća vodi hrvatska država (17 godina pod HDZ-ovim i osam godina pod SDP-ovim vrhovništvom) od samoga početka manje ili više pogrješan i štetan te ga je stoga što prije potrebno korjenito promijeniti.

Tomislav Karamarko, predsjednik HDZ-a

 

Odmah valja reći to da nam vodeća sredstva javnog priopćivanja, ni tiskana ni elektronička, ne će biti od bogzna kakve koristi pri odvagivanju toga koliko su pojedine stranke odnosno koalicije i njihovi kandidati prikladni i dostojni za obnašanje zakonadvne i izvršne vlasti u iduće četiri godine. Naime, čim se zahukta predizborna kampanja, doći će do potpune medijske polarizacije u kojoj će nepristranost izvješćivanja biti velika iluzija. Štoviše, Hrvatska radio-televizija i dnevne novine koje kontrolira SDP već sada vidljivo naginju na njegovu stranu, a tijekom službene predizborne kampanje ti mediji postat će žestok propagandni servis njegove koalicije pa političkim manipulacijama i diskvalifikacijama protivnikâ u njima ne će biti kraja ni konca. Druge televizijske kuće i tiskani mediji, za koje se često ne zna tko im je pravi vlasnik, također ne će biti objektivne, nego će zdušno »drukati« za neku od političkih opcija, u prvom redu za onu za koju njihovi pravi a prikriveni vlasnici procijene da bi im imogla biti od koristi ako dođe na vlast. U takvoj situaciji moći ćemo se osloniti tek na nekoliko mrežnih portala koji će donositi koliko-toliko objektivne informacije u vezi s izborima, a prije svega na vlastitu pamet i na dosadašnje loše ili manje loše iskustvo s dvjema velikim strankama, HDZ-om i SDP-om, i njihovim obnašanjem vlasti.

 

Unatoč istovrsnim političkim promašajima HDZ i SDP ipak su različiti

 

A te dvije velike stranke, koje od početka samostalne države Hrvatske u njoj naizmjence obnašaju vlast, daleko su od toga da bi se bez zadrške mogle proglasiti političkim organizacijama koje su potpuno posvećemu tek jednomu cilju – ostvarivanju i umnoživanju općega dobra države u granicama mogućega. Svi koji žive u Hrvatskoj i te kako dobro vide da već četvrt stoljeća i jedna i druga stranka u većoj ili manjoj mjeri odstupaju od toga cilja, da im je katkada važnije sve drugo nego dobrobit Hrvatske i boljitak njezinih stanovnika te da su njihovi pripadnici često na ovaj ili način zlorabili i još uvijek zlorabe vlast za osobne ili strančke interese ili pak za pogodovanje pojednim utjecajnim skupinama ili moćnim organizacijama.  Premda obje stranke imaju istovrsnih političkih promašaja napretek, ipak među njima postoji bitna i golema razlika. Naime, nikada se s uma ne smije smetnuti to da je HDZ stranka koja je neprocjenjivo zaslužna za nastanak hrvatske države i za njezin goli opstanak tijekom jugokomunističke i srbočetnike agresije devedestih godina na Hrvatsku. SDP-u pak nastanak samostalne hrvatske države bio je politički događaj koji se u okolnostima raspada Jugoslavije nije mogao izbjeći, a njezino današnje postojanje nužnost koju treba trpjeti kada je već ispalo tako kako jest.

Unatoč svim promašajima HDZ je domoljubna hrvatska stranka, za razliku od SDP-a koji nije hrvatski čak ni po nazivu, nego s Hrvatskom ima veze preko njezina genitiva (što je u jezičnom smislu tipična srpština), i koji nikako ne može raskinuti spone s tzv. »regionom« te prestati voditi računa o tome što o pojedinim stvarima u Hrvatskoj misle srbijanski političari. Može se reći da je HDZ po duhu suvremenija i europskije orijentirana stranka, a da je SDP često nemoćan zarobljenik jugokomunističke prošlosti koji ne shvaća da su se vremena i prilike stubokom promijenili. Možda bi tko pomislio da je već ta razlika dovoljna da na sljedećim parlamentarnim izborima birači prednost dadnu HDZ-u, ali stvari se ne mogu pojednostavniti do te mjere jer se ne smije zaboraviti što jest, ili bi barem trebala biti, svrha vladanja državom. Da ponovimo, to je ostvarivanje i umnoživanje općega dobra u granicama mogućega, odnosno rad za dobrobit Hrvatske i stvaranje uvjetâ za boljitak svih koji žive u njoj. Svatko od nas na svojoj je koži najbolje osjetio koliko su HDZ i SDP u tome području učinili ili propustili učiniti te kako su što radili – kvalitetno, manje kvalitetno ili pak na našu štetu. Zato ne će biti zgorega da se podsjetimo na tri velika HDZ-ova i SDP-ova politička grijeha od kojih se te stranke (HDZ ni unatoč svojim nepobitnim zaslugama) ne mogu iskupiti samo tako, kao da se ništa nije dogodilo (ujeo vuk magare pa što).

 

Tri velika HDZ-ova i SDP-ova politička grijeha

 

Njihov prvi i najveći zajednički politički grijeh jest taj što su upropastile domaće gospodarstvo, u prvom redu industrijsku proizvodnju u kojoj je do 1990. bilo zaposleno najviše ljudî i gdje se stvaralo najviše nove vrijednosti. Ni HDZ ni SDP u razdobljima svoje vladavine nisu se potrudili, ili barem nisu učinili sve što su mogli i trebali, da se u Hrvatskoj stvore zakonske pretpostavke i drugi uvjeti za uspostavu pravoga tržišnog gospodarstva i za njegov nesmetan razvoj. Hrvatsko gospodarstvo zapravo je gospodarstvo započete a nikada završene tranzicije iz dogovornoga socijalizma u tržišni kapitalizam, gospodarstvo koje se umjesto k vladavini prava i odvajanju ekonomije od politike okrenulo u sasvim suprotnom smjeru. Točnije rečeno, u Hrvatskoj ustrajno vlada koruptivno-nepotistički državni komunizam, u kojemu se dobro snalazi tek nekolicina kvazipoduzetnikâ i političkih šarlatana poput Radimira Čačića, a svi drugi manje ili više muku muče jer se već četvrt stoljeća gospodorastvo politički siluje protežiranjem i podupiranjem podobnih i poslušnih ljudi umjesto sposobnih i kompetentnih. Hrvatsko gospodarstvo vrti se u začaranu krugu i ne može naprijed jer u njemu ne postoji veza između obvezâ i odgovornosti te između tržišnoga uspjeha ili neuspjeha i poslovnih rezultata. Nema naznakâ toga da bi u budućnosti HDZ ili SDP u gospodarstvu išta učinio drugačije i promijenio nabolje.

 

Drugi veliki HDZ-ov i SDP-ov zajednički politički grijeh jest nerazumno vanjsko zaduživanje Hrvatske, koje se u posljednjih petnaestak godina učetverostručilo, a prijeti opasnost da se i upeterostruči, pa više gotovo nema smisla govoriti koliko hrvatski vanjski dug iznosi u milijardama eura ili dolara. Toliko zaduživanje posljedica je potpuna upropašćivanja domaćega gospodarstva u kojemu se ne stvara ni kuna nove vrijednosti te sve većih i sve čudnovatijih apetita vladajućih garnitura za državnom potrošnjom. Osim toga valja se prisjetiti neugodne i bolne činjenice da su HDZ i SDP rasprodali sve što se moglo prodati. Sada kad je došlo do toga da se više nema što prodati, jedni i drugi danonoćno mantraju o novcu iz EU-ovih strukturnih fondova, kao da birokrati u Bruxellesu jedva čekaju da silne milijarde eura ulupaju u vreću bez dna koja se zove Hrvatska. Ako i što dadnu, znaju oni to i te kako masno »kompenzirati«. Osim toga, da bi se da bi se dobio (žargonski: »povukao«) novac iz EU-ovih fondova, potrebno je znati izraditi kvalitetne projekte. Na ovom mjestu bolje je ne govoriti o znanju brojnih »kadrova« HDZ-ovske i SDP-ovske provenijencije.

Treći ali ne manje bitan veliki grijeh HDZ-ove i SDP-ove politike jest zanemarivanje reforme državne uprave i sudstva, kao i njihovo upropašćivanje protežiranjem i podupiranjem podobnih i poslušnih ljudi umjesto sposobnih i kompetentnih (navlas isto kao u gospodarstvu). Unatoč razvoju upravnih i pravnih znanosti te procvatu informatičkih i telekomunikacijskih tehnologijaHrvatskom se upravlja i u njoj se suduje na isti način i isto onako nekvalitetno (ako ne i lošije) kao u doba tzv. samoupravnog socijalizma. Uzrok tomu je dvoje: nepostojanje političke volje da se išta promijeni nabolje, jer za to prije svega treba znanja a pogotovo hrabrosti da se dirne u postojeće stanje i odnose, kao i nedovoljna stručnost odnosno nekompetentnost onih koji pri svakoj promjeni stranke na vlasti (u skladu s krilaticom »država počinje od nas i s nama«) zasjednu na ključna mjesta u državnoj upravi i u sudstvu. Na djelu je politički voluntarizam najgore vrste koji rastače državu više i jače nego svi oblici koruptivna ponašanja pojedninih državnih dužnosnika. Naime, spomenuti voluntarizam u Hrvatskoj je poprimio obilježja sustavnosti, a koruptivno ponašanje ipak je više iznimka nego pravilo i lakše se prepoznaje kao anomalija. Ako tko iz HDZ-a ili SDP-a i spomene refornu državne uprave ili sudstva, onda se to obično svodi ili na smanjenje broja zaposlenih u upravnim tijelima ili samnajnje broja sudova. Nitko se ne usudi govoriti o srži problema jer je malo tko od HDZ-ovih ili SDP-ovih »umnika« sposoban proniknuti u nju.

 

Hoćemo li umjesto za nekoga opet glasovati protiv nekoga?

 

Tijekom posljednje SDP-ove vladavine od početka 2012. do današnjih dana došlo je do daljnjega propadanja hrvatske države i rastakanje njezinih institucija te do dodatna uništavanja već gotovo upropaštena gospodarstva. To su činjenice koje ne može zanijekati nitko dobronamjeran i zbog kojih ne može ostati ravnodušan nitko tko živi u Hrvatskoj. Svojim bizarnim i katastrofalnim političkim potezima, a još više zapanjujućom neodlučnošću i nečinjenjem kada je to bilo najpotrebnije, SDP se diskvalificirao toliko da bi mu bilo najbolje da za nekoliko mjeseci potpuno odustane od predizobrne trke. Da, kad vlast ne bi bila slatka i kad ljude ne bi privlačila jače od najjačega magneta! Zato ćemo se tijekom predizborne kamapanje iz Milanovićevih, Grčićevih, Vrdoljakovih, Hajdaš-Dončićevih, Marasovih, Jakovininih, Mrsićevih i Opačićkinih usta i te kako naslušati najnevjerojatnijih tvrdnji o medu i mlijeku koji su posljednje četiri godine u potocima tekli Hrvatskom, a mi toga nismo bili svjesni jer smo bili slijepi pokraj zdravih očiju. Na sreću, svi ljudi ipak nisu ovce bez mozga i amebe bez pamćenja te ne će glupo nasjeti na te bezočne laži. Osim toga predizobrna koalicija s HNS-om, HSU-om, A-HSS-om, Laburistima i Zagorskom strankom koju upravo slaže SDP toliko je čudnovata da nitko normalan ne može povjerovati da bi to šaroliko društvo političkih jalovaca i u bîti najobičnijih karijerista moglo uspješno voditi državu i jedan jedini dan. Znakovito je to da u toj koalciji ne će sudjelovati IDS, stranka iza koje stoji poprilični uspjesi u Istri.

 

Upravo zbog toga što u posljenje četiri godine SDP vodi Hrvatsku najlošije od vremena njezina osamostaljenja prije četvrt stoljeća, moglo bi se dogoditi već viđeno, a to je da na idućim paralemntarnim izborima birači umjesto za neku političku opciju opet glasuju isključivo protiv vladajuće koalicije ne pazeći pritom previše jesu li oni kojima će dati svoj glas to doista zaslužili. Naime, i više je nego očito da je svima puna kapa SDP-a i njegove potpuno promašene vladavine. Zato će se birači najvjerojatnije listom okrenuti protiv SDP-ove koalicije i prikloniti se nekomu drugomu. Ali komu? Izbor uopće nije velik. Za sada jedina alternativa SDP-u jest Domoljubna koalicija na čelu s HDZ-om. Kao i u slučaju SDP-ove koalicije, stranke koje su ušle u predizborni savez s HDZ-om minorne su i bez stvarne političke težine. Zato će se birači uglavnom morati odlučivati o HDZ-ovu programu i njegovim kandidatima.

 

Tu će birači upasti u nemale poteškoće jer i HDZ, unatoč zaslugama s početka devedesetih i iskazanu domoljublju, ima golemu hipoteku jer mu na savjesti, upravo kao i SDP-u, leže već spomenuta tri velika politička grijeha zbog kojih jako ispašta Hrvatska i svi koji žive u njoj. Ako to olako zanemarimo po principu »bilo pa prošlo, okrenimo se budućnosti« (što politički ne bi bilo nimalo mudro jer se takve stvari obično vraćaju kao bumerang), ostaje jako nezgodna i hendikepirajuća činjenica da HDZ baš i ne vrvi političkim i ekonomskim veleumovima kadrima preporoditi Hrvatsku da bi birači bez zadrške i s punim povjerenjem mogli dati glas baš svakomu od kandidatâ koje istakne HDZ. Naime, po naravi stvari svi ne će biti ni podjednako kvalitetni ni prihvatljivi. Samo jedan primjer: bude li kao kandidat istaknut Gordan Marić, sjajan ekonomist i publicist te moralno neupitna osoba, to će biti nešto posve drugo nego ako HDZ u nekoj od izbornih jedinica istankne Milijana Brkića, čovjeka, najblaže rečeno, skromna intelekta i dvojbena morala (sklandal s prepisivanjem diplomskoga rada). Da već na samom početku ne odbije od sebe stotine tisućâ biračâ koji žarko žele da se Hrvatska napokon barem malo promijeni politički i gospodarski, HDZ-ovo vodstvo morat će pokazati veliku mudrost i jako dobro pripaziti kakav će program ponuditi i kakve će ljude istaknuti kao kandidate. Druga je stvar je li ono doraslo tomu zahtjevnu zadatku.

 

Čačić i Josipović samopraglašena alternativa SDP-u i HDZ-u

 

Dana 18. kolovoza 2015. Radimir Čačić, općepoznati, dugovječni i okorjeli veleopsjenar hrvatske politike, i Ivo Josipović, bivši predsjednik Republike, koji je za svojega mandata od 2010. do 2015. Hrvatskoj nanio toliko političke i moralne štete da ga je zbog toga Hrvatsko etičko sudište osudilo za zločin veleizdaje (a on tu osudu nije opovrgnuo ni jednim čvrstim protudokazom, nego je po komunističkom običaju difamirao članove Sudišta), potpisali su sporazum o zajedničkom izlasku njihovih stranaka (inače minornih i nebitnih toliko da im nije potrebno spomenuti naziv) na izbore za Hrvatski sabor. Kao da su nam se veleopsjenar Čačić i veleizdajica Josipović htjeli narugati, pa su svoju koaliciju nazvali »Uspješna Hrvatska«, ali su pritom »zaboravili« spomenuti će biti uspješna jedino njima dvojici ako kojim slučajem uđu u Sabor ili Vladu. Svatko tko zna imalo politički misliti svjestan je toga da je ta koalicija najgori oblik političke patologije u Hrvatskoj. Zato bi je se birači trebali kloniti kao kuge, bez obzira na to što su se Čačić i Josipović proglasili alternativom SDP-ovu i HDZ-ovu bloku. Naime, kada se notorni prodavač političke magle i veleizdajica udružuju u savez te obećavaju da će preporoditi državu koju su godinama upropaštavali gdje god i kad god su stigli ili ju nisu mogli ni smisliti, tada se toj državi, najblaže rečeno, ne piše dobro, a tzv. običnim ljudima staje pamet. Ali, u demokraciji i takve su pojave legitimne.

 

Do parlamentarnih izbora ostaje još barem tri mjeseca. Za to vrijeme možda se pojavi prava alternativa SDP-ovu i HDZ-ovu savezu (u medijima se nagađa o tome) pa će birači imati mogućnost većega izbora između ponuđenih programa i kandidata. Ali, s obzirom na dosadašnja neugodna iskustva, svi moramo biti i te kako oprezni da se opet ne opečemo. Naime, pokazalo se da stranački izborni programi (sjetimo se famozna Plana 21) nemaju nikakve stvarne težine, a pogotovo je nemaju obećanja koja daju pojedini kandidati. Budući da je tako, ne preostaje nam ništa drugo nego da se pouzdamo u vlastitu pamet i da ponuđene kandidate ne procjenjujemo po onome što će slatkorječivo naklapati u predizbornoj kampanji nego po njihovim dosadašnjimn djelima ili pak nedjelima. Ona su jedini pravi orijentir pri prosudbi nečije političarske i svake druge vrijednosti.

 

Ivan Marković