Muslimani stižu u Europu iz Sirije koja je prava klaonica kršćana!?

Zašto Kurdi ne bježe u Europu?

Izbjeglice ili teroristi: Policija je u Grčkoj pronašla dva kontejnera oružja za migrante! Kontejner je bio poslan u imigrantski logor kao dio humanitarne pomoći, ali ga je policija prije ulaska pregledala i otkrila oružje, piše grčki portal 'Cretapost'. Brod je bio natovaren sa 14 velikih kontejnera, a među njima su bila dva s oružjem i strjeljivom. Policija je navela kako su pronašli 5000 dugih cijevi i preko 500.000 metaka te nešto cigareta. Mjerodavne službe još istražuju i pokušavaju ući u trag ostalim akterima ovog šverca oružja po svemu sudeći namijenjenog za migrante, iako su policija i mediji ovaj podatak objavili prije deset dana. Uhićeno je nekoliko osoba sirijskog i egipatskog podrijetla koji se dovode u vezu s pokušajem dopreme oružja u izbjegličke logore u Grčkoj. Pronađeno oružje je američke i, dakako, engleske proizvodnje dok je manji broj pušaka ruske proizvodnje.

Grčke vlasti se pitaju zašto je izbjeglicama potrebno oružje i protiv koga će se boriti ako su pobjegli od rata ne želeći sudjelovati u sukobima ni na jednoj od zaraćenih strana?! A sad, ovo što slijedi fragmenti su iz napisa objavljenog u nedjelju 20. rujna 2015. kao  'Vijesti iz svijeta' od HOP urednika 'Nezavisnog news portala': „Danas pratimo s užasom kako se na Bliskom istoku i drugdje progoni i muči brojnu braću kršćane”, kazao je papa Franjo. „U tom trećem svjetskom ratu(?) koji proživljavamo, postoji oblik genocida u hodu koji mora prestati”, dodao je papa u Santa Cruzu na Kubi.

Papa je već ranije izrazio zabrinutost zbog nasilja čije su žrtve kršćani u Siriji i Iraku, gdje je muslimanski ISIL osvojio velike dijelove teritorija u ofenzivi obilježenoj odrubljivanjem glava (na pr. od medija zaboravljeni Tomislav Salopek?) i prisilnim preobraćanjem na islam. Islamski bombaš samoubojica raznio se u bolnici, a zatim su neki od vojnika, identificirani kao kršćani, zarobljeni i odvedeni od strane tzv. 'slobodne sirijske vojske' i ostalih fanatika te ubijeni metkom u glavu. Većina građana Zapada u kojima je kršćanstvo povijesna religija, uključujući i nas Hrvate, uopće i ne zna kakve su se stravične stvari dogodile kršćanima u islamskim zemljama u prošlom stoljeću i danas. Talijanski novinar Antonio Socci navodi egzaktne podatke. Početkom XX. stoljeća 32 posto turske populacije bili su kršćani, danas ih je tek 0,6 posto. Dakako, nisu umrli od gripe i hunjavice već su brutalno masakrirani u milijunskim pokoljima. 'Kršćanska' Europa, uključivo i Hrvatsku, nikada se nije sjetila snažnije prosvjedovati zbog ovog 'holokausta prije holokausta'.

U Egiptu je 1975. godine bilo 20 posto kršćana (Kopti), danas ih je manje od 10 ili 5 posto. U Siriji je na početku XX. stoljeća broj kršćana iznosio 40 posto, danas ih je zanemariv broj, par postotaka. Slična je situacija drastičnog pada u gotovo svim islamskim zemljama uključujući Iran i Irak. Ljudi su bili ubijani i proganjani samo zato što su kršćani, no o tome se rijetko govori na Zapadu, kao da se radi o mučenicima drugog reda. I dok broj kršćana u islamskim zemljama drastično opada, broj muslimana u 'kršćanskim' zemljama rapidno raste. Ako su danas masovna ubojstva rjeđa i manjih razmjera, situaciju kršćana danas u islamskim zemljama najbolje tumači primjer velikog američkog saveznika Saudijske Arabije: „Ustav i Kur'an su ista stvar. Međutim, zakon zabranjuje kršćanima svaki kult, katehezu ili molitvu, ne samo javno već i privatno, u vlastitim kućama. Zabranjeno je slaviti kršćanske blagdane dok isti moraju štovati islamske.

Uhode se božićne čestitke i kada su upućene putem telefona. U kućama je zabranjeno držati evanđelje ili nositi kršćanske simbole kao križ i sl. Čak je i humanitarcima iz Crvenog križa naređeno da obrišu križ na vozilima s popratnom zabranom isticanja vlastite zastave. Postoje stotine dokumentiranih slučajeva progona i zatvaranja kršćana koji su 'uhvaćeni' u molitvi ili kultu u privatnim kućama.“ Slične metode na djelu su u Sudanu koji je, grozne li ironije, 1999. godine postao član komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda, zajedno s ostalim 'šampionima' ljudskih sloboda poput Kine, Kube, Libije, Sirije, itd. u kojima su i danas ubojstva i progoni kršćana tek 'dobra stara navika'. Ni Europska unija, ni 'Milanović-Pusićkina' Hrvatska kao ni Ban Ki Moonovi Ujedinjeni narodi nisu im uzeli za grijeh ubojstva i netoleranciju prema kršćanima. Valjda im zvuči beznačajno to što ljudi bivaju ubijani i proganjani samo zato što vjeruju u Isusa Krista, i još k tome nisu vlasnici naftnih kompanija ili ne drže konce svjetskog kapitala poput SAD-a i Velike Britanije.

Interesantno, među migrantima tzv. izbjeglicama u Hrvatskoj nismo mogli zapaziti ni jednog jedinog Kurda pripadnika također muslimanskog-iranskog naroda (mješavine šijita i sunita) koji nema svoje države iako se njihov broj procjenjuje na 25-32 milijuna svukud razasutih, po Turskoj, Siriji, Iraku, Iranu, Armeniji, Afganistanu? S jedne strane Kurdi su jedini pravi i uspješni borci protiv nadirućeg ISIL-a za razliku od kukavičje sirijske ili iračke vojske, a s druge strane ratuju i s Turcima koji se iako naoružani moćnim oružjem Zapada danas nećkaju stupiti u otvoreni vojni obračun s tim istim ISIL-om. Iako članica EU-a, Grčka nije ni prstom makla a morala je, e da bi spriječila ovaj stampedo takozvanih izbjeglica-ustvari migranata na Zapad. Ali, postoji i nešto drugo.

Prisjetimo se, Turska nikad nije zaboravila da je nekad bila važan čimbenik, u neku ruku i apsolutni gospodar na Balkanu a ni danas ne skriva svoje balkanske aspiracije. Ne tako davno, na otvaranju konferencije 'Osmansko nasljeđe i muslimanske zajednice Balkana danas' u Sarajevu u listopadu 2009., Ahmet Davutoğlu je u svojstvu ministra vanjskih poslova Republike Turske otvoreno izjavio: „Mi želimo novu balkansku regiju utemeljenu na političkim vrijednostima, ekonomskoj međuzavisnosti i suradnji i kulturnoj harmoniji. To je bio otomanski Balkan. Mi ćemo obnoviti ovaj Balkan… Otomanska stoljeća Balkana su uspješna priča, a sada je treba obnoviti.“ Dodamo li tome perfidnu politiku Velike Britanije koja je svoju ulogu na Balkanu odigrala u oba rata (atentat u Sarajevu i 'bolje rat nego pakt' u Beogradu, 27.ožujka 1941.) kao i nikad zatomljene aspiracije Srbije prema Hrvatskoj u Memorandumu 2 od 2011., onda nije teško pretpostaviti 'kakvi to, i odakle, vjetrovi pušu na ovoj balkanskoj vukojebini'?

Damir Kalafatić