Hrvatski Fokus
Znanost

Aronija

Početkom XX. stoljeća donesena je u Europu i to u područja Istočne Europe, Skandinavije i Rusije

 
 
Nije potrebno posebno isticati i opisivati ozbiljno i teško stanje u kojem se nalazi velika većina hrvatskih poljodjelaca, obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava /OPG-ova kao ni hrvatska poljoprivreda u cjelini. Mnogo se govori i piše o malim i srednjim OPG-ovima kao i o malom i srednjem poduzetništvu jer oni su – budućnost. Istovremeno, donose se zakoni, pravilnici, propisi itd. koji zapravo znatno otežavaju ili čak onemogućavaju opstanak malih i srednjih proizvođača, osobito u poljoprivredi. A tajne pregovore i sporazume o međunarodnoj slobodnoj trgovini (npr. CETA i TTIP) i globalnom 'otvorenom' tržištu da i ne spominjemo.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2015/09/Aroniamelanocarpa1.jpg
Republika Hrvatska do danas nije imala srednjoročni a kamoli dugoročni plan o razvoju poljoprivrede i ruralnih područja koji bi zaživio u stvarnosti i ostvario određeni napredak. Mnogi poljodjelci stoga traže različite izvore moguće zarade uz što manje troškove ulaganja u proizvodnju. Stoga mnogi pokušavaju ostvariti opstanak svojih OPG-ova a time i cijele obitelji okrečući se uzgoju pojedinih stranih biljnih vrsta, tj. poljoprivrednih kultura koje su posljednjih godina postale tražene kako na europskom tako i na svjetskom tržištu. Ovdje se najčešće radi o onim kulturama koje su tražene najviše radi svojih pozitivnih učinaka na zdravlje čovjeka. Jedna od navedenih i izuzetno traženih vrsta je – aronija.
 
Aronija, lat. Photinia melanocarpa, a znanstveni sinonim je Aronia melanocarpa, je biljka koja je klasificirana u čak četiri roda što znači da je taksonomija otežana. Prirodna staništa aronije nalaze se na području sjeveroistočnog SAD-a i jugoistočne Kanade. To je višegodišnja listopadna grmolika biljka iz porodice ruža (lat. Rosaceae) čija prirodna staništa su se posljednjih desetljeća bitno smanjila zbog urbanizacije i golemih poljoprivrednih površina koje su namijenjene prvenstveno uzgoju monokultura. Aronija zahtijeva sunčana područja, a podnosi samo malo djelomične sjene. U svojoj prirodnoj postojbini raste i uz rubove šuma gdje ima mnogo sunca. Ne podnosi sušu!
 
Aronija u komercijalnom uzgoju također zahtijeva mnogo sunca radi ujednačenog sazrijevanja plodova. Plodovi aronije sazrijevaju od kraja kolovoza do sredine rujna. Nadalje, aronija odlično podnosi hladnoću. Štoviše, biljka zahtijeva hladnoću tijekom zimskog razdoblja radi što boljeg odmora prije cvatnje. Cvate u kasno proljeće te tako najčešće izbjegne proljetni mraz. Aronija najviše voli tlo čiji pH je blago kiseo ili neutralan. Prema tvrdnji pojedinih stručnjaka uzgoj aronije ima jednu značajnu prednost: budući aronija ne zahtijeva primjenu kemijskih tvari, tj. pesticida jer nije potrebna zaštita od bolesti, štetnika i dr., plodovi ne sadrže rezidue štetnih kemijskih tvari. Drugi pak stručnjaci ističu da aronija u komercijalnom uzgoju na velikim površinama može imati iste ili slične probleme kao i uzgoj jabuka, budući su ove biljke u srodstvu.   
 
Stručnjaci često navode kako postoji još jedna biljka iz porodice ruža koja se zbog sličnosti često zamjenjuje s aronijom, a to je 'virginijska borovnica', lat. Prunus virginiana, čija domovina je također Sjeverna Amerika. Međutim, njezino lišće, stabljika i sjemenke sadrže opasnu otrovnu tvar a to je cijanovodična ili pruska kiselina (naročito sjemenke sadrže visoku koncentraciju cijanovodične kiseline; David Trinklein, 2007.). Ipak, ova se biljka uzgaja u SAD-u. 
 
Potrebno je naglasiti kako aronija nije posve nova kultivirana biljna vrsta, osobito ne u Europi. Početkom XX. stoljeća aronija je donesena u Europu i to u područja Istočne Europe, Skandinavije i Rusije. Upravo u ovim zemljama uzgojeni su kvalitetni i visokorodni kultivari aronije. Ruski botaničar Ivan Vladimirivič Mičurin (1855.-1935.) koji je najpoznatiji po eksperimentalnom križanju voća, stvorio je i uzgojio prve uzgojne sorte aronije, a uzgojio je i više hibrida aronije i jarebike (lat. Sorbus aucuparia) koja također potječe iz porodice ruža. Najpoznatiji hibridi aronije i jarebike poznati su pod nazivima: „Burka,“ „Likjornaja“ i „Titan.“ Najnoviji kultivari poznati su pod nazivima „Nero,“ „Viking“ i „McKenzie.“ Ovi kultivari također su uzgojeni u Istočnoj Europi i oni su isto hibridi aronije i jarebike. Poljski hortikulturisti uzgojili su najbolje kultivare aronije koji omogućuju mehaničko branje te uzgoj na velikim površinama. U Poljskoj je i uzgojen kultivar „Galicjanka“ (Research Institut of Pomology, Albigowa) čija popularnost u komercijalnom uzgoju raste radi novog svojstva, a to je ujednačeno i istovremeno sazrijevanje plodova aronije u uzgoju što je osobito poželjno zbog mehaničkog branja plodova. Pored toga „Galicjanka“ se odlikuje visokim urodom, zahtijeva mnogo sunca i ne podnosi sušu.
http://www.southeasternflora.com/images/medium/Photinia_melanocarpa_40714_500.jpg
Komercijalni uzgoj aronije započeo je prvo u bivšem Sovjetskom Savezu kasnih 1940-tih godina, a prema podatku iz 1987. u Rusiji se već 1984. aronija uzgajala na ukupnoj površini od oko 17.799,7 ha, a uzgoj u državama Istočne Europe započeo je 1950-ih, dok u bivšem DDR-u (Istočna Njemačka) uzgoj aronije započinje 1976. Domorodačko stanovništvo Sjeverne Amerike, Indijanci, mnogo su koristili aroniju u medicinske svrhe, zatim u prehrani te u 'proizvodnji' boja. Stoga je zanimljiv podatak da komercijalni uzgoj aronije započinje u SAD-u 1997. i to s kultivarima koji su prenijeti iz Istočne Europe, dok je uzgoj aronije u Zapadnoj Europi započeo kojih 15-20 godina ranije. Poljska je danas najveći svjetski proizvođač aronije.
 
Prema podatcima poljskog Ministarstva poljoprivrede, 2004. aronija se uzgajala na ukupnoj površini od 4.499,7 ha, a samo godinu dana kasnije uzgajala se na 4.999,9 ha. Prema podatcima objavljenim u najtiražnijim poljskim dnevnim novinama, „Gazeta Wyborcza“ 9.03.2008., uzgoj aronije u Poljskoj bio je između 35.000 i 40.000 tona, što je čak 90 % od ukupne svjetske proizvodnje. Aronija se uglavnom prerađivala u sok: većina, točnije 90 % proizvedenog soka izvezeno je na tržište SAD-a dok je svega 10 % bilo namijenjeno tržištu u Poljskoj. No, već 2012. oko 50% ukupne svjetske komercijalne proizvodnje aronije odvijalo se u Poljskoj, što znači da se uzgoj aronije povećao u nekim drugim državama. Najznačajniji uzgajivači aronije u Europi su: Poljska, Bugarska, Češka, Slovačka, Letonija, Litva, Estonija, Danska, Švedska, Njemačka itd. Godine 1997. u Europi su postojale samo dvije kompanije koje su koristile aroniju kao sastojak u proizvodima, dok je 2007. registrirano već 108 kompanija.
 
U SAD-u je 2011. registriran uzgoj aronije na površini između 81 i 121,40 ha, a uzgoj se svake godine povećava s obzirom na sve veće zahtjeve tržišta jer „ljudi su sve više zainteresirani za konzumiranje zdrave hrane, osobito one koja je bogata nutrijentima, a posebno antioksidantima,“ izjavio je Charlie Caldwell, uzgajivač aronije u Iowi, SAD. Postoji nekoliko vrsta aronije: crvenoplodna aronija (Aronia arbutifolia), crnoplodna aronija (Photinia melanocarpa ili Aronia melanocarpa), te ljubičastoplodna aronija (Aronia prunifolia) oko koje se stručnjaci ne mogu usuglasiti. Naime, jedni je smatraju hibridom crvenoplodne i crnoplodne aronije, dok je drugi smatraju zasebnom vrstom. Plodovi aronije zapravo nisu bobice i aronija se ne ubraja u bobičasto voće, već se odlikuje sitnim jabučastim plodovima, budući je aronija bliži srodnik jabuke, ističe Joe M. Hannan (Iowa State University). Poput jabuke, i aronija je samooplodna biljka i ne zahtijeva oprašivače.
 
Svježi plodovi aronije imaju gorak, trpki okus a sam sok je oporog okusa. Stoga se plodovi aronije ne konzumiraju u svježem stanju. Aronija se najviše uzgaja za proizvodnju vina i sokova, zatim likera, sirupa, džemova, želea, biljnih čajeva i dr. te se koristi i u proizvodima prirodne kozmetike. Nadalje, koristi se i u proizvodnji jogurta, sorbeta, sladoleda itd. radi okusa ili boje. Sušeni plodovi aronije često se koriste kao ekstrakt u prehrambenoj industriji te u proizvodima namijenjenima kao „dodatak prehrani.“
 
Zašto raste popularnost aronije na tržištu? Dio odgovora nalazi se u kratkoj izjavi američkog uzgajivača Caldwella. No, to nije ni približno sve o aroniji i njezinim pozitivnim učincima na zdravlje čovjeka. Plodovi aronije naime, ne akumuliraju toksične elemente poput arsena, kadmija, olova i kositra, ali sadrže važne mikroelemente poput mangana, bakra, molibdena, joda, kobalta i bora. Nadalje, plodovi aronije imaju visok sadržaj fenola koji pozitivno utječu na zdravlje. Poljski Medicinski Univerziteti provode kontinuirana istraživanja o pozitivnim učincima aronije na ljudsko zdravlje. Znanstvena istraživanja se neprekidno provode i drugdje ali već je poznato da plodovi aronije pozitivno utječu na kardiovaskularni ili krvožilni sustav, snizuju krvni tlak, jačaju krvne žile, potiču prirodni imunitet, imaju pozitivan učinak kod artritisa, infekcija i upala, kod problema s pamćenjem, neurodegenerativnih bolesti itd.
 
„Istraživači su istraživali/ispitivali kako aronija utječe na kardiovaskularne bolesti, karcinom debelog crijeva i karcinom dojke, zatajenje jetre i gojaznost,“ izjavio je dr. Xianli Wu, znanstveni istraživač (Arkansas Children's Nutrition Center). Plod aronije sadrži dva važna polifenola: antocijanin i katehin. Aronija ima naročito visok sadržaj antocijanina: u prosjeku 500 mg antocijanina u 100 g plodova aronije, a odlikuje se i visokim sadržajem drugih polifenola (tanina, proantocijanina i dr.) te vitamina, minerala i folata. Plodovi aronije imaju znatno veći sadržaj antioksidanta od kupina, borovnica, brusnica, bazginih bobica, grožđa i malina, pa čak i od popularnih akai i goji bobica.
 
Prema podatcima hrvatske Poljoprivredne savjetodavne službe iz 2013., u Hrvatskoj se komercijalni uzgoj aronije odvijao na površini od svega 20 ha. Sadnice aronije proizvode se i u Hrvatskoj, a najviše se uzgajaju dvije sorte: „Nero“ – čiji plodovi su veliki i okrugli, ljubičaste do modrocrne boje, te „Viking“ koji se također odlikuje velikim plodovima. Potrebno je naglasiti da je „Viking“ popularan i u vrtlarstvu: koristi se kao ukrasni grm zbog obilne cvatnje u proljeće i ugodnog mirisa cvijeta, a u jesen biljku krase predivni crveni listovi i veliki tamni plodovi koji ostaju na grmu i tijekom zime te mogu biti izvor hrane nekim pticama.   
 

Rodjena Marija Kuhar, dr. med. vet.

Povezani članci

Obnova “zelene revolucije”

HF

Učiti iz NAFTA-e za TTIP

HF

Znanje je bogatstvo i moć

HF

Predstavljen inovacijski centar Nikola Tesla

HF

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...