Don Quijote naših dana u lovu na vjetrenjače
Profesor emeritus Igor Čatić smatra da će se hrvatska znanost na području tehnike oporaviti tek uspostavom tijesnih veza gospodarstva i sveučilišta. Za sebe kaže da od jedne rečenice može napisati cijeli članak! U godini koju je obilježio njegov jubilarni 80. rođendan neumorno djeluje kao aktivist u javnosti. Surađuje s Ministarstvom znanosti i obrazovanja te Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti boreći se protiv manipulativnosti reforme školstva pa smo ga upitali što je zapelo u tome procesu.
• Ponovno je aktualna tema reforme školstva. Što Vas potiče da se unatoč mirovini aktivno uključite u ovu problematiku?
– Jednom profesor, uvijek profesor! Na taj sam način i dužan reagirati, tim više što imam titulu profesora emeritusa pa se i očekuje da reagiram. Predložena reforma započela je s obećanjem sindikatu da se neće mijenjati ni nazivi predmeta ni satnica ni broj nastavnika. Nemoguće! Učenici bi tako trebali imati više informacija nego sada. Moramo izbjeći priču o 200 biljaka, a da ih pritom ne naučimo razliku između prirodnog i umjetnog pamuka. Pristigle primjedbe pokazuju koliko je problema. Nemamo strategiju razvoja Hrvatske! Nikada nisam čuo da smo rekli niti jednu riječ u raspravama da ćemo pogledati model Švicarske (najbolje obrazovanje u Europi) ili Nizozemske. Najbolji su oni u kojima je rečeno: „Vi ste u ozbiljnom poslu, vi morate učiti i morate imati računala u glavi prije nego dobijete sloj umjetne inteligencije“, a to su Kina, Singapur, Japan i Švicarska. Dan ima 24 sata, a učenici u školi mogu provesti 4-5 sati; sve iza toga je previše.
• Smije li škola postati „zafrkavalište“?
– Autori reforme preuzeli su ideje iz SAD-a i Velike Britanije i stavili smo učenika u poziciju nedodirljive osobe koja putem moćnih roditelja utječe na položaj i ulogu nastavnika i koja će sve pronaći na računalu i internetu. Školu pretvaramo u zafrkavalište! Znanje nije primarna čovjekova potreba jer informacije nije moguće jesti, ne može se spavati na njima, nije ih moguće odijevati. Mislimo li da ćemo postići bolje obrazovanje djece ako su stalno pred računalom, jako se varamo, a pogotovo djece do 10 godina jer se potpuno krivo razvija mozak.
• A koje su bile Vaše dječje želje i jesu li se ostvarile? Kako je okolina odnosno obitelj utjecala na Vašu budućnost?
– Obitelj jako oblikuje razvoj čovjeka i čime će se baviti. (Profesor ponosno pokazuje slike svoga pranećaka Raphaela iz Bruxellesa. Nap. a.) Djeca nastoje biti potpuno drugačija od roditelja. Kao dijete bio sam okružen strojevima. Bio sam okružen strojevima već kao malo dijete, no nisam slijedio svog oca koji je bio vrhunski alatničar obrtnik – zanatnik (prvi na Balkanu vjerojatno), ali volim reći da sam postao 'alatničarski znanstvenik'.
Tajne unutar zidova Mimare
• Pohađali ste I. gimnaziju. Kako je škola izgledala sredinom prošloga stoljeća?
– Teško pitanje jer bilo je davno, no jako sam ponosan na svoju gimnaziju jer su ovu školu završili vrlo ugledni ljudi i pripadnici hrvatske elite (akademici). Imali smo velik broj izvrsnih profesora. Niti je bilo idealno niti je bilo loše. Pretežu lijepe uspomene i mogu reći da se od nas tražilo znanje.
• Kakvi su bili profesori? Što Vam je ostalo u najboljem sjećanju?
– Profesor povijesti učio nas je da je pogrješno govoriti da se vrijeme računa prije i poslije Krista nego „prije i poslije početka nove ere“ jer je Krist rođen 5 godina prije. „Ne trči na prvu loptu kad se pojavi neki novi izraz“, naučila me profesorica iz hrvatskog kad sam pod utjecajem filma s filmskom divom taj pokret nazvao divizam. Napisao sam to u zadaći i dobio negativnu ocjenu. I tada sam naučio da ipak treba naučiti hrvatske izraze koji odgovaraju. Ali, zbog skandala koji sam predvodio za jedan Božić (nismo došli na nastavu) dobio sam ukor, no ostalo je neosporno da sam i danas šef razreda koji vodi računa o svemu što se događa nama preostalima.
• I uz takve nepodopštine paralelno ste polazili gimnaziju i zanatsku školu. Koliko je to bilo zahtjevno?
– Budući da se nisam iskazao kao športaš ili glazbenik, odlučio sam prihvatiti izazov da paralelno idem u gimnaziju i završim alatničarski zanat. Bio sam na radnom mjestu u 6 ujutro, a popodne u gimnaziji. Kao alatničarski znanstvenik ipak uzimam u obzir temeljno znanje jer sve se temelji na alatima. Oni stvaraju realni svijet. Nema računala bez alata, ali ima alata bez računala. Ljudska je ruka prvi alat. Leonardo je rekao: umjetnost je zanat plus 'ono nešto'.
Plastika je najzeleniji materijal
• Završili ste Fakultet strojarstva i brodogradnje, a nakon doktorata u Njemačkoj vratili ste se u Hrvatsku kao najmlađi doktor znanosti s područja strojarstva.
– Reći ću nešto što bi svatko skrivao – nisam bio osobit učenik ni student, a za diplomski rad dobio sam dovoljan jer sam se razišao s povjerenstvom. No, prof. G. Menges u Aachenu nakon 5 minuta razgovora rekao mi je da odem u obilazak instituta i omogućio mi prvu stipendiju DAAD-a. Rezultat istraživanja koje sam napravio bio je: „Doći ćeš ti opet!“. I 1970. godine dobio sam Humboldtovu stipendiju i uistinu bio tada najmlađi doktor znanosti s područja strojarstva.
• Kako se dalje razvijala Vaša znanstvena karijera (izumi, postignuća)? Kako je zvanje postalo Vaš poziv?
– Mogu dokazati da su ljudi na temelju razgovora sa mnom birali – mene. Prvi je bio ugledni francuski profesor. Razgovarali smo na vrlo slabom engleskom. Nakon nekog mi ponudio da volontiram u njegovom institutu. Na kraju boravka napisao je preporuku na koju sam jako ponosan – da sam iskazao veliku intelektualnu znatiželju. Nitko me nije pitao koliko imam radova i citata, jer te priče mogu izračunati tajnice, nego su procjenjivali moj potencijal, tj. mogu li nešto napraviti ili ne, imam li ideje koje im mogu biti korisne.
• Dobili ste mnogo nagrada i priznanja. Koje biste od njih izdvojili?
– Apsolutno je prema svim pokazateljima najvažnija nagrada Američkog društva plastičara kao najbolji nastavnik s područja plastike i gume 1998. (do sada jedini izvan sjevernoameričkoga kontinenta). A prvo društveno priznanje bila je republička nagrada „Nikola Tesla“ 1977. godine. Najnovija je pak ovogodišnja Državna nagrada za znanost za područje tehničkih znanosti.
Od Fausta Vrančića do Frane Petrića
• Kako ste se odlučili na bavljenje jezikoslovljem pored tehničke znanosti? Odakle potreba za stvaranjem novih riječi?
