Hrvatski Fokus
Hrvatska

Ultimativni konsenzus!

Nazire li se kraj obmanjivanjima?

 
 
Jako je pohvalno, poželjno, primjereno, humano, pomirljivo, prihvatljivo, boguugodno, iako neočekivano, u ime boljitka svakog pojedinca, rasta i razvoja društva, domovinskog zajedništva i domoljubnog zanosa, potisnuti svoje osobne i stranačke ideologije, neka svoja načela, dosadašnje principe, osobne navike, naročito nabildani ego i sve ono što iz njega proizlazi, da bi se nakon dugotrajnih, mučnih, jalovih i upitnih pregovora oko reformi postigao dogovor oko formiranja vlasti zakonodavne i izvršne, odnosno konstituiranja Sabora i Vlade. To je osobito prikladno u ove dane Adventa, mira, dobrote i ljubavi za svakog čovjeka.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2015/12/overcoming-consensus.jpg
Sve bi to bilo divno i krasno, da nema fige u džepu kod svih glavnih aktera. Ne treba biti stručnjak u područjima gdje se ovo proučava i istražuje, da bi sve bilo razvidno i vidljivo prostim okom, bez ikakvih pomagala i da bi nas se žedne moglo prevesti preko vode. Prav nam i budi, što od nas pokušavaju, po zna koji put napraviti „male majmune“, po jednakoj špranci kao i uvijek do sada, samo na nešto drugačiji način i sa drugačijim sadržajima. Reforme i konsenzus su riječi milijun puta izgovorene u ovih mjesec dana i svima probijaju uši, osim onih koji ih izgovaraju i na njima žele poentirati. Kako je to više nemoguće, jer su se razotkrili, na tim riječima i njihovu učinku nastoje postići nemoguće, za što i sami znaju kako je nemoguće, ali bi im trebalo poslužiti za nekakvu vjerodostojnost i odgovornost prema svojim biračima. To je odavno potrošeno i izgubljeno, pa se sada osmišljavaju načini za „časno“ povlačenje i izvlačenje iz situacije u koju su se doveli, misleći u svom mesijanskom poslanju kako drže Boga za bradu, jer imaju podršku i pomoć nevidljivih moćnih  duhovnih pomagača.
 
Teško je glumiti Gandhija, kad nisi iskren i hodaš okolo s figom u džepu. Utrenirani nastup, elokvencija, franjevačka mirnoća, solidno opće i stručno znanje, bez nužno potrebnih znanja, sposobnosti i vještina za političko djelovanje, ne mogu dati dobre i potrebne rezultate, naročito ne u ovom trenutku, kada imamo omjer snaga: 56, 19, 59, gdje mnogi igrači imaju puno utakmica u nogama, dok neki ne znaju i ne mogu realizirati penal na prazan gol, svejedno pucaju li lijevom ili desnom nogom. Pritom se nameće spoznaja kako pred samo izvođenje kaznenog udarca razmišljaju kojom bi nogom pucali. Samostalno to ne mogu odlučiti; jer moraju pitati one koji su ih stvorili i koji ih plaćaju. Šalabahter nemaju pri ruci i odlučuju se nasumce. U silnoj želji i pod velikim pritiskom da zabiju gol i ne razočaraju svoje gospodare, promaše nebranjeni prostor. Kasnije možda shvate kako im je ta situacija namještena, iz bilo kojih razloga, ali uglavnom da ih navede na akciju kojom bi stvorili uvjerenje, potvrdili nerealnu samoprocjenu i ojačali fragilno samopoudanje, kako mogu manipulirati sa svima vrteći ukrug svoje reforme, ideologiju kako nemaju ideologije, politiku kako ne žele fotelje, odnosno državne funkcije i da mogu ostvariti na nacionalnoj razini, sve što su zamislili, odnosno što su dobili u zadatak, s ciljem da onemoguće dvije velike stranke u preuzimanju vlasti, odnosno da „dekapitiraju“ njihove lidere.
 
Nakon otrježnjenja svih nas koji smo se nadali kako se stvara nekakav Treći put, koji će ojačati demokraciju, svjesni smo situacije kako smo prevareni, zavedeni i obmanuti. To obmanjivanje ne prestaje, jer se nekome kupuje vrijeme. Bilo je jučer zabavno gledati i slušati političke „lavove“ kako „poslušno“, civilizirano i kulturno, prate izlaganje talentiranog „redova“, odnosno njegovo čitanje taksativno napisanih uvjeta, uz potrebno, veliko zadovoljstvo i  blaženo ushićenje, što eto svi oni sjede za istim stolom i vode pregovore, pardon, dogovore, koji će spasiti, unaprijediti, urediti, izgraditi i blagosloviti, dragu nam domovinu i suverenu, slobodnu, neovisnu, demokratsku i suvremenu državu Hrvatsku i uzdići je u dosad neviđene visine blagostanja, dobrote i ljubavi.
 
Raspored sjedenja za tim stolom je neodoljivo podsjećao na velike događaje iz prošlosti, kako svjetovne, tako i duhovne. Neminovno se nameće pitanje, u čijem će džepu završiti škude, tko će na mapi raspodjele koliko teritorija dobiti, kome ide ratna odšteta i u ime čega i koga, tko će trebati više dati, a tko će više dobiti, tko će biti razapet, tko će uskrsnuti, tko će nestati s političke i javne scene, a tko je preuzeti primat, radi kratkotrajnog mira i nužno potrebnog oporavka zbog vođenih rovovskih bitaka. Sve bi to bilo možda i donekle uvjerljivo i moglo bi se probaviti, da nije bilo TV prijenosa uživo. Lica svih aktera, njihova neverbalna komunikacija, usiljeni osmjesi, „iskreni“ topli pogledi, suzdržavanje i prikrivanje bijesa, ljutnje, poniženja i „uvjeravanja“ kako se to radi za dobrobit svih i cijelog naroda, su govorili nešto sasvim drugo. Niti blagoglagoljivost moderatora, glumljenje gandijevske mirnoće, dobrote, žrtvovanja, mesijanstva, širokih kompetencija, lepeza ponuđenih reformi, neupitna promjena,referentna istina,bratska  ljubav i zajedništvo, nisu nadvladali glavnu, obveznu i odlučujuću riječ i postupak, bez kojeg je drugo uzalud. To je konsenzus troje nespojivih opcija. Ne bilo kakav konsenzus, nego ultimativni: što,tko, kako, do kada, gdje, s kim i s čim, inače slijede sankcije za onoga tko tako ne postupi. To mi malo  sliči nekim dogmama ili lemama.
 
Ne znam je li se to moglo dogoditi, ali čini mi se, kao da su neka pitanja, odnosno uvjeti u ovaj konsenzus zalutali iz predlaganih reformi, odnosno programa, jer tamo takvih pitanja (uvjeta) nije bilo, a znalci kažu kako su nužno potrebna da bi programi bili uvjerljivi i prihvatljivi. Isto tako poznato je kako kad je već jednom negdje, za nešto postignut konsenzus o nečemu, o tome više nema pregovora, niti dogovora. Ovo je nešto novo, ili je sve ono prije toga bilo pogrešno. Bilo bi dobro da to naši samozvani prosvjetitelji objasne narodu, kako se ne bi osjećao prevarenim i izigranim. Ne znam zašto, ali misleći o ovoj situaciji, stvara mi se slika nadarenog ili talentiranog učenika  koji je nekim slučajem iz sedmog ili nakon osmog razreda osnovne škole, upao na FER i sada pokušava studentima, magistrima i doktorima objasniti kako on gleda na neke znanstvene činjenice i kako bi on to pojednostavio za brzo shvaćanje, spoznaju, napredak znanosti i opće dobro, pragmatično, praktički, bez kritičkog i kognitivnog mišljenja, uz konsenzus svih aktera. Znajući da su tamo svi osim što su vrhunski  znanstvenici,a priori nastavnici, dakle, pedagozi didaktičari, dokimolozi, i psiholozi, dopustili bi svojem „genijalcu“ teorijsku raspravu, istraživanje i „dokazivanje“, ali ne bi dopustili primjenu tih kreativnih inovacija, bez multidisciplinarne opitne primjene u strogo kontroliranim uvjetima  i potvrde postavljene hipoteze  u praksi.
 

Ankica Benček

Povezani članci

O moj rode, rode ispaćeni

HF

Tajne službe progone Zdravka Mamića

HF

Dalija Orešković slavi 45. srpsku diviziju

HF

Duh slobode snaži

HF

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...