Božićna bajka

Iznenađujuća dobrota na hrvatskome nebu

Lijepa naša se ovih  adventskih dana  nekako spontano, malo pomalo, oklijevajući kao da se nečeg srami i kao da nije posve sigurna i dovoljno spremna pretvarala u Čudesnu šumu. Taj preobražaj ne pokazuje vanjsko blještavilo stotine tisuća svjetlećih lampica, tisuće raznobojnih blještavih kuglica, nakićeni izlozi, okićeni gradovi i sela, mnogobrojne jaslice, veličanstvene zvijezde Danice…, nego promjene na ljudima, naročito političarima ili onima koji bi to htjeli biti. Nema više pljuvanja, psovanja, osporavanja, nadmetanja u bilo čemu, vječitih igara „ustaša i partizana“, okrivljavanja, ruganja, prozivanja, nadmudrivanja, uspoređivanja svega i svačega, prizivanja“ Tita i Tuđmana, „naših i vaših“, kao ni politike „mi ili oni“. Sve to je nestalo kao da je nekom magijom odnijeto u ropotarnicu povijesne zbilje i prebrisano vječnim zaboravom.

Narod je odahnuo. Čuđenju nema kraja. Ruke se same sklapaju na molitvu. Mnoštvo upire pogled u nebo i zahvaljuje Svemogućem, što je ipak, nakon dugo vremena očekivanje i molitvi, prosvijetlio pamet, čak i onim najtvrdokornijim i priveo ih čistom razumu, da matematičkim mišljenjem, logičkim zaključivanjem, uz stvaranje asocijativnih veza između poznatog i nepoznatog, usuglase mišljenja, potisnu nabildana ega i postignu konsenzus. Uz sva moguća i vidljiva opća i posebna olakšanja, na svim stranama, na svim razinama u puku i eliti, nešto nedefinirano, poznato, ali do kraja neprepoznatljivo ne dopušta potpuno opuštanje, iskazivanje radosti, sreće i oduševljenja. Narod poučen mnogobrojnim lošim i negativnim iskustvima svemu prilazi cum grano salis i ne vjeruje onome što gleda i sluša in vivo. Sve se čini kao san. Toliko je dobro, lijepo,obećavajuće i naprosto nevjerojatno. U strahu kako to nije i ne može biti istina, narod se ukipio i ostao stajati u mjestu, kako nekim pokretom, mišlju ili riječi ne bi prekinuo željeni lijepi san.

Zaista, ima li išta ljepše ili bolje na cijelom Planetu, nego da si svi, pa i do jučerašnji neprijatelji svake vrste, ljuti protivnici, žestoki rivali, neprikosnoveni lideri, neosporni vladari, heroji i kukavice, branitelji i dezerteri, lijevi i desni, mali i veliki, stručni i nestručni, vjernici i ateisti, bogati i siromašni, pravedni i nepravedni, pošteni i nepošteni, lopovi i žandari, oratori i mutavci,eruditi i lijenčine, „ustaše i partizani“, oni koji vole i oni koji ne vole Hrvatsku…, prijateljski pruže ruke i pred sam Božić se bratski zagrle. Time ćemo postati gotovo endemični, egzemplarni, međunarodni poželjni ideal, a nekima pastoralni idol, kao pojedinci, interesne grupe, političke stranke i društvo.

Bilo bi dobro, poželjno, humano, kulturno, civilizacijski i ekumenski, u suglasju s nastojanjem i djelovanjem pape Franje, kada bi na tom modelu, nastalom iz očaja, bojazni od gubitka vlasti, značaja i moći, na „brdovitom Balkanu“, zajedništvo i konsenzus mogli postići ostali narodi i države, naročito veliki blokovi s Istoka i Zapada, što su zaglavili na Bliskom Istoku i još ponegdje, gdje zemlja skriva crno zlato, ali ne iz očaja, gubitka premoći i posizanja za tuđim, već radi općeg boljitka, jednakosti, pravednosti, poštovanja svakog čovjeka, naroda, države i postizanja trajnog mira na svim paralelama i meridijanima, na svakoj koordinati  ovoga Planeta. Bila bi to prekrasna Božićna bajka Svijeta.

Ankica Benček