Lijepa naša se ovih adventskih dana nekako spontano, malo pomalo, oklijevajući kao da se nečeg srami i kao da nije posve sigurna i dovoljno spremna pretvarala u Čudesnu šumu. Taj preobražaj ne pokazuje vanjsko blještavilo stotine tisuća svjetlećih lampica, tisuće raznobojnih blještavih kuglica, nakićeni izlozi, okićeni gradovi i sela, mnogobrojne jaslice, veličanstvene zvijezde Danice…, nego promjene na ljudima, naročito političarima ili onima koji bi to htjeli biti. Nema više pljuvanja, psovanja, osporavanja, nadmetanja u bilo čemu, vječitih igara „ustaša i partizana“, okrivljavanja, ruganja, prozivanja, nadmudrivanja, uspoređivanja svega i svačega, prizivanja“ Tita i Tuđmana, „naših i vaših“, kao ni politike „mi ili oni“. Sve to je nestalo kao da je nekom magijom odnijeto u ropotarnicu povijesne zbilje i prebrisano vječnim zaboravom.
Narod je odahnuo. Čuđenju nema kraja. Ruke se same sklapaju na molitvu. Mnoštvo upire pogled u nebo i zahvaljuje Svemogućem, što je ipak, nakon dugo vremena očekivanje i molitvi, prosvijetlio pamet, čak i onim najtvrdokornijim i priveo ih čistom razumu, da matematičkim mišljenjem, logičkim zaključivanjem, uz stvaranje asocijativnih veza između poznatog i nepoznatog, usuglase mišljenja, potisnu nabildana ega i postignu konsenzus. Uz sva moguća i vidljiva opća i posebna olakšanja, na svim stranama, na svim razinama u puku i eliti, nešto nedefinirano, poznato, ali do kraja neprepoznatljivo ne dopušta potpuno opuštanje, iskazivanje radosti, sreće i oduševljenja. Narod poučen mnogobrojnim lošim i negativnim iskustvima svemu prilazi cum grano salis i ne vjeruje onome što gleda i sluša in vivo. Sve se čini kao san. Toliko je dobro, lijepo,obećavajuće i naprosto nevjerojatno. U strahu kako to nije i ne može biti istina, narod se ukipio i ostao stajati u mjestu, kako nekim pokretom, mišlju ili riječi ne bi prekinuo željeni lijepi san.
Zaista, ima li išta ljepše ili bolje na cijelom Planetu, nego da si svi, pa i do jučerašnji neprijatelji svake vrste, ljuti protivnici, žestoki rivali, neprikosnoveni lideri, neosporni vladari, heroji i kukavice, branitelji i dezerteri, lijevi i desni, mali i veliki, stručni i nestručni, vjernici i ateisti, bogati i siromašni, pravedni i nepravedni, pošteni i nepošteni, lopovi i žandari, oratori i mutavci,eruditi i lijenčine, „ustaše i partizani“, oni koji vole i oni koji ne vole Hrvatsku…, prijateljski pruže ruke i pred sam Božić se bratski zagrle. Time ćemo postati gotovo endemični, egzemplarni, međunarodni poželjni ideal, a nekima pastoralni idol, kao pojedinci, interesne grupe, političke stranke i društvo.
Bilo bi dobro, poželjno, humano, kulturno, civilizacijski i ekumenski, u suglasju s nastojanjem i djelovanjem pape Franje, kada bi na tom modelu, nastalom iz očaja, bojazni od gubitka vlasti, značaja i moći, na „brdovitom Balkanu“, zajedništvo i konsenzus mogli postići ostali narodi i države, naročito veliki blokovi s Istoka i Zapada, što su zaglavili na Bliskom Istoku i još ponegdje, gdje zemlja skriva crno zlato, ali ne iz očaja, gubitka premoći i posizanja za tuđim, već radi općeg boljitka, jednakosti, pravednosti, poštovanja svakog čovjeka, naroda, države i postizanja trajnog mira na svim paralelama i meridijanima, na svakoj koordinati ovoga Planeta. Bila bi to prekrasna Božićna bajka Svijeta.
Ukoliko želite ostaviti komentar, morate se prijaviti.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. PrihvatiPogledaj više...