Ja, Zoran, Političar i Državnik, Generalni Sekretar, Predsjednik i Car

Partija ostaje Partija!

Slijede izbori u Partiji, nit lijevoj, nit desnoj – samo Partiji, idejno eklektičkoj sekti čija je glavna i jedina zadaća borba za vlast, a koja je u bitnome zadržala boljševičke metode djelovanja kako unutar partijskog vladanja tako i prema vani, u državi i društvu. Simetrija je potpuna, jer koliko demokracije u Partiji, toliko prema vani. Kako je u Partiji antidemokratska crna rupa, takva je onda i „napolju“. I sad kad je vlast, barem privremeno otišla, a Partija se jedino njome hrani, neka je panika na „ljevici“. Po bidnome Zoki pljuju i oni prilježni mediji, a bijahu to SVI, od javnih do privatnih, koji su ga sve ove godine, i u oporbi, naročito na vlasti, uzdizali. I oni su dobro jeli na Zokinoj  kopanji, ili vegetarijanci među njima pasli na njegovoj livadi.

A što sada? Mam se prestravljeni pogled upro prema Varšavi. Joj! No nema brige, ova „suradnička koalicija“ ni pisnula nije o medijima, vjerojatno zbog straha, pa će i u buduće biti i posija i zobi. Samo bi kopanja mogla biti malo premještena.

Zagrebačka partijska čistka

Za razliku od prilježne medije iz Hrvatske (dakle manje-više svih) politike i preparirane javnosti mi smo davnih dana, još tamo zadnjih godina Račanove vlasti u Partiji, a zatim od dolaska „mladog i lijepog“ novog lika na čelo njezine kolone, pisali u tiskanom i e-izdanju Hrvatskog fokusa što to jest i tko to jest i kako se,najprije unutra, a zatim od 2011. u državi, vlada. Mnoštvo toga se ovdje može i pretražiti, a kad bismo sve tiskali bilo bi „preko“ nekoliko „tomova“. Sada kukaju neki „iznutra“, a neki su odavno „vani“, izbačeni pa  kukaju izdaleka, ili su „lijeva opozicija“, kao recimo Bandić koji je tikve sadio s Milanovićem, ovaj s njim dok mu je (su  si) trebao. Pritom valja uvijek imati na umu kako je Bandić pored ostaloga uzgojio najviše mladih komsomolaca te kojekakvih postarijih jelušića, koji su mu u presudnom trenutku okrenuli leđa i pretrčali Zoki.

„Povijesno gledano“ upravo su Bandić i aktivisti iz „riječke crvene krpice“, Linić i riječki crveni „prasac Napoleon“, (vidi u Životinjskoj farmi, a „prasac“ je u odnosu na „štakora“ itekakav kompliment) najzaslužniji za Partiju kakvu danas imamo – bez njih ne bi bilo ni Račana, a kamo li Milanovića. Pored niza pojedinačnih slučajeva  ključni se zbio za čistke u zagrebačkoj „ćeliji“ – jednostavno je izbrisao pet tisuća njezinih članova. Po masovnosti jedna je to od najmasovnijih čistki u povijesti socijaldemokracije i komunizma u Hrvatskoj, „omak'o“ mu se samo Davor Bernardić na čelu umjesto nekoga Jelušića. Njegovi sudruzi (Ostojić Rajko primjerice, Flego Gvozden…) mirno su to promatrali, niti jedan „lijevi“ intelektualac nije na to kao metodu ni pisnuo, recimo Vjeran Zupa – a trebali su vrištati. Zbilja je Zoran Milanović bio u pravu kad se svojedobno za Zupu upitao: „A tko je taj“, što proširujem pa se pitam: Zbilja, a tko su ti?“ Pitanje, jesu li svih pet tisuća bili Bandićevi klijenti u dalekom je  drugom planu, makar mnogi to i bili.

S pojedincima, ništa lakše

Potpuno u skladu s boljševičkom tehnologijom daleko lakše se rješavao pojedinaca, osobito onih koji su ga doveli na čelo kao Linića, za kojim ni u Partiji, a bogme ni u javnosti, osim oporbenih stranaka, nitko nije ni suzu pustio što potvrđuju njegovi izborni rezultati. Izolirao je Ivu Josipovića – na čemu mu hvala – koji je iskazivao ambicije vođe „crvene“ Hrvatske, „aplicirao“ na Zokino mjesto, da bi ga na koncu on i medija mu odana bacili u politički koš za smeće. Jednako Orah, Živi zid, jednako laburiste, uostalom i HNS, a na životu je ostala tek istarska klijentela iako se i oko nje motao.

Plan 21 niti je ostvarivao, niti je to i bila namjera. Poslužio je tek kao predizborni mamac za „šarane“. Da se Plan 21 namjeravao ostvarivati  ne bi skoro sami marasi bili ministri. Izbori koje je dobio 2011. bili su unaprijed dobiveni, nemoguće ih je bilo ne dobiti. Jedina strava koja je dodatno prijetila Hrvatskoj bila je dvotrećinska većina, a jedina sreća što se nije dogodila. Umjesto ostvarivanja Plana 21 Zoran Milanović je vladao potencirajući, uz pomoć medije, razne društvene sukobe, stalno zapravo na trasi „mi“, ustvari JA, ili „oni“. Nije ga pritom  – „Političara i Državnika!“ (Z. M.) – bila briga za državu, „slučajnu“, „paradoksalnu“ i sličnu. Bez ikakvog problema tresao ju je u temeljima, primjerice napadima na branitelje, od stigmatizacije „registrom“ do upada specijalaca u Crkvu sv. Marka. Zatim „noćnom“ ćirilicom u Vukovaru, pa lex Perković i tako redom. Desetak mjeseci prije izbora krenula je „hranidba“ biračkog tijela raznoraznim povlasticama i akcijama u tom pravcu – od „franačkih“ kredita, preko smanjenja poreza na plaće, do plaćanja struje – tek će neka nova računica pokazati koliko će porezne obveznike koštati i ubuduće prošla SDP-ova predizborna kampanja.

Mrziteljska nesocijaldemokratska predizborna kampanja

Stvari svejedno nisu išle baš najbolje pa je angažiran češko-američki marketinški „revolveraš“ i uputio Milanovića u eklektičku (kakva socijal demokracija) predizbornu kampanju u kojoj se on obraćao svima sa svim i svačim, bio za vlast spreman surađivati sa svima, „upisati se i u HDZ“ (Karamrko), pa i u HDSSB (i prije surađivali) i na veliko čuđenje svoje edepejske publike vikati: „Hrvatska, Hrvatska !“ Uz potpunu kontrolu medija češki Amerikanac u Zagrebu jednom totalitarnom kampanjom poboljšao mu je rezultat, no bilo je tu još akcija, poput brisanja potencijalnih birača koji nisu „stalno“ doma, već možda rade u – Irskoj. Protiv ovakve u bitnome mrziteljske kampanje s elementima goebbelsovštine, može i lenjinovštine („spržiti“ je najdraži Lenjinov glagol), nije ustao niti jedan bajni vajni „lijevi“ intelektualac. Svi su držali figu u džepu i molili se Bogu bez Boga za Zokinu pobjedu.

Sve mu mogu oprostiti samo poraz ne. Tko zna je li bilo i doprinosa podatkovno obradovne „crne ruke“ (Srbi upravo rade na rehabilitaciji Dragutina Dimitrijevića Apisa!). Ipak sve to nije bilo dostatno barem za minimalnu relativnu pobjedu pa je krenuo u pregovore za ostanak na vlasti – čak dotle da je pristao i na koaliciju s HDZ-om, protivno odluci Glavnoga odbora, miniranju Mosta, prepuštanju Mostu svega, dakako osim vlasti. Poraz ni danas vjerojatno ne priznaje. „Pokralo ga“,veli! Ali, hoćeš ne ćeš idu stranački izbori, prvi je „zakukurikao“ splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, kojega Splićani jednostavno zovu –Baltazar, da ne „trgaju“ jezik,zatim se još njih glasnika javilo. I bit će izbori, za Milanovića što prije, to bolje.   

Pusti glas, čuvaj glavu

Smiješan mi je Peđa Grbin kad govori „visokom, najvišem demokratskom standardu“ – jedan čovjek jedan glas. Kao da boljš-komsoc partije različite „lijevosti“ nisu jednom svom čovjeku davale po jedan glas. Najčešće i po jednoga kandidata, a ako su i bila dvojica, tu su org. sekretari da sve dobro pripreme. U dobre pripreme idu i rana mjesta u protekle četiri godine. Poslušajte samo Milu Bandića koliko ih on broji, a on je ipak bivši „insajder“. Kome će oni dati glas, onome  koji im je pomogao na vlasti, dao kruha i više novaca, ili novom opozicionaru, pa čekaj… Svakakvih je tu mogućnosti. Povijesno anegdotalno na jednom CK-u, valjda već KPSS-a biralo Staljina za Genseka. Od nekoliko tisuća članova stotinjak nije glasovalo za njega. Nije jadan znao koji su, pa je malo koji i od onih koji su ga zaokružili preživio. Što ti je „jedan čovjek – jedan glas“. Bolje je „glas“ nekada ne imati: ostane barem glava. Ako tko misli kako su se stvari od onda bitno promijenile, gadno se vara. Rješenja su slična, samo više „light“, malo mekša i politički, kako se ono kaže, ah „korektnija“. Da ne bi bilo  neke zabune, ne odnosi se to samo na sljednice kompartija, socdemokoracija, već i na one „čistom“ „demokratske“ i „liberalne“. „zelene“ i kojekako ofarbane.

Zoran Milanović je u državi za građane, radnike, kapitaliste, vjernike, sekularce… i državu profućkao četiri godine, ali bogme je Partijom suvereno ovladao, baš onako kako se partijski šika. Čista petica. Da su bolja vremena čistom dosta za doživotno predsjedanje. Tko će mu sada konkurirati? Mali Račan, Picula, Komadina…? Podupirat će ih marketinški Aleksandra Kolarić, koja se u demokratičnosti, osim kad je njezina da ne kažem koža u pitanju, jednaka Milanoviću. Uostalom zato ju je i frknuo van. Vražja će organizacija trebati biti koja će Zorana Milanovića pobijediti. Zorana, Političara i Državnika, Generalnog sekretara, Predsjednika i Cara.

Mato Dretvić Filakov