APIS ili Crna ruka našeg Zokija
Što je to transparentnost? To što Srbija u Zagrebu svoju agenciji zove APIS! (Dragutin Dimitrijević-Apis „Crna ruka“). Ne bih rekao da je Zoran Milanović u četiri godine izgubio pet političkih izbora u Hrvatskoj. Tu može biti i pogrješnih sugestija. Stoga prijeđimo na nogometni rječnik: „Primiše gol u sudačkoj nadoknadi – izgubiše. Inače, tijekom cijele utakmice, i jedna i druga momčad imala je po nekoliko stopostotnih prilika za gol.“ Kada su to oni imali 49 % vremena loptu u svojim nogama, odnosno, kada su imali 49 % naroda na svojoj strani? I na koncu, s obzirom na ariju mitropolita Porfirija: „Što se ono na Dinari sjaji“, je li moguće da je stanje u stvarnosti kao na političkim izborima? Je li sastav Hrvatskoga državnog sabora uopće legalan i legitiman? Stoga se valja pitati bi li Zoran Milanović zadnje četiri godine u Hrvatskoj uopće bio na vlasti da nije onih deset mandata desnice otišlo u vjetar?
Što mislite, koji bi registar još ja objavio? Registar onih koji su '90. promijenili svoje ime. Jer to je u ovom slučaju kazneno djelo. To radi tajni agent i plaćeni ubojica. Doduše, to radi i drugi. Ali on to ne krije. On ne čuva svoje pravo ime kao zmija noge. A to izgleda ovako… Jedan odvjetnik za vrijeme jedne vlasti radi u jednoj državi. Normalno, odvjetnik radi pod svojim imenom i prezimenom. Odvjetnik je lojalan toj vlasti u toj državi. Slijedi promjena vlasti u toj državi. Odvjetnik mijenja svoje ime, a lojalnost – ostaje.
Sve u svemu, ovu političku havariju možemo gledati kroz dva detalja – Božićni bal u Beču i „Poljudsku snašu“… Hrvatski ministar na Božić u Beču – pleše valcer. Do Beča je došao preko „Poljudske snaše“ što nam govori kako je to vrlo opasan čovjek koji jednostavno ne smije izgubiti vlast. Ako izgubi vlast, gubi ugled i moć i boji se istine, istrage. On ne smije i ne može izgubiti vlast. Njega štiti i APIS i odvjetnik koji mijenja ime, po potrebi. Tu slika govori više od riječi. Na konferenciji za tisak, trojica stasitih antifašista, jedan govori… „Filofašističke demonstracije (demonstracije hrvatskih branitelja zbog ukidanja televizije Z1) predvode „dvojica korpulentnih“, a vidite nas, koliki smo. I kod nas na Ibler će doći Steven Segal.
To što oni imputiraju HDZ-u i braniteljima, to je logično. To je realnost. Oni su kreatori te realnosti. Realnost vapi za nekim ustankom. A to bi morao biti politički dijalog. Ali oni taj politički dijalog blokiraju – preveniraju pričom kako HDZ i branitelji planiraju ustanak na ulici. Tako na svaku inicijativu (koja može biti HDZ-u i ubačena) iz redova HDZ-a i branitelja skače: novinar i istražitelj Stazić i profesor analitičar, pa kaže da je to '41., tako Hrvatska raste. Rastu podjele, nesigurnost, strah pa i neprijateljstvo. Ovdje spominjem američkog glumca Stevena Segala koji je, čini mi se, bio kod predsjednika Srbije, Tomislava Nikolića. Spomenut ću i onu Zorana Pusića: „Ja s njim ne bih ni u tramvaj“, koja se potvrđuje i u emisiji Peti dan. Pa ću spomenuti i čišćenje palube – fedmaršal Alexandar, Bleiburg, 1945.
Tako ti ja lutam kroz povijest, maštu i stvarnost. Na Bleiburgu vidim Segala (Dubajića), na Ovčari Šljivančanina kako „čisti palubu“. Stasit Hrvat zavidi Segalu (Šljivančaninu) što on čisti palubu. „Paluba je moja!“ kaže Hrvat antifašist. Ovo je fikcija koliko i stvarnost. Nije Steven Segal bez veze došao na „kraljevski dvor“ u Beogradu. Još važnije je to što hrvatski elitist kaže kako on s nekim ni u tramvaj ne bi. To nije ni mržnja ni prijezir, to je odbacivanje čovjeka. I s obzirom na ovo, najviše na ovo o tramvaju, nema sumnje da su stvorene pretpostavke za „čišćenje palube“ kao civilizacijska nužnost u kojoj hrvatski elitist jednostavno uživa. Jednostavno se plašim tih ljudi kojima je svaka druga riječ – fašizam, i još spojena s tramvajem. A čemu paralele između Jure (Bobana) i Draže Mihailovića? Mitropolit Porfirije pjeva: „Što se ono na Dinari sjaji“, a kako bi bilo da hrvatski biskup pjeva „Juru i Bobana“? Tako je na neki način Damir Tomljanović Gavran pandan Šoškočaninu, kao Jure Francetić Đuiću.
I na kraju, opet nešto o međunarodnom sudu ICTY-ju u Den Haagu. Ovo je za HAZU. Da bi se Hrvatska na Međunarodnom sudu ICTY u Haagu obranila, Hrvatska mora na sudu u Hrvatskoj Ivana Zvonimira Čička pitati zašto kao „potpisnik ovih redaka poznat po svom zalaganju za suradnju s Tribunalom, što uključuje i odlazak Gotovine u Haag“ (Jutarnji list, 4. ožujka 2005., „Hrvatska između Europe i Blakana“) nije zvao policiju na Antu Gotovinu u trim kabinetu Pančo u Gundulićevoj ulici kada je on znao da je u Hrvatsku vladu iz Haaga stigla optužnica za Antu Gotovinu? (Jutarnji list, 18. veljače 2005.)
Pa s obzirom na to da suradnik Tribunala u novinama piše da je on bio s optuženim kada je u Hrvatsku vladu stigla optužnica za istog, s velikom sigurnošću možemo reći kako je to znao i Tribunal i tužiteljica Carla del Ponte. Iako Tribunal zna gdje je optuženi, Tribunal na njega otvara lov – skandal UN-a. Ponovno kažem da Hrvatska zbog ovoga može tražiti ukidanje cijelog procesa, tražiti sub poenu za „Oluju“. Hrvatska treba na stol Tribunala baciti Nobilovo izvješće za Ahmiće i Čičkovu izjavu sa suda o bijegu i skrivanju generala Gotovine. Jer Čičak u novinama piše kako nije bilo onako kako je Tribunal ICTY-ja otvorio pravosudni proces. A otvorio ga je kao da optuženi nije dostupan Tribunalu, dok Ivan Zvonimir Čičak kaže da je premijer lagao. Da je znao gdje je optuženi. Kad nema premijera Račana, tu je ministar Šime Lučin i ministar Ranko Ostojić.
Jure Vukić, Tribanj