Sve je u šoldima

Zastupnici moraju radom zaslužiti svoju plaću

Rijetki su oni koji misle, ponašaju se i žive po naslovu pjesme, što je postao  filozofska  maksima “Nije u šoldima sve”. Prema znalcima to su bez okolišanja, potpuno otvoreno rečeno budale i budaletine, pogotovo oni koji se dobrovoljno odriču djelomično ili u cijelosti onoga, što im pripada po bilo kojoj zakonskoj osnovi, zbog ikoga i ičega. To će im se kad-tad vratiti kao boomerang, ali ne u pozitivnom smislu, ukoliko to čega su se odrekli, ne daju direktno u ruke onome, zbog koga su se odrekli. Svakodnevno smo svjedoci raznih manipulacija I prijevara kod raznih akcija, pa i hunanitarnih. Sposobne lopine se i tu osobno okoriste i nikom ništa.

Ne simpatiziram Radimira Čačića zbog više toga, a naročito kad otvoreni javno govori kako žena u vladi nema što misliti, jer tu su “drugi koji misle umjesto nj” i neka ona “ne zamara svoju glavicu time”. To nikako ne znači da ga ne uvažam, dapače tvrdim kako je on jedan od najboljih i najsposobnijih naših političara, jer se ne zadržava na čistoj teoriji i filozofiji “pričam ti priču”, već zna i relizirati ono o čemu govori i to vrlo učinkovito. Jako me zasmetala naslovnica jednog glasila gdje se eksplicitno iznosi njegovo materijalno stanje i svi dodaci koje prima kao saborski zastupnik. Zar je on jedini takav? Mislim da nije. O tome bi se puno toga moglo pisati i dubljom analizom pokušati objasniti, ali to nije bitno za ovaj napis. Bitno je da naš Sabor, najviše zakonodavno državno tijelo, ima previše zastupnika. Ti predstavnici svih građana, izabrani općim pravom glasa na parlamentarnim izborima su narodno predstavništvo. Bilo bi dobro, da osim što odlučuju o sudbini svojeg naroda u Hrvatskom saboru, temeljem ustavotvorne funkcije parlamenta, su zakonodavna vlast, kojoj je podređena izvršna vlast (vlada I predsjednik Vlade), dijele sudbinu tog naroda, u svim područjima i dijelovima života. Ne mogu i ne smiju saborski zastupnici biti u oblacima i živjeti u izobilju i blagostanju, dok sve više građana živi bijedno, na rubu siromaštva, a ostali jedva spajaju kraj s krajem svakog mjeseca. Njihove plaće su za naše prilike previsoke, a dodaci na te plaće, za ovo i ono, onako uz put, što se baš i ne vidi uvijek, naprosto bodu u oči i izazivaju bijes, prosječnog birača i građanina, koji uz prosječnu plaću ili minimalac sam sebi plaća stan i režije. Tu se još spominje i odvojeni život. Svaki vikend se putuje kući. Ide li i taj trošak na račun države. Opravdanje nije da je tako i u drugim državama. U tim drugim državama je i minimalac i prosječni osobni dohodak toliki da se od toga pristojno i dostojno čovjeka živi, pa onda nikoga nije briga kolika primanja ima njegov narodni zastupnik. To će se i ovdje dogoditi kad se stvori takva klima i svakome osigura pristojan život, u kojem će moći ostvariti svoje realne potrebe i pravno postati jednak drugima u smislu temeljnih ljudskih prava i sloboda.

Govori se o sređivanju plaća u javnom sektoru u smislu jednakosti složenosti posla, kao i o učinkovitosti pojedinca na određenom random mjestu, što je u redu i što obećava. Spadaju li tu i saborski zastupnici? Manje više, odnosno na ostala zaduženja po raznim odborima, njihovi radni zadaci, obveze i djelovanje su podjednaki, ali je očito da ih ne obavljaju jednako uspješno, čak niti vremenski u jednakim okvirima. Znam, da njihov posao nije samo biti u sabornici za zasjedanja Sabora i aktivno sudjelovati, već oni imaju i druge dužnosti i zadaće. Mislim da se to može uskladiti. Nešto takvo je i najvljivano u kampanji. Opet od sve ništa, odnosno jednako kao i prije. Pisala sam predsjedniku Sabora jednom i drugom o tome. U većini slučaja, osim kad je glasovanje, sabornica je poluprazna ili je u njoj desetak osoba, od kojih neki čitaju novine, drugi se igraju mobitelom ili su na laptopu. Očito ih ne zanima ono o čemu se govori (izvještaji revizije, na primjer), pa krate vrijeme čekajući na svoj red da pročitaju ili izrecitiraju ono što im je netko napisao.

Istina, ima pravih, poznatih, po nastupu uvjerljivih, odgovornih, vjerodostojnih zastupnika i narodnih tribuna, kojima je zaista ova “velika” plaća premala za njihov rad, trud, doprinos i kreativno aktivno sudjelovanje u radu parlamenta i osobni angažman u donošenju potrebnih zakona, konstruktivnoj kritici i inovativnim prijedlozima. Sasvim je svejedno iz koje su političke stranke, koalicije, regije, grada, mjesta ili sela. Oni stvaraju bolju sadašnjost i imaju realnu viziju budućnosti.  Takvi nam trebaju, jer samo oni mogu doprinijeti boljitku cijele države. Ne bih spominjali imena. Svima su se ti takvi zastupnici  nametnuli  od samih početaka suvremene, demokratkse Hrvatske. Oni su shvatili svoju zadaću i ulogu u našim životima, u jačanju demokracije i u nastojanju da se razvijamo, rastemo i  budemo sve sličniji, po mnogo čemu Europi i suvremenom svijetu. Takvi ljudi nemaju potrebu nikoga pitati, nigdje, pogotovo ne kad se negdje preguravaju preko reda. “Znate li vi tko sam ja?” Kosa mi se diže na glavi i dolazi mi mučnina, kad čujem nekoga da to govori. Doživjela sam u školi da mi poneki učenik kaže: “Znate li vi tko je moj tata?” “Znaš li ti tko je moj tata”, rekla bih mu. Neki su to shvatili, neki nisu, pa se pojavio taj važni tata da mi se predstavi i objasni tko je on. Dakle, nije bilo krivo dijete, tako je odgajano. Tako su na žalost, odgajani i neki naši saborski zastupnici, a i neki članovi vlade. Ma baš me briga tko si ti, samo radi posao za koji si postavljen, plaćen i svojim radom i životom ne sramoti državu i narod koji su ti omogućili da si tu gdje jesi.

U zadnje se vrijeme stječe dojam kao da nam se namjerno prezentiraju i dovode baš onakvi koji na neki način ne odgovaraju ponuđenoj funkciji, koji sramote državu i koji nemaju kompetencije za određeno radno mjesto. Pitam se kako takvi ljudi nisu svjesni da najprije sramote sami sebe, a onda i stranku ili platformu iz koje dolaze. U civiliziranim, uljuđenim društvima postoje pisana i nepisana pravila, preko kojih se ne smije i ne može prelaziti i kršiti ih, bez obzira na neke druge zasluge, negdje i nekada. Ne može se krađa, lopovština, bezakonje, neznanje, nesposobnost, primitivizam politiziranje,  podmetanje, obmanjivanje, korupcija, nepotizam… kompenzirati ratnim zaslugama i puškom u ruci na prvoj borbenoj crti. Nije se država stvarala, branila, gradila, jačala i osuvremenjivala samo s puškom u ruci. Diplomacija, logistika, ustrojavanje svega i svačega, kao i niz drugih djelatnost su bile nužne da se stvori suvremena europska država, a to često nisu mogli ni znali mnogi od onih s puškom u ruci, respektabilni broj borbenih dana, što nikako ne umanje njihovu ulog idoprinos.

Branitelji uvijek trebaju biti uvijek na prvom mjestu, što ne znači da mogu zahtijevati i raditi što im se kada prohtije. Pod egidom domoljublja i velikog hrvatstva, u ime nekoga i nečijom manipulacijom dijele narod, istupaju s neprihvatljivim idejama, vraćaju nas u ne baš lijepu prošlost, prijete, svojim nastupima, naročito u Parlamentu izazivaju strah i pred svijetom stvaraju nepoželjnu, suvremenom demokratskom svijetu neprihvatljivu sliku države Hrvatske. Vraćaju nas i smještaju ponovno, duboko na Balkan, vode u primitivizam, izazivaju ostale koji tako ne misle i zazivaju ne baš sjajnu herojsku prošlost, koja je mnogima u teškom i lošem sjećanju, koja normalnom obrazovanom, civiliziranom i kulturnom čovjeku izaziva nelagodu i mučninu, jer ga je  sram, da se nešto takvojoš uvijek događa u najvišem predstavničkom tijelu njegove domovine. Najgore je što to rade, upravo oni koji su se jedva, na neki ne baš transparentan i uvjerljiv način dovukli ili provukli u Sabor, po nekakvim kvotama, koalicijskom sporazumu, nagodbi, trgovini ili licitaciji.

Za kraj bilo bi dobro da razmislite, “iskomunicirate” i stavite u fokus: Je li svi zastupnici zaslužuju imati jednake plaće? Je su li zastupnici dužni prisustvovati svim sjednicama i po mogućnosti aktivno sudjelovati u radu Sabora? Je li zastupnicima potrebno plaćati stan, režije i odvojeno život? Je li danas u 2016. godini 50 kilometra od Zagreba udaljenost, zbog koje je potrebno iznajmljivati stan u gradu? O kulturi i odgoju ne bi. Tu je najbolja i najefikasnija samoprocjena i samoocjena. Probajte to napraviti, kao i ponekad se pogledati u ogledalo. Uz put, možda vam koja “ajdiei” padne napamet, dok po deseti put slušate jedno te isto, pa se automatski isključite.

Ankica Benček