Od treće Jugoslavije spasili su Franjo Tuđman i branitelji

Za one u Hrvatskoj kojima ni nacrtani scenariji hodograma tzv. zapadnog Balkana nisu čitljivi

 

 

Scenariji pred kojima se današnja Hrvatska nalazi:

1. Bivšu komunističku Jugoslaviju i sve novonastale države njenim raspadom isključiti iz komunističkog totalitarnog sustava XX. stoljeća i time proglasiti nevažećim sve rezolucije EU parlamenta, Vijeća Europe i deklaraciju Hrvatskog sabora. Dakle, ostala bi važećima dva totalitarizma – fašizam i nacizam.

Na tom se planu već poprilično daleko otišlo, svakako uz orkestrirano sudjelovanje i suradnju onih iz međunarodnih struktura. Vidi poveznicu: https://jezicinacionalizmi.com/o-projektu/i

Tvrtko Jakovina „Više puta tražio sam uvid u Tuđmanove razgovore…“ Večernji list – Panorama – Kultura – četvrtak 18. lipnja 2020., str. 34. i 35. Vidi također portal: www.krokodil.rs (o temi hrvatskog jezika i eliminiranja njegove posebnosti u svijetu detalje zna sadašnja ministrica kulture Obuljen).

2. Hrvatski narod i hrvatsku državu u zajednicu tzv. zapadnog Balkana može se utjerati jedino kao „genocidnu“, a potom podvrgnuti „denacifikaciji“ i „defašizaciji“ i staviti pod čizmu onih koji to mogu najefikasnije izvesti, i koji su nas u XX. stoljeću već dva puta „oslobađali i disciplinirali“, a sada bi to trebali učiniti početkom ovog XXI. stoljeća. Treći put!!!

Narodna poslovica kaže: Koga zmija dva puta ujeda iz iste rupe onda nije krivnja u zmiji niti u rupi nego u onome tko iz prvoga slučaja ništa nije naučio… Po pitanju hrvatskog jezika odgovorni su bili hrvatski jezikoslovci, a sada su na potezu hrvatski povjesničari?!

Pratite što se danas o nama, o narodu i državi, piše i govori po svijetu, a onima koji pamte 80-e i 90-e godine prošlog stoljeća, scenariji su jasni i prepoznatljivi. Tada je te prljave poslove odrađivao dobro poznati tadašnji propagandno-teroristički aparat jugo-UDBE i KOS-a u Hrvatskoj, BiH i po svijetu. Danas kada imamo Hrvatsku državu, samostalnu i demokratsku obrana nacionalnih interesa i dostojanstva treba biti zadaća svih njenih žitelja, a prvenstveno svih državnih institucija.

 

Nitko se nema pravo pozivati oko navedenih scenarija na pok. predsjednika Franju Tuđmana

 

Svi mi koji smo bili bliski suradnici pok. predsjednika Franje Tuđmana iz doba osnivanja HDZ-a 1989. dobro znamo njegove stavove i programe vezane uz stvaranje i obranu hrvatske države, a koji su ugrađeni u Statut HDZ-a i zacrtani na Osnivačkoj skupštini HDZ-a 17. lipnja 1989.

Donosim izvatke iz govora dr. Franje Tuđmana na osnivačkoj skupštini HDZ, 17. lipnja 1989. Iz brošure „Što jest i što hoće HDZ“ str. 38. – 41. Sve je bitno već tada rečeno i uneseno u Statut HDZ-a.

 

O okolnostima osnutka Hrvatske demokratske zajednice iz brošure

 

Od najavnog skupa na kojemu smo (28. veljače 1989. u Društvu hrvatskih književnika) iznijeli pred javnost zamisao pokretanja HDZ prošla su evo tri i pol mjeseca do saziva ove Osnivačke skupštine. Malo i mnogo vremena. I previše za mnoge. Za one što sude da kasnimo za drugima i žude za oživotvorenjem naših programskih zamisli. A i za one nestrpljive kojima su skrivene sve zapreke što ih na ovom putu moramo svladavati, kako u odnosu na otpore onih što HDZ ne mogu smisliti, tako i u pribiranju i razboritom svrstavanju vlastitih redova. A premalo je vremena prošlo za one kojima je i današnji dan preuranjen, koji smatraju – iz različitih razloga – da je osnivačku skupštinu trebalo odgoditi do ljeta ili jeseni.

*

Događaji što su se odigrali u proteklom razdoblju – od najavljenog skupa do danas – još su više istaknuli povijesnu potrebu pokretanja HDZ na onakvim programskim osnovama kakve smo predočili javnosti. Unatoč tomu što smo ovo polazište naših programskih osnova (čl. 1. Prednacrta) i pobliže jasno i nedvosmisleno odredili, doživjeli smo ne samo iskrivljena i nedobronamjerna tumačenja nego i zla i opaka pogromaška žigosanja. Mi smo, naime, u programskim osnovama zapisali, a sada ponavljamo: da „HDZ smatra da suvremenu demokratsku hrvatsku nacionalnu svijest“, a i cjelokupnu djelatnost, treba graditi – na onim sastavnicama koje su bitno pridonijele oblikovanju hrvatskoga povijesnoga i kulturnoga entiteta“ (čl. 6.). To znači: Kad se pozivamo na starčevićanstvo onda to činimo zato da bismo istaknuli potrebu neodstupnog čuvanja kontinuiteta hrvatskoga povijesnoga državnoga prava.

 

Želimo graditi na dubokim tradicijama radićevskog općečovječanskog republikanizma, ali ne i na pasivnom prepuštanju događajima, čekajući da drugi odlučuju mjesto nas, ili očekivanju da do željene demokratske preobrazbe može doći bez našeg djelatnog udjela. A kad se pozivamo i na hrvatsku ljevicu, onda zato ima povijesnoga opravdanja jer hrvatskim komunistima valja priznati da su u okviru svoga marksističkog programa proklamirali pravo hrvatskoga naroda na samoodređenje do odcjepljenja…

*

Poseban osvrt zaslužuju osporavanja HDZ sa stajališta onih koji prihvaćaju sve druge pluralističke pokrete – i jugoslavenski i socijalliberalni i transeuropski i ekološki itd. – samo ne HDZ zbog njezina tobože nacionalističkog programa. Budući da u programu HDZ nema ama baš nikakve nacionalističke isključivosti ili šovinističke agresivnosti, to je očito da ga žigošu takvim jedino stoga što je ne samo općedemokratski nego i hrvatski! U svezi s tim vrijeme je, pa i povijesna nužnost, da one iz hrvatskih redova, koji još uvijek, unatoč svim iskustvima imaju potrebu da svoj marksistički internacionalizam i svoje socijalističko jugoslavenstvo dokazuju u najmanju ruku ograđivanjem od svakog hrvatstva podsjetimo na neke spoznaje od sudbonosnog značenja.

 

Što bi se to još moralo dogoditi da neki ljudi što su se našli u vrhovima javnog života SRH dođu do spoznaje da tzv. politika „čistih ruku“ naspram hegemonističko-unitarističkih tendencija nije ove ni u čemu sputavala. Naprotiv. Takva tobože principijelna politika samo je pogodovala tomu da svako hrvatsko gledište, koje se opire hegemonističko-unitarističkim ciljevima, bez obzira na njegovu utemeljenost, znanstvenu objektivnost ili čak sukladnost s programsko marksističkim pače i ustavnim zasadama bude žigosano kao nacionalističko, separatističko, ustaško i fašistoidno. Takvom su se polutanskom politikom mogli jedino polučiti neki neznatni, nebitni kompromisi, pa i praviti privremene osobne karijere. Međutim, dugotrajno gledano njezini su posljedci bili sve porazniji, a gotovo svi oni što su je provodili – bez obzira koliko ustrajno, pače i zdušno – bivali su na kraju i sami ozloglašivani kao nacionalisti, nemilosrdno odbacivani i diskreditirani na različite načine. Jamačno, na tim se osobnim primjerima očituje na najvidljiviji način kako se povijest surovo poigrava sa svima onima što bi je željeli krojiti po mjeri svojih osobnih nedoraslosti, ili podvesti pod diktat njihovu narodu nesukladnih ciljeva i probitaka.

 

U cjelini takva nas je politika zavila čak i u, svijetu već dugo poznatu, „šutnju“ Hrvatske. A šutnja je izražavala ne tek nenormalno stanje nego i sve nesnošljiviju duhovnu klimu potiskivanja najnormalnijih nacionalnih osjećanja. U muku, što joj je silom nametnut, u Hrvatskoj se nije moglo čuti normalnoga glasa o gotovo nijednom hrvatskom velikanu iz starije ili novije povijesti, od hrvatskih kraljeva do Šubića, Zrinskih i Frankopana, Bartula Kašića, Jelačića, Starčevića i Pavlinovića, Mažuranića i Radića… Čak ni u znanstveno-kritičnom obličju, a kamoli prigodnim obilježbama velikih obljetnica, kao da hrvatski Sabor ne stoluje na Trgu Stjepana Radića. Dapače, još do pred koju godinu redarstvo je legitimiralo ljude koji su dolazili na njihove grobove.

 

Takvo nenormalno, povijesno izobličeno stanje bilo je i razlogom zašto smo u programskim osnovama HDZ istaknuli potrebu njegovanja pozitivnih nacionalnih tradicija. Pritom polazimo od spoznaje da politika koja se želi otarasiti svih „povijesnih okova“ ili „tereta prošlosti“ – svjesno ili nesvjesno nameće ne samo nesnošljive verige sadašnjosti već i neizdržljivo breme budućnosti. Budući da i svaki narod crpi svoju životnost iz svojeg korijenja, to jest iz svoje prošlosti, to svako sputavanje a pogotovu izopačeno omalovažavanje ili bezobzirno preziranje povijesti prouzročuje pogibeljne posljedice. Duhovno, a neizostavno s time i materijalno, osiromašivanje i isušivanje povijesnoga tla dovodi do postupnoga usahnuća životnih silnica nacionalnog bića, a to jamačno može dovesti u pitanje i samu samobitnost, tj. opstanak pojedinog naroda.

 

Tek povijesnim obezličenjem narodi mogu postati pogodnom, nesvjesnom sirovinom za oblikovanje po tuđoj volji, ili za eksperimente protupovijesnih nadnacionalnih utopija. U tomu su razlozi bezobzirnog gaženja nacionalnih svetinja i životnih probitaka pojedinih naroda, s jedne strane, ali s druge, na kraju, također neuspjeha totalitarističkih doktrina i različitih imperijalističkih pothvata i tvorbi. I u svezi sa svim tim spoznajama valja nam odlučno ukazati ne samo na nerealnost i na nepovijesnost, već i na pogibeljnost svake one politike koja vojuje protiv normalnoga očitovanja bivstva nacionalnoga bića svoga naroda.

 

Vrijeme je da se suočimo sa stvarnošću svijeta u kojemu živimo: općenito, a pogotovu u SFRJ. Suvremena zbilja svjedoči valjda dovoljno uvjerljivo: što se svijet kulturno-civilizacijski više integrira on se tim u nacionalnom smislu više individualizira. A onaj tko očekuje da će drugi „nacionalizmi“ promijeniti svoje biće, namjesto da oblikuje svoju politiku prema geopolitičkom položaju i životnim probitcima svoga naroda – taj je u velikoj zabludi.

 

U svojim programskim osnovama izričito rekosmo da se HDZ izjašnjava za poštovanje svih demokratskih i građanskih prava i Srba i svih ostalih građana kojima je Hrvatska domovina, ostavljajući im otvorena vrata i u samoj HDZ. Jamačno, odgovornost za međusobne odnose i način zajedničkog suživota ne snosi nikada samo jedna već obje ili sve strane u pitanju. Priznajući Srbima sva prava (na jezik i nacionalna društva, na svoj list i svoje razmjerno predstavništvo) istodobno ističemo da ta prava ne mogu biti ni u kom smislu iznad prava što ih pripadnici hrvatskoga i ostalih naroda uživaju u drugim republikama, niti u bilo čemu mogu dovoditi u pitanje suverenost hrvatskoga naroda u njegovoj Republici.

 

Kao što hrvatski narod mora izvući pouke o povijesnim posljedicama nedemokratske a pogotovu pogromaške politike prema pravoslavnom, srpskom pučanstvu, isto tako i ne manje i Srbi u Hrvatskoj moraju izvući zaključke o pogubnim posljedicama za njih stavljanja u službu strane dominacije nad Hrvatskom, bilo Pešte i velikomađarskog, bilo Beograda i velikosrpskog hegemonizma. Nijedan povijesno samosvojan narod ne miri se sa zatiranjem svoje samobitnosti i prema zemlji u kojoj živi.

 

U današnjim međunarodnim okolnostima, ni za nas ni za Europu i ostali svijet nije održiv opstanak takva kriznoga stanja koje bi moglo biti trajnim žarištem izbijanja i širenja sukoba. Eto, na tim osnovama, i s takvim ciljevima, zamislili smo djelatnost HDZ-a, u čvrstom uvjerenju da okupljeni oko plemenitih ciljeva, što nas povezuju s dostignućima i baštinom naših predaka, ali i s pregnućima i htijenjima naših potomaka, možemo pridonijeti boljitku, slobodi i sreći svoje hrvatske domovine u cjelini i svakog njezina građanina pojedinačno.

 

Kad smo usprkos svim očekivanim ali i spomenutim nepredvidivim zaprjekama dovršili pripreme za provedbu Osnivačke skupštine, dobili smo od Gradskog SUP-a rješenje o zabrani „održavanja javnog skupa“. Ta zabrana došla je ne samo iznenadno već i u zadnji čas: priopćena nam je 15. lipnja u 17 sati, znači samo dan i pol prije zakazane skupštine. U takvim okolnostima odlučili smo… da Osnivačku skupštinu održimo na nejavnom mjestu. A to po savjetovanju s pravnicima nije u suprotnosti sa zakonskim odredbama, pa ni s rješenjem o zabrani „održavanja javnog skupa povodom Osnivačke skupštine Hrvatske demokratske zajednice“.

 

No zbog toga ova Osnivačka skupština nema manje, nego još i veće, usuđujem se reći – povijesno značenje. Mnogi povijesni događaji odigrali su se, pa i cijeli pokreti začeli također u prisutnosti i daleko manjeg broja ljudi. Imajući u vidu sve okolnosti, molim da raspravu vodimo o bitnim pitanjima s ciljem da javnosti već danas možemo priopćiti dokumente o osnutku HDZ, i o izboru statutom predviđenih tijela HDZ, s  takvim ljudima na čelu koji će je moći časno predstavljati i upravljati njezinom djelatnošću do prve redovne skupštine u normalnim prilikama.

 

Pitanje onima koji olako zaobilaze ustav REPUBLIKE HRVATSKE

– od kud im pravo nekome drugomu na bianco prepuštanje hrvatskog suvereniteta bez pitanja hrvatskog naroda?!

Članak 135. Ustava Republike Hrvatske, stavka 2. Udruživanje i odcjepljenje, poglavlje VII. MEĐUNARODNI ODNOSI, siječanj 1998., str. 104.-105.; glasi: »…Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku. O udruživanju Republike Hrvatske prethodno odlučuje Zastupnički dom Sabora dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika. Odluka o udruživanju Republike Hrvatske donosi se na referendumu većinom glasova ukupnog broja birača u državi. Referendum se mora održati u roku od 30 dana od dana donošenja odluke Zastupničkog doma Sabora. Odredbe ovoga članka o udruživanju odnose se i na uvjete i postupak razdruživanja Republike Hrvatske«.

 

Onima kojima do sada napisano nije jasno preporučujemo da pročitaju:Povijesni govor Stjepana Radića na sjednici Narodnog vijeća u Zagrebu, 24. studenog 1918. Sav ovaj rad u Narodnom vijeću niti je demokratski, niti je ustavan, niti je pravedan, a niti je pametan… i esej Miroslava Krleže: Pijana novembarska noć 1918.

Kakav je stav pok. predsjednik F. Tuđman imao o prethodno navedenom svjedoči njegova bojazan izrečena tadašnjem predstojniku Ureda predsjednika dr. Ivici Kostoviću u razgovoru nakon prve operacije u Kliničkoj bolnici Dubrava: „Odvedite me što prije doma, inače ćemo završiti u Jugoslaviji“. Navodim također višekratna upozorenja generala Janka Bobetka pred kraj života na tadašnje prilike u Hrvatskoj: „Izgleda da su se Hrvati već umorili od vlastite države pa njenu sudbinu olako prepuštaju onima koji su sve činili da je ne bude“ (umro 29. travnja 2003. godine).

 

I na kraju zaključno: Ugurani smo u prvu i drugu Jugoslaviju bez pitanja hrvatskog naroda. Nitko nas nema pravo uvući u neku četvrtu zaobilaznim putem! Svaka Jugoslavija i njezine inačice mogu biti i jesu samo totalitarizam, kao i svaki komunistički sustav. Što se tiče antifašizma postoji onaj komunistički totalitarni i onaj s demokratskim sadržajima koji je bio obilježje zapadnog demokratskog svijeta. Istinski hrvatski antifašizam i prvi u Europi imali su Hrvati u Istri početkom 20-ih godina prošlog stoljeća i na taj se trebamo pozivati.

 

Ante Beljo, jedan od osnivača HDZ-a, i mnogi, mnogi drugi članovi stranke iz 80-ih i 90-ih godina pa sve do danas, Hrvatski tjednik