Čovjek s Vuke

Sjećanja iz vojske u Skoplju

Bila je to 1989. godina; ili jedan od prvih mjeseci 1990. godine i začudo vrlo, vrlo hladna. Bio sam na odsluženju vojnog roka i tu zimu sam dobro nazebao na nevjerojatnih -40°C temperaturi, koja je kao i snijeg stisla grad Skoplje, i nadasve položaje koje smo držali u Skopskom Petrovcu (22 km udaljenom od grada Skoplja – Aerodrom Skoplje) i okolnim mjestima – karaulama. Dok je ljeti temperatura bila +40° C, na nesnošljivoj vrućini se sušila čak i lipa ispred naše zgrade, ma niti 10 metara od glavne vojne kuhinje. U sjećanje mi se urezao smrad te lipe. Padala je po podu, vojska je gazila a nitko je nije pomeo. Mi smo bili plavci, i vezisti. RRP 9000 i 800 VZ 12 K, te CB-ejke, bile su dio rutine. Iznad nas radaristi ČZU. Pitao sam se zašto uopće učimo te gluposti kad mi to nikad ne će trebati. A trebalo je, samo to onda nisam znao. Trebalo je dvije godine kasnije.

Ja sam bio "stara džomba", (stari vojnik), a u našu jedinicu stigla je nova tzv. DECEMBARSKA i kasnije JANUARSKA klasa. Među njima i jedan jako, jako povučen vojnik. Držao se dobro. Dugog izduženog a opet okruglog bucmastog lica i rumenih obrašćića, i deblji čovjek. Taj čovjek, taj vojnik bio je Hrvat kao i ja, bio je Vukovarac. Čovjek koji je volio svoj grad Vukovar. Toliko ga je volio da ga je i crtao. Nije mi pokazao svoje crteže dok god mu nisam rekao da i ja crtam, i zatražio da mi ih pokaže! I onda mi je pokazao: crteže olovkom uz rijeku Vuku, grad Vukovar, njegove nebodere uz rijeku… i naredna tri mjeseca bili smo u istoj 'kasarni'.

Meni je vojni rok izlazio kraju, a njega je čekala ta cijela godina. Ono što me ponutkalo da završim ovaj tekst je to što je taj Vukovar crtao non-stop! I govorio: "Lijepi moj Vukovar. srušit će ga!, uništit će ga! Stradat će samo tako! Zašto?! Dobri moji ljudi, dobri moj Vukovare! Grade moj!" Stalno je to ponavljao. Stalno. Čim bi se uspjeli družiti u slobodno vrijeme zajedno smo sve kolege – izlazili vikendom u grad Skoplje. Čovjek je izgledao normalan bez znakova psihičkih poremećaja. Pitao sam ga zašto to govori i crta grad olovkom, ali tek kad smo se udaljili malo od ostalih! Odgovorio mi je hladnokrvno: "Imam viziju! Oni će ubiti moj grad! Oni! Gadovi!" Koji gadovi? Koji? Nitko ne će prijetiti mom prijatelju – zaurlao sam! Smiri se! Odgovorio je tiho! Nitko tu ne može pomoći! Nitko! To su ljudi iz ove uniforme! Ove! Ti gadovi… Ali ne ja i ti, ova naša ekipa. To nije sad! To ti je vizija budućnosti. Budućnosti koja će sigurno doći.

*****

Brzo su prošla tri mjeseca a ja sam se skinuo iz vojske. Na putu iz Skoplja za Dubrovnik (krenuo 15. 3. 1990. u 21:30. Karta me koštala 400 dinara) išli smo preko Novog Pazara na Podgoricu, Herceg Novi te Kotor i Dubrovnik (u koji smo stigli oko 10:30.). Kad smo stigli u Dubrovnik 16. 3. 1990. poljubio sam tlo! Svetu HRVATSKU ZEMLJU, kako sam i najavio A. Mandariću i J. Tešiji s kojima sam bio u vojsci (tri mjeseca zajedničke obuke u Somboru, a onda kud koji…, i oni su bili u Makedoniji ali na granici!). A onda smo odmah presjeli u bus za Split! I kasnije Zadar…

Čovjek koji je plivao u šinjelu "plavca" velike glave i velike kape, nije mi izlazio iz glave. Rekao mi je ime, ali tiho više sebi u bradu, pa sam ga zaboravio već onda. Mislio sam da bunca. Mislio sam da nema vizije, da glumi… I onda kad se "dogodio" Vukovar, ratni Vukovar, sve je postalo svima jasnije. Bilo je to godinu i pol dana kasnije. Nije mi bilo jasno, otkud mu vizije budućnost ali sigurno da ih je imao. Taj momak bio je student. Student građevine u Zagrebu. Kad sam napuštao kasarnu zloglasne i zlosretne "JNA", zagrlio sam tog Vukovarca, i zaželio mu sreću – svu sreću svijeta. Više ga nikad nisam vidio. Ni čuo za njega, i ne znam je li još živ, a volio bi da je živ. On je bio znak. Znak početka rata. On. Čovjek bez imena. Čovjek s Vuke.

Julije Jelaska, 26. XI. 2018.; 02:55 sati