Hrvatski Fokus
Hrvatska

Noć sa Dubrovnikom

Pjesma Crnogorca Vitomira Nikolića

 

Noć sa Dubrovnikom

“Svi smo u opsadi ovih crnih dana,
Sve nas podjednako tuku, moj Gosparu,
i s kopna, i s mora – sa svih strana
Samo grmi: barut! barut! barut!

Ne poznajem nikog sred dima i tmuše,
ali ipak ćutim ovu mržnju staru
koju nikogović sipa, obezdušen,
na sve što smo bili, moj dični Gosparu.

Njegovo je ovo vrijeme, i meci,
a naša je patnja u suzi skrivenoj,
što je svojoj mrtvoj dugujemo djeci
kad budemo, nekad, smjeli da plačemo.

Zašto li se sjetih tragičnog Solina,
onog velegrada krasnih sarkofaga
što ga, nakon dvije hiljade godina,
zatrpaše zemljom pa ode bestraga.

Nije onda bilo ni rata, ni flote,
ni pijane rulje njihove i naše;
mogao se Solin spasiti strahote,
mogao je, ali – ipak nije spašen!

A šta tebe čeka, Gospodine Grade,
u ovoj noći bratske krvomutnje,
dok krvnici mirno svoj posao rade?…
Ne daj, Bože, da se steknu moje slutnje

Vitomir Nikolić (Mostar, 27. IV. 1934. – Nikšić, 10. IX. 1994.) – Napisano u prosincu 1991. nakon teškog bombardiranja Dubrovnika 6. XII. 1991. od strane JNA, Srba i Crnogoraca i nakon paleži i pljačke nad pitomim hrvatskim pukom dubrovačkih sela

Vitomir Vito Nikolić bio je crnogorski pjesnik, novinar i putopisac. Rođen je u Mostaru 1934. godine. Preminuo je 1994. godine u Nikšiću. Za života je objavio tri zbirke pjesama. Četvrtu zbirku pjesama objavio je njegov prijatelj Rajko Babović. Posthumno je objavljeno nekoliko izdanja pjesama kao i zbirka feljtona, putopisa, reportaža i zapisa.

Podrijetlom Nikšićanin, rođen je 1934. godine u Mostaru, gdje mu je otac bio u vojnoj službi. U travnju 1941. njegova obitelj bježi u Nikšić. Vito Nikolić je bio svjedok ratnih nedaća i stradalnik u godinama u kojima se uče slova. Ranjen je prilikom eksplozije bombe od koje su poginuli njegov brat i drug. Talijani su 1943. godine ubili Vitimirova oca. Rat ga je opet vratio u Mostar, gdje je neko vrijeme živio kod tetke. Iz Mostara  po drugi put odlazi u Nikšić. U bombardiranju Nikšića 7. travnja 1944. godine, Vito je za dlaku izbjegao smrt. Često je rat značio bezrazložno mesarenje civila, kao kod savezničkoga bombardiranja Podgorice gdje nije bilo vojnih ciljeva, već se tu uvježbavalo mlade pilote. Kad se rat završio živio je u domovima za ratnu siročad. Bolovao je od tuberkuloze. Često je u stihovima pisao o generaciji koja je morala shvatiti svu okrutnost života u dobu kada se „teško što shvaća”.

Prve zbirke pjesama „Drumovanja” i „Sunce, hladno mi je!” Vito je tiskao o svom trošku. Iako u skromnoj opremi, bile su tražene i rado čitane. Najčešće su ih kupovali prijatelji s kojima je živio kavanskim životom. Iz Nikšića se preselio u Podgoricu gdje je radio u redakciji Pobjede. U Pobjedi je objavljivao popularne reportaže „Crnom Gorom putem i bespućem”. Ponekad je priređivao književne večeri u kavanama, pred brojnom publikom koju je znao da razgali i uzbudi svojim stihovima. Neki od njegovih stihova bili su izvor inspiracije glazbenicima. Raspad Jugoslavije učinio je da Vito Nikolić kao pjesnik zanijemi. Zbog nepristajanja da se uključi u ratno-huškaču propagandu matičnog lista „Pobjeda” u rujnu 1991. godine dobio je radnu knjižicu i rješenje o prestanku radnog odnosa. Teško je podnio granatiranje Dubrovnika. Zbog toga povukao se u tišinu svog doma. Iako je žrtva sustava Nikolić nije znao poput Danila Kiša osuditi sustav i voditi razorne pamflete protiv komunizma i šovinizma. On je tek uvenuo kao cvijet u nemilosrdnome svijetu.

Teo Trostmann

Povezani članci

Skok s mosta

HF

Sramotan članak Ivice Dačića

HF

AFORIZMI – I Hajduk igra u Europi zahvaljujući EU-u

HF

Je l’ ovo nova zora rudi?

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...