SOLUS CATHOLICUS – Križ života

Božji mir, mir koji proizlazi od Isusa, njegove dobrote i njegove ljubavi jest onaj koji je nepresušan

Nerijetko nam se u životu događaju životne nevolje, trenutci kada nam rijetko što ide od ruke, problemi koji nas pritišću i bacaju nas u jednu vrstu egzistencijalističkoga očaja ili paklenoga vakuma. Ti oblici životnih nevolja su vrlo široki i u mnogim slučajevima našega života rijetko kada možemo na njih utjecati. Možda samo u nekim segmentima, ali u mnogim slučajevima potrebno je imati duha strpljivosti kako bismo čekali da takve kritične situacije u našem životu jednostavno prođu ili moliti od Boga mudrost koja bi nam pomogla u borbi protiv tih teških životnih trenutaka, situacija i problema. To se vrlo često mogu nazvati križevi života.

Oni se mogu očitovati teškom bolešću koja nas može zadesiti i zahvatiti naš ovozemaljski život, neuspjehom na poslu ili otkazom, raznim oblicima moralnih padova za koje možda u životu nismo mi izravno krivi, kada nam rijetko što u životu počinje ići, kriza prijateljstva i međuljudskih odnosa, raspad veze ili braka. Postoji širok broj svih onih problema i životnih muka koje se mogu nabrojati, a koje ujedno čovjeka mogu baciti u očaj i depresiju. Dok razmišljam o svim tim problemima koje zahvaćaju čovjekov život, sjećam se problema i muka svih onih ljudi u evanđelju koji su imali dodira sa Isusom. I oni su bili bolesni, i oni su padali u razne moralne padove – bili su grešnici, i njima je rijetko što krenulo u životu, i oni su padali u razne vrste egzistencijalističkog očaja i životnih muka. Ali što su činili? Vapili su Bogu! Iz svojih teških situacija znali su zavapiti Isusu. Od onih slijepih, hromih, do onih grešnih. Svi su padali Isusu ničice i molili ga da im pomogne. Znali su se poniziti. Svoje su križeve, svoje životne patnje su predavali njemu. I u tome je bila njihova snaga. Snaga onoga čovjeka koji pada u grijeh, koji je bolestan, koji treba Boga, kojem ništa u životu ne ide jest u tome da se ponizi pred Bogom, da od Boga zatraži pomoći, da Bogu zavapi, i tada Bog istinski čuje naše molitve i daje snagu i jakost u trenutcima kada je najteže.

Jer Bog želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine, svjedoči nam sv. Pavao. Međutim, to spasenje sastoji se već na ovome svijetu. Čovjek istinski živi u onom trenutku kada se nauči ljubiti. Kada nauči ljubiti prije svega Boga, pa onda bližnjega. Onaj koji ne zna ljubiti, onaj koji je fizički živ, ali u svojem životu nema ljubavi jest jedna vrsta duhovno mrtve osobe. Zato je nužno raditi neprestano na svojoj nutrini kako bismo bili istinski žive osobe, a život se sastoji u konkretnoj ljubavi. Ljubav pokriva mnoštvo grijeha, i slabosti i problema i muka. I u onom trenutku kada nas doista pritišću životni križevi, kada nam doslovno malo toga ide od ruke u životu, trebamo se naučiti voljeti bližnjega. Jer, istinska ljubav nam daje i istinski mir. To je onaj mir kojega je Isus obećao svojim učenicima, ali i nije mir kojega daje svijet. To nije mir od ovoga svijeta, jer mir od ovoga svijeta jest prolazan.

Božji mir, mir koji proizlazi od Isusa, njegove dobrote i njegove ljubavi jest onaj koji je nepresušan. Zato ne trebamo očajavati ako padnemo u sve one probleme i životne muke, kao i križeve koji nas pritišću. Potrebno je i nužno u svojem životu imati onu životnu unutarnju snagu. A tu živu, unutarnju snagu daje nam sam Isus. Da nam je Isus ne želi dati, on ne bi postao čovjekom, ne bi postao jedan od nas, ne bi nas ljubio. Zato mi njega moramo ljubiti. Ljubiti Isusa jest iscjeljujuća snaga koja nama daje poticaj da se odričemo naših grijeha, slabosti, muka, životnih neuspjeha. Ali moramo znati da od svojih životnih križeva i svih problema koje imamo ipak možemo puno toga naučiti. Bog ih ne dopušta bez razloga. Ali ako iskreno zavapimo, on će se proslaviti u našem životu i dati nam snagu i jakost kako se svega toga osloboditi i s time se ustrajno nositi. Neka nas zato Božja ljubav zahvati i pomogne nam kako istinski ljubiti i zamoliti Isusa da bude naš vječni životni suputnik.

Pavle Primorac